Premda je um naše najmoćnije oružje, kojim se prilagoñujemo vanjskom svijetu, on može jednako tako biti i izvor najveće zapreke da osvijestimo svoju unutarnju zbilju. On ima skoro bezgraničnu moć da sakrije od svijesti naša najdublja duhovna i mistična iskustva. Zašto većina nas nema viziju kozmičkog jedinstva i zašto ne može shvatiti svoju pravu stvarnost te zastrašujući misterij svoje neizbježne smrti sve dok se ne suoči s njom? Koliko nas ima jasnu viziju naše krajnje besmrtnosti i kozmosa čije zbunjujuće dimenzije prkose svakom mjerenju?

Kako bismo našli besmrtnost, moramo se otvoreno i bezazleno suočiti sa smrtnim strahom pred konačnim nestajanjem našeg uma – ega. Zbog toga straha mi skrivamo od sebe činjenicu da naš život traje jedan kratki trenutak – izbjegavamo je, pružamo joj otpor – dok se jednog dana ne pojave patnja i smrt da nas prodrmaju iz našega drijemeža, ignorirajući hipnotičke zablude našega beznačajnog uma, često praćene slijeganjem ramenima - kako bismo otkrili nedokučivo. Jer što mi znamo o smrti? Znamo tek da ona postoji i da pred njezinom strašnom stvarnošću drhti naša duša. Suočiti se s tim velikim misterijem neposredno i pošteno, znači biti ponižen, izgubiti sve dosadašnje vrijednosti, postati spreman na mogućnost potpunog otvaranja za sve mogućnosti. Pred smrću raspada se sav "stvarni" fizički svijet i mi se nalazimo licem u lice ili s ništavilom …ili s Bogom.

U listopadu 1978. godine, mjesec dana prije moga desetog putovanja u Indiju, primio sam telefonski poziv od dr. K.- a, uglednog ortopeda iz San Diega. On je čuo za moje planirano putovanje te me molio da poñe sa mnom. Iznenadio sam se. Većina mojih prijatelja iz struke, odnosili su se prema Sai Babi sa skepsom i držali su se podalje.

Premda ga nisam dobro poznavao u društvenom smislu, cijenio sam dr. K.- a kao stručnjaka i povremeno smo slali pacijente jedan drugome. On je bio sjajni liječnik, veoma topao i pun suosjećanja. Prije godinu dana konzultirao sam ga kad se moja supruga Sharon tužila na bolove u grudima. Nikad nije pronañen uzrok bolova (vjerojatno se radilo o virusu koji je napao mišić), ali njegova temeljitost i suosjećajnost pružale su utjehu i veliko razumijevanje. Bio sam veseo kad sam čuo da se zanima za moje putovanje i veselio sam se njegovom društvu. No nije bio posve siguran, rekao je da će mi se javiti za tjedan dana s konačnom odlukom.

Prošla su dva tjedna kad se ponovno javio. "Sam, doista sam ozbiljno razmišljao o tom putovanju. Nakon mnogo borbe odlučio sam da ne idem. Znaš da sam se podvrgnuo psihoanalizi te moj psihijatar i ja smatramo da je moje zanimanje za taj put samo način kako da se izbjegnem izravno suočiti sa svojom depresijom. Mislim da je bolje da ostanem kod kuće i suočim se s problemom. Možda ću ti se pridružiti nekom drugom prilikom."

Iz dubine duše želio sam mu reći ovo: "Zašto odbaciti ovu težnju za Bogom kao neurotičnu, zašto smatrati vjerovanje u Njega samo kao štaku za pomoć u hodanju ili kao drogu? Zašto uzimaš svoju depresiju tako ozbiljno i dopuštaš da ona porekne mogućnost iskrenoga duhovnog iskustva koje uzdiže? Molim te, nemoj zanemarivati svoju težnju za Bogom – svoje intuitivno posezanje za beskrajnim – ne poriči svoje snove, nade, i čežnje. Molim te da ne objašnjavaš te dragocjene aspekte svoje ljudskosti kao izbjegavanje koje

je nastalo zbog depresije."

Ali ništa od toga mu nisam rekao. Zaželio sam mu svako dobro i obećao podijeliti s njim svoje iskustvo kad se vratim.

Nakon dvije godine primio sam poziv njegove tajnice. Dr. K. je bio ozbiljno bolestan i molio je bi li ga mogao posjetiti. Razmišljao je o Sai Babi i pitao se bi li mu vibhþti mogao pomoći da ozdravi.

Nekoliko mjeseci prije čuo sam da je dr. K. veoma bolestan, vjerojatno se radilo o ponovnom pomicanju diska na donjem dijelu kralježnice. Znao sam da trpi oštre bolove u leñima te da je morao prekinuti rad s pacijentima i ležati nepomično u postelji. "Ima li još nešto ozbiljnije od toga?", upitao sam njegovu tajnicu.

"Sam, to je povjerljivo i ne smije se pričati okolo, ali dr. K. ima rak s metastazama i vjerojatno mu nema spasa. Trpi oštre bolove u leñima i kralježnici jer se rak proširio, ne može više ustati s postelje. Očajan je zbog te bolesti. On zna da mu tradicionalna medicina ne daje nikakvu nadu i voljan je pokušati bilo što da olakša svoje bolove." Odmah sam ga nazvao i dogovorio se o posjetu.

Prošavši pokraj automobila marke Volkswagen za kampiranje i dječjeg bicikla koji su bili parkirani pred kućom, približio sam se otvorenom travnatom prostoru, sa sjenovitim visokim, dostojanstvenim drvećem. Kuća dr. K.- a bila je prostrana moderna zgrada grañena u drvetu i staklu. Njegova mlada obitelj odrastala je u lijepom sunčanom dijelu San Diega. Ali u kući je vladala ozbiljna tišina. Nije se čuo smijeh premda sam čuo kako

dijete s nečim šuška u susjednoj sobi. U sljedećem trenutku sam već sjedio uz svoga prijatelja prikovana za postelju.

Nestalo je njegove poznate brade, kosa mu se stanjila i ispala zbog toksičnosti kemoterapije. Dr. K. je ležao ravno i nepokretno zbog bolova. U njegovim mekim očima vidio sam tugu i napetost. Klaustrofobična tišina okruživala je sobu.

"Najviše me rastužuje to što moram napustiti one koje volim, što ne mogu više dijeliti ljubav s pacijentima i svojom obitelji", rekao je glasom koji je sada bio slab i podrhtavao je od tuge. "Nikad nisam pomišljao da se to može dogoditi meni, ne mogu još vjerovati. Zašto baš ja – sada, nakon toliko godina studiranja i rada – upravo kad se nalazim na najvišoj točki svoje karijere? Mogao sam učiniti još tako mnogo da pomognem ljudima. Mogao sam dati još tako mnogo svojoj obitelji." Zaustavio se, i na čas se duboko zamislio.

I sâm sam se zaprepastio zbog te iznenadne bolesti. Zadnji puta kad sam vidio dr. K. - a, on je bio jedan od najkompetentnijih liječnika u gradu. U svojim četrdesetim godinama, bio je snaga i ponos svoje obitelji, voña u svojoj zajednici. Sada je ležao slab i bolestan, osjećao se uništenim i poniženim jer je postao teret svojoj obitelji, trpeći stalne bolove, postao je duboko depresivan i nesposoban brinuti se za sebe.

"Liječnici na Sveučilištu nisu mi ostavili mnogo nade.", prošaputao je. "Primarni rak pojavio se na plućima. Kakve li ironije! Uvijek sam bio tako zdrav, nikad nisam pušio. Vidio sam ljude kako svakodnevno bez problema puše kutije cigareta – zašto se to dogodilo meni? Broj mojih bijelih krvnih zrnaca se smanjio, kemoterapija je oštetila koštanu srž i ondje se sigurno već naselio rak. Osjećam se očajno, ali ne mogu izići iz toga. Znam da više neću dugo živjeti."

Prostorijom je ponovno zavladala tišina. Moje oči su polako prelazile preko nje, zapažajući lijep namještaj od tikovine, luksuzne tepihe, stil i eleganciju finog dekora, arhitekture i uzoraka. Široki prozori gledali su na šumoviti prostor i golemo otvoreno dvorište puno cvijeća i drveća. Ali prizoru je nedostajala radost. Neki mračni plašt prekrivao je ono što je nekad bilo rajski vrt.

Dr. K. se pomaknuo. Vlažnih očiju i s mukom se osmjehujući, nastavio je: "Znaš, Sam, ležeći ovdje u toj tišini sate i sate, nije mi preostalo ništa drugo nego razmišljati i čitati kad imam snage. Odavde svijet izgleda drukčije. Teško je zamisliti kako svijet izgleda sa samrtničke postelje. Dok sam radio, svakodnevno sam susretao smrt, sat za satom. Bila je neprestano preda mnom. Ali premda sam se stalno bavio s njom, nikad je jasno nisam vidio. Nikad je nisam vidio ovako kao sada, tako prisno. Tako je blizu, tako je zastrašujuća."

Sada, suočeni sa sveprisutnom smrću, koja može svakoga od nas zauvijek uzeti iz toga svijeta snova, mi smo zašutjeli, zanijemjeli. U toj gluhoj tišini stajali smo otvoreni i ranjivi pred golemom, zastrašujućom prisutnošću misterija koji je bio iznad našega shvaćanja. Pred tom strašnom vizijom rastopile su se sve svjetovne stvarnosti. Ostao je tek strah i uporna pitanja: Kamo ću i ja sâm otići? Hoću li i ja nestati i zauvijek se izgubiti u praznini? Što je ovo kratkotrajno postojanje u Svijesti? Je li to pogreška, beznačajni slučajni dogañaj? Kamo… kamo odlazim?

U toj strašnoj drhtavoj šutnji, usred ove otvorene bolne ranjivosti, naše su se duše

susrele. "Sam, na ovom svijetu više nema odgovora. Misliš li da bi mi vibhþti pomogao?"