Svi su bili u velikom Poornachandra Auditoriju, a ja sam bio sam na verandi ispred hrama. Nekoliko pobožnih gospoña ureñivalo je prostor oko njega. Prskajući raznobojne šare nekoga praha koji je bio natopljen svjetlucavim svjetlom što je isijavalo iz bezbrojnih malih uljnih svjetiljaka, one su pretvarale tlo oko hrama u uzbudljivi šećerni preljev roñendanske torte – a hram, pastelnih boja, izgledao je kao njezina prvorazredna kruna. Sunce je brzo zalazilo.

Svjetska konferencija je bila završila radom, bilo je to u predvečerje Babinoga 55. roñendana. Danima sam strpljivo čekao, nadajući se da ću Mu darovati knjige koje je tiskalo naše izdavačko poduzeće u povodu Njegova roñendana cijelu proteklu godinu – Njemu u čast. No sve te dane činilo se da uvijek iznova odvraća Svoj pogled od moga. Učinivši jedan zadnji hrabri pokušaj da Ga uhvatim, žrtvujući svoju priliku da uhvatim mjesto u Poornachandri, smjestio sam se na verandi ispred hrama blizu vrata kroz koja će On morati proći na putu za Poornachandru.

Ali nisam uspio. Odjeven u bijelu roñendansku odjeću, okružen nekolicinom bliskih studenata, On je pošao u veliku dvorani, ni ne pogledavši me. Sjedeći u velikoj srebrnoj ljuljački –jþla, meñu jastucima i cvijećem, On će se njihati uz nebeske zvukove glazbe koju će izvoditi indijski najistaknutiji umjetnici. Bit će to vizija dostojna anñela i bogova.

Ali za mene je bilo prekasno da to vidim. Auditorij je bio krcat, njegov prostor koji može primiti 20.000 ljudi, bio je potpuno ispunjen. A ja sam bio daleko od toga, sam u tihoj noći koja je postajala sve tamnijom. Samo sam izdaleka mogao čuti zvukove slavlja.

Stojeći na rubu verande, gledajući preko pažljivo ureñenog prostora u tamnu noć, sve što sam mogao vidjeti, bila je moja osamljenost. Nema više zadnjega nježnog trenutka u Njegovoj prisutnosti prije moga odlaska.

Sjećanja na proteklih nekoliko dana osvijetlila su mi duh. Zajedno s dvjestotinjak tisuća drugih, moja supruga, naše blizanke i ja prisustvovali smo multidimenzionalnom otkrivanju veličanstvenosti koja se rijetko vidi u životu. Osim velikih dogañaja koji su uključivali gomilu ljudi, bilo je i dirljivih osobnih doživljaja s Babom koji su podržavali nadu. Meñu takve je spadao i trenutak kad je On prvi puta uspostavio kontakt s mojim nevinim trinaestogodišnjim kćerima. Čekajući strpljivo danima, sjedeći satima na suncu zajedno s mnoštvom drugih ljudi, nadajući se barem kratkom, letimičnom pogledu ili osmijehu, kako li je bilo uzbudljivo, kad im se konačno približio. Dok je prolazio, Sai Baba se neočekivano okrenuo prema njima, ispunjavajući ih radošću kad im je materijalizirao tvrdi bombon i nježno ga bacio u njihova krila.

Sjetio sam se i vremena kad smo sjedili s Njim kao obitelj, raspravljajući o obrazovanju mojih kćeri i o poslu koji moramo obaviti u budućnosti. Iznenada se On okrenuo prema meni s bljeskom u očima, dohvativši moj prsten koji je materijalizirao prije četiri godine. Držeći ga visoko u zraku da ga moja obitelj može vidjeti, nježno je upitao: "Želiš li zlatni prsten?" Iznenañen i oklijevajući, odgovorio sam: "Nije potrebno, Svami! Želim samo Tvoju ljubav." - "Ne, ne, zlato!", rekao je On i tada prinio prsten do Svojih usta. Tri puta

polako i promišljeno puhnuvši u prsten, u jednom čudesnom i blistavom trenutku, srebrni prsten se pretvorio u svijetli, blještavi zlatni prsten s Njegovim likom. Bio je to potpuno novi prsten. Na moje čuñenje, On ga nije vratio na moj lijevi prst gdje je bio onaj stari prsten, već ga je stavio na moj desni prst gdje je savršeno pristajao. Kasnije

sam otkrio da je preveliki za moj lijevi prstenjak. Zbog nekoga nepoznatog razloga, On je stvorio prsten specijalno za moj desni prst.

Da, imao sam mnogo prekrasnih sjećanja – kao na primjer kad je darovao sarije mojoj supruzi i kćerima. Njegovo ohrabrivanje, Njegova ljubav i osobna pažnja – svijest da je On bliski prijatelj mojoj obitelji, sve me je to ispunjavalo radošću. Ali sada sam tugovao zbog ograničenosti moje osobne svijesti koja mi ne dopušta da budem u Poornachandri s dragim Babom, već me drži vezanim za moje vlastito tijelo ovdje na verandi, okružena onim što sam smatrao osamljenošću moje osobne stvarnosti. Spustila se noć, a ja sam

bio sam u tamnoj praznini i mirnoj tišini – odvojen i ostavljen –potpuno sam.

　

Iznenada se niotkuda pojavio jedan učitelj s koledža. Prošaptao je: "Ostavi knjige ovdje i doñi brzo!" U žurbi sam ga slijedio po mekom pijesku do stražnjih vrata Poornachandre. Za čas me posjeo uz tridesetero drugih ljudi na stražnjem dijelu pozornice tako da sam mogao vidjeti stražnju stranu srebrne ljuljačke. Prštava crna kosa izvirivala je preko naslona odavajući Babin položaj. Za čas su se mirna tišina i moja osamljenost pretvorile u uzbudljivu proslavu božanskoga roñenja, a ja sam bio u tom centru.

Glazbenici su svirali i pjevali o životu Gospoda Rãme. Nekoliko sretnika sjedilo je iza ljuljačke polako njišući Babu amo – tamo, slijedeći melodiju Rãmine pjesme. A mnoštvo ljudi upijalo je tu veličanstvenu viziju, prepoznavajući u Babi kralja kraljeva – dok je On primao slatki nektar njihove odanosti.

Ponovno mi se približio moj neočekivani prijatelj, pokazujući mi kretnjama da doñem bliže ljuljački i sudjelujem u ljuljanju. Primaknuo sam se bliže. Polako, stigavši do srebrne ljuljačke, osjetio sam da me je njezin slabi otpor oslobodio pa sam se mogao prepustiti čudesnom plesu glazbe i pokreta. Natrag – naprijed, natrag – naprijed – svi smo se sada ljuljali sa Svamijem u ritmu nebeske pjesme – u ritmu priče o Rãmi, osjećajući njegovu posebnu unutarnju ekstazu. Nestalo je tišine i tame – samo čisto blaženstvo, divljenje i ljubav.

Nakon kratkog vremena sam se povukao, prepuštajući drugima blagoslov dodirivanja srebrne ljuljačke. Sklopio sam oči i nestao. Program se brzo bližio kraju. Baba je ustao i ubrzo su ga okružili glazbenici čestitari. Uskoro će nestati kroz stražnja vrata Poornachandre. Nastalo je mučno probijanje kroz gomilu da pogledom obuhvatim posljednji put Njegov lik, prije nego što napusti dvoranu.

Još jednom se pojavio moj anñeo čuvar. "Doñi brzo, otići će kroz vrata!" Držeći se ruba njegove košulje, brzo sam došao do stražnjeg izlaza. Uzbuñenje koje je raslo i valovi iz gomile gurali su me amo tamo. Da, Baba je išao prema izlazu. Za čas je stajao preda mnom.

Iskričavost i blistavilo Njegova osmijeha ispunilo je prostor svjetlošću. Uhvaćen nježnim magnetizmom tog osmijeha, počeo sam gubiti dodir s gomilom. Trenutak je izgubio

svoju mahnitost i pretvorio se u nešto blago, blisko i sveto. "Smijem li dotaknuti Tvoja stopala, Svami?", prošaputao sam. On se nasmiješio, odobravajući i dok sam kleknuo na pod, i dok su moje usne dodirivale Njegova Stopala, trenutak se rasplinuo u miris jasmina i slatki med. Nestala je tmina noći i osamljenosti – osjećaj odvojenosti. Sada je postojalo samo prostranstvo bijele haljine – stapanje s vječnom svjetlosti – s golemim prostorom – s Jednosti. Ništa je postalo sve. I sjećajući se toga vječnoga trenutka koji se čvrsto smjestio u mom srcu, posvećujem ovu knjigu Njemu…