Sandweiss: Psihijatri su mnogo naučili o razvitku normalne osobnosti te o djelotvornim pristupima liječenja, proučavajući ljude s velikim psihičkim poteškoćama. Mislite li da bismo mogli dobiti dublji uvid u čovjekovo psihičko stanje, proučavajući visoko razvijene ljude koji pokazuju proširenu svijest ili više razine svijesti? Na primjer, mislite li da saznanja o višim razinama svijesti uz temeljita proučavanja života svetaca i mistika može biti značajno za današnju modernu psihijatriju?

Doktor A: To može biti značajno meni kao osobi, kao psihijatru – ne! Pretpostavljam da je fenomen više razine svijesti važan čovjekov fenomen, no kao psihijatar, ne mislim da ima neke veze s mojom kliničkom praksom. Naravno, mnoge stvari nemaju nikakve veze s njom. Mogu razmišljati o raznim drugim stvarima koje ne razumijem, ali koje me zanimaju osobno, od izvanosjetilne percepcije s jedne strane, do spekulacija astronomije

s druge strane. A to doista nema nikakve veze s psihijatrijom. Ja ih prihvaćam samo kao stvari koje ne razumijem premda me osobno zanimaju.

S.: Ima li religija ikakve veze s psihijatrijom?

　

Dr.: A. Ima mnogo veze sa mnom kao s osobom, ali rekao bih, nikakve veze sa mnom kao s psihijatrom. Ili mislim da ima veoma malo.

S.: Zašto je to tako?

　

Dr. A.: Mislim da psihijatriju promatram kao kliničku specijalnost koja pokušava pomoći ljudima s poteškoćama u ponašanju da bolje funkcioniraju, a ljudima koji nemaju osobitih poteškoća – da nauče nešto o sebi. Kad čovjek stigne do tako zvane točke normalnosti, završava s psihijatrijom. Psihijatrija vodi čovjeka od minusa do nulte točke. Da biste se vinuli od nulte točke do plusa, treba koristiti drugu metodu.

S.: Dakle, vama se čini da postoji odvojenost izmeñu područja psihijatrije i religije, da nema nikakvih meñuodnosa?

Dr.: A. Da, mislim.

S.: Mislite li da je to uobičajeno mišljenje u psihijatriji? Dr.: A. Ne znam.

S.: Je li to nešto o čemu ste mnogo razmišljali?

　

Dr.: A. Ne mnogo. Razmišljao sam o tome samo kao ljudsko biće koje luta svijetom, ali ne u kliničkom smislu – ne u smislu da pokušam odrediti svoje psihijatrijsko znanje u odnosu na religiju.

S.: Što bi mogao biti uzrok da vi i mnogi drugi psihijatri ne razmišljate o odnosu psihijatrije i religije?

Dr. A.: Pretpostavljam da svatko o tome pokušava malo razmišljati, ali zatim uviña da od toga nema koristi. Ja znam da je tako bilo u mom slučaju. Drugi ljudi će možda pronaći neku korist u istraživanju toga odnosa i tada to slijediti. Ja jednostavno nisam mogao ništa učiniti. To bi unijelo previše promjene u moj stil razmišljanja. Zato sam ta dva područja držao odvojenima.

S.: Rekli ste da ste u jednom trenutku pokušavali uspostaviti neki meñuodnos. Kako ste to pokušavali?

Dr. A.: Dakle, reagirao sam na naivne religiozne ljude koji govore ovakve stvari: "Da je

taj čovjek samo vjerovao, on ne bi mentalno obolio." Ne mislim da je to istina. Religiozni ljudi su jednako tako mentalno bolesni kao i bilo tko drugi. I čini se da vjera nije ni uzrok bolesti niti lijek za nju. Mislim da tu nema nikakve meñuovisnosti.

S.: Ovo unutarnje stanje nazvano vjera nije jasno odreñeno u psihijatriji, kako onda znamo o čemu govorimo?

Dr. A.: Mislim da vjera ima veze s čovjekovim vlastitim osobnim unutarnjim istraživanjem, ali ne mislim da ima ikakve veze s kliničkom psihijatrijom kojom se ja bavim. Čini se da nije u vezi s mojom kliničkom praksom.

S.: Vjera uključuje osjećaj nade – osjećaj optimizma o budućnosti. Trebala bi biti dio uspješnog liječenja.

Dr.A.: Mi se spotičemo o riječ vjera. Vi je koristite kao jednu vrstu optimizma u odnosu

na proces liječenja. Ali meni se čini da religiozna vjera ne donosi uvijek nadu i nije uvijek pozitivna. Ona može biti zastrašujuća, ili može biti, kao u slučaju Starog zavjeta, veoma ograničavajuća. Ona zahtijeva prihvaćanje iracionalnih stvari kao važnog dijela života, a u slijepoj vjeri postoji opasnost – istinito je ono u što vjerujem, a ne ono što ima smisla.

S.: Slažem se da neki ljudi mogu koristiti taj stav kako bi izbjegli odgovornost da donose vlastite odluke. Ali to sigurno ne znači da se vjeri ne treba nikad vjerovati – to ne znači da je ona primitivna reakcija, da nije nikad prikladna, ni u jednoj situaciji. Postoji mnogo sofisticiranih mislitelja – filozofa i znanstvenika – koji zaključuju da se umom ne može posve shvatiti svijet u svoj njegovoj potpunosti, i kao duhovno usmjereni, osjećaju da se

najdublji uvidi o značenju našeg postojanja stječu intuitivno i putem iskustva ljubavi – a ne uz pomoć intelekta. Mislim da se upravo ovdje mnogi ljudi, koji su orijentirani na znanost ili tehnologiju, protive duhovnosti – u toj točki gdje se intelektualni um dovodi u pitanje kao krajnji autoritet.

Želio bih promijeniti smjer razgovora jer ćemo možda početi previše mudrovati. Što pretpostavljate da se može dogoditi ako se susretnete s nekim tko je očito na višoj razini svijesti – s nekim tko ima moć materijalizirati predmete i liječiti ljude, s nekim tko je pokazao bezgraničnu vidovitost i svetu ljubav, s nekim tko je u neprestanom stanju blaženstva. Kako biste se osjećali da vam on kaže kako su duhovnost i psihijatrija povezane i kako je svjetonazor koji ima duhovnost, mnogo dublji i sveobuhvatniji od onoga što ga ima psihijatrija.

Dr. A.: Ne znam kako na to odgovoriti, nikad nisam susreo takvu osobu. Vi mi govorite o nečemu što se ne može registrirati, ne reagiram na to – ne znam što to znači. Možda nisam sposoban nikom odgovoriti na takva pitanja. Pretpostavljam da vi imate iskustva u

kontaktu s takvom osobom. A ipak to ne mogu shvatiti. Ne mogu se uživjeti u vaš položaj

– što mi se povremeno dogaña. Pacijenti su mi govorili o svome mističnom iskustvu i dok su ga opisivali, i ja sam ga donekle osjećao. Ali ono nije bilo izraženo tako opširnim i dubokoumnim izrazima.

S.: Je li uopće moguće razmatrati tu hipotetsku situaciju – prihvaćajući tvrdnju da je veoma nevjerojatna? Što mislite, kako biste reagirali kad biste susreli velikog učitelja s bezgraničnim znanjem i beskrajnom moći – koji tvrdi da je duhovnost u veoma bliskom odnosu s psihijatrijom?

Dr. A.: Već smo u nevolji – jer mi je neshvatljivo da uopće može postojati velik učitelj s bezgraničnim znanjem.

S.: Što mislite, zbog čega imate takav otpor prema toj pretpostavci? Priznajem, to je sigurno nešto što nije uobičajeno, ali zašto si ne možete čak ni zamisliti tu mogućnost?

Dr. A.: Kad bi se takvi ljudi slučajno i pojavili na Zemlji, njihovi ih učenici ne bi mogli prepoznati. A kad ih ne bi prepoznali ni oni, koji bi živjeli i radili svakodnevno s njima, kako uopće, zaboga, mogu pretpostaviti da bih ja to mogao?

S.: Je li uopće bilo takvih ljudi na Zemlji – ljudi koje su drugi prepoznali kao one koji imaju veliku mudrost i moć?

Dr. A.: Ne, ne mislim da je zaista bilo takvih ljudi. S. Recimo da je takav bio Isus Krist.

Dr. A.: Njegovi učenici ga nisu prepoznali zbog onoga zbog čega ga mi danas prepoznajemo. Juda ga uopće nije vidio kao takvoga, a on je bio ondje cijelo vrijeme.

S.: Zar ga Petar nije prepoznao?

Dr. A.: I jest i nije.

　

S.: Što mislite, tko je imao točniju viziju Krista - učenici koji su s njim bili svakodnevno, ili mi, danas?

Dr. A.: Vjerojatno mi, ali nisam siguran.

　

S. Zar učenici nisu morali vidjeti nešto veličanstveno da bi slijedili Krista kroz vodu i vatru?

Dr. A.: Jedanaestero ljudi ga je slijedilo kroz vodu i vatru. Jedan čak nije ni znao što se dogaña. On ga je iskreno slijedio i tada je konačno odlučio da je bolje zaustaviti toga momka. Ali povijesni zapis – neadekvatan kakav već jest, budući da je star dva tisućljeća

– ne ukazuje na to da su Isusovi učenici doista znali tko je on. Zato im je povremeno morao reći "Ja sam put" i slične stvari. Nema pravog dokaza da su oni shvaćali što im je govorio. Ako su i shvatili, trebale su im za to mnoge godine.

To zaista nije originalna ideja. Često čitamo o tome kako mi ne bismo prepoznali Isusa da on danas hoda Zemljom. Vlasti bi ga sigurno zatvorile.

S.: Malo sam zbunjen. Najprije kažete da ne možete zamisliti nekoga tko posjeduje moć i mudrost za koje kršćani vjeruju da ih je imao Isus Krist – a sada se čini kako dopuštate da bi takva vrsta veličine mogla postojati premda ga možda ne bismo prepoznali kad bi se pojavio danas.

Dr. A.: Možda bih se trebao složiti s tim. No mislim da je moja ljudska mentalna sposobnost ograničena. Ne možemo procijeniti ništa što je iznad naše razine svijesti.

Mi prikazujemo univerzum našim načinom izražavanja i projiciramo sebe na vanjski svijet. Astronomske teorije, na primjer, možda nisu ništa drugo nego produžetak onoga što osjećamo i dodirujemo na Zemlji – i možda nemaju nikakve veze s onim što se zaista dogaña u svemiru. Ono što mi imamo je projekcija – možda u cijelosti ona nije ništa bolja od paranoidne projekcije naših ideja na ono što opažamo.

Bilo bi mi teško prihvatiti nešto što je veoma udaljeno od moga iskustva, prihvatiti

nekoga kao osobu s bezgraničnim znanjem i čistom, nesebičnom ljubavi. Ne bih vjerovao svojoj sposobnosti da procijenim nečije mogućnost koje su toliko iznad mojih. Ne mislim da bih bio sposoban prepoznati takvu osobu. Kad bih se barem mogao vinuti iznad te ograničenosti! Ali ne znam kako bih to učinio.

S.: Ono što čujem - ispravite me ako nemam pravo – jest to da postoji veliki broj shvaćanja i ideja za koje držite da se temelje na intelektualnoj i racionalnoj razini, a koje izgleda da vas zaustavljaju u razmišljanju o toj vrsti situacije. Vi ste odlučili da cijelu ovu temu ljudski um ne može shvatiti – i zato ste odlučili zatvoriti se čak i za razmatranje takvih mogućnosti.

Dr. A.: Pomislio bih da sam stigao do krajnjih granica svojih mentalnih sposobnosti i da bi sve ono što ih nadilazi sličilo samo mentalnom okretanju u krug. Donekle mislim da su

racionalistički pozitivisti, Bečka filozofska škola, doista odbacili metafiziku jednim udarcem. Ako ne možemo razmišljati o njoj na logičan način, hajde da onda o njoj niti ne razmišljamo jer je to ionako samo uzaludno ljudsko nastojanje. Razmišljajmo o nečemu što stvarno možemo shvatiti racionalnim umom. Takav pristup je donekle privlačan.

S.: Tada je, po vašem mišljenju, uzaludno razmatrati mogućnost postojanja Bogo –

čovjeka koji posjeduje bezgraničnu moć i ljubav.

　

Dr. A.: Da, mi ne znamo jesu li takva opažanja jednog fenomena koji je tako daleko iznad našega iskustva, doista vrijedna ili su samo psihotična stanja.

S.: To je veoma zanimljivo. Mislim da mnogi psihijatri misle isto. Dr. A.: To je slično pitanju što se nalazi iza najudaljenije zvijezde.

S.: Sjećam se kako su se na koledžu rasprave o Bogu činile bez kraja i konca. Nitko nije mogao ništa dokazati jer nije bilo racionalnog dokaza o postojanju Boga. Rasprave su izgledale besmisleno jer su ljudi vjerovali u sve što su željeli – u sve što im je pomagalo. Bilo je to slično mentalnom okretanju u krug. Tvrdite li to?

Dr. A.: Da, to bi bio pozitivistički pogled na stvari, onako kako ga ja razumijem. Mislim da su s tim otišli malo predaleko, ali čovjek se može bar zabavljati, igrajući se s tim idejama.

S.: Pa možda to i nije tako loš način gledanja na misticizam. Ali razmišljati što se nalazi iza najudaljenije zvijezde i baviti se apstraktnim raspravama nešto je posve drugo, nego doista znati što se nalazi iza najudaljenije zvijezde. Na primjer, razmotrimo hipotetičku situaciju u kojoj odjednom doživimo jasno i konkretno iskustvo neke neobično sjajne svjetlosti u sobi i iz te se svjetlosti materijalizira Isus Krist.

Pretpostavimo da to nije samo misao niti apstraktni argument. Mi smo doista fizički s pravim Isusom, upravo ovdje i sada. I vi i ja potvrñujemo da je tako, i čak to fotografiramo. Recimo da Isus kaže vama da će vam dati konkretni, transcendentni doživljaj svoje ljubavi kako bi vas naučio jednu lekciju – i tada nestane. Što ako smo ga obojica vidjeli, a to dokazuje i fotografija? Kako biste vi reagirali? Biste li još uvijek tvrdili, nakon takvoga konkretnog doživljaja, da um ne može shvatiti takav fenomen i zato je neprikladno čak i misliti o njemu?

Dr. A.: Moja prva impresija bila bi da sam poludio – da sam potpuno sišao s uma. Kako dugo bi mi trebalo da to prevladam, ne znam. A činjenica da je i moj kolega lud, ne bi mi na početku pomogla – premda bi mi kasnije ulijevala neku sigurnost. Mislio bih da haluciniram – ili da se radi o zabludi zajedničke procjene. Smatrao bih to psihopatološkom pojavom.

S.: Što bi se dogodilo da se Isus pojavi, dok još razmišljate kako je to psihopatološka pojava, i pruži vam i drugo iskustvo?

Dr. A.: Tada bih rekao da je svijet dio moje zablude. Počeo bih misliti da sam u zabludi o

Kristu koji mi je dao još jedno iskustvo. Mislio bih da sam poludio. S.: Što ako ne biste poludjeli i ako biste normalno funkcionirali?

Dr. A.: Kad bi mi se to prečesto dogañalo, bio bih siguran da sam poludio. Ali kad bi mi se dogodilo samo jednom, možda bih smatrao da to nije psihopatologija. Zato jer ne mislim da se psihopatologija obično dogaña kao izolirana točkica na radarskom ekranu koja se pojavljuje ni iz čega. Što bi se to češće dogañalo, pretpostavljam da bio bih sigurniji da se radi o psihopatologiji.

S.: Pretpostavimo da ste pošli do svoga stola i odjednom se na vašem bloku za pisanje pojavi prekrasna slika vizije koju ste upravo doživjeli s ovakvom porukom ispod slike: "Ja znam što se dogaña u tvom umu, znam kakve teškoće imaš da sve to povežeš. Želim da znaš da se to stvarno dogodilo i da nije halucinacija. Dajem ti tako jednu dublju viziju stvarnosti."

Dr. A.: Kad bi mi Isus doista želio pomoći, bilo bi bolje da to ne čini. Bilo bi bolje da me ostavi da se sam bavim s tim iskustvom, a ne da mi previše nešto dokazuje. Drugim riječima, sumnjam da će moja tolerancija prema toj ideji, koja je u tako velikom raskoraku s mojim svakodnevnim iskustvom, biti veoma niska. Mogao bih izdržati samo maleni dio toga bez pretpostavke da sam izgubio svoju sposobnost da odvojim primarni proces27 od sekundarnoga. 28

S.: Upravo sada osjećam vaš otpor.

　

Dr. A.: To mi se već jednom dogodilo. Prije otprilike 20 godina doživio sam kratko religiozno iskustvo. Pretpostavljam da je trajalo dvije do četiri minute. Moja prva pretpostavka je bila da se radi o psihopatologiji. Bio sam na specijalističkom stažu iz psihijatrije i pomislio sam: "O, ne! Konačno se to dogodilo i meni – konačno sam pregorio, i to je to." Bilo je potrebno doslovno nekoliko tjedana prije nego što sam se osjećao bolje. U to vrijeme slučajno sam bio na psihoterapeutskim tretmanima u svrhu edukacije i na sreću, moj psihoanalitičar nije odmah pomislio da se radi o psihopatologiji. I zato sam to što sam doživio prihvatio kao veoma kratko, mistično iskustvo.

S.: Kakvo je bilo to iskustvo?

　

Dr. A. Ispričat ću vam – mislim da je to u redu. Ispričao sam to i svom psihoanalitičaru. Zapravo, nakon tako mnogo godina, ne čini mi se to tako čudesnim dogañajem. Naravno, u ono vrijeme mi je tako izgledalo. Osjetio sam kvalitetu razdvajanja, imao sam

　

　

27 primarni proces – Freudov izraz za jednu vrstu primitivnog, nelogičnog, samozavaravajućeg i magijskog mišljenja koje se susreće u djetinjstvu, u snovima i psihopatologiji

28 sekundarni proces – Freudov izraz za jednu vrstu inteligentnog, logičkog razmišljanja koje provjerava

stvarnost i rješava probleme, a potrebno je za uspješno prilagoñavanje vanjskom, društvenom svijetu

osjećaj da sam se za uvijek promijenio i tada se javio veliki pozitivni pomak. Imao sam osjećaj da sam postao svjestan jedne druge razine, ili kako god to želite nazvati. Zatim, nakon što sam zaključio da se nisam raspao na komadiće, želio sam to ponoviti – ali nije mi uspjelo. Tada je pomalo nestalo osjećaja da sam zauvijek promijenjen i postupno sam se vratio svom prijašnjem stanju. To je trajalo nekoliko mjeseci. Nisam mogao ponoviti iskustvo.

S.: Što se dogodilo?

Dr. A.: Sjedio sam u njujorškoj crkvi Riverside sa svojom suprugom. Za vrijeme bogoslužja pogledao sam slučajno križ koji je bio veoma velik, gotovo prirodne veličine. Ne znam, poznajete li tu crkvu u New Yorku, golema je. Izgradio ju je Rockfeller – visoka je vjerojatno poput četverokatnice. Ona je zapravo golema replika francuske gotičke katedrale, veličanstvena je. Gledajući križ, došao sam na ideju da razumijem zašto je Isus morao biti razapet kako bi izrazio svoju ljubav za čovjeka – jer prije, meni to nije imalo nikakva smisla. Ali nekako u tom času, taj nelogični, posve nelogični fenomen, bar što se mene tiče, učinio mi se logičnim.

Učinio mi se jednom vrstom univerzalno važnog smisla pa sam i sâm osjetio ljubav, preplavila me jedna topla užarenost koja je trajala oko pola minute, meñutim odmah zatim se javila pretpostavka da sam poludio. Iznenadio sam se što sam poludio, osobito jer se to ludilo odnosilo na religiju – nisam očekivao da će se to tako dogoditi.

Ali tako se dogodilo. I nije se više ponavljalo – samo jednom. No to je, meñutim, povećalo moje zanimanje za religiju. Tada sam od svojih pacijenata saznao da ta iskustva nisu uobičajena, ali nisu ni rijetka. Bilo je to pozitivno iskustvo.

S.: Je li to povečalo ili smanjilo vaš interes za religiju?

　

Dr. A.: Više, mnogo više od toga. Zapravo, uvijek sam se zanimao za religiju, bio sam pravi kršćanin cijeli svoj život, ali imao sam problema s iracionalnostima religije i činjenicom da sam nekako morao potiskivati vlastite kritičke sposobnosti, kako bih i dalje bio kršćanin – jer znate, mnogo toga nema nikakva smisla u kršćanstvu. Ali u trenutku toga mističnog iskustva to nije bilo važno – imao sam vjeru. Pretpostavljam da sam na neki način to iskustvo mogao nazvati iskustvom preobraćenja. Ali nije bilo tako jer nije se promijenilo ništa u mom stavu prema religiji. Iskustvo je doista povećalo moje zanimanje

i moj osjećaj da vjerojatno postoji nešto – premda znam da smo opterećeni sa svim

vrstama smeća i otpada te da to prenosimo svuda. I zato je moja percepcija tog iskustva mogla biti 90 posto pogrešna. Ipak sam osjećao da nešto postoji.

S.: Jeste li željeli ponoviti iskustvo?

　

Dr.A.: Da, ali ono se nije ponovilo. Sada znam da se to često dogaña s mističnim iskustvima. Ljudi obično ulažu veliki napor da ih ponove, ali ona se najčešće ne ponavljaju. Sjećam se da sam u koledžu čitao Putovanje uma k Bogu od svetog Bonaventure. Koliko danas pamtim, bio je to svojevrsni recept kako doživjeti mistično iskustvo. Zahtijevao se post i stajanje na kiši i hladnoći i sve vrste drugih stvari kao nespavanje i fizičko iscrpljivanje. Činilo se da je svetac sebe stavio u jednu vrstu opasne

psihoze kako bi izazvao to iskustvo. Možda je to na njega djelovalo. U svakom je slučaju pokazivalo, koliko je on žarko želio ponoviti iskustvo, dok se izvrgavao tim mučenjima kako bi ga ponovno doživio. Ja to nisam radio. Ja sam samo čekao. Ali iskustvo se nije dogodilo. Razmišljajući o tome sada, nisam siguran, dvoumim se, želim li da se ono ponovi.

S.: Zašto?

　

Dr. A.: Jer sam siguran da bih mislio isto kao i prvi put. Mislio bih da sam se vjerojatno raspao na komadiće.

S.: Kad se čovjek suoči s dubokim, dirljivim religioznim iskustvom, najprikladniji odgovor na njega mogao bi biti odanost Bogu. Bi li se moglo dogoditi da se bojite biti odani Bogu jer bi to značilo da se odričete svoga znanstvenoga, racionalnog pristupa stvarnosti? Mislite li da je opasno biti odan Bogu?

Dr. A.: Nije opasno, nego neugodno. Ne znam bih li time sebi naškodio, ali sigurno bih se doveo u neugodnu situaciju.

S.: Ako se tom odanošću otvarate za dubok osjećaj ljubavi – ljubavi koja donosi veliku snagu i hrabrost – je li to neugodno? Pretpostavimo da znate kako vam je to iskustvo darovao Bog iz ljubavi kao posebnu milost. Da vas je ono ispunilo ljubavlju i blaženstvom – poštovanjem, zahvalnošću i odanošću prema Bogu – zar vam se to ne bi svidjelo?

Dr. A.: Prilično sam siguran da ne bi.

　

S.: Iznenañen sam. Jer, ako je to tako, tada vidim da pružate otpor postizanju i spoznaji najviše razine svijesti koju je čovjek opisao.

Dr. A.: Uvijek se vraćam na istu stvar. Ne bih vjerovao tom iskustvu. Prvo, mislim da nikom nije moguće ući u stanje dugotrajnog blaženstva. Mislim da je to izvan čovjekovih mentalnih sposobnosti. A drugo, bio bih siguran da sam ušao u jednu vrstu ekstatičke psihoze.

　

　

S.: To vi tako mislite. Ali, možete li biti sigurni da je čovjeku apsolutno nemoguće postići stanje stalnog blaženstva - neograničenu moć i bezuvjetnu ljubav?

Dr. A.: Čak kad se to opisuje u životima svetaca, kao kod Franje Asiškog, ne mogu se sjetiti slučaja u kojem je stanje blaženstva bilo neprekidno.

S.: S moga stanovišta, pitanje je mnogo više nego samo hipotetička vježba. Jer ja vjerujem da sam vidio takvoga pojedinca. Istaknuti ljudi – ugledni izvježbani promatrači, ljudi iz cijeloga svijeta – uvjereni su u isto. Kad bi postojali brojni dokazi koji bi potkrjepljivali tu neobičnu mogućnost, zar ne mislite da bi se i psihijatri zainteresirali? Ili, mislite li da bi neki otpori o kojima govorimo bili tako jaki, da bismo izbjegavali takva čovjeka i sakrili takav fenomen od javnosti?

Dr. A.: Ja mislim da bih to učinio. Ja bih rekao da je to prijevara, ili da se radi o karizmatičnom voñi – ali ne o istinskom. Pretpostavljao bih da takav fenomen nije moguć i čak ne bih ni dodao rečenicu: "Dok se ne dokaže suprotno." Jer mislim da se meni tako nešto ne bi moglo dokazati.

Ljudska se bića neprestano mijenjaju. Ako kažete da je netko u stalnom blaženstvu i da pokazuje bezgraničnu moć – tko god on jest – on nije ljudsko biće.

S. Kad bi najcjenjeniji znanstvenici nakon duga promatranja zaključili da se doista pojavilo jedno posebno biće koje je u stanju nepokolebljivog blaženstva – zar vas to ne bi zainteresiralo?

Dr. A.: Dopustite da to ovako izrazim – kad sam bio u srednjoj školi, odgovor bi možda bio pozitivan. Tada su moji pogledi na kozmologiju i ljudsku prirodu bili dovoljno fleksibilni i pretpostavljam, da bih mogao prihvatiti tu vrstu razmišljanja. Ali u ovom razdoblju moga života, moj odgovor je negativan. Budući da nisam doživio takav fenomen u proteklih 30 godina, mislim da on jednostavno ne postoji. I ja sam u takvu stanju, da kad bih ga i vidio, protumačio bih ga kao odstupanje u mom promatranju.

Kad sam imao 15 godina, tražio sam čovjeka na bijelom konju koji će sve nas spasiti, politički ili nekako drukčije. Procjenjivao bih svakoga predsjedničkog kandidata na temelju toga, je li on možda Abraham Lincoln koji će nas odvesti u bolji svijet. Od tada sam se promijenio. Umjesto da tražim takve osobine u voñi, postupam gotovo suprotno od toga. Ako kandidat izgleda previše dobar, poput čovjeka na bijelom konju, ja ću glasovati protiv njega. Sada znam da se moramo čuvati svih voña na bijelim konjima jer nas oni obično vode u propast. Karizmatični likovi obično potiču na nešto loše – ili čak još lošije. Hitler je takav primjer.

S.: Mislite li da je Krist stvarno postojao i da su sve one priče o njegovoj božanskosti doista istinite?

Dr. A. Ne sumnjam da je postojao povijesni Isus. Je li bio Krist, ili smo ga mi takvim stvorili, nisam posve siguran. Ne znam koliko je toga, od onoga što mu sada pripisujemo, nametnuto toj povijesnoj osobi zbog naše vlastite potrebe za takvim likom. Ono što govorimo o njemu i kako ga opisujemo sada, vjerojatno ne sliči mnogo povijesnom

Isusu.

　

S.: Da je doista hodao po vodi, bi li vas to zanimalo?

　

Dr. A.: Ne bih to vjerovao. Ne bih vjerovao vlastitim očima.

　

S.: Da su to drugi vidjeli i da je dokumentirano fotografijama – bi li vam onda to nešto značilo?

Dr. A.: Fotografije mi ništa ne znače.

BHAGAVÃN SRI SATHYA SAI BABA

Najdraži moji, doći će vrijeme kad će sav taj san nestati. Svakom od nas mora doći trenutak kad će otkriti da je cijeli univerzum bio samo san, kad će otkriti da je duša neizmjerno bolja od svega onog što je okružuje. Tijekom te borbe s okolinom, doći će trenutak kad ćemo otkriti da je sve to posve beznačajno u usporedbi sa snagom duše. Ta spoznaja je samo pitanje vremena, a vrijeme ne znači ništa u beskraju. Ono je tek

kapljica vode u oceanu. Možemo si dopustiti da čekamo i budemo mirni.

　

S blagoslovima

Sri Sathya Sai Baba