Kakvo obrazovanje mora imati psihoterapeut želi li se baviti razvojem dinamike svijesti? Ne samo što mora poznavati niža područja uma kojima vladaju želje, zadovoljstva, bol i ego, nego mora poznavati i viša područja te ono što je iznad njih. To znači da mora imati izravno iskustvo viših duhovnih dimenzija – drugim riječima, mora i sâm postati ništa manje nego duhovni tražitelj. Takav terapeut ne mora biti samo u dodiru sa svojim životinjskim instinktima i uspješno zadovoljavati svoje osnovne potrebe, već daleko više, mora biti učitelj u najširem smislu te riječi – to jest mora biti doista moralan i pravedan. I možda baš ovdje, terapeut shvaća najdublje potrebe svoga zvanja – možda upravo ovdje nastaje najdublji otpor prema duhovnosti. Za terapeuta, kao i za svakoga drugog, put zahtijeva duboku težnju za duhovnom vizijom i hrabrost da se čovjek suoči s izazovima i strahovima na tom putu.

Sai Baba je odredio četiri stupnja na putu duhovnog napredovanja – samopouzdanje, zadovoljstvo samim sobom, požrtvovnost i sebespoznaju. Te faze odnose se na isti proces tranzicije i transcendencije koji Wilber opisuje izrazima – razlučivanje, transcendencija (umiranje starog i roñenje novog) i integracija, a Hegel 1949. godine kaže: "Razviti se na viši stupanj znači istodobno i negirati i zadržati niži stupanj."

Želio bih istraživati te korake na putu duhovnog odgoja na taj način da ispričam kako sam ih ja doživio. Putovanje, dogañaji i lekcije na putu, doista su zagonetka, intimna igra izmeñu tražitelja i sâmoga Boga, igra puna neočekivanosti, izazova i patnje, tuge i

radosti, humora, uzbuñenja i strahopoštovanja. Premda je uzbudljivo i nadahnjuje strahopoštovanjem roditi se za nešto novo, dok čovjek umire za ono staro, mora imati hrabrosti i vjere. I uvijek treba biti otvoren za neočekivano, za prihvaćanje neizvjesnosti, treba biti ispunjen neprestanim poštovanjem i sviješću o prisutnosti Boga kao učitelja, vodiča i Gospoda.

1. Samopouzdanje – razvoj povjerenja u više Sebstvo počinje naglim buñenjem. Šokantna je iznenadna vizija da doista postoji duhovna dimenzija koje je viša od uma – svi prijašnji koncepti o svijetu smrvljeni su pred tim, um je ponižen. Buñenje može biti tako duboko i dirljivo da je psiha gotovo uništena. To se iskustvo obično naziva smrt. Da bi se čovjek rodio u novoj dimenziji stvarnosti, s novom organizacijom i integracijom karaktera, treba biti potpuno "izmijenjen." To je stupanj velike ranjivosti, dok se čovjek suočava sa strahovima koji su povezani sa smrću staroga i nevinošću i otvorenošću novoroñenog djeteta. Potrebna je hrabrost da se suočimo sa svim strahovima uključivši i smrtni strah od nepostojanja uz pomoć postojane Božje vizije. Prateći taj proces, može se javiti razdoblje povlačenja u ovaj novi, unutarnji svijet kako bi se postigla stabilnost i

kako bi se čovjek bolje upoznao s tim unutarnjim svijetom. To sliči gradnji ograde oko

mlade biljke kako bi se zaštitila da može rasti i dozrjeti. Jednoga dana, kad bude

dovoljno jaka, ona će se sâma moći suočiti s vanjskim elementima i čak osigurati zaklon i zaštitu za druge. Kako raste povjerenje zbog izravnog iskustva toga višega unutarnjeg Sebstva, raspada se iluzija o staroj, ograničenoj osobnosti.

2. Zadovoljstvo sâmim sobom – stvarnost više Svijesti postaje stabilizirana i zgusnuta doživljavanjem dubokoga zadovoljstva – osjećaja mira, blaženstva i ljubavi koji prati sva

djela usmjerena na više Sebstvo, kao što su misli o njemu, kontemplacija, meditacija, razvoj odanosti te pravednoga i moralnoga karaktera kao i nesebičnog služenja potrebitima. Više Sebstvo se shvaća čak izravnije i jače, dok ne postane najdirljivije i najvažnije iskustvo života i izvor sve intuicije, empatije i kreativnosti.

3. Požrtvovnost – više Sebstvo je nesebično, motivirano uzvišenijim moralnim impulsima, suosjećanjem i ljubavlju. Kako čovjek postaje sve dublje prožet nesebičnom ljubavlju, njegov život postaje služenje drugima bez želje za osobnom nagradom. Ova nesebična požrtvovnost koja nema potrebe za osobnim dobitkom, služi da još dublje raskine lance principa zadovoljstvo – bol.

4. Sebeostvarenje – iz požrtvovnosti male osobnosti koja je bila vezana principom zadovoljstvo – bol, čovjek spoznaje nesebično univerzalno stanje jedinstva s Bogom.

Samopouzdanje i zadovoljstvo sobom　

Mnogi od nas koji se bavimo područjem biheviorističkih znanosti, tražimo svoje pravo, više Sebstvo, a naš interes za to područje može se smatrati duhovnim traženjem. Tijekom našega obrazovanja i rada u praksi mnogi od nas stalno osjećaju nedostatak cjelovitosti i punine na tom području koje čovjeka poistovjećuje samo s njegovim tijelom, emocijama

i umom. Objedinio sam ono što sam mislio da predstavlja moć i ograničenosti

psihoanalize, tjelesne i bioenergetičke terapije u svojoj prvoj knjizi: Sai Baba, svetac i psihijatar. Došao sam do slijepe ulice. Premda sam istraživao misli, osjećaje i emocije uz pomoć onih pristupa koji su većinom vodili do veće širine i dubine emocionalnog izraza s drugima, još sam dublje doživljavao i svoju osamljenost. To me dovelo do ruba velikog ponora – do tamnog ambisa, kako to zovu egzistencijalisti – i bio sam primoran prihvatiti svoju ograničenu, povremeno apsurdnu smrtnost kao krajnju zbilju.

Iz tog razloga javlja se zbunjenost i strah s kojima se moramo suočiti na putu do nove vizije višega Sebstva. Je li moja želja da prevladam tu tmurnu sudbinu samo obrana protiv smrtnog straha od nepostojanja? Većina psihoterapeuta bi odgovorila potvrdno. U djelu The Future of an Illusion i Totem and Tabu te u knjizi Moses and Monotheism, Freud je zaključio da je religija iluzija, da je isticanje sveprisutnog Boga samo obrana protiv osjećaja zbunjenosti i bespomoćnosti.

Kao terapeuti, kad tražimo transcendenciju, mi ne samo što sumnjamo u svoje motive, već se moramo suočiti s još strašnijom mogućnošću da trebamo napustiti osnovne pretpostavke na kojima počiva naš život i zvanje.

Bojeći se da će izgubiti osjećaj zajedništva sa svojim istomišljenicima, da će izgubiti svoje pacijente i sredstva za život ako raskinu s ustaljenim pravilima, mnogi terapeuti odlučuju se "ukopati“ i osigurati svoju tradicionalnu poziciju. Mnogi postaju tvrdoglavi, opiru se promjeni i postaju kruti kad se suoče s podacima koji predstavljaju izazov njihovim pretpostavkama. A na drugoj strani su psihijatri koji "vjeruju" i postaju odmetnici – prkoseći glavnim tendencijama i ismijavajući ih. Doista je teško napredovati, dok pokušavate sagraditi most od jednoga sustava do drugog.

Da bi se suočio s tim izazovima i strahovima, čovjek treba crpiti iz dubokog izvora unutarnje snage. To mi je omogućilo izvanredno i veličanstveno iskustvo sa Sai Babom koje me je uvjerilo u stvarnost Boga te mi dalo snagu da se suočim sa strahovima koji prate smrt i ponovno roñenje.

Kad sam prvi put posjetio Babu u svibnju 1972. godine, On je upravo započinjao seminar iz indijske kulture i duhovnosti na svojoj veoma cijenjenoj Visokoj školi za znanost i umjetnost u Brindavanu. Došao sam tamo, bio sam trideset pet godišnji psihijatar koji je mislio kako zna tko je i zbog čega postoji život. Kad sada pomislim na to, bilo je to apsurdno. Svi eoni koji su već prošli i koji će tek nastati, bezvremeno prostranstvo iznad svakog poimanja! A ja sam imao, a sigurno nisam bio jedini, ekskluzivnu ideju da znam što se dogaña. Tada sam se susreo s Babom i On je naravno smrvio sve te ideje vrlo brzo – javila se trenutačna poniznost.

Danas je ondje već izgrañeno univerzitetsko naselje s popratnim objektima, ali u ono vrijeme predavanja su se održavala u privremenoj predavaonici izgrañenoj od drvenih stupova i lišća po kojem su svuda naokolo skakutali majmuni. No bilo je velikog uzbuñenja zbog glasovitih predavača i sjajnih studenata koji su došli iz cijele Indije i cijeloga svijeta okupljajući se ovdje radi početka seminara koji je trebao svečano otvoriti Baba. Govornici su sjedili naprijed blizu podija, dok su studenti sjedili na tlu. Imao sam sreću što su mi dopustili sjediti s predavačima. To je pogodovalo mom egu jer je on djelovao na moje pogrešno shvaćanje da ja znam nešto o pravoj važnosti života i možda se mogu smatrati učiteljem.

Čekali smo da počne naša prva lekcija.　

Bio je neki zastoj u programu pa sam počeo razgovarati s visokim naočitim Amerikancem koji je sjedio ispred mene. On mi je rekao kako je njegov sin, nakon što je diplomirao na Visokoj školi za menadžere na Harvardu, otišao u Indiju na praznike i pisao mu kako je sreo Boga pa je odlučio ostati. Kao svaki zabrinuti roditelj, on je došao odvesti toga zaluñenog mladića natrag kući. Iz našeg razgovora bilo je očito da je otac prilično bogat, da uspješno radi na srednjem Zapadu, da je inteligentan i mentalno jak.

"Tko je taj Sai Baba?", pitali smo se. "Najbolje što mogu razabrati jest da je On vjerojatno nešto poput indijskog Billya Grahama", rekao je. Ja znam nešto više, pomislio sam, ali pričekajmo pa ćemo vidjeti.

Iznenada je nastao tajac – ondje na ulazu u predavaonicu pojavio se Baba. On se polako njihao naprijed i natrag, izgledao je mirno, prekrasno – kao pravi voña. Sve su se oči uprle u Njega. Zavladala je apsolutna tišina.

On se nasmiješio i ispunio prostor ljubavlju, hodajući meñu studentima, zaustavljajući se da bi s nekim porazgovarao i uskoro su svi bili opušteni. Polako je kružio dvoranom i počeo nam se približavati. Dok je prolazio uz moga novog poznanika, potapšao ga je odobravajući po ramenu. Najednom je taj veliki snažni čovjek počeo plakati – tako je jako plakao da mi je bilo neugodno pogledati ga.

Potresen tim nenadanim obratom dogañaja, pomislio sam: "O, Bože, zbog čega smo ovdje?" Tada je do njega došao volonter i pozvao ga na razgovor s Babom. Kad se

čovjek nakon nekog vremena vratio, izgledao je posve izmijenjen. Nagnuvši se naprijed, upitao sam ga šapćući: "Može li On doista materijalizirati predmete?" U to vrijeme zanimale su me te stvari - materijalni znakovi više razine svijesti, nego što ju imaju stotine učitelja o kojima smo stalno slušali.

Sada ukroćen, odgovorio je: "Da, On može materijalizirati predmete, ali ono što je još ganutljivije jest Njegova radost, Njegovo prijateljstvo – Njegova ljubav." Od tada je postao veoma miran. Viñao sam ga često utonula u kontemplaciju ili čitanje Babine knjige. Činilo se da ga je Baba uništio i u isti čas ponovno stvorio.

Nedugo nakon toga šoka i nakon što sam prisustvovao izravno najneobičnijoj materijalizaciji predmeta i čuo nevjerojatne priče o Babinoj moći i uzvišenosti (detaljno opisane u mojoj prvoj knjizi) počeo sam shvaćati kako je Baba izvanredan. Predavači bi ustajali i govorili, ali što su oni znali? Baba bi se pojavio, prošao kroz gledateljstvo s velikom ljubavlju, i čini se s potpunim znanjem o svakom prisutnom, sa silnom energijom, miran i postojan – i nitko nije mogao skrenuti pogled s Njega. Bilo je tako jasno, predavači su svi bili samo smrtnici – ali Sai Baba je bio nešto drugo. Tu je započela moja fobija od javnog govora.

Povjerenje u moju staru osobnost i u ono što sam znao – raspalo se. "Što ako mi kaže da govorim pred studentima?", pitao sam se. Kosnula me spoznaja da ne znam onoliko koliko znaju oni. Trebao bih zapravo biti u zadnjem redu, a ne sjediti ovdje s učiteljima. Svaki od studenata znao je o pravoj stvarnosti mnogo više od mene. Ja sam bio neiskusan. Počeo sam se tresti: "O Bože moj, što će se dogoditi, ako mi On kaže da govorim?" To bi bila moja propast. Shvatio sam da ne znam apsolutno ništa. Povukao sam se.

Kakvog li snažnog buñenja! Siguran da je ono što promatram apsolutno stvarno, ušao sam u drugu dimenziju svijesti. Ogoljen do kosti od svih svojih prije stvorenih zaključaka o stvarnosti, počeo sam osjećati kako je sve moguće. Postao sam opet nevino dijete,

posve otvoren i ranjiv, tapkajući za svojim identitetom. Stvarnost se promijenila – postala je potpuno nova igra loptom, a ja nisam znao sva pravila i odredbe. Kako da živim sada? Kako da se bavim svojim zvanjem, kako da se odnosim prema svojoj supruzi i djeci? Premda izgubljen, doslovno sam, fizički, osjećao jednu ekspanzivnu, uzbudljivu unutarnju dimenziju koja je lebdjela iznad mene u prostoru i stalno se širila. Možda sam napustio uobičajene teorije i prakse kako bih stekao znanje do kojeg se nije moglo doći razmišljanjem – izravno iskustvo višega intuitivnog stupnja. Je li taj osjećaj širenja doista predstavljao širenje svijesti? I hoće li se moći u terapiji pretvoriti u empatiju, u potpunije saznanje o drugom čovjeku?

Vratio sam se kući osjećajući se radosno, ali veoma ranjiv. Ljudi su sumnjičavo promatrali tu dramatičnu promjenu u meni. S njihova stajališta vjerojatno sam izgledao potpuno lud. Nevino misleći da će svi, kao i ja, biti tako ganuti Babom i onim što se činilo da On predstavlja u pogledu ljudske svijesti, moja supruga i ja otvorili smo našu kuću prijateljima i znancima – bilo ih je oko tri stotine, mnogi od njih moji kolege sa sveučilišta. Ugledni i poznati predavači govorili su o svojim iskustvima sa Sai Babom, potvrñujući Njegove božanske osobine. To su bili ljudi koji su vjerovali, bili stabilni i

decentni, jaka uma, ljudi koji su imali ugledne položaje u društvu. Ali gle, te večeri većina

je mojih prijatelja i znanaca otišla. Svi su se oprostili u prolazu, ali sada s prilično čudnim pogledom u očima.

Radio sam u komisiji za pobačaje dviju bolnica u San Diegu, uključivši i Sveučilišnu bolnicu. U ono vrijeme psihijatri su pomagali kod donošenja odluke može li se pacijentici dopustiti pobačaj u slučaju da trudnoća prijeti njezinu mentalnom zdravlju. Prije moga posjeta Indiji bio sam prilično liberalan i mislio sam da sve žene mogu učiniti pobačaj, ako to žele. Moj Porsche i moj motocikl za motocross utrke zaokružili su tu sliku. Sada, napuštajući komisiju zbog duhovnih razloga – smatrao sam da "ovu vrstu odluke o životu i smrti treba prepustiti Bogu, a ne smrtnicima." To je bila previše nagla dramatična

promjena da bi je drugi smatrali razboritom. Prodao sam Porsche i motocikl te kupio stari žip.　

Kako ću postupati u vanjskim svjetovnim odnosima i u svom zvanju kad je sve u meni bilo promijenjeno? Da ponovno steknem ravnotežu i orijentaciju, vratio sam se u stvarno, vedro prostranstvo mira i radosti koje sam izvanredno duboko osjećao, a koje sam otkrio u Indiji. Osjetio sam potrebu da produbim svoj odnos sa Sai Babom, da pronañem utjehu i zaštitu u ponovnom potvrñivanju onoga što On zastupa.

I On me je štitio, nema sumnje. Jedno od Njegovih najvećih čuda bilo je da sam održao svoju praksu. Premda su prijašnji izvori presušili, unatoč svim kipovima i slikama hinduističkih bogova i božica te Babinih fotografija koje su ukrašavale moju ordinaciju, i premda sam se okrenuo meditaciji i nesebičnom služenju – unatoč svega toga, moja je praksa cvala. Nikad neću saznati zašto. Čovjek bi pomislio da će liberalni psihijatar, vrativši se iz Indije, opsjednut Bogom i nesposoban da prestane pričati o svetom čovjeku, prilično brzo propasti.

Kad sam došao k Babi drugi put, On me pozvao na stranu i upitao: "Kako je tvoja praksa?"

"Ti znaš sve o tome, Svami?", odgovorio sam sa smiješkom. "Ljudi to ne razumiju." Gledajući me s velikom ljubavlju, rekao je: "Znam, znam – razumjet će kad doñe vrijeme.

Ne brini se zbog novca. Sve će biti u redu."　

Odgovorio sam: "U redu, hvala, Svami!" I nisam se brinuo – u svakom slučaju ne previše. I On je održavao moju praksu. Kako li je bio čudesan osjećaj Njegove sveprisutne zaštite

u vrijeme moje velike ranjivosti. To je zauvijek učvrstilo naš odnos.　

Uranjajući tako u Sai Babu, iznenada sam osjetio poticaj da pišem o svojim iskustvima s Njim.　

Pisanje je za mene uvijek predstavljalo teškoću. Gotovo sam propao na ispitu moga brucoškog seminara na koledžu i nisam postigao bolji rezultat od zadovoljavajućeg minimuma. Nisam na papir uspio ispravno staviti ni dvije riječi. Ali sada, odjednom, nisam prestajao pisati.

Zavladao sam našom bračnom spavaćom sobom. Mojoj supruzi se to doista svidjelo – svuda po sobi bilo je papira, olovaka, gumica. Jedva je uspijevala pronaći mjesto za spavanje. Riječi su samo izvirale iz mene i ja nisam mogao misliti ni na što drugo nego na Babu.

Povlačenje u unutarnji svijet　

Buñenje je bilo prekrasno – ali unatoč toga, put nije bio lak. Kad se čovjek počne mijenjati – to ga čini ranjivim poput djeteta. Upravo na tom razvojnom stupnju, kad je tako lako činiti pogreške i izgledati glupo, čovjek tako jasno osjeća Babinu zaštitu. Jer bez nje, sigurno ne bi bilo uspjeha. Hrabrost da se suočimo sa strahom, upornost i Babina sveprisutna zaštita – to je recept za uspjeh. Pričat ću vam o svojim pogreškama i sudbini koja mi je prijetila – i kako sam bio spašen u posljednjem času, što je produbilo moje povjerenje u više Sebstvo.

Uskoro nakon susreta s Babom, u svom sam uredu uredio sobu za meditaciju i

pobožnost – soba je bila upravo do čekaonice za pacijente. Loše sam prosudio. Zid tanak poput papira dijelio je dvije prostorije. Jednoga dana, dok je neki pacijent sjedio u čekaonici, uletjela je Indra Devi, jedna od Sai Babinih najgorljivijih poklonica i rekla s veselim smiješkom: "Idemo pjevati bhajane !"

"Što se mene tiče, prekrasno. Uvijek sam spreman za to!", odgovorio sam sav sretan – tada sam ušao u čekaonicu i svojim najprofesionalnijim i dostojanstvenim držanjem, rekao: "Samo ću nekoliko minuta zakasniti, nešto se dogodilo što treba moju pozornost, brzo ću biti s vama."

I tada smo u sobu za molitvu skočili s bubnjem i defom u ruci te se u ekstazi i puna srca unijeli u pjevanje, pljeskajući rukama, vrišteći i pjevajući poput fanatičnih poklonika.

Kad sam došao k sebi, pogledao sam na sat i vidio da je prošlo petnaestak minuta. Dotaknuvši rame Indre Devi, pokazao sam joj pokretima kako je vrijeme da prestanemo. A kad sam otvorio vrata čekaonice, sve što sam mogao vidjeti bila su otvorena vrata, a povjetarac je nježno prolazio praznom čekaonicom. Posve praznom – bila je to dematerijalizacija!

Jednom me je posjetio mladi diplomirani student kemije. Imao je problema u komunikaciji s roditeljima koji su bili hladni i distancirani. Zato je i on postao ponešto grub i drzak u svojim odnosima s ljudima, nastojeći se držati podalje od njih. Stoga je bio sklon depresiji. Osjećaji prema roditeljima mogu se lako prenijeti na psihoterapeuta, a takav pacijent često postaje ljutit i grub. Dogodilo se to u početnoj fazi mojega odnosa sa Sai Babom. Pokušavao sam prenijeti u djelo Njegovo učenje o meditaciji so'ham. Molio sam Babu da me nauči kako pretvoriti svoju praksu u štovanje Boga, kako Ga nikad ne bih zaboravljao. Odabirao sam vještine i spoznaje s moga studija psihijatrije, ali one su bile ograničene. Sada sam želio žrtvovati sve to i uzeti Sai Babu kao svoga jedinog

učitelja – želio sam primijeniti Njegova učenja u svaki aspekt moje profesije. Jednostavno više nije imalo smisla obraćati se drugim učiteljima – Freudu, Jungu, Maslowu, Perlsu – za vrijeme moga profesionalnog života, dok je Sai Baba bio sve vrijeme u mojoj sobi za molitvu. Bilo je vrijeme da preobrazim svoj rad u štovanje i tako je moj rad služio kao izražavanje moje neprestane odanosti.

Ipak, bilo je to na početku mojega odnosa s Babom i ja sam tapkao naokolo i griješio. Za vrijeme razgovora s tim diplomiranim studentom, pokušavao sam ostati prisutan u svijesti uz pomoć svojih vježbi kontrole disanja i so'ham meditacije te sam se koristio energijom klijenta da produbim svoj unutarnji doživljaj meditacije. I zato, ako se on ljutio, bio drzak i željan sukoba, pokušavao sam ne raditi s tim osjećajima izravno, već koristiti energiju tih osjećaja kako bih unaprijedio i intenzivirao meditaciju. Pronalazio sam put da povežem svoje osjećaje s disanjem i zapravo, udišući ih, da energiziram meditaciju.

Taj mladi čovjek je počeo osjećati moju distanciranost i zato se razljutio. A ja, pokušavajući gledati na svijet kao na obmanu, i vidjeti Babu iza svakog čina, gledajući sve kao energiju disanja, kao pripremu za meditaciju, rekao sam sebi: "Prekrasno! Ovo nije zapravo mladić koji postaje ljut na mene, nego si to Ti, Svami, koji pokazuješ Svoju ljubav u drugom liku. Dopusti mi da se koristim ovom čudesnom energijom kako bih unaprijedio i ojačao meditaciju." Sjedio sam i smješkao se. Moj klijent je postajao bijesan. "Zašto se smješkate?" Ja sam ponovno u sebi govorio: "Odlično, Ti me iskušavaš – da vidiš hoću li se uhvatiti u izvanjsko i zaboraviti da si sve Ti. Ali ne, neću reagirati – znam da je to prikriveni način Tvoga izražavanja ljubavi – a ja ću iskoristiti tu dražesnu energiju ljubavi kako bih ojačao svoju meditaciju i moje stapanje s Tvojom uzvišenošću." Nastavio sam se mirno smješkati.

Kad sada gledam na to, vidim kako sam bio naivan i slijep – poput djeteta koje uči hodati pa se spotiče. Tako zaokupljen unutarnjim svijetom, izgubio sam osjećaj ispravnog odnosa s vanjskim. Moj klijent, ne shvaćajući moju prividnu nezainteresiranost, postajao je sve bjesniji. "Vi ste poput mojih roditelja. Zašto me tako mučite? Ništa ne odgovarate, samo se smješkate. Zašto to radite?" Tada je ustao i izjurio van. Druga čudesna dematerijalizacija!

Taj rani stupanj prijelaza u novu fazu je bolan i bez zaštite sâmoga Gospoda, sigurno bismo propali. I polako, kroz uspone i padove, pogreške i pobjede, stječe se povjerenje u više Sebstvo, a zadovoljstvo doživljajem višeg Sebstva produbljuje se u povjerenje. Tada smo spremni na sljedeći korak - na požrtvovnost.

Požrtvovnost　

Moramo paziti i na izvanjski svijet. Moramo se pobrinuti da ne skrenemo naš duhovni put u narcisoidnost i sebičnost, moramo biti spremni žrtvovati svoje vlastite želje i zadovoljstva za više ciljeve, moramo uravnotežiti svoj unutarnji svijet s izvanjskim i biti razboriti. Tijekom medenog mjeseca, kad osjećamo veliku bliskost s Bogom, dopušteno nam je da se povučemo iz vanjskog svijeta, ali poslije se vraćamo natrag, sada duhovno obnovljeni. Jer samo kratko vrijeme u tom razdoblju dopušteno nam je da se povučemo

– a nakon toga se moramo ponovno vratiti u vanjski svijet i produhoviti naš rad u njemu.

Budući da su moralni, duhovni ljudi u vanjski svijet mogu unijeti požrtvovnost. Sai Baba kaže da On može pretvoriti nebo u Zemlju, a Zemlju u nebo. Čini mi se da je Njegovo najveće čudo što je pretvorio nebo (Nadsvijest, Sebe) u Zemlju u liku Sathya Sai Babe,

kako bi transformirao nas (Zemlju) u nebo (Sebe, u Nadsvijest). Naša je zadaća da preobrazimo svoju viziju Njega (neba) u naš rad na Zemlji, kako bi ona postala nebo. Prekrasne li transformacije!

I tako, s prvog stupnja kad se povlačimo u sebe kako bismo razvili pojačano povjerenje u više Sebstvo, dolazi dan kad se moramo vratiti u vanjski svijet, stvoren po slici Njegova učenja, da bismo razvili vještinu djelovanja u njemu te pretvorili taj vanjski svijet u nebo. To vraćanje u vanjski svijet, nakon što smo bili tako zadovoljni unutarnjim, može biti teško, a na kraju krajeva, ono doista zahtijeva požrtvovnost. Jer biti u vanjskom svijetu znači biti podložan izazovima te utjecajima nižih elemenata, što zahtijeva neprestano prisjećanje na uzvišeniji život, kako bismo izbjegli da budemo uhvaćeni u stupicu. Mudrost je biti u vanjskom svijetu, ali ne dopustiti da on utječe na nas. Na jednom odreñenom stupnju svoga razvoja, počeo sam dobivati poruke da se trebam aktivnije baviti vanjskim svijetom. Jednog sam dana tako hodao bolnicom, kad mi se približila tajnica i rekla: "Dr. Sandweiss, trebali biste se sada zaustaviti!" Što da zaustavim? Nastavila je: "Padaju vam hlače, previše ste mršavi." Prije susreta s Babom bio sam prilično debeo, imao sam više od 100 kilograma, a nakon susreta postao sam strogi vegetarijanac, povremeno sam postio te sam gubio na težini. Trenutno sam težio samo

74 kilograma. Zato su mi se hlače objesile i ja sam došao do one točke kad bi se ljudi

mogli uplašiti da ću propasti kroz rešetke kanalizacije. Ni moj najbolji prijatelj nije mi spomenuo ništa o mojoj "duhovnoj anoreksiji" sve dok mi ljubazno nije prišla tajnica i rekla da prestanem s gladovanjem.

Na taj način mi je Sai Baba pomogao da se probudim za svoje odgovornosti u vanjskom svijetu. To je bilo u vrijeme dok sam bio s Babom za Božić 1978. godine. Volio sam odlaziti u Indiju – uvijek se nešto posebno dogañalo. Daleko od ovoga iscrpljujućeg života ovdje, emocije i um se smire, a ja se prebacim s vanjskog na unutarnji život – u jedno paradoksalno stanje koje se sastoji od dubokog mira i radosnog uzbuñenja. To je razina svijesti i način života koji ne mogu izraziti riječima, premda Bog zna da sam to sigurno pokušavao.

Središnja točka u Prasanthi Nilayamu, u Babinu ašramu, je hram u kojem On živi. On stalno ulazi i izlazi iz njega, i zato ljudi uvijek gledaju u tom smjeru i okupljaju se ondje da Ga vide i pjevaju Mu. Ako čovjek ima veliku sreću kao što sam je ja imao, bit će mu dopušteno da sjedi na verandi, upravo ispred vrata hrama. Taj je prostor ispunjen čudesnim uzbuñenjima. Ondje sam snažno osjećao Babinu prisutnost, a kad se On

pojavi na vratima, čini mi se da ću iskočiti iz kože, tako je silno uzbuñenje. Poklonici se

dva puta dnevno okupljaju da Ga vide kad šeće kroz gomilu. Vidjeti Babu usred svih tih otvorenih srdaca tako je lijepo! Volim se smjestiti na toj verandi i uroniti u svoj unutarnji svijet. Mogao bih ondje sjediti osam do deset sati na dan, dok mi se noge ne pretvore u drvene panjeve – a još uvijek čeznuti da ostanem dulje.

Osobito na tom mjestu meditirao sam uz pomoć so'ham mantre. Prema Babi i sâm dah je veoma sveta mantra, to je zvuk koji znači – ja sam On. Svakim svojim dahom mi govorimo: "Ja sam On", što nas neprestano podsjeća da smo jedno s Bogom. Baba kaže da svakog dana moramo osvijestiti svaki od 21.600 udaha kako bismo se neprestano odupirali zabludi dualnosti. On traži od nas da imamo takvu čvrstu odluku u našem duhovnom životu i to iskustvo mi je davalo neobičnu snagu.

Očekivali smo veliku božićnu svečanost u kojoj su Zapadnjaci trebali izvesti posebni program. Ašram je bio ispunjen uzbuñenjem. Svi umovi i srca poklonika bili su puni izuzetnog osjećaja ljubavi i požrtvovnosti koju je Krist došao dati.

Tjednima su Zapadnjaci vježbali svoj program. Ja nisam imao mnogo veze s tim pripremama, tada sam se držao prilično podalje od većine ljudi, iznimka su bili oni koji su mi se povremeno obraćali s nekim emocionalnim problemom i trebali su samo malo sredstava za smirenje. Ali većinu vremena pokušavao sam ostati daleko od drugih ljudi koji bi me mogli odvojiti od moje usredotočenosti na Sai Babu. Čuo sam da ima odreñenih problema u izvoñenju božićnog programa zbog nekih prepirki i da čak postoji mogućnost da se uopće ne izvede. Ali to je bilo najviše što sam znao. Ostajao sam sâm, produbljujući meditaciju, a povremeno bih otvarao oči i ugledao Babu. Osjećao sam se tako ushićeno i uzbuñeno da se nikad nisam želio vratiti na Zemlju.

Sjedio sam na verandi meditirajući sklopljenih očiju po prilici jedan sat prije izvedbe programa. Najednom je tišina zavladala nad okupljenima, a ja sam začuo svoje ime: "Sandweiss!" Provirio sam iza napola sklopljenih očiju, otkrivši na svoje zaprepaštenje, da me to Baba zove. Zato sam potrčao prema Njemu poput mišića i rekao: "Da, Svami!" A On je nastavio: "Sandweiss, ti si zadužen za sve te aktivnosti danas popodne, za božićni program i sve ostalo." Ni sada vjerojatno ne bih mogao preuzeti takvu odgovornost, sada kad sam već jači, ali tada kad sam bio još tako ranjiv, bio sam gotovo bespomoćan. Upitao sam: "Ja, Svami?"

A On je rekao: "Da." Meni je ostalo samo da kažem: "Hvala, Svami."　

Male kapljice znoja pojavile su mi se na čelu. To jednostavno nije bilo lako, tada to nije bilo lako. Trebao bih obilaziti ljude koji su bili zaduženi za program i obavijestiti ih da sam sada ja zadužen. I naravno, oni nisu znali kako da to prihvate.

Bila je to veoma neugodna situacija. Svladala me potreba da odem na WC. Zato sam otrčao u svoj mali stan i nije me bilo vani samo deset minuta. Ali dok sam se vratio, program je već započeo i otkrio sam da nisam ni za što zadužen. Pošao sam u pozadinu prostorije, samo sam sjedio, gledao u Babu i govorio u sebi: "Radim li dobro, Svami?" Katkad mlin Božji melje polako, ali izvanredno dobro. Je li došlo vrijeme da budem aktivniji u vanjskom svijetu, ali da ostanem nedirnut njime?

Još više u vanjskom svijetu　

Jednog dana sjedio sam na verandi meditirajući, doslovno sam se proširio, kad je Baba izišao i pozvao me: "Sandweiss!" Pogledao sam Ga i promrmljao: "Da, Svami?!" A On je rekao: "Doñi sa mnom, i povedi brata." Moj brat je bio tada sa mnom kod Babe.

Ušli smo u Njegov automobil i odvezli se do sela Anantapur gdje se nalazio ženski koledž. Bila je čista milost biti s Njim za vrijeme te jednosatne vožnje. On nas je opustio, osjećali smo se kao da je On naš stari prisni prijatelj iz škole. Kad smo stali na prijelazu preko željezničke pruge, dotrčali su svi ljudi koji su bili na cesti. Pali su na tlo, podizali ruke s izrazima štovanja, jecali i molili da ih Baba pogleda ili im mahne rukom. Potresla me čudna spoznaja da se nalazimo s Avatarom. Biti samo u automobilu s Njim i biti svjedok

onoga što se dogodilo na cesti, bilo je zadivljujuće. Kad smo krenuli dalje, zabluda se vratila i mi smo mislili kako smo opet sa starim školskim prijateljem.

Vozeći se s Babom toga dana, osjetio sam jednu kvalitetu nevezanosti na način na koji to nikad nisam mogao zamisliti. Činilo se da On doista vibrira. Iz Njega je izlazila energija s nevjerojatnim intenzitetom. Izgledalo je da se većinu vremena nalazi u drugoj dimenziji. Povlačio bi se u Sebe, radeći pokrete rukom, ili sjedeći u posebnom položaju koji je izgledao kao da odražava jedno stanje s kojim mi nemamo nikakve veze. Tada bi odjednom skrenuo Svoju pozornost na automobil – ispričao nam neku šalu ili jednostavnu priču - i opet bi bio s nama kao stari prijatelj. Zatim bi opet odlutao.

Na jednome mjestu cesta je skrenula i ušla u dugačku ravnicu. Oko 800 metara niz cestu ugledao sam sićušnu mrlju – činilo mi se da je to neka osoba koja se miče. Baba se sagnuo naprijed. "Pogledajte, vidite li onu ženu? Ona zna da Baba dolazi. Ta je žena slijepa od roñenja, ali je u stanju neprestane radosti. Njezina pozornost nikad nije vezana za osjetilo vida, njezin je pogled uvijek usmjeren unutra. Da je najprije imala vid pa ga izgubila, ona bi tugovala što je izgubila zadovoljstvo vida. Ali njezina je pozornost uvijek bila usmjerena unutra gdje me je naučila spoznati. Ona zna da dolazim. Pogledajte kako dolazi na cestu da me pozdravi.Vidite li?" Kako smo se približavali starici, ona se podigla od uzbuñenja i došepala do ceste, poklonivši se s poštovanjem i širokim osmijehom.

S Babom nikad nije lako. Moj brat Donald i ja dijelili smo prednje sjedalo koje je bilo za jednu osobu, bili smo stisnuti kao sardine. Vozač je bio desno od nas, Baba izravno iza nas, a gospodin Yoga Rao, poduzetnik koji je mnogo gradio za Babu, bio je pokraj Njega. Naravno, ne možete samo sjediti i gledati kroz prozor dok Baba sjedi iza vas. Ne možete skinuti oka s Njega. Natezali smo vratove do krajnjih granica, gledajući preko svojih ramena, njuškajući poput dva velika psa koja se drže na krilu. Nismo tako mogli

dugo sjediti. Iako Baba dopušta ljudima da Ga gledaju cijeli dan, čak vam dan za danom

dopušta da Ga upijate, kad ste tako blizu i tako Ga intenzivno promatrate, to je potpuno zbunjujuće. Kad smo na čas i odmaknuli pogled da se na trenutak odmorimo, ponovno smo zauzimali naš položaj iskrivljenih ukočenih pasa mezimaca.

Oko desetak minuta prije nego što smo stigli, Baba je pogledao u mom smjeru i rekao: "Sandweiss!"

"Da, Svami?!", odgovorio sam, istežući vrat još više kako bih susreo Njegov pogled.

"Dat ćeš djevojkama poneki savjet", rekao je sa smiješkom. Moj strah od javnog govora nasrnuo je na mene svom silinom.

"Dati djevojkama savjet, Svami?" Babi ne možete reći – ne. Zato sam samo želio biti posve siguran.

"Da."

"O čemu da pričam, Baba?"

"O bilo čemu", rekao je. "Daj im neki savjet." "Koliko ima studentica?"

"Tisuću."

Ostatak vožnje bio je vrlo težak. Na čelu su mi se pojavile kapljice znoja, dok sam se naprezao da razmislim što ću im reći. Zadubio sam se u tu kontemplaciju kad smo se zaustavili pred školom. I tada se sve promijenilo. Odanost tih studentica bila je silna!

Kakav li je to bio dogañaj – bile su prisutne važne ličnosti toga kraja i djevojke uredne i čiste, pune odanosti i discipline sjedile su mirno i pjevale. Ljudi su se duboko klanjali, pljeskali puni strahopoštovanja, držeći ruke na srcu – sve oči i duše bile su usmjerene na Babu.

Činilo mi se da sam došao s najvećom slavnom osobom kakva se samo mogla zamisliti. Bilo je silno impresivno vidjeti tu vrstu odanosti izraženu prema nekom komu ste se samo nekoliko minuta prije obraćali kao prema starom školskom suučeniku. Bilo je strašno biti povučen natrag u stvarnost, spoznati opet da smo sjedili u automobilu s Avatarom. Baba je izišao i šetao meñu ljudima, dijeleći ljubav…ljubav…ljubav.

Prošli smo kroz gomilu – popeli se stubama do prostrane blagovaonice gdje ćemo jesti prije Bhagavãnova govora. Sašiveni listovi jedan za drugi kao prostirači bili su posloženi na podu blagovaonice. To će biti naši tanjuri. Prije jela svi smo pošli do otvorenog

trijema ograñenog zidom od opeka. Dok smo stajali ruku ispruženih prema zidu, došao je

netko i polio ih vodom iz pehara, voda je prskala po tlu. Tada smo sjeli na pod prekriženih nogu, a sve su oči bile uperene u Babu koji je sjedio u jednom kutu prostorije.

Pokušao sam se koncentrirati na svoj govor, ali su me rastresli zvukovi što su dolazili od moga brata koji je strastveno uronio u svoju rižu. Evo čovjeka koji se smrtno bojao da u Indiji ne uhvati neku bolest, a sada ga je glad prisilila da jede rukama kao pravi Indijac. Čak i on je to smatrao zabavnim premda je bio prezaposlen jelom da bi se smijao.

Nakon obroka, moga brata i mene su otpratili do jedne sobe u prizemlju škole. Bio sam sretan što imam bar malo vremena skupiti svoje misli. Teško je objasniti moj strah od govora u Babinoj nazočnosti. Bilo je to više od straha pred javnim nastupom. Imalo je više veze s osjećajem da čovjek doista zanijemi kad pokuša shvatiti puno značenje Babe i stvarnost koju On predstavlja.

U prošlosti sam propitivao izjavu da je Bog iznad riječi i poimanja. Sada sam je počeo smatrati nečim višim od tek apstraktnog koncepta. Kad čovjek kontemplira ili doživljava Babu, nešto se čudno dogaña s njegovim mentalnim procesima. Oni postaju nejasni i gase se, a čovjek ugleda nepregledno unutarnje prostranstvo u kojem riječi i koncepti jednostavno nemaju mjesta. Borio sam se želeći izraziti ovo uzvišeno unutarnje iskustvo širine i bezgraničnosti služeći se jednom vrstom koncepta ili opisa – ali kako li je to bio jalov posao!

Kad sam doista blizak s Babom, jedino prirodno izražavanje jest – biti miran, sklopiti oči i uroniti u odanost, uzbuñenje i strahopoštovanje, u zahvalnost. Ipak, On je rekao da trebam djevojkama dati neki savjet, zato ću to pokušati učiniti. Osim toga, mislio sam, iskušat ću ono što su mnogi poklonici opisivali – kad je bio red na njima da govore u takvoj situaciji, oni bi samo stali i otvarali usta, a Baba bi govorio kroz njih. Sada ću to i ja isprobati.

Nakon nekog vremena Baba je došao u sobu, osvijetlivši je Svojim uzbuñenjem. Svi smo pohrlili za Njim do predavaonice. Prije nego što sam otišao, jedna od učiteljica na

koledžu pitala me za moje osobne podatke jer me morala najaviti. Odgovorio sam da sam jednostavno poklonik, a ona se nasmiješila.

Predavaonica je bila puna do posljednjeg mjesta. Prekrasna li prizora – disciplinirane mlade gospoñice koje su sjedile uspravno i ponosno, dok su im lica sjajila jakom svjetlošću ljubavi. Za nekoliko trenutaka bio sam ja na redu. Došao sam do podija drhtavih nogu, otvorio usta - ali na moje veliko razočaranje, Baba nije govorio kroz njih. Bio sam prepušten sâmome sebi – njišući se i tresući poput pijanog majmuna na nepostojanim nogama, nasukao sam se usred moje fobije. Omamljen i zbunjen, najavio sam svoju temu – reći ću nekoliko riječi o Babinu učenju koje govori o četiri savjeta na duhovnom putu, to jest slijedi učitelja, suoči se sa zlom, što je u mom slučaju bila moja fobija, zlo s kojim me je Baba planirao suočiti izravno i s punom snagom, bori se do kraja

– što sam pokušavao učiniti na svojim drhtavim koljenima, sve vrijeme moleći Babu za

pomoć. I zatim završi igru, što sam pokušavao učiniti s nesigurnim osmijehom na usnama. Kakvog li olakšanja!

Tada je Baba govorio. Veliko je zadovoljstvo kad Ga samo promatrate, a užitak postaje još veći kad pomislim na zahvalnost što sam završio svoju borbu iako s osrednjim uspjehom. No promatrati taj veličanstveni lik koji privlači tako mnogo poznatih osoba ove Zemlje i okreće ih prema svjetlosti i služenju – promatrati Ga kako daje s takvom silinom i dubokim značenjem najdublje poruke koje sadržavaju svi sveti tekstovi, poučavajući nas poredbama i pričama, a najviše od svega Svojom ljubavlju i primjerom Svoga života – to čovjeka ispunjava najdubljim štovanjem. Njegovi pokreti, Njegov glas, Njegove geste, Njegova ljubav – sve to dolazi s takvom spontanošću, neposrednošću i bezazlenošću. On rastapa naša srca. Morate to povremeno vidjeti – ljubav se doslovno izlijeva iz Njegova srca. On je pjevao djevojkama i Njegova nas je ljubav zahvatila valovima ekstaze.

Govorio je na teluškom jeziku. Sada sam sjedio pokraj brata i bio sretan što sam obavio svoju dužnost pa sam počašćen tim božanskim govorom od kojega sam se samo smiješio od zadovoljstva. Premda nisam razumio ni riječi, bio sam tako ganut Babinim spontanim gestama i Njegovim veseljem, da sam bio pun ljubavi. Po osmijesima na licima djevojaka vidjelo se da upijaju svaku riječ i zrače silnom odanošću. Široko sam se osmjehivao i sa svakom Njegovom gestom klimao potvrdno glavom, gurkajući laktom brata tim tjelesnim jezikom koji je vikao: "Zar nije veličanstven, nije li čudesan?!" Konačno me moj brat pogledao i šapnuo mi na uho: "Sam, nikad nisam vidio da je netko tako brzo naučio teluški."

Na kraju govora Baba je otpjevao jedan bhajan s takvom slatkoćom i melodioznošću da su se svi rastapali u toj glazbi ljubavi. A kad je došlo vrijeme da Mu te mlade dame odgovore pjesmom svojim uzbuñenim, visokim, cvrkutavim glasovima, bili smo počašćeni bliskim razgovorom izmeñu božanskosti i nevinosti.

Zašto nas, Baba, potičeš da transcendiramo um i uronimo u dubine naše odanosti i tada od nas tražiš da to duboko iskustvo pretvorimo opet u riječi? Meditacija so'ham, pjevanje bhajana, dok Te promatram kako se daješ svim tim ljudima – to nisu tek intelektualne vježbe. To su duboko potresna i ponizna duhovna iskustva, to je put koji vodi iznad svih koncepata i riječi. Kako možemo riječima prevesti ovu veličanstvenu viziju? Što čovjek

može reći da bi shvatio Tvoj misterij? A ipak, Baba, Ti od Svojih poklonika tražiš upravo to.

Ti tražiš od nas da se suočimo s našim najslabijim točkama, da nadvladamo svoje strahove. Ti nas izvodiš iz svijeta, pokazuješ nam da je on zabluda, a onda nas odmah bacaš natrag u njegove izdajničke ralje, dok se mi obraćamo za svoj dragocjeni život Tvojoj ljubavi tražeći da nas zaštiti. Kakve li nevjerojatne igre! Tražiš od nas da budemo čvrsti u svijetu. Da se ne damo uhvatiti u zamku, ali da služimo – da Tebe uzmemo kao uzor. Molim Te da mi dadeš snage da dobro odglumim svoju ulogu, kako bih osvojio Tvoj smiješak odobravanja. Pokušat ću živjeti slijedeći Tvoj primjer. Znam da Ti ne trebaš svijet, ni najmanje ga ne trebaš! Ti si potpuna ljubav, temelj svega stvaranja. Došao si dopustiti ljudima da te potežu za haljinu, da pred Tobom plaču, da Te mole za sve one mnoge različite i lude stvari koje nas u svijetu izazivaju. A Ti im se obraćaš samo

riječima: "Da, da, da!" O, kako se čovjek ikad može približiti Tvom božanskom primjeru –

ali ja ću pokušati!

Radujete li se kad vam slučajno dopuštam da budete blizu mene? Ali već sljedećeg trenutka mogu u vama izazvati tugu odvojenosti. Razgovarate li meñusobno kako Baba uživa u vašim suzama?

Već sljedećeg trenutka mogu vas prisiliti da se smijete dok vas obrazi ne zabole i nastavljam vas obasipati uvijek ponovno radošću. Osjećate li se ponosni kad vas malo pohvalim?

Toga trenutka mogu probušiti mjehurić vašeg ponosa - ismijavši vas. Osjećate li se sigurnima jer sam vas obasuo milošću? Nemojte se bojati. Već sljedećeg trenutka mogu vam zadati bol i biti nijem kad molite za pomoć. Ne dopuštam vam da napredujete. Izluñujem vas i gušim vaš ego. Otkrijte, može li itko napustiti ovoga čarobnog Saija, utjelovljenje ljubavi i svjetlosti! Otkrijte razlog zašto vam je On prijeko potreban unatoč ovoj dvostrukoj ulozi!

Sathya Sai Baba