Nema sumnje, bili smo spremni za neočekivano. Kad smo se spustili u Bangaloreu, otkrili smo da nema naše prtljage. Ni od koga potaknut, ja sam pokazao dubinu svoje duhovnosti i razinu svoga odricanja i nevezanosti, trčeći po pristanišnoj zgradi, vrišteći i vičući. Nisam imao mnogo prtljage, ali moji su prijatelji izgubili sve što su donijeli u

Indiju. Mislio sam kako bi bilo dobro putovati samo s najnužnijim stvarima. No moje neobuzdano vikanje i pomahnitalost nije vratilo našu prtljagu. Morat ćemo malo pričekati i dati aerodromskim službenicima vremena da je pronañu. Kad sam se smirio, rekao

sam: "Gledajmo na to s filozofskog i duhovnog stajališta. To mora da je neki posebni

znak koji nas priprema da zadovoljstvo i bol prihvatimo s jednakim ravnovjesjem."

Bangalore je prekrasan grad, vozili smo se krajolikom zasañenim drvećem raznobojnog lišća, punim životinja i ljudi koji su vijugali naokolo usporena koraka – sve je sličilo najjednostavnijem životu indijskog sela. Ti prizori donijeli su nam dobrodošlo smirenje nakon šoka na aerodromu. Ostat ćemo neko vrijeme u hotelu East – West koji je osiguravao ugodan smještaj i hranu koja odgovara Zapadnjacima. Dok smo prolazili ulaznim predvorjem prema recepciji, prestravio nas je strašan prasak. Okrenuvši se u smjeru zvuka, vidjeli smo da je veliki slabo pričvršćeni luster upravo pao s visokog stropa, rasprsnuvši se baš na onome mjestu koje smo nekoliko trenutaka prije napustili. Svi smo se lagano stresli i ja, koji sam tada počeo shvaćati dramaturgiju dogañanja, progovorio sam piskutavim glasom: "To je već drugi osobiti znak danas." Dotada su me već moji dobrodušni i otvoreni suputnici ocijenili kao religioznog fanatika koji bunca.

Ipak, ukazali su mi svoju nepodijeljenu pažnju i pokušavali učiniti sve što sam im savjetovao. Zamolio sam gospoñe da se obuku u sarije. Premda nisu bile upoznate s indijskom odjećom i nisu znale kako oko sebe omotati šest metara materijala, drage volje

su pošle sa mnom u trgovinu i kupile sarije. Tada je dobronamjerna gospoña s recepcije pristala pokazati im kako se odijeva sari.

Bilo je već oko podne. Odlučili smo odmoriti se nekoliko sati, a tada poći taksijem do dvadesetak kilometara udaljenog Brindavana, sjedišta Sai Babina koledža za znanost i umjetnost za studente, gdje je On sada boravio. On bi izlazio na daršan – hodao meñu ljudima, dopuštao im da Ga vide, uzimao njihova pisma u kojima su Ga molili za

pomoć. Svi smo bili uzbuñeni zbog toga prvog susreta. Nažalost, gospoña N. S. je dobila

strašne grčeve u želucu i morala je ostati u hotelskoj sobi, nadajući se da će se sljedećeg dana bolje osjećati. Prije odlaska na daršan, primili smo dobre vijesti da je pronañena naša prtljaga – vraćena nam je s njezina produženog putovanja u neki udaljeni planinski grad.

Kad smo stupili na prostor odreñen za daršan, primijetio sam da je bilo više ljudi nego obično. Muškarci i žene sjedili su odvojeno, zato smo pokazali gospoñi J. B. da poñe desno, pozdravili se s njom i tada pronašli udobno mjesto za sebe. Nije prošlo mnogo vremena kad je okupljenim ljudima prošao neki srh – sve su se oči okrenule u smjeru Babine rezidencije. Izišao je On, izgledajući iznenañujuće prekrasno, krećući se kao nježni povjetarac, činilo se da otmjeno plovi preko Zemlje prema sredini prostora za daršan,

tada je na trenutak zastao. Okrenuvši se u našem pravcu, najprije se obratio ljudima koji su bili ravno ispred nas. Dok se približavao, Njegove su oči uhvatile moj pogled i On se nasmiješio. Dajući mi znak da ustanem i približim se, upita: "Koliko ima psihijatara?"

Ustao sam pomalo prestrašen, pomislivši: "O Bože, sad sam gotov! Kad sam Ga prošli put vidio, rekao sam Mu da će ih doći stotinjak – a sada samo dva sjede uz mene. Želeći malo povećati broj, rekao sam: "Četiri, Baba!"

"Dobro, a kako je pacijentica?"

Bio sam zbunjen. Je li me Baba zamijenio s nekim drugim? "Kakva pacijentica, Svami?" Tada me dr. H. gurnuo i promrmljao: "Pa znaš da je gospoña N. S. ostala u hotelu."

Zaprepastio sam se. Premda sam mnogo puta doživio Babinu sveprisutnost, kad se to dogodilo tako iznenada i kad smo najmanje očekivali, bilo je apsolutno nevjerojatno. On izgleda tako mnogo sličan meni i tebi da kad nehajno otkrije Svoje sveznanje koje oduzima dah, tada to čovjeka svlada. Osjećao sam se pomalo obeshrabreno, postao sam nekako nesiguran i počeo sam se njihati natrag i naprijed.

"O Baba, imala je nekih problema."

Široka osmijeha i s velikom ljubavlju, On je rekao: "Da, znam – imala je problema sa želucem."

Materijalizirao je vibhþti i sasuo ga u moju ruku. Tada sam se posve izgubio. Pitao sam: "Za mene, Svami?" i počeo sam jesti vibhþti.

"Ne, ne!", rekao je. "Za pacijenticu. Dovedi ih oboje sutra pa ću ih primiti."

Bio sam potpuno izvan sebe – svladan tim trenutkom. Nakon što sam opet sjeo, dr. H. se nagnuo prema meni i rekao: "Znate, promatrao sam Ga iz velike blizine. Nisam vam

rekao, ali ja sam mañioničar i razumijem trikove. Ali On je materijalizirao taj pepeo pred mojim očima – kunem se, ne vjerujem da je to bio trik. Ne znam kako je to učinio."

"Da, tako je", promrmljao sam.

Kad sam se vratio u hotel, brzo sam našao gospoñu N. S. i dao joj vibhþti. Ona je bila sva potresena pri pomisli, da Baba ne samo zna tko je ona, već joj pomaže u njezinu problemu. Odmah je pojela vibhþti i sljedećeg se jutra dobro osjećala.

Od sâmog početka imali smo sreće. Bilo nam je dopušteno da doñemo u predvorje Babine rezidencije kamo je samo nekima dopušten pristup. Vidjeli smo kako Baba dolazi i odlazi, a zatim se povremeno zaustavlja na kratak razgovor. Ali uglavnom je to bilo čekanje u tišini, bili smo bačeni u naš vlastiti unutarnji život. Volim to vrijeme

jednostavne tišine, ispunjeno povremenim uzbudljivim susretima s Babom. Ali moji prijatelji nisu bili navikli na tu tišinu pa su se počeli osjećati pomalo nervozno.

Na kraju prvoga dana pozvali su nas u glavnu zgradu s nekima od Babinih studenata i starijih poklonika. Baba je izabrao dva ili tri studenta iz gomile da održe kratke govore

bez prethodne pripreme. Uvijek sam strahovao na pomisao da mene izabere. Otkad sam

se susreo s Babom, postao sam silno svjestan svoga neznanja. Pitao sam se što bih u tom slučaju uopće mogao reći. Divio sam se tim mladićima koji su tako dirljivo govorili bez ikakva pripremanja i prethodne najave da će govoriti – jednostavno su govorili iz srca o svojim iskustvima s Babom.

Nakon tih govora otpjevalo se nekoliko zanosnih bhajana, a zatim je Baba počeo govoriti:

Važno je da čovjek ima povjerenja. Dijete koje nema povjerenja u vlastitu majku, učenik bez povjerenja u svoga učitelja, živjet će jadno. U Indiji ima mnogo ljudi koji odlaze na hodočašća, posjećuju sveta mjesta i hramove, ali pitanje je s koliko posvećenosti i povjerenja polaze na ta hodočašća.

Rezultat svake akcije ovisi o količini povjerenja s kojim je nešto učinjeno. Možda nemamo povjerenja ni vjere u ono što poduzimamo, pa ipak povremeno molimo Boga za velike darove. Želi li netko imati koristi od onoga što radi, mora imati postojan um i viziju koja se neće tako lako pokolebati.

Danas je čovjek obolio od onoga što čuje. Mnogi ljudi slušaju sve vrste duhovnih govora, ali to ne znači da traže najvišu korist od onoga što su čuli. Mnogi se zadovoljavaju time i kažu da im je dovoljno što su samo slušali. Ta vrsta povjerenja, ta vrsta pristupa nije ispravna. Vi slušate Svamijeve govore dugo vremena i samim slušanjem postajete vrlo sretni. Ali pravo je pitanje – jeste li sposobni provesti u djelo bilo što od onoga što ste

čuli. Ako to ne možete učiniti, zaključujete da je vaš osjećaj za slušanje obolio. Uz

slušanje morate njegovati sposobnost razmišljanja o onom što ste čuli, morate razlučiti što je dobro i korisno – tada primijenite dobre stvari koje ste čuli. Ništa se neće postići ako samo slušate, a ne razmišljate i ništa ne poduzimate.

Evo primjera. Usporedimo to s pripremama hrane u kuhinji. Jeste li prestali biti gladni zbog pripremanja hrane? To je kao slušanje. Nakon pripreme, hrana se odnosi u blagovaonicu i stavlja na stol. Ali zadovoljava li vašu glad samo stavljanje hrane na stol? Pripremanje hrane u kuhinji i odnošenje u blagovaonicu, to su prva dva stupnja, a sliče slušanju i razmišljanju. Ali to ne zadovoljava glad. Kad hranu pojedemo i kad je tijelo ispravno probavi – to je akcija, to zadovoljava glad. Jednako tako, želite li postići duhovnu snagu, morate njegovati sve tri funkcije: slušanje o dobrim djelima, neprestano razmišljanje o njima i njihovu primjenu. Bez ta tri aspekta ne može se postići duhovna snaga ili duhovno blaženstvo koje slijedi kao rezultat.

Pogledajte na primjer što se danas dogaña u ovoj dvorani. Svi sjedite i slušate Svamija. Ali nakon slušanja ćete otići i zaboraviti što ste čuli. Kakav je to stav? Kakvo je to povjerenje u Svamijevo učenje? Zaboravite li to odmah, kakav li je to gubitak vremena! Koliko li uzaludnog napora sa Svamijeve strane! Mislite na to što tražite od Svamija, koju vrstu duhovnog dara želite primiti od mene? Imate li povjerenja? Jeste li spremni

posvetiti pozornost svom snu i primijeniti u djelo sve što je potrebno da biste ga ostvarili? Samo ako mislite na ono što ste čuli i provodite to u djelo – barem jednu ili dvije stvari o kojima govorim, samo ćete tada posvetiti svoj život Bogu i naći neki smisao svojim dolaskom ovamo.

Bio sam zaprepašten, kako je dugo Baba naglašavao ovu temu. Kako je jadno vidjeti da čak i onda kad smo tu s Avatarom, gubimo shvaćanje važnosti Njegovih riječi. Bombardirani s tako mnogo "mudrih ljudi", izgubili smo povjerenje u svakoga tko doista zna odgovore – a što je još više, izgubili smo povjerenje u sebe i svoj vlastiti veliki potencijal. Stoga riječi ulaze kroz jedno, a izlaze kroz drugo uho. Ali kakva je bila poruka koju je Baba želio da čujemo i nešto učinimo s njom? On je nastavio Svoj govor:

Morate njegovati osjećaj jednosti i bratstva. Želite li ostvariti viziju vaše stvarnosti ãtmana, želite li doživjeti jedinstvo i ljubav, temelj sve kreacije, morate vježbati bratstvo. Ali čovjek je upao u bijedno stanje. On govori jedno, a radi drugo. Kaže da su svi braća – ali tada brat poziva brata na sud da se bori za imetak i zemlju – bori se jedan protiv drugoga. Da bi se postiglo blaženstvo koje se javlja kad se spozna ãtman, treba primijeniti istinski osjećaj bratstva.

Četiri su osobine koje obilježavaju ljudsko biće. To su ljubav, milosrñe, suosjećanje i strpljivost. Ako čovjek nema te četiri osobine, sličan je životinji. On mora razviti te osobine te ih izraziti u vanjskom svijetu služenjem i bratstvom.

Večer je bila dugačka i zamorna. Sjedili smo cijeli dan i moja tri prijatelja osjećala su se slabima i nervoznima. Vožnja natrag do hotela po mračnoj noći bila je neudobna. Dugo smo šutjeli. Jedan ili dva komentara pokazivala su opći osjećaj da je Babin govor bio pretjerano jednostavan.

Ali to učenje o bratstvu bilo je daleko od jednostavnog - bilo je jednostavno samo prividno. Baba je zapravo poučavao čovjeka o njegovoj najdubljoj duhovnoj viziji – kako ostvariti jedinstvo s univerzalnim. On je poučavao o jednosti sa svima i kako to ostvariti

uz pomoć ljubavi – kao što je Isus naučavao u svojoj poruci o bratstvu: "Čini drugima ono što bi želio da drugi tebi učine." Pouka izgleda jednostavna, ali kako li je duboka

kozmička vizija zarobljena u tih nekoliko jednostavnih riječi. Duboko uvjeren da je prolazan, promjenljiv univerzum osnovan i stvoren nepromjenljivom i vječnom sviješću, čovjek uviña da je to velika potvrda stvarnosti Boga i naše sposobnosti da uronimo u njega. Baba je možda najbolje uhvatio srž Svoga učenja sljedećom jednostavnom frazom koju neprestano ponavlja zbog dobrobiti Svojih poklonika:

Žao mi što moram reći da se moderna psihijatrija nije ukorijenila u toj prodornoj viziji. Umjesto da vodi nesebičnosti, viziji bratstva, da se posveti požrtvovnosti za dobrobit zajednice te postizanju više razine svijesti, psihijatrijske vrijednosti koje previše naglašavaju emocije, prečesto dovode do prezauzetosti sebičnim interesima. Čini se da

mi posve ne shvaćamo ono što su sveti ljudi znali davno prije o izuzetnoj važnosti morala u oblikovanju karaktera i kako karakter djeluje na razvoj svijesti. Karakter, konkretizacija moralnosti, odlučuje o visinama do kojih se nečija vizija može vinuti.

Za uspostavljanje svjetskog mira i najviši stupanj individualnog rasta bitno je da prepoznamo i prihvatimo moralnost, usredotočenu na spoznaji univerzalne svijesti koja vodi do nesebičnosti i bratstva. Umjesto napuštanja te svete vizije, trebali bismo se pitati, kakve su to vrijednosti, kakav je to moral koji vodi do jedinstva – i kako taj posebni pristup do stvarnosti trebamo prihvatiti i spojiti s našim karakterom.

Većina izbora u svakodnevnom životu u svojoj osnovi je moralna po svojoj prirodi, izazivajući našu sposobnost da uravnotežimo potrebu za zadovoljavanjem životinjskih težnji i impulsa s višim stupnjem ljudskih težnji te našom željom za beskrajem. To varira od izbora niže razine koja se odnosi na regulaciju i kontrolu osjetila i nagona (trebam li jesti tako mnogo?) – do izbora više razine (trebam li lagati kako bih postigao sebičan dobitak?) – do još viših izbora u odnosu na to kako najbolje provesti slobodno vrijeme – da bi postigao osobni dobitak i sebična priznanja, ili da bi se požrtvovno služilo zbog dobrobiti i sreće drugih te se njegovao odnos s Bogom.

Izbor vodi do akcije, akcija oblikuje navike, navike se učvršćuju u karakter. Sveti ljudi su nam govorili da je karakter konkretizacija naše moralne vizije i da on odreñuje dubinu naše vizije stvarnosti. Ako na izbor snažno utječu više vrijednosti i namjere, ako karakter izraste iz duhovne vizije jednosti i bratstva, on će nas dovesti do krajnjeg jedinstva s beskrajem. Viñena u tom svjetlu, moralnost – putokaz za usmjeravanje misli, akcija i ponašanja – dobiva novu važnost.

Psihijatri imaju problema da vide moralnost u tom novom svjetlu. Prečesto smo vidjeli, kako je pretjerano stroga moralnost koja kažnjava, dovela do psihičkih bolesti i ropstva, umjesto do slobode. Unatoč toga, postoji potreba da se dublje istraži priroda

uravnotežene i senzibilne moralnosti - da se ostvari njezina središnja važnost u dinamici razvoja svijesti.

U psihijatriji postoje ljudi čija je svijest blokirana sukobima koji potječu iz rane razvojne faze. Često je cilj terapije vratiti se s pacijentom do toga stupnja razvoja kako bi se problem uklonio, razriješio i ponovno sagledao. Izbavljena iz ropstva straha, svijest je slobodna da se i dalje kreće u svojoj evoluciji prema višim razinama. Upravo u toj točki terapeut, ako nije utemeljen u svijest da postoji dinamika viših razina svijesti, može se nehotice ili hotimično pretjerano usredotočiti na zadovoljavanje životinjskih potreba kao načina za postizanje sreće i potpunijeg osjećaja osobnosti. Ali velike duhovne ličnosti kroz povijest poručivale su da postoji opasnost u tom pristupu, da je važnije ustoličiti

moralnost i karakter koji vodi k stvarnoj i trajnoj sreći, nego zadovoljiti sebične potrebe. Od svetih ljudi možemo naučiti jednu posebnu vrstu discipliniranoga duhovnog rada koji vodi do nevezanosti od prolaznoga i kratkotrajnoga svijeta dualnosti, svijeta kojim

vladaju emocije i princip zadovoljstvo – bol, kako bi se postigle više razine svijesti i

konačno, jedinstvo s Bogom.

Dinamika toga procesa je nešto poput ovoga – najprije čovjek mora vjerovati u stvarnost univerzalne Svijesti, to jest u Boga koji je stvorio sve ovo što zovemo kozmos. Kako se vjera u tu stvarnost produbljuje, isto se dogaña i s našim razumijevanjem uzvišenosti i veličine Njegova rada. S tim dubljim razumijevanjem javlja se i svijest o ljubavi koja je potaknula stvaranje. Jedna za drugom, zapalila se naša vlastita ljubav i odanost. One su osnova za razvoj više svijesti. Čovjek počinje zapažati božansko djelo i ljubav u svemu i tako započinje naša vizija jedinstva koja se nalazi u svoj prividnoj različitosti univerzuma.

Ova vizija, izvježbana u vanjskom svijetu kao služenje drugima i kao djelo bratstva, učinjena s duhovnim stavom nesebičnosti bez zahtjeva za osobnom moći ili nagradom, dovodi do još prodornije vizije te dubljega i temeljitijeg osjećaja mira i ljubavi. Odvezavši se na taj način od uspona i padova života kojim vlada princip zadovoljstva i bola, ulazimo u kraljevstvo postojanih emocija i uma, mira i radosti.

S emocijama i smirenim umom vizija Boga se produbljuje – a naše povjerenje i vjera u tu viziju, rastu. Što smo dublje usredotočeni na tu stvarnost, to smo zbog nje više potaknuti na veći izraz požrtvovnosti i predanosti. Upravo ova požrtvovnost radi ljubavi, ovo sveto djelo predanosti vodi do iskustva jedinstva i konačne spoznaje da smo On i ja jedno. Takav je misterij dinamike transcendencije u Sai Babinu jednostavnom učenju o

bratstvu.

Kad čujem kako psihijatri raspravljaju o onom što na površini izgleda kao tako jednostavno učenje, mogu samo zaključiti da se njihova svijest nije dovoljno otvorila da shvati strašne neprilike naših svjetovnih uvjeta, niti velike mogućnosti našega ljudskog potencijala. Ipak, tom učenju moramo pristupiti s krajnjom ozbiljnošću. U suprotnom, znači da ograničavamo svijest i zadovoljni smo da živimo površno i uskogrudno. To je znak velike uskogrudnosti, nevoljkosti ili golema straha da se ne susretnemo s našom smrtnošću – ili besmrtnošću.

Vožnja do hotela bila je bolna. Za dva kratka dana suočili smo se s nečim veoma važnim u našem životu – a sada moramo sjediti u mraku i dopustiti da se sve razbistri. Kako bi

bilo žalosno da propustimo tu priliku! Sjedeći do nogu Avatara, imajući izravno iskustvo slušanja Njegovih riječi – kakve li štete ako sada olako zaboravimo ili napustimo Njegovu uzvišenu viziju stvarnosti, kao kad netko zaboravi putovanje do uobičajene tržnice. O, možda će sutra biti bolje!

Čovjek nije samo stvorenje s rukama i nogama, s očima i ušima, glavom i trupom. On je mnogo više, nego sveukupnost svih tih organa i dijelova tijela. Oni su tek nedotjerana slika koja je izišla iz odljeva. Nakon toga ti odljevi moraju biti samljeveni i usitnjeni, dotjerani, usavršeni, izglačani, omekšani intelektom, višim impulsima te čistim ciljevima i idealima. Tada čovjek postaje uzorni kandidat za božanskost koja je njegovo stvarno odredište. Impulsi će biti pročišćeni, a ciljevi podignuti na višu razinu samo ako čovjek odluči posvetiti Gospodu sva svoja djela, riječi i misli. Za to mu je potrebna vjera u uzvišenu inteligenciju koja stvara, čuva i uništava univerzum.