Jednom sam s Babom bio u Bombayu kad je govorio grupi pedagoga, pravnika, znanstvenika i učenih ljudi. Govor se održavao u predavaonici zgrade koja se zvala Bharatya Vidya Bhavan. Svi su izgledali disciplinirano i školovano kad su se našli pred predavaonicom. Ali proći kroz vrata predavaonice, bilo je nešto posve drugo! Bila su to mala vrata i svi su željeli ući odjednom, osobito zato jer je netko stajao na vratima zaustavljajući neke ljude i braneći im da uñu. Zato me je ovo kretanje u krugu i guranje podsjetilo na mračnu igru u prvoj ligi nogometne utakmice u San Diegu. Ali kad su svi ušli kroz vrata, umirili su se. Svi smo čekali s velikim iščekivanjem.

Nakon nekog vremena na pozornici se pojavio Baba. Sve su se oči uprle u Njega, dok se kretao polako i graciozno prema sredini pozornice. Tada je mirno sjeo na tepih. Nježno se oslanjajući na Svoju lijevu ruku, počivajući na ispruženoj desnoj ruci, činilo se da je u jednoj drugoj dimenziji, činilo se da je u ekstazi, ispunjavajući prostoriju blaženstvom. Nakon nekog vremena ustao je i pošao polako, osmjehujući se, kroz slušateljstvo,

nekoga ondje, materijalizirajući za nekog sretnika vibhþti, dok svi nismo osjetili duboki intimni kontakt s Njim. Polako se vratio na podij te pošao ljupko do mikrofona, zapjevavši na najslañi i anñeoski način. Bio je tako sladak. Čisti med!

Tada se dao na posao. Počinjući polako, Njegov je govor, prevoñen na engleski, dobivao na snazi sve dok nije došao do Svojih glavnih tema – a te je teme naglašavao s takvom snagom i autoritetom, poput kralja, vladara, poput Gospoda. Rekao je:

"Tako je lako siromašnima da ostanu siromašni, lako im je jesti sa siromašnima i družiti

se s njima i baviti se problemima i patnjama siromašnih. I tako je lako bogatima družiti se s bogatima, jesti s njima i zabavljati se s njima, zaboravljajući na siromašne. Vrlo je neobično i teško bogatima živjeti sa siromašnima, jesti s njima i baviti se njihovim problemima i patnjama. Ali to je ono što vam kažem da morate učiniti. Idite kod siromašnih, živite s njima, budite sa siromašnima, s bespomoćnima koji pate i služite im!"

Bio sam upravo ganut snagom i autoritetom ove objave. Kako li je to bila strašna poruka koju je uputio nama i izrekao je takvim autoritetom! I moj brat je bio ondje pa sam ga pitao: "Donalde, jesi li to čuo? Jesi li čuo što je rekao da moramo raditi?" Bio sam neobično potresen jer sam tu poruku uzeo k srcu. A moj brat je odgovorio: "Da, da, svaki religiozni voña govori isto!"

Poslije, vrativši se iz Bombaya u Brindavan, našao sam se kod Babe. Sigurno je znao kako sam bio impresioniran Njegovim govorom te sam razmišljao imam li snage provesti u djelo Njegove upute. Nježna osmijeha, pogledao je prema meni i upitao: "Kako ti se svidio moj govor?" Ja sam odgovorio: "Svami, bio si tako veličanstven!" Široka osmijeha, rekao je: "Da, da, bio sam odlučan, zar ne?"

Ali jesmo li mi dovoljno odlučni učiniti ono što mislimo da je ispravno? I ako napustimo naše materijalno bogatstvo, položaj i sve udobnosti, slijedeći te ideje, hoće li Gospod sâm doći da nas štiti, pouči nas i pomogne nam? Do tada sam se već mnogo puta uvjerio da Sai Baba doista ulazi izravno i konkretno u naš život ako ga posvetimo Njemu pa sam

bio spreman pokušati učiniti malu žrtvu. Ono što sam doista želio učiniti, bilo je da se

preselim u Indiju, što je zaprepastilo moju suprugu. No svaki put kad sam molio Babino dopuštenje da to učinim, On me usmjeravao natrag u Ameriku.

Stoga sam odlučio razviti neke vještine koje bih mogao iskoristiti jednog dana ako mi Baba dopusti da živim kod Njega. Odlučio sam steći neko iskustvo radeći sa siromašnima na nekoj klinici, pa ću možda jednog dana i sâm voditi kliniku, ili raditi u dnevnoj bolnici kod Babe. Naravno, pitao sam se što će avataru jedan psihijatar. Ali čak i tada čovjek mora imati neke snove, a možda se oni i ostvare. Baba doista traži od nas da usavršimo svoje talente za onaj dan kad nam možda dopusti da radimo izravno za Njega kao instrumenti, u razvoju Njegove misije.

Kad sam se vratio u San Diego, pošao sam na jednu kliniku u siromašnom dijelu grada i razgovarao s upraviteljicom psihosocijalnog odjela. Rekao sam joj da bih želio volontirati svakog tjedna pola dana i ona se obradovala. Upoznala me s radom klinike i tada rekla da bi me rado nešto pitala. "Vi ste prvi liječnik koji je došao ovamo pitati može li volontirati. Liječnici ovdje mnogo zarañuju. Zašto vi želite volontirati?"

Oklijevajući, počeo sam govoriti: "Znate, ako zaista želite znati…" Još sam uvijek naivno mislio da će ljudi razumjeti moje iskustvo s Babom. Bez obzira na to što sam toliko puta dobio po nosu, jer sam prebrzo otvorio svoja velika usta, čini se da ne mogu prestati govoriti o Babi. Zato sam ponovno učinio istu pogrešku i rekao: "Zato jer se Gospod svega stvorenoga – ako to možete povjerovati – Gospod cijeloga kozmosa, onaj koji je stvorio svijet jednostavno jednom Svojom mišlju, pojavio u ljudskom liku i živi u Indiji. On je zapravo ovdje i hoda Zemljom, poučava nas upravo u ovom času – kakva je to posebna milost, to je čista beskrajna radost! A On nam kaže da idemo meñu siromašne i služimo im!"

A čudo u toj cijeloj stvari bilo je da je upraviteljica rekla, premda je izgledala pomalo začuñeno: "U redu, dobro, počnite sljedeći tjedan."

I tako sam radio na klinici besplatno u svoje slobodno vrijeme, baveći se stvarima s kojima sam bio dobro upoznat i nije se dogañalo ništa novo ni iznenañujuće. Ali već sam naučio da treba početi polako i biti strpljiv. Potrebno je vrijeme da se napreduje na tom putu, potrebna je izdržljivost, upornost i mnogo strpljivosti. I tako sam radio na toj klinici oko godinu dana premda mi se činilo da nisam bio previše djelotvoran, ili da nisam mnogo naučio – zapravo, da budem iskren, bilo mi je pomalo dosadno. Napokon sam odlučio prekinuti taj posao. Ubrzo poslije toga vidio sam u novinama oglas kojim se

tražio upravitelj dnevne bolnice s liječničkom naobrazbom. Bilo je to upravo ono što sam tražio, područje na kojem sam mogao steći iskustvo u voñenju programa i formirati zajednicu ljudi s mentalnim teškoćama koji bi pet dana u tjednu, sedam do osam sati dnevno stjecali organizirana, edukativna i terapijska iskustva koja su ih mogla obogatiti. I dobio sam taj posao.

Nisam želio učiniti istu pogrešku dva put. Zato sam rekao u sebi: "Sam, ne trebaš pričati o utjelovljenom Gospodu, nije potrebno da ikom pričaš o svojim iskustvima s Babom. Ako možeš živjeti Njegovu poruku, budi ljubazan i fin – učini to tako! Nemoj nasukati čamac. Ovdje imaš lijepi posao, čuvaj ga!" I tako, s tom odlukom, započeo sam raditi na tom programu. Cijenili su me i voljeli – i ja sam volio njih. Lijepo smo surañivali.

Jednog dana, mjesec i pol nakon što sam počeo raditi, nekoliko članova osoblja i ja pošli smo posjetiti jedan dom za slabe i nemoćne – namijenjen ljudima koji nisu mogli živjeti sami i brinuti se o sebi. Željeli smo im ponuditi svoju medicinsku pomoć i odnijeti neke darove. Dok smo išli prema parkiralištu, netko je upitao: "Čijim ćemo automobilom poći?

– Sam, kako bi bilo da se povezemo tvojim?"

Pristao sam prije nego što sam shvatio što radim. Imao sam mali oštećeni džip, koji nije izgledao loš izvana – ali iznutra je bio oblijepljen Babinim fotografijama – a mirisni su štapići izvirivali sa svih strana. Unutrašnjost moga džipa bila je divlji, putujući hram

novoga doba. Zato sam se počeo brinuti i govoriti: "Kako bi bilo… mislim, mogli bismo uzeti automobil nekoga drugoga!"

"Ma hajde, Sam, poći ćemo tvojim!" – željeli su vidjeti kako izgleda automobil bogatoga psihijatra. Nisu ni slutili da ja nisam bogat – ali kad su ugledali moja kola, sve im je bilo jasno. A tek kad sam otvorio vrata - bum! Mislim da su doživjeli fantastični šok. Utihnuli su. Kao da nitko nije vidio ništa! Tada je jedan hrabri upitao: "Tko je ovaj?"

"O, to mi je prijatelj!" odgovorio sam.

Sai Babin misterij je doista nešto posebno. U kakve sve situacije nas On stavlja! Možete naravno reći da je sve to fatamorgana, da je sve to san, da ja ne reagiram, ni oni ne reagiraju i da se oni ne osjećaju doista nelagodno – ja sam samo Ja, vječni svjedok. Ali znate, tako dugo dok smo u ovom tijelu, mi ipak reagiramo i zato sam se ja osjećao loše. Jedna je osoba uljudno pokušala smoći odvažnost i upitati: "Vozite li se ikad džipom u planine?"

Ja sam odgovorio: "Ne, ne vrlo često!" To je bio domet svega razgovora. Bio sam zaista posve klonuo kad smo stigli.

U toj ustanovi koja je davala smještaj i skrbila za svoje stanare, radilo je sedmero ljudi.

Došlo nas je još petero. Za vrijeme razgovora s njihovim osobljem bio sam gotovo nijem. Mislim da nitko od nas nije previše govorio, ali ne sjećam se mnogo od onoga što se dogañalo. Nakon toga, voditelj njihova programa pokazao nam je sobe, upoznao nas s nekima od stanovnika toga doma te nas proveo cijelim kompleksom. Kad smo završili obilazak počeo sam se osjećati neprijatno – razmišljao sam već o povratku kući. Na kraju se osoblje našeg programa susrelo s voditeljem njihova programa. Nikad ga prije nisam upoznao i činio mi se prijateljski naklonjen.

Tada se dogodilo nešto neobično. Taj mladi čovjek, voditelj njihova programa, pošao je prema meni sklopljenih ruku što izražava odanost i pobožnost, a koristi se kad se u Indiji susretnu dvije osobe. Sa širokim osmijehom, upitao je: "Je li to Svamijev prsten što ga imate na ruci?" Pokazao je na prsten koji mi je Baba materijalizirao, a ja sam se osmjehnuo od uha do uha. Možete li zamisliti takav preokret dogañaja? Prije sam bio nula u očima svoga osoblja, a sada sam postao junak. "Svami je i moj guru", on je radosno izjavio. Oba smo odjednom postali djeca i široko smo se osmjehivali, dok je on pričao o svom putovanju u Indiju te kako je obolio na smrt u sjevernoj Indiji i kako ga je Baba spasio.

To je bilo prekrasno! Znate, nema nikakve razlike biti junak ili biti nula. Ono što je važno jest vjera i strpljivost koje nastaju kad vam se On umilostivi dati slatki i pun ljubavi znak Svoje sveprisutnosti. Bez obzira o kakvoj se igri radi – a igra može biti strašno tajanstvena i opasna – mi moramo vjerovati, moramo biti ustrajni i strpljivi i znati da je On uvijek s nama. Možemo činiti sve vrste pogreška i osjećati se beznačajnima, ali to zapravo nije važno. Samo ako dovoljno dugo izdržimo i imamo dovoljno postojane vjere, On će nam dati dublju viziju – to je Njegova igra. Samo pričekajte – On spašava tek u zadnji

Ono što je potrebno jest držati se čvrsto Njega. Tada On preuzima odgovornost da pouči i spasi. Moramo samo njegovati vjeru da, štogod se dogodi, bez obzira na to kako to

izgleda u očima izvanjskoga, materijalnog svijeta, sve je to samo prava milost, a pomoću nje On nam daje najdublje duhovne pouke i uvide. I nije lako postići te uvide. On nas poučava da moramo težiti za Bogom s intenzitetom malog djeteta koje plače za svojom majkom, poput jadnoga, izgladnjelog prosjaka koji vapi za malo hrane, kako bismo izbjegli patnju i bol. To nije lako postići. Ego mora biti ponizan, a tek tada možemo steći pravu viziju Boga. Ali nemojmo se brinuti zbog te strašne zadaće, nemojmo se bojati – samo se držimo čvrsto za rub Njegove haljine. I tada jednog dana, u jednom trenutku, On će se pojaviti u svoj Svojoj veličanstvenosti, pokazujući nam da je uvijek bio uz nas.

Kad svoj život pretvorimo u djelovanje puno odanosti – kad sve posvetimo Gospodu, On sâm će doći i pokazati nam da je uvijek bio s nama, da je i sada ovdje kako bi nas štitio i spasio.

Ja se utjelovljujem od vremena do vremena da zaštitim one koji su puni vrlina, da uništim one koji rade loše stvari te postavim ispravnost na čvrste temelje. Kad nesklad zavlada svijetom, Gospod se utjelovljuje u ljudskom liku, kako bi utemeljio načine kojima se postiže mir, kako bi ponovno odgojio ljudsku zajednicu na putevima mira…

Duhovni aspiranti su se molili i ja sam došao. Moja glavna zadaća jest njegovati Vede (hinduističke svete tekstove) i čuvati moje poklonike. Vaša vrlina, vaša samokontrola, vaša nevezanost i vjera, vaša postojanost – to su znakovi po kojima ljudi ocjenjuju moju veličanstvenost …Avatar se ponaša kao ljudsko biće kako bi čovječanstvo moglo osjećati da je u srodstvu s Njim, ali uzdiže se na Svoje božanske visove, kako bi čovjek mogao težiti da i on dostigne te visove i kako bi, uz pomoć te težnje mogao stići do Njega. Spoznati Boga u sebi kao pokretača je zadaća zbog koje avatar uzima ljudski lik …Svaki korak u životu avatara je predodreñen. Rãma je došao nahraniti korijene istine i ispravnog djelovanja. Kõšïa je došao kako bi njegovao mir i ljubav. Sada su sve te četiri vrijednosti u opasnosti da usahnu. Zbog toga je ovaj Avatar došao.

Došao sam vam dati ključ za riznicu blaženstva i naučiti vas kako da doñete do toga izvora jer vi ste zaboravili put do sreće… Unesite neku promjenu u svoje svakodnevno djelovanje kao dokaz da ste od mene saznali za tajnu uzvišenijeg života. Pokažite da imate širi osjećaj za bratstvo. Govorite s više slatkoće i samokontrole. Podnosite poraz kao i pobjedu s mirnom rezignacijom…Moja su djela temelj na kojemu gradim svoj rad, to je zadaća zbog koje sam došao. Sva nadnaravna djela koja primjećujete moraju se tako tumačiti….

Moj je cilj uspostaviti ispravnost, poučiti ljude ispravnosti, širiti ispravnost - to je moj cilj. Ova čuda, kako ih vi nazivate, samo su sredstvo za postizanje toga cilja….Ove joginske moći dio su prirode avatara… Stvaranje predmeta čija je namjera zaštititi i razveseliti, spontano je i trajno. Stvaranje, čuvanje i raspadanje može izvršiti jedino Svemoćni Bog – nitko drugi…

Trčanje za stvarima materijalnoga svijeta proizvodi sve to vaše nezadovoljstvo. Ta vrsta želja nema kraja. Kad jednom postanete rob osjetila, ona neće popustiti svoj stisak dok god ste živi. To je neutaživa žeñ. Ali ja vas zovem k Sebi i čak vam ispunjavam svjetovne želje, samo da se okrenete k Bogu. Nijedan avatar nije to prije radio – da ide meñu ljude, da ih savjetuje, vodi, tješi, uzdiže i usmjerava na put istine, ispravnosti, mira i ljubavi…

Ako ostavite sve i predate se Gospodu, On će vas čuvati i voditi. Gospod je došao upravo zbog te zadaće. On objavljuje da će to raditi i da je upravo to zadaća koja Ga je dovela ovamo. Ja poznajem uznemirenosti vašega srca i njegove težnje, ali vi ne poznajete moje srce. Ja reagiram na bol kojem ste izvrgnuti, na radost koju osjećate jer ja sam u vašem srcu. Ja boravim u hramu svakoga srca. Ne gubite dodir ni vezu sa mnom jer samo onda kad je ugljen u dodiru sa živom žeravicom, može i sâm postati živa žeravica.

Njegujte u srcu blizinu sa mnom i bit ćete nagrañeni. Tada ćete i vi steći djelić one uzvišene ljubavi. Sada imate veliku priliku. Imajte povjerenja da ćete biti svi osloboñeni. Znajte da ste spašeni. Mnogi oklijevaju povjerovati da će se stvari popraviti, da će svi sretno živjeti i biti puni radosti, da će se zlatno doba vratiti. Dopustite mi da vas uvjerim da ovo božansko tijelo nije došlo uzalud. Ono će uspjeti otkloniti krizu koja se spustila na čovječanstvo.61

61 odlomoci iz govora Sathya Sai Babe održanog poklonicima povodom Njegova 43. roñendana, 23. studenog 1968. godine