Trebalo je proteći još pola sata do moga planiranoga govora pred oko tisuću Saijevih poklonika u kući Sohana Lala. Bio sam umoran, posve iscrpljen od sve te grozničave jurnjave po Delhiju. Utonuvši duboko u meki tapecirani madrac, prekriven velikim debelim vunenim šalom, na kojem su bila dva golema jastuka kojima sam pokrio glavu, osjećao sam se izbavljenim u golemom, sigurnom, crnom prostoru koji je sličio utrobi. Kako ću imati snage govoriti? Bez sumnje, ako ću govoriti, bit će to Babina snaga jer u meni nije bilo ostalo ništa što bi bilo moje.

Moj se um okrenuo dogañajima zadnja dva dana. Kad sam došao u Delhi, trebao sam se susresti s gospodinom Sohanom Lalom, dugogodišnjim Saijevim poklonikom, predsjednikom Sai organizacije u Indiji. On je bio nizak, energičan čovjek s uvijek spremnim osmijehom, pun života. Dok bi govorio o Babi, postajao bi sličan djetetu, često se smijao dok bi opisivao vlastite nedostatke. Bio je ljubazan i dobrodušan pa smo

postali bliski prijatelji.

Smještaj je bio odličan, imao sam na raspolaganju prostranu gostinjsku sobu, odvojenu od glavne kuće. Premda svježa zbog svoje betonske konstrukcije i golog poda, soba je bila više nego ugodna – te prekrasno mirna i skrovita. Mala električna grijalica stajala je na podu izmeñu dvaju velikih meko tapeciranih ležaja. Bio sam sretan što sam našao svježi grejp i čaj s prepečenim kruhom koji mi je često u sobu donosio moj ljubazni

57 glavna hinduistička izjava o jedinstvu

domaćin. Sohan Lal se široko osmjehivao dok je govorio o svom omiljenom grejpu, znajući da je on delikatesa u Delhiju u to vrijeme godine. Bio je srdačni domaćin, iskreno sretan, osobito zadovoljan dok mi je pokazivao sjajni opis njega i njegove gostoljubivosti u knjizi Jamesa Michenera Glas Azije. Michener je posjetio Sohana Lala prije nekoliko godina te ga opisao kao "sjajnog, smjelog, zgodnog i kolibriću sličnog čovjeka."

Proslava blagdana mahãûivarãtri u Sai Babinom ašramu bila je prekrasna, premda me je istrošila do krajnjih granica. Bio sam ravno 36 sati bez jela i spavanja, nakon 40 sati putovanja od Amerike do Indije. Bio sam iscrpljen, posrtao sam – činilo mi se da ću na licu mjesta umrijeti. Ah, kakav bi to bio prekrasan način da čovjek umre! Sve ono okruženje bilo je posebno ispunjeno i vibrantno od štovanja tisuća poklonika, a svi su žarko željeli odreći se jela i spavanja da bi održali to posebno budno stanje. A osim toga, tu je bila i Babina izvanredna prisutnost i dva Njegova čuda koja su oduzimala dah: vibhþti abhišeka i stvaranje ûivalióge. Te ću dogañaje opširno ispričati u predavanju za nekoliko minuta. Znao sam da je taj sveti dogañaj jedna vrlo posebna komunikacija izmeñu Boga i čovjeka, izravna komunikacija od silne važnosti – bez sumnje, to je povijesni dogañaj koji će u budućnosti slaviti i štovati bezbrojni ljudi.

Dan nakon dolaska, pozvao sam dr. Massermana i dogovorio se za susret u vrijeme večere te noći u hotelu Ashoka. Očekivao sam i dr. Schwaba, predsjednika odjela za psihijatriju na Sveučilištu Luisville u Kentuckyju i organizatora – suradnika ovoga putovanja, predsjednika Društva psihijatara u Delhiju, vodiča putovanja, i njihove supruge.

Pojavio sam se točno u osam sati. Hotel Ashoka je jedan od najljepših hotela u Delhiju. Ima dugačak, prošireni parkirališni prostor okružen turističkim autobusima, vratare obučene u kraljevske crvene uniforme s turbanima, prostranu recepciju i predvorje izrañeno od drveta i mramora, visoko dva do tri kata, lijepe kipove, slike, blistava umjetnička djela – bilo je tu i žamora i vreve, kao na internacionalnoj reviji s posjetiteljima iz mnogih zemalja.

Pitao sam se što mi se sprema, dok sam hodao tepihom niz pokriveno široko stepenište prema glasnoj glazbi te udaljenom zveckanju srebrnog pribora za jelo po tanjurima. Osjećao sam se veoma nelagodno u toj svečanoj atmosferi večere, okružen vinom, ženama, glasnom glazbom i plesom – ljudima koji su se opijali i s mirisom svježe pečenog mesa u zraku. Javio se daleki krik strogosti ašrama. Osjetio sam najgoru vrstu kulturnog šoka. Odlučio sam da mi je bolje polako se spustiti tim stubama jer ću se inače kao

ronitelj koji izranja prebrzo, sav iskriviti i biti izbačen iz stroja.

I dok sam se tako polako spuštao stubama, opazio sam prvi posebni znak večeri. Znajući da sam se pripremio za savršenu večeru, posegnuo sam u džep, za svaki slučaj, da provjerim je li ondje lisnica. Ali ruka je ostala prazna! Zaboravio sam lisnicu! Nisam mogao vjerovati – u kakvom sam se užasnom položaju našao. Trebam li tražiti nekoga

da mi posudi novac? Hoće li mi restoran dopustiti da odradim večeru pranjem suña? Je

li to bila lekcija iz poniznosti – ili se moj mozak rastopio od sve one meditacije u ašramu? Koje li neugodnosti! Išao sam ravno u lavlju spilju. "Baba molim Te, budi sa mnom – ne šalim se! Ako sam ikada trebao Tvoju pomoć, to je sada."

Smješkajući se i dobro raspoloženi, susreli smo se i posjedali uz lijepo postavljeni stol. Svi su naručivali obilne večere, a ja sam se isticao poput bolesna palca, naručujući mali sok od naranče. "O, zaista nisam gladan, na specijalnoj sam dijeti, jedem neredovito i tako dalje i tako dalje, oprostite, oprostite!" Znali su da lažem.

povijestima bolesti – a ja sam se osjećao udaljen milijunima svjetlosnih godina. Pitao sam se kako sam mogao izgubiti tako mnogo interesa za tu razinu stvarnosti – i to tako brzo? Kako im sada mogu išta govoriti o Babi? Sigurno ih neće zanimati razgovor o duhovnosti

– a ni meni se nije govorilo o tome. Osjećao sam se poput prevarenog djeteta.

Oni ni izdaleka nisu bili zainteresirani za Babu. I kad bi se nekim čudom razgovor skrenuo u Njegovu smjeru – bi li oni željeli da se obratim cijeloj grupi? A kad bi se to i dogodilo, kako bi grupa odgovorila na razgovor o Bogu koji hoda Zemljom, nakon što su putovali 40 sati i bili pospani i razdražljivi? A čak i da sve ispadne dobro te dva ili tri čovjeka poñu sa mnom na put od nekoliko tisuća kilometara do Bangalorea, imam li ikakvog interesa glumiti voñu puta?

Jesam li to ja, Baba, ili si to Ti – jesam li to ja ili Ti? Jer ako sam ja, obećavam da to nikad više neću učiniti. Znam da imam veliki ego – hvala što mi to ističeš. U redu, obećavam da ću na tome raditi još više nego ikad. Ali ako si to Ti – doveden sam u težak položaj. Ne znam što učiniti. Sigurno ću steći nov način poštovanja Tvog misterija, Tvoga osjećaja za humor. Ako si to Ti, premda ne mogu ni naslutiti Tvoju namjeru, pokušat ću učiniti sve što mogu. Ostalo je još samo kratko vrijeme tog mučenja. Nastavit ću i dalje pokušavati iako, da vam kažem istinu, napustila me svaka nada. Ako Ti možeš stvari izokrenuti, zaista si sveprisutan, svemoćan, sveznajući i sve ostalo.

Iznenada, dok sam sjedio tako snužden i potišten, netko se okrenuo prema meni zbog nekoga komentara ili nečega sličnog. Rekao sam bezvoljno: "Da, to je lijepo kod Babe." Pričali su nešto, ne znam točno što, i ja sam pokušao skrenuti razgovor na Babu. "Znate, ono što je uzbudljivo kod Babe jest to, što On može dokazati psihijatrima da je naš identitet doista iznad uma i emocija, da smo mi vječni." I tada sam se okrenuo k indijskom psihijatru, kao da smo braća pa će me on razumjeti: "Znate, mislim na ãtmana." A on je odgovorio nešto što se grubo može prevesti kao "Fuuuj!" Znao sam da sam propao.

Tada se dogodilo čudo. Ustao je voña puta i rekao: "Znate, jednom sam susreo nekoga svetog čovjeka. Oni mogu raditi stvari koje mi ne možemo ni zamisliti." Svi su se zainteresirali. Možete li povjerovati u to? Za mene ne pokazuju ni najmanji interes. Ali kad je on počeo govoriti, okrenuli su se prema njemu s pravim uzbuñenjem i upitali: "Na primjer što?"

I tako je voña puta opisao svoje iskustvo s guruom – kako je on mogao predvidjeti budućnost te je imao tajanstveno znanje o prošlim dogañajima u njegovu životu. Njihovo se zanimanje produbljivalo. Dr. Masserman se okrenuo prema meni: "Mislite li da Sai Baba može učiniti sve to?" Rekao sam: "Da, i više od toga." Izvukao je svoje pero i za čas smo sastavili obavijest na ploči koja je najavljivala moj govor. Trebao sam govoriti oko

pola sata. Nasmiješio sam se i prošaptao sam sebi: "Baba, ne znam kako si to izveo, ali bilo je impresivno – jednostavno fantastično. Toga ću se još dugo sjećati."

Tada je dr. Masserman rekao: "Moja žena i ja sutra idemo u razgledavanje grada. Znate li neka zanimljiva mjesta koja bi trebalo vidjeti?" Osjetio sam se važnim. Nakon tako brzog obrata dogañaja meni u prilog, postao sam glavni – kao da je sve u mojim rukama. I govoreći preko reda, imajući na umu kao jedinu nadu Sohana Lala, rekao sam: "O,

mogu vam nabaviti automobil i osobno vodstvo." Dr. Masserman je pitao za cijenu, a ja

sam nastavio kao pravi indijski diplomat: "Ne brinite se, siguran sam da to mogu srediti s mojim prijateljem Sohanom Lalom besplatno za vas. Doći ćemo po vas u osam sati ujutro. Uostalom, Sohan Lal poziva vas, dr. Schwaba i vaše supruge na objed."

Bila je istina da ih je Sohan Lal pozvao. On je priredio objed za mene kako bih se mogao sastati s nekim prijateljima, uključujući i indijskog suca Vrhovnog suda te visokoga financijskog stručnjaka za indijske poslove. Znajući da bi i psihijatri uživali u tom, pozvao je i njih. Ali objed je bio jedna stvar, a organizacija izleta u te kasne sate – to je bilo već nešto drugo.

Požurio sam se natrag do Sohana Lala, ušao sam k njemu na prstima oko pola dvanaest. Ne želeći ga probuditi u taj kasni sat, razradio sam plan kako da riješim taj problem preko noći, nadajući se da ću Sohan Lala uhvatiti rano sljedećeg jutra. Ali sudbina je odredila drukčije. Čim sam ušao u kuću, pojavio se moj domaćin i pošao mi ususret. Saznavši za moju nevolju, rekao mi je: "Nema problema. Uzet ćemo velik automobil, Chevrolet 57, a ja poznam i vozača."

Naravno, sljedećeg jutra, vozeći se s velikom pompom u raskošnom Chevroletu 57, stigli smo pred hotel Ashoka točno u osam sati. Izlet je bio prekrasan. Posjetili smo povijesna mjesta, svete hinduističke hramove i divne vrtove i sve je teklo kao po loju. Zatim smo se vratili kod Sohana Lala na raskošni objed.

Ovaj put on je nadmašio sâmog sebe. Hrana i društvo bili su savršeni. Bilo je fascinantno slušati suca Vrhovnog suda kako govori o svojim dirljivim iskustvima sa Sai Babom. Pričanje uglednih i obrazovanih Indijaca o Babi na takav način, potaknulo je interes dvojice psihijatara. Osobito su bili zadovoljni prijateljskom gostoljubivošću, čak su se željeli fotografirati u svetištu Sohana Lala. Bilo je to ipak malo previše, ali on je bio široke ruke kao uvijek i dopustio im je da razgledaju kuću.

Te večeri održao sam predavanje o Babi psihijatrima koji su se okupili u dvorani za konferencije hotela Ashoka. Predstavljanje je dobro ispalo – imajući u vidu da sam pokušao objasniti aspekt avatara i naglasiti mogućnost da se taj povijesni dogañaj odigrava upravo ovdje i sada u Indiji. Iznenadio sam se kad sam otkrio svoga bivšeg profesora meñu psihijatrima. Cijenjen kao jedan od najdarovitijih psihijatara u Detroitu. njegove uzbudljive studije slučaja otvorile su moju svijest za važnost nesvjesnih moći koje djeluju u čovjeku. Odjeven uvijek na doličan način, ponašajući se s izvjesnom kraljevskom elegancijom, izgledao je tako pristalo i odmjereno na tim prezentacijama.

Jednom je donio neku kožnu torbu za spise na konferenciju za obrazovanje. Jedan njezin

kraj bio je prilično izgrižen – to je bilo djelo njegova novog psića. Bio sam sretan kad sam ugledao taj znak ljudskosti kod nekoga koji se činio pomalo nepristupačnim.

Dr. S. me se sjetio i mi smo se susreli sa smiješkom. On je liječio dva indijska pacijenta psihoanalizom. Oni su mu govorili o iskustvima u meditaciji koju on nije mogao posve razumjeti. Rekao je: "Postoji nešto više od onoga što vidimo očima, ili je to neki kulturni

ili suptilni psihički fenomen koji dovoljno ne razumijem. Nadam se da ću nešto naučiti na tom putovanju."

Odgovorio sam: "Imate veliku priliku da upravo to učinite te naučite nešto o čovjekovim unutarnjim dimenzijama o kojima se rijetko u psihijatriji govori – a jednako tako i nešto veoma duboko o indijskoj duhovnosti. To je najfascinantnije područje koje možete pronaći i vrlo je važno za psihoanalizu i naše razumijevanje psihodinamike. "

Pokušao sam objasniti značenje riječi avatar – i činilo se da je razgovor krenuo u pogrešnom smjeru, a ja sam izgledao poput religioznog fanatika koji blebeće. Sjećam se da me je dr. S. intervjuirao kad sam se spremao za psihijatrijsko stažiranje u bolnici Sinai u Detroitu. Hvala Bogu što sam tada prošao one intervjue jer na temelju ove brze

izmjene mišljenja, siguran sam da bi me sada srušio. U svakom slučaju, na kraju sam

rekao: "Morate doći! Ne možete ni zamisliti što ćete doznati o čovjekovu unutarnjem životu – i našim golemim mogućnostima. Obećavam da vam neće biti žao." Ali on nije došao.

Samo četvorica od sedamdeset ljudi poželjela su vidjeti Babu. Premda mali brojem, bili su veliki duhom – i doista veoma napredni ljudi. Shvativši da kad bi i djelić onoga što sam rekao bila istina, znali su da je važnije vidjeti Sai Babu, nego sljedećeg dana ići na izlet u Taj Mahal.

Dr. J. i njegova supruga B. J. bili su aktivni u bioenergetskom pokretu u Sjedinjenim Državama. Taj pristup je zanimao i mene prije nego što sam se susreo s Babom i doveo me do joge. Dr. J. je počeo doživljavati suptilni protok energije u svom tijelu te osobiti osjećaj na čelu izmeñu očiju, kao da se nešto otvaralo.

Pitao se može li se to pripisati trećem oku koje opisuju jogini. Zatim je opisivao osjećaj zamagljenosti u tom predjelu glave. Pitao se je li to nešto više od imaginacije.

Premda su mislili da razumiju mnoge stvari koje su ih dovele do toga putovanja, dr. J. i B. J. prepoznali su mogućnost utjecaja i jedne druge dimenzije. Je li se moglo dogoditi da je neki učitelj utjecao na njih na suptilne načine i da je sada za njih došlo vrijeme dubljega duhovnog iskustva?

Dr. H. bio je psihijatar u Los Angelesu, a došao je s prijateljicom N.S. Radio je sa siromašnima u društvenom sektoru za mentalno zdravlje u Los Angelesu i bio je zainteresiran da se koristi drama kao način za razvijanje dubljega psihološkog uvida i unapreñivanje mentalnog zdravlja. Topao i širokogrudan, imao je teškoća u donošenju nekih profesionalnih odluka. Nadao se da će mu to putovanje pomoći objasniti zajednici neke stvari, a njemu dati neka usmjerenja. N.S. je bila prijateljski raspoložena gospoña srednjih godina koja je imala emocionalno bolesnu kćer. Nadala se da će joj Baba nekako pomoći. Osjećao sam da je On odabrao to četvero. Otvoreni, prijemljivi i

senzitivni, činilo se da su gladni duhovnih iskustava, izgledalo je da ih On zove bliže k

Sebi. Otputovat ćemo rano sljedećeg jutra, ali najprije se mora obaviti večernji program.

Dok sam ležao u stanju nekoga dubokog transa, čuo sam žamor i buku izvan svoga maloga svetišta. Morao sam se pokrenuti i pripremiti za bhajane58 koji će početi za desetak minuta – a tada ću govoriti tisućama poklonika koji se sada okupljaju. Četvero mojih prijatelja bit će meñu slušateljima. Kad vide odanost Sai Babinih poklonika, to će im produbiti razumijevanje i pomoći im da se pripreme za putovanje.