Psihološka osobnost kaže: "Ja želim preživjeti, želim vladati, biti uspješan. Ja želim zadovoljstvo, ne želim bol, želim, želim …" Duhovna osobnost kaže: "Kakva je to tajanstvena igra – izmeñu uspona i padova, izmeñu tuge i radosti, zadovoljstva i bola? Što se nalazi izvan ovoga svijeta koji se neprestano mijenja, iznad ovoga prolaznoga, kratkotrajnog trenutka koji se brzo zaboravlja? Ima li išta iznad toga?"

Da, ljubav je stalna, nepromjenljiva, nesebična – ona transcendira odvojenost i dualnost, otkrivajući jednost koja je ispod površine svih stvari, jednost koja sjedinjuje sve. To je stanje svijesti kad davanje ne zahtijeva nagradu. Ljubav dopire do drugoga i obuhvaća ga. Ona je izvor naše intuicije, naše kreativnosti, naše empatije. Ona je najosnovnije i najvažnije oruñe svih terapeuta koje nam dopušta da se proširimo izvan sebe, da uronimo u drugoga, da doživimo tuñu bol i konačno stopimo tu bol sa snagom ljubavi koja život daje. Ljubav je mnogo više nego psihološki osjećaj. Sai Baba kaže da je to najosnovniji princip cijele kreacije – princip koji je stvorio, koji čuva i održava sav kozmos. Ovaj temeljni univerzalni princip je takoñer naša vlastita uroñena priroda – ona trijumfira nad patnjom, nadživljava smrt – širi se u vječnost.

Sljedeće pismo Sathya Sai Baba je napisao engleskim jezikom studentima muškog Koledža za znanost i umjetnost u Brindavanu. Na poetski način pismo izražava bliskost koju ne shvaća zapadna psihologija – to je čisti oblik ljubavi doživljen kao jednost iznad dualnosti. Ta jednost ima fascinantnu dimenziju. Premda Sathya Sai Baba nije imao formalnog obrazovanja nakon trinaest godina te je proživio sav Svoj život u dalekom indijskom selu, promatrači izvještavaju da On govori sve glavne jezike svijeta. Sai Baba kaže da to predstavlja Njegovu jednost sa svim znanjem. U Njegovoj pjesmi vidimo Njegovu duboku sposobnost razumijevanja engleskog jezika

Kasno u prosincu 1978. godine, za vrijeme moga desetog posjeta Babi, održao se magnetofonski snimljen intervju u Prasanthi Nilayamu, u Njegovu ašramu u južnoj Indiji.

Pitanje: Dr Sandweis, u vašoj knjizi Sai Baba, svetac i psihijatar, vi ste u jednom poglavlju o psihijatriji opisali jedan novi element koji je vašem shvaćanju ljudske prirode dao Sathya Sai Baba – taj element je božanska ljubav. Možete li nam malo ispričati kako je to djelovalo na vaš rad kad ste se vratili u Sjedinjene Države?

Odgovor: Babina ljubav dodiruje nas tako duboko i s tolikim intenzitetom, da je čovjek može opisati samo kao uvijek prisutnu, bezuvjetnu, bezgraničnu - božansku. To je Njegov najveći dar nama, dar koji transformira poklonika – a siguran sam da će

transformirati i svijet. Moj prvi doživljaj Njegove ljubavi bio je tako duboko dirljiv, da sam

u njoj prepoznao temeljnu snagu koja sve nas podupire i održava živima. Od tada sam shvatio svoj životni rad kao pokušaj da pročistim vlastitu sposobnost da volim, da izražavam tu ljubav onima koji doñu k meni po pomoć i pomognem modernim psihoterapeutima današnjice da saznaju za tu ljubav koja liječi sve bolesti.

Možda mogu početi s opisom utjecaja i značenja svoga prvog iskustva Saijeve ljubavi. U svom osobnom i profesionalnom životu tražio sam mir uma kako bih ga mogao steći i tako pomoći drugima. Nakon što sam tretirao tisuće ljudi te tijekom svoga obrazovanja i sam prošao kroz tretman, shvatio sam da zapadna psihologija nije još uvijek odgovorila na ta osnovna pitanja. Premda su mnogi pacijenti bili izliječeni od svojih kriza i osjećali su se emocionalno bolje, još je u njihovu životu postojala nesigurnost, briga i neriješena patnja. Još su uvijek ostala bez odgovora tako osnovna duhovna pitanja kao: "Tko sam ja u golemosti ovoga beskrajnog univerzuma? Zašto sam ovdje? Koja je svrha moga života i kako da živim?"

Vidio sam da psihijatrija Zapada ne zna odgovore na ta pitanja. Ni ja ni moji pacijenti nismo imali onaj duboki osjećaj mira i zaštite u našim životima koji smo se nadali pronaći u bliskom odnosu s dragim, brižnim Bogom. Naravno, u psihologiji Zapada govori se veoma malo o Bogu. Gajiti nadu u mogućnost Njegova postojanja općenito se smatra samo uzaludnom nadom.

Počeo sam uočavati zbunjenost na mom stručnom području na koju je ukazivao preveliki broj terapeuta te mnoštvo tehnika i pristupa koji su se meñusobno natjecali. Tijekom zadnjih 75 godina razvile su se mnoge psihološke teorije i osporavale glavna duhovna učenja koja su preživjela tisućama godina. Činilo se da se javljaju nove terapije i nestaju poput adolescentnih hirova i premda se činilo da neke pomažu kratko vrijeme, kako će one odoljeti testovima vremena? Počeo sam se pitati postoji li negdje neki iskreni

autoritet – netko tko zaista zna. Postoji li nešto sigurno čemu bi čovjek mogao vjerovati?

Postoji li učitelj meñu psihoterapeutima, netko tko živi na višoj razini svijesti, netko tko bi mogao zadovoljiti moju žeñ za odgovorima o psihološkim pitanjima? Je li netko doista ikad vidio neko čudo?

"Jeste li ikad vidjeli neko čudo?" Ljudi kojima sam postavljao to pitanje jednostavno su se počešali po glavi i ne sumnjam da su pomislili da sam malo skrenuo. Ali ja sam ozbiljno tražio konkretni znak koji bi bio pouzdaniji od ispraznih teorija glasovitih znanstvenika.

Nedugo nakon što sam počeo tražiti čuda, čuo sam za Sathya Sai Babu i kako je On ljubazan pa odgovara na iskrene molbe Svojih poklonika.

Stigao sam u Indiju punom parom i u zanosu. Dao sam si u zadaću da tražim vlastito osobno čudo. Kakva li iznenañenja! Ne znam kako je On to učinio, ali ubrzo me je slomio do iznemoglosti. Poput mnogih ljudi, i ja sam došao k Babi umišljajući da će me

On odmah prepoznati, dočekati me raširenih ruku, pokazati mi značenje života – a uz to i otkriti mi i jedan ili dva aspekta Svoga božanskoga lika. Ali ono s čime se čovjek obično

susreće, posve je drukčije. On me prisilio da sjedim i čekam. Postao sam ljutit i razočaran. Počeo sam razmišljati kako sam lud što sam prošao cijeli taj put, nadajući se da ću bar letimično vidjeti Boga. I tada iznenada – u času moga najintenzivnijeg bola – približio mi se On kao najdraži roditelj. Jedna od Njegovih osobina je savršeno "terapeutsko" odabiranje trenutka.

Ispričao sam taj dogañaj u knjizi koju mi je Baba dopustio napisati o Sebi. Ukratko, nakon što sam postao svjestan da Baba ima sposobnost materijalizirati predmete, nakon što sam doživio vlastito čudo, počeo sam ozbiljno slušati što On ima za reći. A ono što je rekao, potpuno me zbunilo. Baba je govorio o mjestu koje mora imati disciplina i moralnost u našem životu. Došavši iz okoline gdje se cijeni tolerantnost i gdje se može učiniti ono što čovjek želi, za mene je bilo iznenañujuće kad sam čuo kako Baba kaže: "Nije važno raditi ono što želite, već morate naučiti voljeti raditi ono što morate." Kad sam čuo kako Svojim studentima govori da se ne daju uhvatiti u prolazno, beznačajno modno ludilo – duge kose, uske hlače, senzualne i pune nasilja filmove – krivo sam Ga

shvatio da je represivan i da kažnjava. Duboko me uznemirila Njegova poruka discipline, kontrole, poštovanja i moralnosti.

Jedne večeri, nakon što sam Ga čuo da tako govori studentima, povukao sam se,

potišten i slomljen. Bio sam veoma udaljen od Njega, odvajali su nas mnogi zidovi i ljudi. U tom trenutku moga najvećeg bola, privlačila me je Babina silna vitalnost, ljubav i čista ljepota, a ipak sam se želio povući. Osjećao sam da On drma temelj na kojem je bio izgrañen moj život. Budem li Ga slušao, morat ću promijeniti smjer svoga života, moj odnos s obitelji i prijateljima, čak i način na koji provodim praksu u svom zvanju. Zamišljao sam sebe kao jadna prognanika.

Dok sam tako stajao obuhvaćen tim tamnim oblakom bola, pogledao sam gore i ugledao najdragocjeniju, nježnu ljekovitu svjetlost ljubavi koju sam ikad doživio. Baba je došao ravno do mene, smješkajući se nježno i obijesno – osvajajući me blistavom provalom čistoga blaženstva koje je svjetlucalo u Njegovim očima. Odmah sam zaronio u tu Njegovu silnu radost – postao sam sretan preko svake mjere. Do tada me je jedva primjećivao. Zašto mi se sada ovako približio? On je bio sa Svojim poklonicima, a ja sam bio ljut na Njega. Zašto je došao k meni i kako me pronašao?

Ispružio je ruku i dao mi komadić slatkiša – ali duhovni dar koji sam dobio bio je nemjerljiv. Kakvo mi je golemo otkriće to Njegovo razumijevanje drugoga ljudskog bića – to je bilo dublje nego bilo što drugo što sam ikad prije doživio. U trenutku mi je pokazao da mi je bliži od moga daha, da doista boravi u mom srcu. I što je još više, da je odgovorio na moj bol. Čekao je trenutak kad ću biti spreman shvatiti i prihvatiti. U tom nježnom, bliskom činu suosjećanja vidio sam veličanstvenost Njegova sveznanja i sveprisutnosti, moćnu i ljekovitu moć Njegove bezuvjetne ljubavi koja transformira. A On nije tražio ništa zauzvrat.

Kako dobiti tu ljubav, osjetiti je u univerzumu, ostvariti je u sebi, izraziti je u svemu što činimo – takva su pitanja sada slijedila. Baba je odgovorio: Ljubav je profinjena, pročišćena i širi se kao odanost koja se nudi čovječanstvu u obliku nesebičnog služenja. On je došao da nas nauči važnost te stvarnosti.

Kakva velika šteta da odanost – ljubav spram Boga – tako jadno shvaćaju mnogi znanstvenici i intelektualci sa Zapada i smatraju je primitivnom i nazadnom. Najprije sam i ja bio zbunjen svojim impulsom da padnem na koljena pred Njim, da dodirnem Njegova stopala, da usmjerim svaku svoju misao, riječ i djelo prema Njemu. Da Mu pjevam i molim Mu se. Ali Njegova ljubav učinila je sve to tako prirodnim, dopuštajući

mi da vidim da je izraz odanosti jedan od najskrovitijih instinkta u srcu. Kako je velika

pogreška odbaciti tu unutarnju svetost kao nazadno obilježje. Freud je mislio da je uzrok neuroze pretjerano strogo sprečavanje prirodnih sklonosti. Ali kakvo je još veće zlo uzrokovano sprečavanjem našega najsvetijeg instinkta – čežnje naše duše za Bogom. Poricati to, znači okrenuti leña svom vlastitom dragocjenom osloboñenju.

Moderna klinička psihologija omogućila je uzlet tako mnogim različitim teorijama i tehnikama. Neke su zanimljive, a neke očito nisu ništa drugo nego šale, kakva je i kratkovjeka terapija škakljanja koja je u Sjedinjenim Državama stekla izvjestan ugled dok njezin začetnik nije bio tužen te je izgubio vjerodostojnost. (Bilo je utvrñeno da je klijentu kojega su škakljali satima, učinjeno više štete nego koristi. Čini se da se ova znanost bori da pronañe svoj centar, sigurno središte s kojega će primati postojanost i snagu – a škakljanje nije ono što je potrebno.)

Otkrio sam da bihevioristička znanost Zapada predstavlja mladi duhovni pokret koji još nije otkrio svoj pravi identitet. Njegovi istražitelji, terapeuti i pacijenti čini se da su duhovni aspiranti koji traže istinu, ali još su uvijek nesvjesni stvarnosti Boga – ili čak vlastitih duša. Brzi razvoj tako mnogih naizgled suprotnih i divergentnih pristupa i tehnika, govori o nedostatku glavnog principa koji ih sjedinjuje. Ova mlada znanost čini se da je osjetila mrak i vapi za vlastitim duhovnim buñenjem kao u viziji pjesme W.B. Yeatsa Drugi dolazak:

Takav dolazak dogodit će se u znanosti biheviorizma kad se ona probudi i postane svjesna centralne važnosti Boga, odanosti i duše. A Baba je došao zbog te namjere – da nas uči putem ljubavi, ljubavlju i za ljubav, kako da zauvijek boravimo u raju Božje ljubavi.

U veljači godine 1977., ubrzo nakon svečanosti mahãûivarãtri, svetoga dana posvećena Gospodu Ûivi te pobjedi transcendentne vizije jedinstva, pratio sam dva američka psihijatra koji su željeli posjetiti Babu. On je rekao da će ih uskoro primiti. I tada nas je ostavio da čekamo. Iznenañuje kako brzo Baba dolazi do našega uma kad satima sjedimo i čekamo Ga. Strpljenja, strpljenja – sjediti, sjediti – i dva dana ti ugledni

psihijatri su samo prigovarali. Tada nas je Baba pozvao na razgovor, pokazujući nam drugi primjer Svoga nepogrešivog osjećaja za pravi trenutak.

Pogledavši nas s nježnim osmijehom, rekao je: "Psihijatrija na zna put do spoznaje Boga. Ona proučava samo um. Ali postoji stvarnost koja je bezgranična, iznad vremena, neodreñene dimenzije. Boja snage koja se ne može izmjeriti je plava – poput plavog

neba i plavog oceana. Plavo izražava spokoj i mir. Vidite, sva tri liječnika obučena su u plavo." Svi su se smijuckali kad smo primijetili da nas trojica doista imamo plave košulje.

Baba je nastavio: "Shirdi Baba44 je nosio prsten u vrijeme svoje smrti. Boja kamena u prstenu bila je plava – boja beskraja i bezgraničnosti – a u kamenu je bio urezan simbol oî, unutarnja zbilja onoga što je nedokučivo. Vidite…" I tada je zrakom zaokružio Svojom prekrasnom rukom te stvorio Shirdijev prsten.

Čarobna li trenutka da se promatra – ne samo da se čuje od sâmoga Babe o Njegovoj unutarnjoj zbilji – nego i da se vidi taj vječni, radosni čas ovoga čuda, da se vidi kako je Njegova ljubav doista bezgranična stvarnost. Svi smo imali priliku dodirnuti prsten, staviti ga na čelo te uživati u veličanstvenosti toga trenutka.

Molim se da budem vrijedan instrument Babine ljubavi – te bezgranične, veličajne stvarnosti koju nam On pokazuje. Vidim svoj životni rad kao pokušaj da izrazim Njegovu ljubav najbolje što mogu – unoseći Njegovu stvarnost, našu istinsku stvarnost, u svoj rad, dijeleći je sa svojim kolegama.

Prekrasna li izazova! Upravo radosno sam govorio u najvećoj psihijatrijskoj klinici San Diega te vidio tako mnogo psihijatara koji su mahali nogama i lupkali prstima po stolu, nemirni i uznemireni jer su morali slušati predavanje o duhovnim temama. Nakon predavanja, kad sam odlazio, pristupila su mi dva mlada psihijatra i ozbiljno me upitala: "Mislite li da doista postoji dobro i zlo, ispravno i pogrešno?" Hvala Baba! Došao si u pravo vrijeme – pomažući nam da se probudimo na važnost naše uloge – da održimo moralnost i ispravnost.

I premda su ljudi mahali nogama i lupkali prstima po stolu, kroz njihovu očitu uznemirenost i rastresenost vidio sam prekrasni dar koji je Baba sada došao dati Svojim poklonicima. U današnje vrijeme je najljepše boraviti na Zemlji jer naš Gospod još uvijek nije dobro poznat i shvaćen u cijelom svijetu, pa mi imamo tako mnogo prekrasnih

prilika govoriti o Njemu. Imamo priliku odigrati poneku malu ulogu, obaviti neki posao,

kako bismo svijetu pokazali Njegovu ljubav. I spoznaja da On ne može pogriješiti je uzbudljiva. Iako se kucka po stolu i maše nogama, iako tako mnogo ljudi ne obraća pozornost na neke stvari, znam da su ispod površine mnoga srca prazna i vape za majkom i ocem da ih maze, dodiruju i miluju, da ih ožive. Tako je mnogo ljudi koji plaču za tom silnom svjetlošću, a On nam je došao dati život.

44 indijski svetac koji je umro 1918. godine i za koga Sai Baba kaže da je bio Njegovo prijašnje utjelovljenje