Sohane Lale, cijenjeni gosti i Sai braćo i sestre!59

Čini mi se da sam povlašten ovom prilikom što govorim ovdje i sudjelujem u ovim prekrasnim bhajanima. Dok sam sjedio udubljen u njihovu vibraciju odanosti, ganula me vizija da ljudi cijeloga svijeta na sličan način pjevaju našem čudesnom Gospodu Sathya Saiju.

U svijetu tako uronjenom u mrak, kako li je uzbudljivo doživjeti te neobične bhajane koji mrak pretvaraju u svjetlost. To je bezuvjetno Babin najmoćniji izraz ljubavi – probuditi ljude cijeloga svijeta na mir. Sai ljubav koja je prisutna prigodom pjevanja bhajana te potiče stalni rast velike Sai obitelji cijeloga svijeta, najpouzdaniji je znak našega vremena.

Prije pet godina došao sam k Babi kao samoljubivi psihijatar koji je umišljao da razumije stvarnost i bio skeptičan na sve što se nije moglo dodirnuti, kao na primjer - duhovna dimenzija. Mislio sam da znam tko sam, zbog čega postoji život i čak sam zavaravao sâmog sebe da sam sretan. Ali kako sam mogao biti sretan kad sam mislio da sam ovo prolazno tijelo – nešto čudno što kratko vrijeme postoji izmeñu života i smrti – da sam sâm u ovom besmislenom ponoru fizičkih zakona u kojima nema emocija, koji vladaju golemim, hladnim, bezosjećajnim materijalnim univerzumom? Dolazeći iz tako ravnodušnoga i beživotnog svijeta, kako sada uopće mogu procijeniti vrijednost dara koji mi je Baba dao? Ja sam ãtman – ja sam bezgranična svijest i beskrajna ljubav koja prožima i održava sve.

To si ti – tat tvam asi. Prekrasnog li buñenja kako bi se shvatilo da sam ja On – so'ham, so'ham! I da je Svijest ljubav – ja i On – da je sve to naš Gospod Sathya Sai. Jedini način da izrazim zahvalnost za takav dar jest da položim svoj život kao cvijet pred Babina Lotosna stopala. Molim Ga da nam daruje snagu karaktera i punoću ljubavi, kako bi naš život postao vrijedan da se ponudi Bogu.

58 pjevanje u čast Boga

59 govor održan 26. veljače 1977. godine

Ovo je moje osmo putovanje u Indiju. Počinjem osjećati kako je Indija moj dom. Razlog moga ovogodišnjeg dolaska jest da budem s Babom prisutan na proslavi blagdana mahãûivarãtri. To je zasigurno najsvetiji dogañaj godine, posvećen našoj najdubljoj unutarnjoj težnji – da se stopimo s Bogom. I koje li veličanstvene milosti da je sâm Ûiva došao da bude s nama u tom svetom vremenu, pokazujući nam kroz čudesno stvaranje lióge da je cijeli kozmos stvoren činom božanske Volje. Kada i gdje se odigrao taj sveti dogañaj? Njegov dar je nemjerljiv. Jajolika lióga doista simbolizira Njegovu božansku osobinu – ono što je beskrajno, bez početka i bez kraja. Ono iz čega nastaju svi oblici i kamo se svi oblici vraćaju, ono u što svi oblici uranjaju.

Baba nam kaže da je vibhþti najdragocjenija stvar u doista duhovnom smislu. Ûiva je spalio boga želje i pretvorio ga u hrpicu pepela, tada se ukrasio tim pepelom i tako zablistao u svojoj veličanstvenosti kao pobjednik nad željom. Kroz atribute odricanja i vezanosti koje simbolizira vibhþti, uništena je želja i zato vlada uzvišena ljubav. Stoga je prikladno da se nadahnjujuća ceremonija vibhþti abhišeka dogaña rano na dan mahãûivarãtri. Tim činom Baba nam pokazuje kako ponuditi Ûivi naš trijumf nad napasnom željom, njegujući stavove odricanja i vezanosti.

Vidio sam čudo vibhþti abhišeka na filmu, ali posve je drugo iskustvo vidjeti ga neposredno. Baba je najprije materijalizirao prekrasnu ogrlicu koju je stavio oko kipa Shirdi Babe – Shirdi je bio Babino prijašnje utjelovljenje a jednako tako i inkarnacija Ûive. Dok su izvanredni bhajani podizali polako tempo i uzbuñenje, Baba je oprao kip mlijekom i vodom. Tada, stavivši ruku u prazni izvrnuti vrč koji su držali iznad kipa, stvarao je stalno obilje vibhþtija koji je curio iz vrča, kupajući tako srebrni kip Shirdija. Taj ritual kupanja trajao je oko pet minuta. Sjedeći prilično blizu, obavio me oblak pepela koji je padao po okupljenima. Bio je slatkasta mirisa. Ovdje je bio Baba otac, potpuni vladar nad elementima, transcendentan i nadnaravan, donoseći iz nedokučiva prostora pepeo koji duhovno obnavlja. Babino blještavilo i moje uranjanje u

materijalizirani vibhþti te izvanredni bhajani pružili su mi nezaboravno uzvišeno iskustvo.

Tada je Baba, koji oprašta i spašava, stupio na pozornicu, blagoslivljajući poklonike prekrasnom ceremonijom svete vode. S mješavinom mlijeka i vode koja je ostala od pranja Shirdijeva kipa, jednim činom pročišćavanja, On pere i Svoje poklonike. Uranjajući malu slamnatu metlu u tekućinu, šeće meñu poklonicima, prskajući ih tom mješavinom, izazivajući u njima silnu radost. Svi osjećaju da im je sâm Bog pročistio dušu. Kakve li milosti!

Nakon tog obreda, razgovarao sam s profesorom Kasturijem koji je s Babom nekih 30 godina. Pričao je da se prazni vrč odmah i posve ispuni vibhþtijem kad Baba stavi ruku u njega. Zapravo, Baba se saginje kako bi upozorio čovjeka koji drži vrč da se pripremi na iznenadno povećanje težine preokrenutoga vrča. On trese rukom po unutrašnjosti vrča dok se on potpuno ne isprazni. Tada stavi drugu ruku u vrč i cijeli proces se ponavlja, vrč se opet istog časa napuni vibhþtijem. To se tako ponavlja, dok se ne stvori količina vibhþtija pet ili šest puta veća od one koja bi inače mogla stati u vrč.

Profesor Kasturi bio je doista sretan što je držao taj vrč nekoliko godina tijekom blagdana mahãûivarãtri. On kaže da je taj trenutak duhovno tako intenzivan da on posve izgubi kontakt s gomilom okupljenih ljudi te se ispuni Babinom prisutnošću i svetošću čuda.

Kad sam ga pitao je li ikad pregledao vrč da se uvjeri kako je bio prazan prije čuda, on se jednostavno nasmijao i rekao: "Naravno!"

Profesor Kasturi mi je rekao da on osobno Babu štuje kao Ûivu te ima s Njim čudesnih iskustava koja su produbila njegovo štovanje. Kad su jednom bili sami i razgovarali o tom aspektu Ûiva – Ûakti (Ûivina pratiteljica), Baba je rekao: "Kasturi, pogledaj me!" Kad je podigao pogled, pričao mi je Kasturi, ono što je vidio, bilo je zaprepašćujuće i duboko ganutljivo. Umjesto Babinoga uobičajenog lika, ugledao je Nandija, Ûivino vozilo na kojem je sjedio Ûiva na jednoj, a Ûakti na drugoj strani u karakterističnoj pozi. Ta vizija trajala je pred njegovim očima nekoliko trenutaka, a tada se ponovno stopila s Babinim likom kojega svi poznamo. "Razumiješ li sada, Kasturi?", upitao je Baba nježno.

Zbog veličanstvenosti toga dogañaja jednostavno sam zadrhtao pri pomisli da je sâm

Ûiva došao, dopuštajući da mu se približimo. Kakogod je to teško shvatiti, to neposredno prisustvovanje roñenju ûivalióge, produbilo je moje shvaćanje i razumijevanje odnosa izmeñu Babe i Ûive. Ovaj veličanstveni dogañaj bio je za mene istovremeno ganutljiv i žalostan.

Oko osam sati navečer toga blagdanskog dana, dok je Baba držao govor u Poornachandri, iznenada se počeo gušiti i njihati naprijed – natrag, kao da Ga nešto boli. Kad sam vidio našega Gospoda u mukama gotovo poroñajnih bolova, rasplakao sam se. Za mene taj nevjerojatni čin predstavlja žrtvu, najsvetiji dar nesebične ljubavi, kojom nas Gospod osobno poziva da se stopimo s Njim. Ljubav izvire u našim srcima, dok se ona uzdižu kako bi doprla do uzvišenoga Gospodara, a čovjek pri tom doživljava čežnju i blaženstvo stapanja.

Neki kažu da je lióga stvorena bezuvjetnom ljubavlju u Babinu duhovnom srcu. Samo rañanje je u isti mah vrlo fizičko i vrlo nadzemaljsko jer lióga se penje kroz jednjak i izbacuje kroz usta u jednoj vrsti božanske agonije – što vrlo sliči poroñajnim grčevima koje prate tjelesno rañanje. Ne znam zašto bih trebao biti žalostan jer ta žrtva je tako veličanstvena – a cilj joj je učiniti poklonika što odlučnijim da se što više preda Bogu. Ipak, vidjeti Babu u tom stanju, bilo mi je nelagodno. Njihao se naprijed i natrag, tada je popio nešto vode. Iznenada, u jednoj grčevitoj provali, probila se iz Njegovih usta na

dlan ruke jedna svjetlucava kristalno jasna lióga, savršeno zaobljena i velika gotovo osam

centimetara. U tom uzvišenom svečanom trenutku, Gospod je dopustio Svojim poklonicima da prisustvuju misteriju stvaranja univerzuma.

Tada je Sai Baba govorio, a dr.Bhagavantam je prevodio Njegove riječi:

Lióga koja je upravo stvorena zove se põthvì lióga. Pet elementa od kojih je stvoren svijet, prisutni su u toj liógi. U prošlosti lióge su dobivale ime prema raznim atributima koje su sadržavale. Põthvì lióga koja označava cijeli univerzum, sadrži u sebi temelj svega stvaranja.

To je za mene bilo previše tajanstvenosti da bih je mogao shvatiti. A ipak sam osjetio svetost trenutka.

Uhvativši tu čudesnu liógu palcem i s dva prednja prsta, držeći je visoko u zraku da je svi vide, nedužan, blistava osmijeha, Baba se spustio meñu poklonike. Izgledao je kao

mladi, zanosni Kõšïa, neobično zadovoljan, a sretan osmijeh titrao je na Njegovu licu i plesao u Njegovim očima. Bio je to pobjedonosni Kõšïa koji pokazuje grudu maslaca uzetu iz lonca univerzuma. Dragi Kõšïa pružao je bogatstvo svoga kraljevstva – duhovni doživljaj koji nema cijene, koji donosi vječni mir – bio je tako sretan, tako sretan! I u svjetlosti toga čina, u kristalnoj jasnoći ove prozirne lióge, u tom času izvanredne ljubavi, vidio sam Kõšïu i Ûivu – zapravo vidio sam kako se stapaju sva imena i likovi

Kakve li sreće biti ovdje na taj veliki dan, na mahãûivarãtri! Pogrešno je bilo koju Babinu aktivnost prihvatiti kao gotovu činjenicu, pretpostaviti da ćemo Mu uvijek moći biti tako blizu. Ne smijemo propustiti ni jednu priliku. Prije ovog putovanja mislio sam: "Kako dugo će Baba dopuštati javno promatranje toga dogañaja na mahãûivarãtri? Možda je to zadnji put?“ Prošle godine vidio sam takav porast zanimanja za Babu da sam znao kako će se On uskoro morati odnositi prema tom velikom mnoštvu ljudi na posve drukčiji način.

Tako se i dogodilo. Ujutro, kad je završila svečanost blagdana, Baba je rekao da mora najaviti žalosnu vijest. To je zadnji put da se mahãûivarãtri slavi na taj način. Gomila ljudi je postala previše neobuzdana – poklonici su bili ranjavani u vrevi. I zato to najavljuje neminovnu promjenu, kad Baba neće više biti tako lako dostupan na fizičkoj razini.

Drugi razlog moga putovanja bio je da dovedem neke američke psihijatre do Babe. Otkad sam susreo Babu, želio sam Ga predstaviti svojim kolegama. Zapravo, mislim da je Njegova zbilja tako važna za psihijatriju da će se jednog dana psihijatrija zvati Sai - jatrija. Dogodilo se da je grupa od oko 100 američkih psihijatara sa svojim suprugama došla u Indiju, a voña grupe je mislio da će neke možda zanimati Sai Baba, kad nešto saznaju o Njemu. Upravo sam se sastao s njima i neki ljudi koji će sutra poći sa mnom u

posjet Babi, nalaze se meñu publikom. Sretan sam što su doživjeli bhajane u Delhiju prije

nego što će Ga vidjeti jer je Njegova ljubav tako očita ovdje. Bhajani koji se pjevaju u čast Boga, više prenose Babino značenje osjetljivom promatraču, nego što bi to moglo učiniti milijun govora.

Želio bih nešto reći o knjizi koju sam napisao, naslov joj je Sai Baba, svetac i psihijatar. Osjećam da sam zbog ove knjige pozvan da ovdje govorim. Bio sam zbunjen tom spoznajom jer znam da bih bez Babine pomoći bio posve nesposoban sâm završiti takav posao. Želio bih vam nešto reći o Njegovu udjelu pri pisanju ove knjige jer je to tako zgodna priča koja govori o Njegovu misteriju i ljubavi.

Tijekom svoga školovanja, bio sam uvijek najgori iz engleskog jezika. Jedan od mojih profesora na Sveučilištu u Michiganu rekao mi je da neću nikad završiti medicinski fakultet. Tako je jadna bila moja sposobnost izražavanja. Klimao je glavom, kao da nema nikakve nade. Nepotrebno je reći da sam bio uništen i možda sam se zato sažalio Babi. U Svojoj beskrajnoj zaigranosti, On zasigurno uživa naći nas na našoj najslabijoj točki, kako bi pokazao da može izvući vodu iz stijene. Ali uglavnom to radi iz ljubavi – da nam pomogne dublje shvatiti da nismo mi, nego je On onaj koji nešto radi. Kad nam daje

tako veliki dar, kad shvatimo kako je sve to nevjerojatno, manje je vjerojatno da ćemo se uzoholiti.

Babina milost dopustila mi je da budem na pravome mjestu u pravo vrijeme – da se susretnem s Njim prije nego što Zapad dozna za Njega. I svi osjećaji koje gajim za Njega - odanost, shvaćanje dubokog utjecaja koji će On imati u svijetu – sve to nisu bile tek moje impresije, već neprocjenjivi darovi od Njega. Nisam imao nikakve veze sa silnom energijom i uzbuñenjem koji su istjecali iz mene. Bilo je to neobično ponašanje, gotovo kao da nisam imao drugog izbora. Bio sam svladan, presretan zbog jasne vizije Babine silne važnosti, uzbuñen kad sam doznao da nitko poput Njega nije živio na Zemlji već tisućama godina – znajući bez sumnje, da će cijeli svijet uskoro doznati za Njega, da će

Ga obožavati i štovati zauvijek. Kako bih to mogao znati, da mi On to nije dopustio?

Njegova milost je bezgranična.

Ne samo što mi je dopustio viziju, nego mi je pomogao na sve moguće načine i u pisanju. Upravo u pravo vrijeme, poslao mi je nadarenoga izdavača i savršenog umjetnika. Kad sam rukopis odnio Babi nakon godine dana pisanja, premda ga prije nije vidio, pokazao mi je da zna sve o njemu. Tada, neočekivano, naredio mi je da sâm objavim knjigu.

Nisam znao gotovo ništa o tiskanju i nakladništvu, nepotrebno je reći da sam se osjećao vrlo nelagodno. Ali najveće iskušenje se pojavilo kad sam poslao knjigu u tiskaru, a znao sam da nemam novca. Tada, kao što Baba tako često radi, On je učinio jedno od onih čudesnih spasenja u posljednji čas. Babino odabiranje pravog trenutka je savršeno. Upravo onoga tjedna kad je rukopis bio u tisku, dobio sam poštom ček koji je gotovo točno odgovarao cijeni tiskanja knjige. Jedna stara investicija, za koju sam mislio da je izgubljena, konačno je bila plaćena.

Knjiga je izišla iz tiska upravo tjedan dana prije moga odlaska u Indiju. Pritiskujući je na srce, s posebnom molitvom zahvalnosti na usnama, otrčao sam do Babinih Lotosnih stopala, na proslavu Njegova pedesetog roñendana.

Gotovo četvrt milijuna ljudi bilo je u Prasanthi Nilayamu na toj proslavi. "Nikad se neću moći dovoljno približiti Babi da Mu predam knjigu", mislio sam. To se činilo posve nemogućim u tom oceanu ljudstva koje je raslo. Tako mnogim ljudima bilo je to potrebnije nego meni, kako mogu zahtijevati za sebe Njegovo dragocjeno vrijeme? Bio sam zbunjen. Bilo je tu ljudi iz cijeloga svijeta koji bi mogli pomoći pri distribuciji, ali nisam im knjigu htio pokazati dok je Baba ne odobri. Tada je On riješio moj problem na Svoj sladak, tajanstveni način i u velikom stilu.

Jednog sam popodneva sjedio meñu tisućama ljudi, noseći knjigu. Uvijek sam imao knjigu sa sobom ako se kojim slučajem stvori prilika da Mu je predam. Baba je upravo završio govor. Ustajući kako bih napustio prostrani auditorij, primijetio sam neki metež na pozornici. Studenti su se pripremali da izvedu ples, ali ja sam bio umoran i okrenuo sam se da odem.

Na svoje iznenañenje, primijetio sam kako se Njegov naslonjač pomiče polako u gomili, kako ga prenose studenti. Čudno, izgledalo je da ga nose u mom smjeru. Da, polako ali sigurno, približavali su ga meni. I od svih neočekivanih "slučajnosti" ostavili su ga točno

pokraj mjesta na kojem sam sjedio. Sai Baba će sjediti ovdje i gledati ples. Za nekoliko trenutaka, On je doista sjeo pokraj mene.

Okamenio sam se od toga dramatičnog obrata dogañaja. Evo moje velike prilike! Ali premda sam Mu sada mogao pristupiti, oklijevao sam – sve su oči bile uprte u Njega. Bilo mi je neugodno odvlačiti Njegovu pozornost od studenata koji su plesali Njemu u čast.

Ali Baba me spasio. Jednostavno me pogledao i nasmiješio se. "Hoću li Mu sada dati knjigu?", pitao sam se. Odgovarajući na moje misli, Baba je zaustavio Svoj pogled na knjizi. Što sam drugo mogao učiniti, nego dati Mu knjigu. Prihvatio ju je nježno i s velikom ljubavlju, zatim je počeo listati stranice, pokazao nekim studentima slike. Rekao im je da sam ja autor. Bio je zadovoljan mojim trudom i moje se srce topilo.

Završavajući ovaj govor, molim da sve nas Baba učini instrumentima Svoje ljubavi – da ispuni naše živote značenjem i svrhom - da bude zadovoljan onim što Mu ponudimo … i da nam dopusti da uronimo u Njegov ocean beskrajne ljubavi.