Je li čovjek tijelo i um, ili je duh? Je li svrha i značenje života u tome da čovjek pronañe sebe u uspješnom zadovoljavanju želja, ili u transcendenciji i odricanju od njih? Je li materijalni svijet stvaran, ili je zabluda – je li on tek nagovještaj mnogo bezgraničnije vječne stvarnosti? Na drugoj strani, što je s moralnošću? Je li ona relativna i promjenljiva, ili je apsolutni, uski puteljak koji vodi do spasenja? Možemo li iskreno reći da smo doista zadovoljni živeći u prolaznom i nestalnom svijetu? Ako nismo, je li moguće da je to zato jer čeznemo za jedinstvom s vječnim, za spasenjem u vječnom životu i vječnom miru? Je
li normalnije i inteligentnije sumnjati u Boga, nego vjerovati u Njega? Ili je sumnja razumljiva destruktivna obrana protiv čovjekova smrtnoga straha od nepostojanja?
Je li Sai Baba autentičan? Može li On biti živi odraz naše beskrajno vječne i božanske prirode? I postoji li razina bezuvjetne ljubavi koja još nije definirana u psihologiji, koja je dovoljno snažna da otopi sve naše strahove i ograničenja te nas povede do osloboñenja, do potpune slobode od tiranije samosvijesti? Je li čovjek životinja …ili Bog?
Vjerujem da način na koji psihoterapeut i pacijent odgovaraju na ta pitanja veoma djeluje na pristup psihoterapiji i njezin ishod. Slijedi jedan slučaj koji je prikladni primjer. U ovom, kao i u sljedeća tri poglavlja možda ćemo jasnije shvatiti koliko su duhovna pitanja univerzalna i važna te do koje mjere i kako im treba pristupati. Imena i mjesta su promijenjena, kako bi se zaštitila anonimnost.
Slučaj pacijentice A. T.
Kad je godine 1979. pacijentica A.T. započela svoje liječenje, bila je vesela dvadeset sedmogodišnja udana diplomirana studentica biologije. Bila je visoka metar i 70 centimetara, težila je 65 kilograma, bila je jedra i atletske grañe, preplanula jer se voljela kretati u prirodi, imala je prirodnu putenu privlačnost, obično se nemarno oblačila u traperice, haljine ili je nosila kratke hlačice. Komunicirala je s ljudima na zanimljiv, osjećajan i odgovoran način, uglavnom verbalno, a povremeno je previše intelektualizirala. Oštroumna, obrazovana, isticala se u najboljim američkim školama, divili su joj se i poštovali je oni jednaki njoj koji su je birali za predsjednicu u sveučilišnim organizacijama, bila je sretno udana za liječnika – pomislili biste da je imala sve što život može pružiti.
Premda nije pokazivala neku vidljivu karakternu ili emocionalnu slabost te je jasno i logično razmišljala i izražavala velik raspon emocija, u njezinim očima pojavljivao se povremeno jedan neobični, mistični, u daljinu uperen pogled te se žalila na neku nedefiniranu prazninu u svom životu zbog koje se osjećala loše. Počela je dolaziti kod mene na psihoterapijske tretmane žaleći se na nedostatak motivacije u svom duhovnom životu. Prema mom mišljenju, ona je izražavala težnju za dodirom s dubljom, svrhovitijom razinom ljubavi, ali sprečavao ju je neki strah.
Kako su tretmani napredovali, postalo je očito da je ona koristila svoje verbalne i intelektualne vještine kako bi kontrolirala svoje interakcije s ljudima. Svaki put se distancirala kad se osjetila ugroženom. Bila je opterećena osjećajem da mora biti razumna i racionalna a oklijevala je pokazati djetinjaste osjećaje jer je mislila da oni izražavaju "nerazumne" potrebe i želje. Umjesto da izražava svoje osjećaje, ona bi opisivala i objašnjavala dogañaje s podrobnim pojedinostima na način kojim je kontrolirala i umirivala svoje emocije. U vrijeme kad mi se činila tužnom, sa suzama koje
su joj tekle iz očiju, drhtavih usana, ona bi poricala taj osjećaj riječima: "Nema razloga biti tužan. Tugovanje je morbidno ugañanje sebičnim sklonostima koje ne vodi ničemu.
Zašto je tako mnogo ljudi tužno kad je sve što moraju učiniti to da usmjere svoj um na druge stvari?" I tako, uz njezinu preveliku kontrolu i distanciranje, javljala se i povremena tuga. Zbog čega je trebala primjenjivati takvu intelektualnu kontrolu? Protiv čega se branila?
Da bismo odgovorili na to pitanje, najprije ćemo pogledati kako su te intelektualne obrane pacijentice A. T. bile povezane s njezinim djetinjstvom i odnosom s roditeljima. Tada ćemo možda otkriti postoji li neki čak važniji duhovni razlog za njih.
Podaci o socijalno - ekonomkom statusu pacijentice
A.T. se rodila u seoskom području na rubu ugodnog gradića u Massachusettsu – u prirodnom okruženju. Uz njezin dom protjecao je potočić. Ona je bila drugo od četvero djece istih roditelja. Imala je stariju i mlañu sestru i mlañeg brata. Sva djeca rasla su, ističući se u školi, a kasnije su pronašla odgovorna i produktivna zanimanja.
Roditelji pacijentice bili su vedri, kreativni ljudi. Njezin je otac bio elektroinženjer, bavio se istraživanjem i unapreñivanjem svoga područja rada. Njezina je majka prekinula svoje obrazovanje nešto prije nego što je diplomirala biokemiju, kako bi osnovala obitelj, a sada se ponovno vratila svom radu i obavlja istraživanja kao terenska tehničarka. Starija sestra pacijentice diplomirala je na jednom istočnom koledžu i specijalizirala se za biologiju, a mlaña je diplomirala psihologiju i svakodnevno radi psihoterapijske tretmane u jednom dječjem centru. Njezin mlañi brat specijalizirao se za matematiku na Sveučilištu Yale. On je savjetnik u istraživačkom laboratoriju.
Sjećanja na rano djetinjstvo pacijentice su lijepa i ugodna. Ona se sjeća svoje obitelji kao bliskih i ljubaznih osoba koje nisu imale problema s drogom, s pretjeranom agresivnošću ili nesuglasicama u braku. Prvih osam godina njezina života obitelj je bila čvrsto orijentirana na kršćanstvo, no kasnije su postali pripadnici liberalne kršćanske sekte jer se njezinom ocu više nisu dopadale priče o vatri i sumporu u paklu.
Premda su oba roditelja bila emocionalno zdrava, svaki od njih bio je u djetinjstvu
izložen jednoj vrsti psihološkog bola što je imalo za posljedicu sužavanje svijesti. Kasnije u životu, otac pacijentice izražavao je uskogrudnost na taj način da je odbacivao kao
glupost svaku temu koja se nije mogla jasno konceptualizirati uz pomoć snage razuma,
simbola i raznih drugih mehanizama. Premda je potjecao iz duhovne sredine, odbijao je većinu mističnih ideja kao nešto nejasno, maglovito i bezvrijedno.
Majka pacijentice rodila se u Japanu gdje je njezin otac bio kršćanski misionar. Svoje rane godine proživjela je u strogoj autoritativnoj sredini. Kasnije u životu oboljela je od osteoartritisa te se podvrgla operaciji oba koljena.
Pacijentica je bila uvijek vedra, znatiželjna i kreativna. Završila je srednju školu s odličnim ocjenama iz svih predmeta. Tijekom svojih srednjoškolskih godina pokazivala je znatnu osjetljivost prema nevoljama siromašnih. Kad je imala petnaestak godina, bila je tjedan dana na duhovnim vježbama u okviru konferencije za unitarističku mladež. Ona i njezini prijatelji bili su dirnuti kampanjom koju je Ralph Abernathy vodio za siromašne ljude. Postila je tri dana te otputovala s prijateljima u Washington da posjeti Tent City i
sudjeluje u protestima. Sljedećeg ljeta provela je vrijeme radeći kao volonter na programu Head – Start.
Sa 16 godina boravila je tri mjeseca u Južnoj Americi kao zamjenski student. Naučila je dobro španjolski te se u njoj razvio interes za Južnu Ameriku. Tada se dublje upoznala sa svjetskim problemima. Uključila se u aktivnosti koje su se bavile studentskim pravima kao i antiratnim protestima premda je živjela u konzervativnoj zajednici. Nakon što je maturirala u srednjoj školi sa 17 godina, upisala se na Sveučilište Brandeis, posvetivši se biologiji.
Sljedećih godina upoznala se sa svojim suprugom liječnikom i udala se za njega. Diplomirala je na Sveučilištu 1975. godine. Tada se sa suprugom preselila u jedan kalifornijski gradić, gdje je sljedeće dvije godine radila u savjetovalištu za useljenike na programu obrazovanja, pomažući useljeničkoj djeci da se prilagode školi. Njezina osjetljivost za sporna pitanja, odlično poznavanje španjolskog jezika i humanistički interes, donijeli su joj uspjeh i potaknuli je da se bavi razvojem nastavnih planova i programa.
Dok je predavala u savjetovalištu, sprijateljila se s jednom nastavnicom koja je bila na zamjeni. Ona ju je upoznala s novim duhovnim idejama i dala joj moju prvu knjigu kad je 1978. godine odlazila iz savjetovališta. Pacijentica se sa suprugom preselila u San Diego u Kaliforniji gdje se on zaposlio. Po prilici godinu dana kasnije, s 27 godina, podvrgla se psihoterapiji kako bi istražila svoj unutarnji svijet i popravila svoju komunikaciju sa suprugom. Nikad nije liječena od ovisnosti o drogama, nije imala problema sa zakonom, nije patila od depresije niti je imala seksualnih poteškoća.
Rane godine
Premda je obitelj pacijentice bila u srži zdrava i jaka, kao u svim obiteljima, bilo je nekih neznatnih problema u odnosu roditelja i djece. Najvažniji meñu njima i jedan zbog kojega se pacijentica najviše žalila za vrijeme terapije, bio je njezin osjećaj nedostatka
bezuvjetne ljubavi. Roditeljska ljubav i pažnja morale su se zaslužiti visokom intelektualnošću. U najviše slučajeva, to je bilo dobro za pacijenticu jer je ona u biti bila veoma vedra narav i mogla je doista osvojiti roditeljsku naklonost mentalnom živahnošću. Ali vjerovanje da samopoštovanje ovisi o visokoj intelektualnosti, izazivalo je u njoj tugu kasnije u životu – kao i za vrijeme psihoterapijskog tretmana kad njezina intelektualnost nije dobivala priznanje.
Sumnjajući u bezuvjetnu ljubav, u njoj se razvila pojačana potreba da kontrolira situacije uz pomoć svoje intelektualnosti kako bi se uvjerila da je voljena. Ta intelektualna kontrola pružala joj je osjećaj sigurnosti.
Naravno, uvijek je lijepo isticati se i osjećati da čovjek vlada situacijom, no pacijentici A. T. je bio potreban taj osjećaj kontrole do stupnja koji je ograničavao njezinu otvorenost. Izgubiti osjećaj kontrole njoj bi značilo doživjeti mogućnost da nije voljena. U terapiji, kad njezini intelektualni odgovori nisu bili nagrañeni, ona se počela osjećati ugroženom te je pokušavala zadobiti vlast pretjeranim isticanjem svoga intelekta. Previše bi objašnjavala i raspravljala, želeći me impresionirati, ili sakriti svoje osjećaje te je od jednoga do drugog sastanka brzo zaboravljala svoja bolna osjećanja.
Jednako tako, bio je znakovit njezin gubitak sjećanja na rano djetinjstvo i mladost. Čudila se zašto se manje od svojih vršnjaka sjeća tih godina te je počela uviñati da se skriva od vlastitih osjećaja ljutnje i seksualnosti, ne bi li sačuvala osjećaj intelektualne kontrole i
tako izbjegla nelagodu i ranjivost. Ali braneći se od tih osjećaja, ona se držala udaljenom
i od ostalih važnih dogañaja - od dubokog osjećaja ljubavi za svoje roditelje i druge ljude, kao i od dubokih duhovnih poticaja. Sada je željela nadvladati te zapreke i činilo se da je voljna pretrpjeti i bol, samo da to učini.
San
Pacijentica A. T. je doznala za Babu kad je pročitala moju prvu knjigu koju joj je dala prijateljica prije preseljenja u San Diego. Premda nismo mnogo raspravljali o Sai Babi, već na prvim tretmanima ona je izrazila želju da joj On pomogne pronaći dublji smisao života. Ubrzo nakon toga što je izrekla tu svoju želju, imala je sljedeći san.
Nalazila sam se u velikom prostoru koji je sličio gimnastičkoj dvorani. Činilo se da je bio dan upisa u školu jer je bila velika gužva. Ljudi su se uznemireno gurali, stojeći u redovima uz stolove, kao da su se pripremali za upis u razne razrede. Ja sam se približavala stolu, noseći knjige u lijevoj ruci. Pod desnim rukavom osjetila sam neki
strani predmet i tada sam primijetila da tamo nosim drveni kip Sai Babe. To mi se učinilo čudnim – bila sam zbunjena i nisam željela da itko vidi taj kip. Dok sam čekala da doñem
na red za jednim stolom, začula sam glas koji je dolazio s moje desne strane. "Što imaš u
svom rukavu, A. T.?" Pokušala sam ne obazirati se na taj glas, ali na moje zaprepaštenje, glas je postajao sve jači. I tada je po treći put ponovio: "Pitam te, što imaš u svom rukavu?"
Bila sam zbunjena i nisam željela otkriti kip. Okrenuvši se na desno da vidim, tko mi postavlja to pitanje, iznenadila sam se kad sam otkrila da je to Sai Baba! U moje je oči uronio smiješak, pun nestašluka i veselosti. Odmah me obuzeo isti takav osjećaj. Sa
silnim uzbu
ñenjem i vedro, On je rekao: "Pa to sam ja! To sam ja! To sam ja!" Obuzela me Njegova neopisiva energija i radost. Došao je k meni!"Je li to bio san o skrivenoj ljubavi pacijentice prema svom ocu? Izražava li on prijenos tog osjećaja na mene? Je li on izraz kontrole i njezina straha da se otkrije, ili je to njezina težnja za sjedinjenjem s Bogom i borba njezina uma s tom težnjom? Ili je san predstavljao sve to zajedno. Ako je to tako, s kojim se problemom trebam pozabaviti najprije?
Premda se problem, naravno, od
reñuje prema nekom posebnom dogañaju na tretmanu, izbor problema jednog terapeuta može se razlikovati od drugoga što ovisi o različitim psihologijskim školama. Ken Wilber, čije sam misli o prirodi tjeskobe predstavio u četvrtom poglavlju, govori o deset razina svijesti (vidi Dodatak IV pod naslovom Transpersonal Psychology). On raspravlja o različitostima teorija, pristupa i ciljeva usporeñujući frojdovsku, egzistencijalnu i transpersonalnu psihologiju29 te smatra da one opisuju različite razine svijesti kojima se bave. Wilber pokazuje da egzistencijalističkaškola obuhvaća razinu svijesti kojom se bavi psihoanaliza i nadilazi je, a transpersonalna škola proučava jednu čak višu razinu.
Pogledajmo psihološke aspekte sna pacijentice A. T. sa stajališta psihoanalize i tada ispitajmo moguću duhovnu interpretaciju, kako bismo uočili sličnosti i različitosti ta dva pristupa te kako bismo počeli cijeniti golemu dimenziju mogućnosti i značenja koja se dodaju psihoterapiji, ako povećavamo njezin djelokrug uključivanjem duhovnih razmatranja.
Psihološki pristup
I psihologija i duhovnost zastupaju zajedničko mišljenje da se produbljivanje čovjekove mudrosti, širenje svijesti i una
preñivanje iskustva ljubavi može postići ako se on suoči sa svojim pogrešnim mentalnim obrascima i sa svojim strahovima te ako ih prevlada. Freud je shvatio da se ljudi odvajaju od onih dijelova sebe kojih se boje, da se zaštićuju zaboravljanjem traumatskih dogañaja iz prošlosti, koristeći obrambene mehanizme kao što su potiskivanje i poricanje. Ali za tu sigurnost treba platiti cijenu. Svijest se ograničava i na drugim područjima.Da bi se ljubav doživjela potpuno, čovjek treba biti posve otvoren, poput nevinog, spontanog djeteta. Ako zastrašujuće situacije više ne postoje, obrana protiv njih više nije potrebna. Cilj terapeuta jest ponovno izvući na površinu stare obrambene mehanizme kako bi razriješio još preostali strah, omogućavajući tako nesvjesnom dijelu da postane svjestan. Nemajući više potrebe da odvoji dio sebe, čovjek doživljava novu otvorenost, ekspanziju svijesti i nov osjećaj cjelovitosti, dublji dodir sa životom, veći osjećaj slobode, više životne energije i jaču sposobnost da doživi i izrazi ljubav. Taj stupanj cjelovitosti ne smije se miješati s jedinstvom ili s jednošću sa svim stvarima, o čemu govore duhovni sistemi. Presudna razlika je u tome što taj nedualistički duhovni pristup teži transcendiranju svih granica, da bi se postiglo jedinstvo bez ikakvih odvajanja ili ograničavanja. (vidi Dodatak III i IV)
29 vidi Dodatak IV
S psihološke točke gledišta, velika školska zgrada u snu pacijentice može predstavljati njezin um s njegovom intelektualnom jakošću kao i intelektualne obrane koje su je udaljile i od ljudske ljubavi i od duhovnog jedinstva. Užurbanost ljudi u snu i visoka razina aktivnosti pokazuje da je njezin intelekt izazvan i možda mu prijeti ljubav koja traži više otvorenosti – otvorenosti koju vjerojatno prati strah i bol. San se može smatrati borbom izme
ñu njezine želje da doživi jaču ljudsku toplinu i ljubav – koja možda na početku nastaje iz njezina zahtjevna odnosa s ocem i njezina straha od toga osjećaja teintelektualne obrane protiv ove vrste ljubavi. Naime, otvorenost ljubavi bi je izložila bolu i
strahu koji nastaju u takvom odnosu. Vjerujem da san tako
ñer pokazuje kako ljudska i transcendentna ljubav mogu nadvladati te obrane te dati dublji smisao ljudskim odnosima.Duhovni pristup
Usredotočujući se na istu ideju – da se proširena svijest i ljubav mogu ostvariti nadvladavanjem strahova koji sprečavaju punu svijest stvarnoga sebstva, nedualistički duhovni sistemi dovode tu ideju do krajnosti – tvrdeći da čovjek mora ne samo postati svjestan svojih potisnutih strahova, osjećaja i iskustava iz djetinjstva, da mora biti sposoban potpuno, sa svom nevinošću, vratiti se u djetinjstvo, već mora i nadvladati svoj osjećaj odvojenosti od svega što smatra nečim ili nekim drugim. On mora nadvladati dihotomiju subjekt – objekt, to jest nadvladati sâmu dualnost. Kako bi to učinio, čovjek
se mora apsolutno suočiti sa svim strahovima i transcendirati i one umišljene i one stvarne. S nevinom, spontanom, senzitivnom i potpunom otvorenošću djeteta, mora se suočiti s patnjom, bolom, smrću i smrtnim strahom od nepostojanja. Jedina snaga koja je dovoljno jaka da može djelovati na tu transcendenciju jest ljubav.
U tom kontekstu, san pacijentice A. T. predstavlja temeljnu duhovnu dinamiku borbe izme
ñu uma i duha – težnju duha da transcendira sva ograničenja i odvojenosti, uključujući dualnost i sâm um, težnju duha da transcendira smrtni strah uma koji se boji te promjene, svoga vlastitog mogućeg nepostojanja kao i mogućnosti nesebične, bezuvjetne ljubavi koja nadilazi sve strahove. Sad ću iznijeti jednu moguću interpretaciju sna koja se temelji na mom vlastitom iskustvu sa Sai Babom. Kasnije ćemo vidjeti potvrdu te dinamike tijekom terapije pacijentice.Čuo sam mnoge snove sa Sai Babom. Čini se da svi imaju istu kvalitetu, da izražavaju humor, uzbu
ñenje i uvijek Njegovo veliko suosjećanje i toplinu. Ne znam ni za jednu drugu vrstu snova koja bi ostavljala takav trajni žar uzbuñenja – čak danima nakon sna. Ti snovi nisu poput onih snova koji simboliziraju ispunjenje želja, a s kojima većina psihoterapeuta ima posla. Pojava Sai Babe u snovima čini mi se stvarnim, jasnim izrazom naše vlastite više Svijesti – a osobnost Sai Babe u Indiji potpuno odgovara toj dimenziji Svijesti. Vjerujem da On doista osobno dolazi u san i oblikuje ga, kako bipoučio, zaštitio, pružio ljubav i pomogao nam prevladati zemaljske strahove, kao i smrtni strah od transcendencije. Bio sam prisutan na intervjuu na kojem je Sai Baba jednom članu naše grupe ne samo opisao san u kojem se pojavio, već ga je interpretirao na najneobičniji način – prije nego što mu je osoba ispričala san.
Da bi se zaštitila od smrtnog straha od nepostojanja, pacijentica je očito žrtvovala svoju duhovnost, držeći je na izvjesnoj udaljenosti od svoga srca, pokušavajući je držati
odvojenom od svijesti. Dok je bila na tretmanu i kratko prije sna, ona je molila Sai Babu da joj pomogne probuditi sklonost za duhovnost. On je odgovorio, najprije samo gurkanjem. Njezin intelekt se borio, pokušavajući ga ignorirati. Ali On joj se ponovno nametao, ne dopuštajući joj da Mu se opire i drži Ga podalje od sebe. Bezuvjetna ljubav je konačno prevladala, rušeći sve zapreke koje je pacijentica postavila, probijajući se kroz sve njezine obrane i strahove. Na koncu ona više nije mogla odbaciti to blisko i uporno približavanje, taj neodoljivi poriv iz vlastita srca.
Doslovce uhvaćena s nečim u svom rukavu, ona će se morati suočiti sa svojim otporima i strahovima te otkriti svoju najdublju skrivenu zbilju. Kad je stigla do onoga za što je
mislila da je skriven, beživotni kip, umjesto njega je zapravo pronašla vlastito središte, prodornu i vedru provalu nevinosti, ljubavi i radosti koja je zapalila njezino srce i dušu. Sai Baba je bio izazov njezinu umu – njezinu intelektualnom otporu i smrtnom strahu od nepostojanja – On ju je pretvorio u nevino dijete, duhovno ju je oživio. Ljubav je strah pretvorila u ljubav i otkrila da je ta ljubav uzvišena.
Uvjerenje da taj san predstavlja stvarni posjet Sai Babe, za koga vjerujem da je jedno s našom višom Svijesti i da se objavljuje zato da probudi našu uro
ñenu božansku radost i ljubav, predstavlja ozbiljno odstupanje od glavne struje psihologijskog razmišljanja. Ono implicira da je duhovna dimenzija osobna i svima pristupačna te da konkretno djeluje na nas u svakodnevnom životu – da transcendentna ljubav, koja je ovdje predstavljena uliku Sai Babe, a naša je vlastita najskrovitija stvarnost, nije vezana zakonima dualnosti te
može transcendirati vrijeme i prostor. Bezuvjetna ljubav djeluje na svakoga trenutačno, ne obazirući se na prošlost, sadašnjost ili budućnost – niti na bilo kakvu udaljenost.
Doživljavajući Sai Babinu sveprisutnost na ovaj način, čovjek se uvjerava u postojanje jedne goleme duhovne dimenzije, što povećava njegovo zanimanje za nju. A Sai Babina stvarna pojava, kad je prisutan istovremeno u Indiji i u umu mlade Amerikanke, znači da su na osnovnoj razini pacijentica A. T. i Sai Baba jedno i isto. Doživljavajući na taj način naš unutarnji život i vanjski svijet kao jedno, dobivamo potpuno novi uvid u značenje riječi jednost. U opisanom snu vidimo borbu intelektualnog racionalnog uma kako se otvara prema dubokim uvidima.
Ako je sve to istinito, kako li je to važno znati! To je vitalna presudna informacija najvišeg reda koju treba integrirati u svaki aspekt terapije.
U djelu Zen budizam i psihoanaliza /Zen Buddhism and Psychoanalysis/30 Erich Fromm raspravlja o različitosti svrha i ciljeva izme
ñu psiholoških i duhovnih pristupa, u ovom slučaju frojdovske psihoanalize i zen - budizma. On istražuje implikacije i značenje njihovih različitosti te naglašava važnost sjedinjavanja ta dva gledišta. Fromm piše:Cilj zena je prosvjetljenje: trenutačno, spontano shvaćanje stvarnosti bez osjećajne kontaminacije i intelektualizacije, to je ostvarenje odnosa čovjeka prema univerzumu. Ovo novo iskustvo je ponavljanje predintelektualnog, neposrednog shvaćanja djeteta, ali
30 D. T. Suzuki, Erich Fromm and Richard De Martino – Zen budizam i psihoanaliza /Zen Buddhism and
Psychoanalysis, New York: Grove Press, Inc., 1963, pp. 134 – 136/
na jednoj novoj razini punog razvitka čovjekova razuma, objektivnosti i individualnosti Dok se iskustvo djeteta, iskustvo neposrednosti i jednosti, javlja prije iskustva ot
uñenja i dihotomije subjekt – objekt, doživljaj prosvjetljenja se javlja poslije njega.Cilj psihoanalize, kako ga je formulirao Freud, jest pobrinuti se da nesvjesno postane svjesno, da id ustupi mjesto egu. Sadržaj nesvjesnoga koji je trebalo otkriti, bio je bez sumnje, ograničen na malo područje osobnosti, na one instinktivne porive koji su bili živi u ranom djetinjstvu, ali su kasnije zaboravljeni. Iznijeti ih na površinu svijesti iz stanja potiskivanoga bio je cilj analitičke terapijske tehnike. Što više, područje koje je trebalo otkriti, posve odvojeno od Freudovih teoretskih pretpostavki, bilo je od
reñeno potrebom terapije da se izliječi neki posebni simptom. Bilo je malo interesa da se otkrije nesvjesno izvan područja koje se odnosilo na formiranje simptoma. Uvoñenje koncepta o instinktu smrti i erosu kao i razvoj različitih aspekata ega, polako su unijeli izvjesno proširenje frojdovskog koncepta o sadržaju nesvjesnog. Škole, koje nisu srodne Freudu, uvelike su proširile područje nesvjesnoga koje treba otkriti. Jung, ali jednako tako Adler, Rank i ostali, u novije vrijeme tako zvani neofrojdovski autori, najradikalnije su pridonijeli proširivanju toga područja. Ali, s izuzetkom Junga, unatoč takvom proširivanju, opseg područja koje treba otkriti morao je biti odreñen terapeutskim ciljem liječenja ovoga ili onog simptoma, ili ovoga ili onog neurotskog obilježja karaktera. Liječenje nije obuhvaćalo cijelu osobu. No, ako čovjek slijedi originalni Freudov cilj, to jest da pretvara nesvjesno u svjesno, sve do krajnjih posljedica, taj cilj se treba pročistiti od ograničenja koja je nametnula Freudova vlastita orijentacija na instinkt i trenutačna potreba liječenja simptoma. Ako čovjek slijedi cilj potpunoga otkrivanja nesvjesnog, tada ta zadaća nije ograničena na instinkte, niti na druga ograničena područja iskustva, već na potpuno iskustvo cjelovitog čovjeka. Tada cilj postaje prevladavanje otuñenja i dihotomije subjekt– objekt u shvaćanju svijeta. Otkrivanje nesvjesnoga znači prevladavanje osjećajne kontaminacije i intelektualizacije, znači prevladavanje depresije i ukidanje unutarnjeg
rascijepa izme
ñu univerzalnog i društvenog čovjeka. To znači nestajanje polaritetasvjesnoga u odnosu na nesvjesno. To znači postići stanje neposrednog shvaćanja stvarnosti, bez iskrivljenosti i bez uplitanja intelektualne refleksije. To znači svladati težnju prianjanja uz ego, štovanje ega. To znači napustiti iluziju o neuništivom, odvojenom egu kojega treba proširiti i sačuvati, kao što su se egipatski faraoni nadali da će sačuvati sebe za vječnost u obliku mumija. Biti svjestan nesvjesnoga znači biti otvoren, prijemljiv, nemati ništa – i samo postojati.
Fromm daje naslutiti da se čovjek može uzdići iznad podvojenosti subjekta i objekta te stići do apsolutne Svijesti. On daje naslutiti da put uključuje etički cilj – moralne vrijednosti imaju najveću važnost – i da su duhovna pitanja važnija od psiholoških te se s njima treba suočiti i transcendirati ih prije nego što može djelovati trajni lijek, da je neuspjeh unutar tradicionalnih zapadnjačkih pristupa rezultat toga što se čovjek nije
jasno i direktno suočio s duhovnim problemima.31
Ovaj cilj potpunog osvješćenja nesvjesnoga uz pomoć svjesnoga, sasvim je jasno, mnogo radikalniji od općega psihoanalitičkog cilja. Lako je uočiti razloge za to. Da bi se u potpunosti postigao taj cilj, potreban je napor koji nadilazi napore što ih je većina ljudi
31 ibid., pp. 136 - 138
na Zapadu voljna učiniti. Ali potpuno odvojeno od toga pitanja napora, čak i vizualizacija toga cilja, moguća je samo u nekim uvjetima. Prije svega, ovaj radikalni cilj može se razmatrati samo s gledišta odre
ñene filozofske pozicije. Nema potrebe podrobno opisivati tu poziciju. Dovoljno je reći da je to pozicija kojoj je cilj ne negativna odsutnost bolesti, nego pozitivna prisutnost blagostanja koje se izražava u punom jedinstvu, u neposrednom i nekontaminiranom shvaćanju svijeta. Taj se cilj ne može bolje opisati nego što je to učinio Suzuki, nazivajući ga umijećem življenja. Treba imati na umu da svaki takav pristup, kao što je umijeće življenja, izrasta iz tla duhovne humanističke orijentacije, kao što to ističe učenje Buddhe, mnogih proroka, učenje Isusa, majstoraEckharta, ili mislitelja kakvi su bili Blake
∗, Walt Whitman∗∗ ili Bucke∗∗∗. Ako se nepromatra u tom kontekstu, koncept umijeće življenja gubi svu svoju posebnost te se izopačuje u koncept koji danas nazivamo imenom sreća. Nikako se ne smije zaboraviti da ta orijentacija uključuje etičke ciljeve. Zen transcendira etiku, ali obuhvaća i osnovne etičke ciljeve budizma koji su u svojoj biti isti kao oni u svim humanističkim učenjima. Postizanje cilja zena, kao što je Suzuki to veoma jasno obznanio u predavanjima
opisanima o svojoj knjizi, podrazumijeva svladavanje pohlepe u svim oblicima, bilo da se radi o pohlepi za posjedovanjem, za slavom ili naklonošću. Taj cilj implicira svladavanje
narcisoidne samoglorifikacije i iluzije svemoći. Osim toga, on podrazumijeva
nadvladavanje želje da se čovjek podredi nekom autoritetu koji bi mogao riješiti problem njegova vlastita postojanja. Osoba koja želi iskoristiti otkriće nesvjesnoga samo da se izliječi od bolesti, neće, naravno, niti pokušati postići taj radikalni cilj koji leži u nadilaženju svega potisnutoga.
Ali bilo bi pogrešno vjerovati da radikalni cilj nadilaženja potiskivanja nesvjesnoga nema nikakve veze s terapeutskim ciljem. Upravo kao što se shvatilo da liječenje simptoma i prevencija stvaranja budućih simptoma, nije moguće bez analize i promjene karaktera, treba takoñer shvatiti da promjena ove ili one crte neurotskog karaktera nije moguća ako se ne slijedi radikalniji cilj potpune transformacije osobe. Može biti da su relativno razočaravajući rezultati analize karaktera, koji nisu nikad bili iskrenije izraženi nego u Freudovom djelu Analysis, Terminable or Interminable nastali upravo zbog činjenice što ciljevi liječenja neurotskog karaktera nisu bili dovoljno radikalni. Blagostanje, sloboda od tjeskobe i nesigurnosti može se postići samo ako se transcendira ograničeni cilj, to jest
ako čovjek shvati da se ni ograničeni terapeutski cilj ne može postići sve dok on ostaje ograničen, sve dok ne postane dio širega, humanističkog okvira. Možda se ograničeni cilj može postići ograničenijim metodama koje zahtijevaju manje vremena, dok se vrijeme i energija koja je potrošena u dugom analitičkom procesu može plodonosno koristiti samo za radikalni cilj 'transformacije', a ne za uski cilj 'reforme.' Taj prijedlog može se
potkrijepiti gornjim izjavama. Tako dugo dok nije postigao kreativnost u kojem je satori∗
najpotpunije dostignuće, čovjek u najboljem slučaju kompenzira uro
ñenu moguću depresiju vještinom, idolopoklonstvom, destruktivnošću, pohlepom za slavom i sličnim stvarima. Kad bilo koja od tih kompenzacija ne uspije, njegovo je zdravlje ugroženo. Lijek za potencijalnu bolest leži samo u promjeni stava prema podvojenosti i otuñenju u
∗
William Blake – engleski pjesnik, romantik i slikar∗∗
Walt Whittman – američki pjesnik, zalagao se za bratstvo svih ljudi∗∗∗
R. M. Bucke – napredni kanadski psihijatar, proučavao mistična iskustva kod čovjeka∗
satori – glavni cilj zen- budizma, prosvjetljenjeodnosu na kreativno, neposredno shvaćanje svijeta i prijemljivost za njega. Ako psihoanaliza može pomoći na taj način, ona može pomoći da se postigne istinsko mentalno zdravlje. Ako ne može to učiniti, pomoći će samo poboljšanju kompenzacijskih mehanizama.
Vi osjećate da postoji nešto što je izvan i iznad sve te prolazne fantazije, nešto što i dalje traje u svim uspjesima i porazima, u svim suzama i osmjesima, u svim radostima i tugama, ali ne možete shvatiti i spoznati da je to isti entitet koji
prožima cijeli univerzum. Vi ste jedno s najudaljenijom zvijezdom, s najtanjom vlati trave.
Vi blistate poput rose na latici ruže, njišete se od zvijezde do zvijezde. Vi ste glavni, sastavni dio cijele ove manifestacije.
Sathya Sai Baba
bglavac
irida
