Nekoliko mjeseci kasnije, u ožujku 1982. godine, pacijentica A. T. je prestala s terapijom. Ona se nije željela osjećati ranjivo, osobito zato jer je bila tako uspješna u životu. Osim toga, bila je tada u šestom mjesecu trudnoće sa svojim prvim djetetom te se željela pripremati za poroñaj, a ne boriti se s terapijom.

Vratila se 11 mjeseci poslije, sretna zbog roñenja ljupkog sinčića, ali ju je brinula odluka, kako da rasporedi vrijeme izmeñu svoje karijere i djeteta. Kao i prije, sastajali smo se jednom tjedno i tretman je trajao 45 minuta. Psihološke i duhovne teme opisane u osmom poglavlju ponovno su se pojavile. Tada je u lipnju, za vrijeme jednog tretmana, došlo do neobične reakcije.

U prijašnjim poglavljima predstavio sam ideje o smrtnom strahu od nepostojanja –

mislim da taj strah duboko djeluje na sve što radimo za vrijeme i izvan terapije. Neki ljudi mogu posumnjati u postojanje takva straha skrivenog od svijesti koji duboko ograničava svijest, prikrivajući od nas duhovnu zbilju. Čini mi se da sljedeća reakcija postavlja ovaj strah u živi fokus i ozbiljna je potvrda da on postoji.

Pacijentica A.T. mi je ispričala jedan svoj san u kojem je upravljala avionom, no on se iznenada okrenuo u zraku i oteo se njezinoj kontroli. Bespomoćna, zahvaćena panikom, nije ga više mogla kontrolirati. Budući da se na terapiji bavila i duhovnim temama, njezin san je na jednoj razini govorio o njezinu smrtnom strahu da će prestati postojati kao pojedinačni ego, ako se njezina svijest vine iznad uma.

Dok sam je slušao, poželio sam joj ispričati jedno od Babinih čuda, koje se nedavno dogodilo, misleći da bi ono možda moglo poslužiti da se produbi njezino duhovno shvaćanje i vjera u više dimenzije svijesti. Možda bi čak oslabio njezin strah da proučava te dimenzije. Ali nakon što sam ispričao priču, na moje iznenañenje, ona nije reagirala mirno i s povjerenjem, ili čak s intelektualnom radoznalošću – nego sa snažnom panikom. Nisam očekivao da ću vidjeti kako se taj strah tako snažno povećava. Brzo pripremivši svoj magnetofon, uhvatio sam njezinu početnu reakciju. Ovdje ću najprije iznijeti kratki odlomak magnetofonskog zapisa s te seanse. Zatim slijedi kratki zapis snimka s tretmana tjedan dana poslije, kad je već mogla raspravljati o dogañaju, bolje se kontrolirajući i s više oštroumnosti. Zbog jasnoće, taj drugi zapis je nešto redigiran.

Još nešto – mislim da to specifično čudo koje sam ispričao nije važno. Pričao sam joj mnoga čuda već i prije, ali nije na njih tako reagirala. A kad je to čudo spomenula svome suprugu, njegova reakcija se nije razlikovala od onih reakcija kad je čuo za druga Sai Babina čuda. I ona i njezin suprug shvatili su da je uzrok različitog pristupa ovom čudu nešto što se pojavilo u njoj. Zbog nekog razloga, pacijentica je postala spremna slušati na jedan nov način, očito je prošla kroz neku suptilnu promjenu svijesti koja ju je pripremila na tu reakciju.

Reakcija

Vidjevši da je pacijentica naglo prestala govoriti i uplašila se, upitao sam je: S.: Čega se bojite?

A.T: Ne znam čega se bojim. Osjećam konfuziju u glavi. Kao da mi se um blokirao i ništa više ne registrira.

S.: Je li vas to što ste čuli potreslo? A.T.: Da.

S.: Možete li opisati što se dogodilo s vašim razmišljanjem?

A.T.: Osjećala sam se obamrlom. Samo sam sjedila. Nisam se micala. Usta nisam otvarala, nisam ni treptala – činilo mi se da sam nekako zaustavljena. Nisam se mogla pomaknuti ni naprijed ni natrag – niti bilo kamo. Kao da je sve zastalo. Jeste li čitali Carlosa Castanedu, njegove knjige o Don Juanu u kojima se priča o tome kako se svijet zaustavio. I ja sam se osjećala tako.

S.: Je li se i vaš um zaustavio?

A. T.: Bila sam zaprepaštena. Znate sve one jezične figure što ih ljudi koriste kao - "zastati kao ukopan"– tako sam se i ja osjećala. Zastala sam kao ukopana. Pustila sam korijene u pod (stanka), ali nije mi se činilo da se i moj um zaustavio. Više mi je izgledalo da on juri tako brzo da ga je nemoguće i vidjeti – da juri poput propelera – tako brzo da izgleda kao da uopće niti nije ovdje.

Tjedan dana kasnije

S.: Sjećate li se vaše reakcije s prošlog sastanka?

A.T.: Bila sam u stanju panike – ili užasnog straha. Razmišljala sam o tome. Ne mogu to točno opisati. Ne doživljavam često paniku, niti neki povremeni panični strah, niti nešto kao osjećaj: "O moj Bože, neću to dobro učiniti." Ali ne mislim da sam ikad prije

doživjela nešto što bi se moglo nazvati užasnim strahom – mislim na strah za svoj život, ili

osjećaj da će se dogoditi nešto doista strašno. Ali reakcija prošlog tjedna bila je nešto drugo. Bila je to samo mentalna borba, ili prije osjećaj da me zgrabilo nešto što ne razumijem i to sam doživjela sa strahom. Doživjela sam to kao užasni strah, paniku ili nešto slično.

Ne mogu se sjetiti ni reći što je bilo to što sam mislila da će mi se dogoditi, to nije osjećaj

- ako ću učiniti ovo, umrijet ću, ili ću biti uništena ili nešto slično. Bilo je to nešto mnogo neodreñenije od toga. Ali mislim da je ono, što me je tako silno zdrmalo, bio osjećaj tako fizički, tako stvaran, to nije bilo nešto što sam inscenirala, ili što sam proračunato pokušavala odglumiti radi nekog cilja. Proteklog tjedna prošla sam kroz sve to u svom umu. Što sam pokušavala dokazati? Jesam li pokušavala nekoga impresionirati? Jesam li možda, znate da je i to moguće, jesam li možda pokušavala impresionirati vas? Jesam li pokušavala zbog nekog razloga odgovoriti na vaša očekivanja? Ali ne, mislim da se nije radilo ni o čemu od toga. Osjećaj je bio veoma stvaran, držao me u silnoj napetosti i bio

je neobično iznenadan. Došla sam ovamo, bio je tek početak tretmana, brbljala sam o mnogim stvarima i nisam bila spremna na ono što se dogodilo.

S.: Jeste li to osjetili kao strah, možda strah od neke vrste tjelesne povrede – jeste li osjećali da ste u opasnosti?

A. T.: Da. Ali u isto vrijeme nisam mogla odrediti o kakvoj opasnosti se radi. Što mi je prijetilo? Imam pred sobom mentalnu sliku nečega što se dogodilo prije par godina kad je moja sestra bila promovirana kao doktor filozofije. Moj otac, sestra i ja pošli smo do Yosemita. Uputili smo se s naprtnjačama niz kanjon rijeke Yosemite uskim puteljkom, a sljedećeg dana penjali smo se na sâm vrh njezinih slapova. Jeste li ikad bili tamo?

S.: Ne.

A. T.: Mislim da je to nevjerojatno mjesto. Jeste li možda bili u dolini Yosemite? S.: Ne, nikad.

A. T.: Šteta! Dolina je golema! Bila sam ondje već prije. Odande se pruža pogled gore

prema slapovima, gledate prema vrhu Half Dome, u sve te planine oko vas. Ali sada smo gledali s visine na sve to – na taj vodopad, na tu rijeku koja je samo jurila iz svoga grotla

i prelijevala se u prostor. U to vrijeme sam se drogirala specijalnim gljivama. Moja sestra je ponijela sa sobom nešto tih gljiva i tako smo ona i ja u tišini halucinirale. Ta vrsta

droge obično ne izaziva halucinacije, iako te gljive sigurno imaju psihodelično djelovanje.

　

Stisnula sam se uz jednu malu pukotinu na površini neke stijene gdje sam se osjećala sigurnom, kako se ne bih mogla otkotrljati – tako da mi se ništa ne dogodi dok sam prolazila kroz ovo veoma intenzivno halucinantno iskustvo koje je trajalo oko pola sata. Bila sam ondje, gledajući vodu koja je poskakivala u prostor. Bilo je tu i lastavica, onih malenih lastavica koje se gnijezde u stijenama. One prelijeću nisko nad tlom i kao da jure preko stijena za insektima, za koje mi se čini da su se izlegli ondje. Ne znam mnogo o njihovom načinu prehrane, ali one su hvatale insekte i obrušavale bi se preko moje

glave, ispred moga lica te ulijetale natrag u ovaj ponor. Činilo mi se da se ispred mene nalazi više od tri kilometra prostora. To je bilo zastrašujuće – tako sam se nekako osjećala.

Činilo mi se da gledam preko nečega što se raspršivalo u ništavilo, u prostor, i to je bilo zastrašujuće – bilo je to nešto što sam oduvijek naslućivala da postoji, nešto što mi je prikovalo pogled. Mislim da sam sjedila tamo oko pola sata i nisam se micala. Vjerojatno sam jedva treptala očima, samo sam razmišljala o ovom prostoru ispred sebe.

Nisam to doživljavala kao panoramu, kao nešto što ljudi fotografiraju i zatim kažu: "O, kako je prekrasno!" – mislim na sav taj prizor. To nije bio krajolik, bio je to prostor, i to je najviše što mogu reći. Ne znam jesam li to dobro opisala, ali bilo je zastrašujuće. Jer da sam se otkotrljala dolje, bila bih u trenu uništena. Da se nešto dogodilo jednoj od onih lastavica u zraku, i ona bi se sunovratila u dubinu od nekoliko stotina metara.

S.: To je ona opasnost koju ste osjetili prošlog tjedna?

A. T.: Jedan mali dio toga. Ali tada nisam osjećala da će mi se nešto zaista i dogoditi. Nisam se uopće bojala da ću pasti. Bilo je to više suočavanje s nekim bezdanom ispred mene. Da sam ja bila ondje, u tom prostoru - ne bih preživjela. Znate li što mislim? Nije se radilo o tome da sam ja u opasnosti da budem gurnuta tamo, ali po prvi put sam to doista doživjela.

S.: Mislite li da ste prvi put u životu prošlog tjedna zaista vidjeli taj bezdan?

A. T.: Da. Prvi put, koliko se sjećam. Čak se ne sjećam da sam se ikada onako osjećala. Iskustvo s drogom je drukčije. Ono je prolazno, znate, kad uzimate drogu vaš um mahnito juri, ili se potpuno zaustavi i vi možete tako reći zuriti u nešto dugo vremena, a da niste zaista svjesni onoga što vidite. Ali ja nisam zapravo nikad bila u transu zbog uzimanja droge. Nikad nisam zbog toga bila u panici ili nešto slično. Imala sam samo iskustva koja ponekad izgledaju prividno duboka.

S.: Uzimate li često drogu? A.T.: Ne, mislim da ne.

S.: Kako često ste uzimali halucinogene droge?

A.T.: O, nisam ih uzimala godinama, a pogotovo ne kad sam bila trudna. Kad sam zadnji put uzimala drogu? Čak se ni ne sjećam, to je bilo davno, prije dvije, tri godine.

S.: Nedostaje li vam droga?

A. T.: Pa, znate, na neki način mi nedostaje. Ali imam mnogo droge u zamrzivaču, a nisam je uzimala. Treba za to pravo vrijeme, a ne bih je zbilja željela koristiti kad mi je dijete u blizini. Ne bih željela biti odgovorna ni za što.

S.: Mislite li da je ona reakcija koju ste doživjeli na tretmanu, bila slična iskustvu s drogom?

A. T.: I da i ne. Kad uzimate drogu, barem što se mene tiče, ja uvijek znam da je

uzimam. Nikad se nisam toliko izgubila da pomislim kako sam negdje drugdje. Mislim da možda neki ljudi uranjaju duboko u doživljaj s drogom pa doista zaborave da se radi o iskustvu s drogom. To se meni nikad nije dogodilo. Ja sam uvijek bila svjesna, na jednoj razini, da je sve što se dogaña upravo zato jer sam uzimala ili pušila drogu. Onaj dogañaj je bio drukčiji jer tada nisam bila pod utjecajem droge, a dogodilo se nešto neobično duboko i emocionalno, postojala sam samo ja. Bila sam samo ja, a ako je i postojalo nešto izvana, neka vrsta duhovne snage ili nečega drugog, to je nešto što mi je nepoznato. Nisam je prihvaćala dobrovoljno, bila je to jedna vrsta uboda nožem. Nisam to prihvatila svojevoljno, onako kako prihvaćam doživljaje koji nastaju pod utjecajem droge. Dakle, u tom smislu, bio je to posve različit osjećaj.

S.: Smatrate li takoñer da iskustvo droge nije stvarno iskustvo, već nešto lažno, nešto što izaziva sâma droga?

A.T.: Mislim da ono jest stvarno, samo drukčije stvarno. Sjećam se kad sam jednom bila u Utahu – sjedila sam i zurila u onu čudesnu hrid, crvenu poput pješčanog kamena, koja je imala tri uzorka koji su nastali zbog kemijskih utjecaja izazvanih klimatskim promjenama. Cijela stijena se pokretala, talasala se, pomicala se gore – dolje i činilo se

da je cijeli svijet oživio. Na jednoj razini, to me potaklo da osjetim jednost s univerzumom

– da je sve doista živo, a ja sam dio svega toga. Stijene, premda mi se ne čine pokretnima, dio su živoga organskog svijeta koji diše. Mislim da je to istina, gledajući na

to s filozofske i stvarne razine. Ali to nije dio moje svakodnevne stvarnosti. Ja ne smatram stijene nečim živim, ali mislim da vas iskustvo koje se postiže drogom, može otvoriti

nekim istinama koje su prilično duboke. Ali ono ne traje dugo.

S.: Koja je razlika izmeñu tih iskustva pod utjecajem droge i onoga što vam se dogodilo tijekom tretmana? Ima li mnogo razlike u kvaliteti iskustva, ili je razlika samo u osjećaju da je ovo iskustvo na tretmanu bilo nešto stvarno i trajno?

A.T.: Ne znam. Nisam o tome mnogo razmišljala. Mislim, razgovarala sam sa svojim kolegom Jimom o tome kako možete mnogo naučiti pod utjecajem droge, kako droga omogućuje doživljaj nekih iskustava, dok doživljaj nekih drugih koči. Pod utjecajem droge uključuju se oni dijelovi uma koji se obično ne koriste, odnosno droga omogućuje da se dijelovi uma, koji možda skrivaju pogled na drukčiju stvarnost, privremeno isključe

od svih uobičajenih iskustava. Do te granice, iskustvo koje izaziva droga je stvarno, i ja ne mislim da droga unosi u naš um nešto što ondje već ne postoji. Samo što tada to vidite na drukčiji način.

S.: Ali osjećaj stvarnosti – ima li razlike s obzirom na osjećaj stvarnosti u tom pogledu,

ako se iskustvo koje se javlja pod utjecajem droge, usporedi s osjećajem koji ste vi imali – je li to drukčije po kvaliteti? Ili, je li to uopće važno? Pitam to zato jer Sai Baba kaže da iskustvo pod utjecajem droge izgleda stvarno, ali zapravo to nije – ono sliči plastičnom grožñu.

A.T.: Ne znam. Razlika u kvaliteti jest u tome da ne mogu okrivljavati nikoga za to iskustvo. Ono je poput sna. Ja znam svoje snove i katkad zaista želim da mogu okriviti nekoga drugog za njih. Sanjala sam to zato što sam nešto pojela ili (smijeh) – ja nisam zapravo sanjala taj san, bio je to netko drugi, to nisam bila prava ja. Ali ovo iskustvo se ne može pripisati nikakvom vanjskom utjecaju pa reći da je nastalo zbog droge, ili da mi ga je netko sugerirao.

S.: Jeste li nešto sanjali prošlog tjedna?

A.T.: Imala sam nekoliko snova, ali ništa što bi mi bilo naročito važno. Osim sna prošle noći u kojem sam doživjela kako se zdušno uspinjem uz brežuljak na daski s kotačićima, ili na nečemu sličnom te sam tako stigla do neke rijeke. I, nije li to smiješno, činilo se da je to bila ista slika vodopada o kojoj sam vam upravo pričala. Bio je to vodopad koji je padao s prilične visine i voda je tekla veoma brzo. Ja sam se samo bacila u rijeku i sunovratila se niz vodopad. Ne sjećam se trenutka kad sam se spustila do dna, ali san se nastavljao. Nekako sam se izvukla iz rijeke i krenula prema nekom nepoznatom cilju

S.: Sjećate li se zadnjeg dijela sna?

A.T.: Zapravo ne, osim što mislim da su ljudi, koji su se ondje našli, bili upravo ona grupa žena s kojom ću se večeras sastati.

S.: Jeste li iskustvo koje ste doživjeli na rijeci Yosemite, ovo koje ste mi upravo ispričali,

još prije našega današnjeg susreta, povezali s onim iskustvom na prošlom tretmanu, ili ste…

A.T.: Upravo sada sam se toga sjetila.

S.: Što ti simboli govore o vama? Imate li ikakvu ideju o tome?

A.T.: Govore da u meni ima nešto što naglavce juri u bezdan ali govore i da će to nešto

iz njega izroniti, i da ću ja vjerojatno preživjeti. Znate, mislim da sam uvijek osjećala neku vrstu čudesnog poistovjećivanja s lastavicama! I ako ću ikad biti neko drugo biće na

ovom svijetu, mislim da bih htjela biti lastavica. Samo ta sposobnost je čudesna – vinuti

se nebu pod oblake. Ali one to zapravo ne čine, one se obrušavaju, one zaranjaju. Ta mala aktivna stvorenja tako su brza, ona potpuno gospodare svim tim prostorom, srasla su s njime.

S.: A što je s mogućnošću kretanja poput vode, juriti u prostor i tada, iznenada - bum! postati taj prostor, samo postati beskraj. Bi li vas to prestrašilo? Ili, znači li vam to išta? A.T.:Ne, ništa mi ne znači. To je samo apstrakcija, ne osjećam ništa kad to kažete, osim sjećanja na snove o letenju ili nešto slično.

S.: Dakle, vi mislite da kad biste se jednom vinuli u prostor i kad se ne biste mogli ni za što držati, vi biste se sunovratili dolje?

A.T.: Da, mislim da bih to učinila. Kad sam u snu jurila preko vodopada, ništa mi se nije dogodilo.

S.: Sjećate li se pada?

A.T.: Da, sjećam se da sam stigla do sâmog ruba. Mislim da se ondje nalazila neka drvena greda na koju sam se popela. Sjećam se da sam razmišljala: "Bože moj, spustit ću

se niz taj vodopad – tako je dugačak put do dolje." Ali nisam mogla ništa učiniti. Mislim, nije bilo mogućnosti da se ne spustim niz vodopad. Nije bilo ničega za što bih se mogla uhvatiti. Rijeka je tekla brže nego što sam ja mogla plivati, nisam mogla presjeći vodenu struju. Zato sam pustila da me bujica nosi preko vodopada. Rekla sam: "Pa, evo me!"

A u snu - to je bio jedan od onih snova kad sam bila svjesna da je to san. Učinila sam to već nekoliko puta ranije – rekla sam sâma sebi: "Dakle, to je samo san, mogu prijeći preko tog vodopada jer je to samo san." To sam napomenula sâma sebi i tada sam se spustila niz vodopad, i to je bilo to. To je bilo kao da sam sâma sebi pokazala izlaz iz panike. Vidite, pokušavala sam pronaći neki izlaz cijeloga ovog tjedna. Što mi se ovdje dogodilo? Je li to bilo samo "ovo" ili "ono", je li to bilo samo nešto, ili je to bilo nešto drugo? Nisam mogla shvatiti što je to bilo, samo…

S.: No, dobro, što vama znače neke od tih riječi "samo"?

A.T.: Spominjala sam ih i prije. Jesam li glumila? Jesam li sve to stvorila sâma nekom čarolijom?

S.: Da biste se meni svidjeli?

A.T.: Da, možda. Mislim da je to moglo biti uglavnom iz toga razloga – da se svidim vama. Ili da to kažem na dramatičan način – da vas impresioniram.

S.: Ali to se nastavljalo i onda kad ste otišli. Jim je to vidio.

A.T.: O da! Ja sam otišla na svoju stranu terena, a on je bio dolje na drugoj strani. Gledao je u nešto. Zato sam sjela na zemlju te počela pripremati magnetofon i nisam se mogla sjetiti što moram učiniti. Kao da se nisam mogla usredotočiti na magnetofon, nisam se mogla sjetiti koje tipke treba pritisnuti, ni kako staviti vrpcu ni kako da ga

pokrenem – da bi se počelo s programom. Zato sam ga samo odložila i sjela. Kao da sam

stavila glavu u svoje ruke i pokušavala se sabrati, kako bih mogla nastaviti.

　

I upravo tada je došao Jim i ja sam ga pogledala. On je samo bacio pogled na mene i rekao: "Ljuti ste!" – jer sam se prije nekoliko dana razljutila na njega. Odgovorila sam da nisam ljuta. On je kao pokušao nekoliko drugih stvari: "Vi ste ovo, vi ste ono…" dok napokon ja nisam rekla: "Sigurno se sjećate o čemu smo jučer razgovarali, o onoj vrsti iskustava koja iz temelja potresaju naš svijet. Eto, upravo sam doživjela jedno takvo."

On se neko vrijeme zakačio za to, mislim da je to učinio zbog toga da mi pruži priliku da pričam o tome, ako želim. Pitao je:"Dakle, jeste li osjetili ovo ili ono?" Ja sam odgovorila da nisam osjetila ništa takvoga. Rekla sam da ne želim pričati o svom iskustvu jer se bojim da ću ispasti smiješna. Smatrala sam da bi ono moglo zvučati smiješno nekomu tko ne zna ništa o tome. Nisam se mogla prisiliti da mu to kažem.

On je rekao: "Ne brinite se, ma koliko bili smiješni, bit ćete mi jednako dragi." A ja sam odvratila: "Cijenim to što kažete, ali ništa vam ne mogu sada govoriti o tome." I ništa nisam ni rekla i nastavili smo raditi. Nešto kasnije istoga dana pitala sam ga: "Jime, kako sam vam izgledala kad sam jutros došla? Jesam li zaista izgledala kao drogirana?" On je rekao: "Zaista ste izgledali drogirano, nikad prije nisam vas takvu vidio."

S.: Što je moja priča o Babinom čudu izazvala u vašem umu? Kažete da se niste mogli koncentrirati niti pritisnuti pravo dugme na vašem magnetofonu, da se vaš um blokirao, da su vam misli sve brže jurile, da ste imali osjećaj kao da nešto ne možete dokučiti. Jeste li se tako osjećali?

A.: Sve se zaustavilo – osim mojih misli koje su nezaustavljivo jurile sve većom brzinom. Osjećala sam kao da sjedim na tom stolcu bez pokreta mišića, bez treptaja, bez…bila sam kao zakovana.

S.: Što mislite reći time da vam se um zaustavio? Zar mislite da vaš um nije znao što da

radi?

A.T.: Ne, on nije znao što da radi. Kao da je um dobio informaciju, mislim, nešto kao kod kompjutorskih programa, koju nije mogao obraditi. Ako kompjutorskom programu dadete informaciju koju on ne može obraditi, on vam obično pošalje poruku da se radi o nekoj greški i tada stane. To se zove "smrzavanje". Program se samo smrzne, zaustavi se. Nakon toga, program će neodreñeno vrijeme čekati dalje upute (smijeh).

S.: Jeste li osjećali kao da ste se proširili prostorom?

A.T.: Ne, prostor je beskonačan. Osjećala sam se usmjerenom na jedno, osjećala sam se suprotno od toga, posve ograničeno i usredotočeno. Toga trenutka nije postojalo ništa drugo na svijetu.

S.: Zar se nije pojavila nikakva misao, samo prikovanost uz taj trenutak?

A.T: Neko vrijeme se to dogañalo. Tada sam na neki način shvatila o čemu se radi. Pitala sam se: "Što radim, što osjećam, što mi se dogaña?" Ali samo moje postavljanje pitanja nije to zaustavilo. Kad sam vam rekla da sam osjećala kako neću moći ući u svoj automobil i upravljati njime, pomislila sam: "Mogu to lako prekinuti, mogu to zaustaviti – biti ponovno onakva kakva sam oduvijek bila te otići iz ove ordinacije." Ali nisam to mogla učiniti. Nisam to željela ni pokušati. Činilo mi se da se bojim - ako to pokušam učiniti i ne uspijem, tada sam doista prolupala. Tako sam se osjećala veoma rijetko i nije dugo trajalo – kad sam bila zaista veoma, veoma potištena zbog nečega. I tada bih samo sjedila na svom stolcu, bez ikakva pokreta. Mislila bih: "Moram ustati i nešto učiniti." Zatim bih rekla: "Što ako to ne uspijem učiniti? Što ako pokušam ustati, ali mi ne uspije?" Preplašila bih se sigurno. Zato sam samo sjedila, dok to raspoloženje nije prošlo.

S.: A to čega se niste mogli riješiti – samo pokušavam još jednom objasniti. Je li to vaš um bio omamljen tim trenutkom i tako ostao omamljen neko vrijeme? I premda ste se pokušali zabaviti, misli nisu mnogo utjecale na taj osjećaj omamljenosti?

A.T.: Da, da! Misli su bile ondje, a ja sam se mogla vidjeti kako mislim: "Moram ići,

moram biti vani na terenu, ne mogu se upravo sada prepustiti nedjelovanju. Što će Sam misliti o meni?"

S.: Što bih morao misliti o vama?

A.T.: Ne znam. Čini mi se da ste mogli biti iznenañeni kao i ja, možda ste vidjeli da se to dogaña. Ne znam, vi ste donijeli magnetofon.

S.: Smatrate li da sada mislim dobro ili loše o vama?

A.T.: Pa, čini mi se da ste bili prilično zadovoljni. Mislim to zato jer ste tako brzo donijeli magnetofon. Što bi mogla biti pozitivnija potvrda za svakoga – nakon tri i pol godine terapije rekla sam nešto što je bilo vrijedno snimiti na vrpcu. (smijeh)

S.: Jeste li pomislili da će mi se svidjeti takva reakcija?

A.T.: Pa… razmišljala sam o tome. To je bila jedna od stvari o kojoj sam razmišljala prošlog tjedna.

S.: Nakon vaše reakcije.

A.T.: Da, ali ne prije.

S.: Jeste li to iskustvo inscenirali da biste meni ugodili?

A.T.: Mislim da nisam. Najprije sam pomislila da je to moguće, ali nisam to zapravo osjetila kao stvarnu alternativu.

S.: Bili ste omamljeni. Jeste li bili zainteresirani za to što vam se dogañalo?

A.T.: Da, bila sam neobično radoznala. Provela sam ostatak dana u jednoj vrsti nepomućenog mira. Dan se činio prekrasnim, nisam se brinula hoću li završiti posao i… S.: Kako ste mogli doživjeti obje reakcije, strah poput onoga kad ste se spuštali niz vodopad – a ipak ste bili mirni?

A.T.: Jedina stvar na koju sam mogla misliti bila je ono o čemu smo razgovarali prije – ono o čemu sam uvijek govorila da nemam iskustva – a to je predanost. Kad sam jednom shvatila da to iskustvo nisam stvorila sama, da se ono odigralo bez ikakve moje namjere, tada sam mu se samo predala. To se jednostavno dogodilo, uhvatilo me, obuzelo me. Nisam mogla ništa učiniti, nego mu se samo na neki način predati. Cijeli dan i cijeli tjedan dolazila mi je fraza slična onoj koju krekeri ponavljaju: "Što je to što tražiš od mene?"

Ali bilo je sličnije rečenici: "Što se traži od mene?" Osjećala sam da nemam odgovor na

to pitanje. Ni sva razmišljanja na svijetu neće mi dati odgovor. Je li se tražilo od mene da doñem k vama u kuću da se te večeri susretnem sa Sai Babin poklonicima? Nisam se mogla prisiliti da to učinim, djelomice zato jer bih tada morala otkazati sastanak sa svojim suprugom. Nisam mu to bila spremna objašnjavati. Bila bih mu dužna objašnjenje, a to

ne bi bilo ugodno - donekle sam se toga bojala.

　

Nisam bila sigurna da bi me naročito impresioniralo da saznam nešto više o svom iskustvu, željela sam ostati u onom što mi se dogodilo, ne forsirati ništa u bilo kojem smjeru. Osjećala sam da je ono što se tražilo od mene bila predanost, morala sam potpuno proživjeti taj doživljaj, promatrati ga bez usmjeravanja u bilo kojem pravcu, morala sam ostati otvorena za njega. To je za mene bilo prilično teško jer nisam navikla na takve stvari. Ali upravo iz toga je nastajao osjećaj mirnoće, osjećala sam da mi se to dogodilo, da to imam, da se ne mogu boriti s tim i da ne postoji ništa što bih s time mogla učiniti. Mislila sam da ću možda morati neko vrijeme živjeti s tim osjećajem.

S:. Je li to bilo nešto kao prepuštanje padu niz vodopad, kad ste sanjali da ste bili na onoj drvenoj dasci?

A.T.: Da, bilo je to nešto slično tomu.

S.: Jeste li pomislili da nema više borbe jer ste znali da borba ne bi pomogla – voda je bila prebrza i zato ste se samo prepustili spuštanju?

A.T.: Da.

S.: Je li se pojavio mir uz onaj osjećaj predanosti u snu? A.T.: Ne sjećam se. Spuštanje je bilo prebrzo.

S.: Kako dugo vam je trebalo da se vratite uobičajenom razmišljanju?

A.T.: Mislim da je to bilo nakon što je Jim došao k meni i postavio mi sva ona pitanja. Tako sam mogla u svojoj glavi bar malo uobličiti ono što sam mislila da se dogodilo. Nakon toga smo počeli sreñivati podatke s istraživanja. Sve je to uobičajeno i zahtijeva koncentraciju da bi se u kompjutor ubacili ispravni podaci. To me je na neki način silovito vratilo u stvarnost.

S.: Jeste li govorili Jimu o svom iskustvu? Jeste li mu rekli što se dogodilo?

A.T.: Ne, još nisam. Zapravo nije bilo pravog trenutka. S.: Jeste li to ispričali svom suprugu?

A.T.: Da, govorila sam mu o tome, da. S.: I kakva je bila njegova reakcija?

A.T.: Zanimalo ga je to zato jer se dogodilo meni. Ali nije ga naročito impresioniralo. Ja sam mu sve to opisala, a on je rekao: "Da, to je zanimljivo, ali o tome smo već prije čuli." On je rekao da ono što izgleda kao razlika izmeñu ove reakcije i onih ranijih jest to, što nikad prije nisam osjećala kako sve to ima neke veze sa mnom. I nekako me se ovo iskustvo dojmilo osobnije nego druga, bilo mi je posebno. Rekla sam: "Da, mislim da se radi o tome."

U vašoj sam kući vidjela filmove gdje Sai Baba, čini se, materijalizira pepeo iz velike preokrenute posude i to nije na mene ostavilo neki naročiti utisak. Ali moje psihološko ili duhovno stanje na mom zadnjem tretmanu dopuštalo mi je da pomislim kako ono što ste ispričali ima neke veze sa mnom. Meñutim, kad sam o tome pričala suprugu, njega to

nije naročito dirnulo, osim što ga je doista zanimalo jer se to dogodilo meni. Meni se čini da je manje važno što se dogodilo, mnogo je važnije da se to dogodilo na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Bila je to neka vrsta milosti. Ne možete ići okolo i tražiti vjeru ili neka religiozna iskustva, ili bilo što slično tome. To vam se jrdnostavno dogodi.

S.: Smatrate li to milošću? Mislite li da je to bilo religiozno iskustvo? A.T.: Ne znam što je to bilo.

S.: Jeste li sada uplašeni zbog toga iskustva, ili se osjećate sretnom što se sve to

dogodilo?

A.T.: Dakle (smijeh)… Sretna? Hm, nemam ništa protiv toga što sam to doživjela. Ono čega se bojim jest da mi to iskustvo ne ispari.

S.: Biste li željeli da ne ispari?

A.T.: Da, osjećam da kad sam to već doživjela, ne bih željela da taj osjećaj nekud nestane. Ali mislim da ću morati biti strpljiva kako bih ga zadržala u umu – da ću morati zaista pokušati to učiniti i to svjesno. Ne znam kako to izvesti, sve je to nekako novo za mene.

S.: Razgovarat ćemo o tome drugi put ako to želite. Sada je vrijeme isteklo, moramo

završiti razgovor. A.T.: Dobro.

Najnoviji podaci, 26. srpnja 1984. godine

　

Ubrzo nakon njezina dubokog iskustva smrtnog straha od nepostojanja, pacijentica A. T. je imala neobični san. On mi je bio živi primjer za ono što Jung naziva pojavljivanjem središnjeg arhetipa (vidi Dodatak II) – produbljivanja duhovne svijesti koja se manifestira u obliku posebnoga geometrijskog lika – mandale.

Evo toga sna: Svirajući čarobnu melodiju na klaviru, pacijentica A. T. je iznenada primijetila da ne svira po notama. Umjesto nota, na stalku ispred nje bio je položen ljupki cvijet s četiri latice. U potpunom jedinstvu sa stvarnošću toga nježnog cvijeta, doživljavajući sebe kao da se potpuno stopila s njegovim laticama, ona je mogla

pretvoriti njihovu unutarnju poruku u glazbu.

　

Premda jogini opisuju srčanu čakru kao cvijet s dvanaest latica (vidi Dodatak III), latice su podijeljene u četiri kvadranta, a i neki vidovnjaci opisuju ovu čakru kao lotos s četiri latice. Je li taj san predstavljao njezinu svijest koja se budila u dubinama ljubavi njezina srca? Tema je bila čudesno slična onom snu koji je imala o Sai Babi ranije tijekom

terapije. Činilo se da prvi san obećava posebnu vrstu ljubavi ako prihvati duhovnu zbilju. Je li ovaj sadašnji san predstavljao činjenicu da je ona ostvarila element te ljubavi nakon što se suočila sa svojim strahom i sada se otvara sve više svom duhovnom Sebstvu?

Uskoro nakon toga sna, 26. srpnja 1984. godine, pacijentica je prekinula terapiju. Kako se sve više približavala kraju terapije, bavila se istim temama - vjerom, povjerenjem, otvorenošću, predanošću – ali sada na dubljoj mentalnoj i duhovnoj razini. Potpunije u dodiru s biološkim sklonostima i impulsima, u isto je vrijeme postala svjesnija potrebe da uñe u duhovnost, kako bi postigla dublji mir. I dalje je bila uspješna u vanjskom svijetu

sa svojim radom i u obitelji kao supruga i majka. Njezin odnos sa sinom bio je

izvanredno blizak i pun ljubavi.

　

Sada svakodnevno provodi vrijeme sjedeći mirno u kontemplaciji i meditaciji. Pristaje da bude ranjiva kad se suoči sa strahom. Ozbiljno se bavi crkvom i planovima služenja zajednici, intenzivnije traži duhovno značenje i spoznaju u snovima i svakodnevnom životu. Cijeni važnost čovjekova ravnovjesja prilikom suočavanja s radošću i tugom, zadovoljstvom i bolom – važnost otvorenoga i hrabrog suočavanja – vjerujući u mogućnost ostvarenja veličanstvene transcendentne zbilje u ovom životu.