Nakon nekog vremena, upitao sam: "Kako se sada osjećate?"

　

Izgledajući posve poraženo, pacijentica A. T. je odgovorila: "Osjećam se strašno, osjećam da ću puknuti, vikati, vrištati. A tada moj um pokušava to izbrisati – kaže da ne mislim na to, da pobjegnem od toga kako god mogu, da nije dobro osjećati se tako strašno. Ali što mogu učiniti? Rekli ste mi da budem otvorena za osjećaje, da je važno da se čovjek ne skriva pred stvarnošću. Ne razumijem koja je svrha svega toga! Ali čini mi se da nikako nemam drugog izbora, ne mogu se toga osloboditi ni kad bih i pokušala." Zatim je zašutjela.

Tijekom psihoterapije dolazi trenutak kad se um zaustavi i ništa se više ne javlja – jer ničega više niti nema. To je prazna tišina poraza, različita od napete šutnje otpora. U usporedbi s dubokim djelovanjem zen koana,34 to je spokojstvo uma ponižena vizijom koja je iznad shvaćanja i koju ne može razriješiti nikakav svjetovni odnos. Ono što je potrebno je odnos s Bogom koji je iznad svake osobnosti, koji dopušta čovjeku da se oslobodi straha pred ništavilom, koji mu dopušta ulazak u beskrajnu ljubav, tako da se ništavilo pretvori u ljubav.35

Morao sam donijeti odluku. Bili smo na raskrižju puteva. Osjećao sam da je ovo središnje duhovno pitanje koje dovodi u sumnju moje osnovne pretpostavke u terapiji. Ako čovjek vjeruje isključivo u filozofske implikacije psihoanalitičke teorije – da je dualnost osnovno obilježje zbilje te da smo mi u svojoj srži um – tada je cilj tretmana razviti snažniji osjećaj odvojenog individualnog identiteta i veću sposobnost zadovoljavanja osnovnih

animalnih poriva i impulsa bez konflikta.

　

Ta šutnja se dakle čini kao otpor koji je posljedica nesvjesnih sukoba što dolaze u sukob s normalnim zadovoljavanjem osnovnih potreba. Terapeutski pristup jest otkriti nesvjesne strahove djetinjstva i sukobe u meñuljudskim odnosima kroz proces slobodnih asocijacija te analize snova i terapeutskog transfera kako bi se oni mogli ponovno proživjeti u sigurnosti procesa tretmana. Ne nalazeći razloga za neprestani strah, pacijent postaje slobodan da doživi širi raspon iskustava i veće osobno zadovoljenje.

Naravno, to je samo jedan način da se shvati dinamika psihopatologije i psihoterapijskih tretmana. Jednako tako, čovjek može smatrati neprekidnu patnju znakom problema u sistemu razmišljanja koji se mora tretirati uz pomoć kognitivne terapije čiji je cilj razviti

　

　

34 Zen koan – paradoks koji se koristi u zen budizmu kao instrument meditacije u vježbanju redovnika kako bi ih se dovelo do potpunog gubitka povjerenja u mogućnosti razuma i tako ih se prisililo na iznenadno, intuitivno prosvjetljenje

35 proces predanosti ima vlastitu dinamiku pri kojoj se otvaraju i oslobañaju dublje razine sukoba i

neznanja. Vidi Dodatke III i IV koji se odnose na organizaciju i dinamiku prane i kuïåalinì energije te na Patanjalijevo djelo: Eight - fold Path. U tom procesu glavno je razviti odnos s Bogom čije suosjećanje prihvaća svu našu patnju

pozitivniji pristup životu, ili se može raditi o biološkom problemu – kao na primjer u slučaju kliničke depresije koja se mora liječiti uz pomoć antidepresivnih lijekova – ili je u pitanju nešto čak lošije od toga, problem djelomičnog ili potpunog raspada osobnosti koji treba liječiti antipsihotičnim lijekovima. Ali bez obzira o kojem se stajalištu radi, sve ove metode tretmana imaju zajedničko vjerovanje da je dualnost temeljna zbilja i tako izostavljaju mogućnost duhovne transcendencije.

S druge strane, ako prihvatimo zbilju koja je iznad dualnosti, te ako uvidimo da postoji univerzalna Svijest koja je važnija od odvojenog uma – ako prihvatimo mogućnost stapanja s beskrajnim – tada možemo vidjeti i mogućnost postojanja jedne duhovne težnje više razine – težnje da transcendiramo sve granice i ograničenja te uronimo natrag u ocean univerzalne Svijesti.

Tada možemo prihvatiti mogućnost da će možda nastupiti neko pravo vrijeme u terapiji kad će se te težnje moći izraziti. A prvi znak može biti buñenje onoga smrtnog straha od nepostojanja koji odražava borbu uma s neshvatljivim duhovnim vizijama i koji takoñer povećava težnju za transcendencijom. Pokušajima da se pronañe neko zemaljsko rješenje, samo se izbjegava problem. To je težnja za jednom višom razinom koja je iznad zadovoljavanja poriva i instinkta, koja je iznad stupnja meñusobnih odnosa ili snažnog osobnog identiteta, iznad zadovoljstva i bola, iznad pojavnoga svijeta osjetila te iznad uma i sâme dualnosti. Ona se može umiriti jedino transcendentnim iskustvom jedinstva.

Ono što je potrebno da se čovjek posveti tom duhovnom spornom pitanju je revolucionarno nov pristup psihologiji i umu u svjetlu duha, to je znanje o putu do transcendentne dualnosti, to je shvaćanje dinamike stapanja s Bogom, proces transformiranja bola i ništavila u ljubav uz pomoć njegovanja odanosti prema Bogu. Ovaj put do transcendencije, poučavan u svim glavnim svjetskim religijama, ukratko je opisan u nastavku ovoga poglavlja.

Ali najprije mi dopustite da objasnim zašto ovdje želim naročito naglasiti taj put. Ima mnogo psihoterapeuta koji prepoznaju da je ova transformacija vitalna te o njoj treba nekako obavijestiti pacijente. Ali ne znaju kako to učiniti. Budući da i sâmi ne poznaju materiju u potpunosti, niti znaju kako je priopćiti u okviru konteksta terapije, oni se odlučuju da to uopće ne spominju. Stoga sam pokušao predstaviti taj materijal što je bilo moguće jasnije, odreñenije i nedvosmislenije, kako bi terapeuti mogli imati neki izvor na koji mogu upozoriti svoje pacijente, pri čemu ne moraju preuzeti punu odgovornost za te ideje dok ne budu spremni za to. Bez sumnje, taj će materijal imati utjecaj na pacijente te će oblikovati osnovu ispitivanja i razgovora koja će se ticati odnosa prema njihovim specifičnim problemima, što će pomoći i njima i njihovim terapeutima da što neposrednije uñu u to središnje važno područje.

Istina

Prije svega moramo imati povjerenje u istinu da postoji duhovna dimenzija, da postoji univerzalna Svijest, da je čovjek sposoban sjediniti se s Bogom, da se dualnost transcendira ljubavlju, da se ljubav njeguje uz pomoć moralnosti, odanosti i služenja bližnjima. Moramo vjerovati da postoji dimenzija koja je iznad uma, da je njezina priroda bezgranična, bezuvjetna ljubav – ljubav koja je mnogo više nego samo emocija ili osjećaj. Ljubav o kojoj govorimo je energija koja je stvorila univerzum i koja ga održava u

ravnoteži, to je snaga koja nas štiti i podržava, to je proces koji nas nadahnjuje i omogućava nam da stignemo do svoga bližnjega sa suosjećanjem, da dajemo bez želje da nam bude uzvraćeno. To je put koji nam omogućava da raskinemo okove svoje osobnosti, da se stopimo sa svojim bližnjim, da postanemo jedno s beskrajnim oceanom ljubavi koji se zove univerzalna Svijest. To je put transcendencije koji ima vlastitu dinamiku i mehanizme razvoja.

Vjera

Vjera u transcendentnu ljubav, vjera u Boga, za mnoge znanstvenike je zastrašujuća zapreka o koju se spotiču. Zato je neobično velika sreća ako čovjek doživi izravno iskustvo ljubavi, jer kao ništa drugo, ta ljubav uvjerava i produbljuje čovjekovu vjeru u njezino postojanje. Ovdje Sai Baba može imati izuzetno velik utjecaj jer sam uvjeren da je On najimpresivniji dokaz da postoji univerzalna Svijest, dokaz kakvog nije bilo još od vremena Krista. Sai Babina univerzalna Svijest, suosjećanje i ljubav mogu se doživjeti tako jasno, dramatično, uvjerljivo i silno da On istoga časa može u svakome probuditi ljubav te ga skrenuti prema životu odanosti Bogu.

Odanost Bogu

Kad čovjek jednom spozna istinu da se dualnost može transcendirati odanošću Bogu i ljubavlju, tada shvati kako je važno da se ljude poučava o putu odanosti. Odanost je temeljni element u njegovanju nesebične ljubavi. Ona budi najdublje duhovne centre u čovjeku, dopuštajući mnogo dublju viziju zbilje nego što je um može postići. Koristim ovu riječ odanost u oba njezina značenja. Kroz odanost svijet se percipira kao sveti izraz božanske veličanstvenosti – sve se doživljava kao izraz Božje volje. Ova vizija Božje sveprisutnosti, vizija Njegove manifestacije kao izraza cijele kreacije, donosi sa sobom percepciju jedinstva u različitosti, odnosno dublju viziju jednosti cijele kreacije.

U njegovanju odanosti treba poduzeti odreñene i praktične korake. Uredite kod kuće jedno mjesto za izražavanje pobožnosti, učinite to i u svome srcu, i održavajte ga svetim i čistim. Tu započnite štovati i cijeniti Boga - bilo kojim imenom i likom koji vam je najbliži i koji vam najviše odgovara te boravite ondje mirno sjedeći u šutnji. Ustanite i poñite na počinak s Njegovim imenom na usnama, ponavljajte Njegovo ime što češće možete tijekom cijeloga dana. Čitajte svakodnevno svete tekstove bilo koje religije, istražujte njihovo značenje u vašem svakodnevnom životu. Tražite društvo pobožnih i ozbiljnih duhovnih aspiranata, provodite s njima vrijeme u proučavanju svetih tekstova i odanosti punoj štovanja.

Moralnost i ispravno življenje

Živite pravednim i moralnim životom. Poučite svoju djecu dubljem smislu života, naučite ih kako je važan mir i odanost Bogu. Slavite i štujte Boga sa svojom obitelji i s grupom odanih u vašoj bližoj zajednici. Provodite vrijeme služeći drugima, odvajajte svoje vrijeme i ljubav za dobrotvorne aktivnosti. Hodočastite na sveta mjesta. Govorite nježno i slatko, budite sa svakim ljubazni i puni ljubavi. Hranite siromašne. Pripremajte se za svoj posljednji trenutak kad ćete napustiti ovaj svijet i stati pred Boga – spremni Mu pokazati kako ste znali da postoji dublja svrha i smisao ovoga dragocjenog postojanja koje vam je dano te da ste svoje vrijeme dobro iskoristili.

Odanost Bogu daje snagu i nadahnuće da se izvrši potreban duhovni rad koji vodi k osloboñenju. Taj se duhovni rad sastoji od novog shvaćanja i intenzivnijeg provoñenja moralnosti i pravednoga života na način koji do sada zapadna psihologija nije shvaćala.

Istinska primjena moralnosti znači biti neprestano svjestan onoga što je važno i onoga što je nevažno, ona zahtijeva hrabrost i razlučivanje kako bi se čovjek mogao odreći privremenog i beznačajnog u korist vječnoga i trajnoga. To je borba izmeñu vlastitog zadovoljstva i samopožrtvovnosti, izmeñu sebičnosti i nesebičnosti. U žaru te borbe transcendira se bol, strah, želja, ego i dualnost. Vlastita ugoda i robovanje principu zadovoljstvo – bol žrtvuje se u korist uvoñenja ispravnosti i nesebičnosti. Zato moralnost i njezin izraz – nesebično služenje – pročišćava karakter, širi ljubav i put je koji vodi do transcendiranja dualnosti.

Sai Baba kaže da su moralnost i ispravnost u životu izraz ljubavi na djelu:

Ljubav je glavna. Ljubav u mislima je istina, to je ono što je uvijek isto, iznad početka i kraja. Ljubav u osjećajima je mir, blaženstvo – to znači da na čovjeka ne djeluje ni tuga ni radost, ni usponi ni padovi u životu. Ljubav u razumijevanju je nenasilje, poštovanje i štovanje svega stvorenog. Ljubav na djelu je moralnost i ispravan život – to je pružanje nesebične ljubavi svima kojima je ona potrebna bez želje za nagradom.

Kad ta ljubav dobije oblik nesebičnog služenja, kad se sebičnost žrtvuje za dobro drugih, ljubav se širi i čovjek postaje jedno sa svima. Sai Baba kaže: "Put do besmrtnosti vodi preko uklanjanja nemorala."

Mir i ravnovjesje

Kako bi se doživjele suptilne duhovne kvalitete mira, širine, svjetlosti i ljubavi, um treba stišati od uznemirenosti vanjskoga svijeta. Dok se duhovna energija pročišćava i ojačava primjenom moralnosti, položaji tijela i vježbanje kontrole daha pomažu da se usklade energije koje nas održavaju te da se unutarnja dimenzija pripremi za višu duhovnu viziju.36

Fokus pozornosti treba okrenuti prema unutra, dalje od grubih, uznemirujućih energija vanjskoga svijeta – treba se usredotočiti na golemo, smireno i suptilno duhovno kraljevstvo u kojem čovjek može načas doživjeti osobnu viziju čuda postojanja. Ako dopustite svijesti da ovdje boravi u kontemplaciji, novi osjećaj ravnovjesja i jednosti pojačava težnju za stapanjem s Bogom. Unutarnji doživljaj božanskosti dopušta takoñer viziju svetosti i u vanjskom svijetu. Kako se taj proces produbljuje, težnja postaje tako silna, da čovjek napokon prijeñe sve svoje granice. Mala pojedinačna osobnost stapa se u vrhovnom trijumfu s Bogom i transcendira u jednost s Njim.

Terapija

Dinamika transcendencije je univerzalna i prisutna u svim vremenima. Ove osnovne istine temelj su svih religija svijeta i ja mislim da one moraju jednako tako postati temeljnim istinama i psihologije. Tehnike i njihova primjena koja je opisana u Dodatku

　

　

　

36 vidi Patanjalijevo djelo Eight - fold Path, Dodatak III, pp. 292 - 293

III i IV – moraju se razviti na takav način koji je barem jednako djelotvoran kao one tehnike koje se koriste za mentalni, psihološki rast.

Proces duhovnoga rasta mora izgubiti svoj nezasluženi biljeg sramote koji ga prikazuje kao uzaludan, ograničavajući, propovjednički, čak kao lekciju kažnjavanja koja se dobiva u razredima suhoparne, beživotne nedjeljne škole. Moramo početi shvaćati da proces duhovne evolucije uz pomoć odanosti Bogu, nevezanosti, odricanja, suosjećanja, nesebičnog služenja, meditacije, molitve i moralnosti u svakom pogledu pobuñuje zanimanje i uzbuñenje – da je u svakom pogledu nešto novo, kreativno, izazovno i sofisticirano – kao što je i proces psihološkog rasta uz pomoć takvih tehnika kakve su

slobodne asocijacije, verbalizacija, voñena fantazija, tehnike opuštanja, desenzibilizacija∗,

pročišćavanje jakih emocija, katarza te analiza snova. Duhovni rast zahtijeva vježbanje i disciplinu na svim razinama ljudskog iskustva, uključivši fizičku, emocionalnu i mentalnu razinu.

Samopouzdanje

Kako unijeti samopouzdanje u psihoterapiji? Najprije terapeut mora imati pouzdanje u postojanje duhovne dimenzije, on mora biti predan toj dimenziji u svom vlastitom životu. Na prvom je mjestu, kaže Sai Baba, samopouzdanje, pouzdanje da postoji više Sebstvo – da božanskost postoji i da je ona živa zbilja što u svakom trenutku treba cijeniti. Zatim se javlja zadovoljstvo sa sobom – to je potvrda postojanja duhovne dimenzije koja nastaje iz stvarnog iskustva uzvišenijeg života uz pomoć duhovnog procesa koji sam ranije spomenuo. Nakon toga, kad se duhovnom vježbom stekne pouzdanje i snaga, psihoterapeut je spreman žrtvovati sebe putem dublje i intenzivnije primjene moralnosti

te odricanjem od lažnosti i beznačajnosti. A na kraju dolazi konačna pobjeda –

samospoznaja – izravni doživljaj Boga, jednosti.

　

Obrazovanje

S pouzdanjem u više Sebstvo, s dubljim osjećajem za moralnost, javlja se i hrabrost da se čovjek suoči s neznanjem kad god se ono pojavi u terapiji. Glavna odgovornost psihoterapeuta jest da odgaja. To nije ništa novo. U ranoj fazi terapije, svi pacijenti moraju biti pripremljeni za taj proces, bilo putem slobodnih asocijacija, opuštanjem ili tehnikama modifikacije ponašanja. Upoznavanje s pravilima i dinamikom duhovne dimenzije stalni je, neprekidni pothvat jer je neprirodno da čovjek bude neprestano svjestan stanja sjedinjenosti. Moćne snage uma - osjetila, želje, užici, boli, prohtjevi, strahovi i potrebe ega - toliko nas zavode da vjerujemo kako je dualnost moguća. Bez obzira u kojem se obliku javi, ovo krivo shvaćanje mora biti zaustavljeno u svim aspektima terapije, svim duhovnim metodama koje su integrirane s psihološkim tehnikama što se koriste za pouku o mentalnim istinama.

Da, potisnuta seksualnost i agresija moraju se razotkriti i ponovno doživjeti do one točke kad čovjek može izabrati hoće li ih izraziti ili ne. A u isto vrijeme, dok se odvija psihološki rad, uz pomoć psihoterapijskih metoda testiranih tijekom vremena, moraju se uvoditi i duhovni pristupi kao što su razvijanje moralnih vrijednosti, meditacija, njegovanje odanosti Bogu, nesebično služenje – te odricanje kao krajnji cilj – odnosno doživljavanje

emocija i misli, dok istovremeno čovjek ostaje posve nedirnut njima. Ne radi se samo o jednoj ili drugoj disciplini, obje su važne, obje imaju svoje vrijeme i mjesto.

Dakle, ono što je potrebno jest integracija – razumna, suptilna i prikladna integracija psiholoških i duhovnih pristupa zdravlju, dobrobiti, osobnom ispunjenju i rastu pojedinca

– pri čemu se treba uvijek, baš uvijek, sjećati temeljne zbilje koja nadilazi dualnost. Uz

pomoć mnogih suptilnih načina, čak i onda kad se bavimo samo mentalnim i emocionalnim strahovima, mora se razviti vizija dubljih istina koje se kriju ispod naših suvremenih pogleda na život. Iznad lažnoga nalazi se istina, iznad sumnje - vjera, iznad tame - svjetlost, a iznad smrti - besmrtnost.

Odricanje je iznad zadovoljenja želja, transcendentno je iznad fizičkoga. Vježbanje joge je iznad trčanja radi kondicije, kontrola disanja je iznad plakanja, a smirenost iznad oslobañanja od snažnih emocija. Unutarnji svijet je iznad vanjskoga. Meditacija je iznad slobodnih asocijacija, a odanost Bogu iznad svjetovnih želja. Poštovanje je iznad prkosa, a blaženstvo iznad ljutnje. Iznad svakog nasilja je mir.

Moralnost je iznad kaosa, a spokoj iznad uznemirenosti. Tišina je iznad riječi, a ravnovjesje iznad suza. Stapanje s Bogom je iznad svih sjećanja, Duh iznad uma, a nesebičnost iznad sebičnosti. Iznad ropstva je osloboñenje, a iznad mržnje - ljubav.

Pravilno moralno prosuñivanje

Sâm psihoterapeut mora cijeniti i vježbati moralnost na jednoj novoj razini shvaćanja. Nakon obrazovanja uz pomoć riječi, on mora pacijentu dati primjer svojim djelom. Njegov život mora odražavati jedinstvo riječi, misli i djela, ili njegove riječi postaju prazne

i beskorisne. Sa sviješću čvrsto usredotočenom na uzvišeniji život, njegova odanost Bogu,

ravnovjesje i ljubav moraju odražavati pravedan i moralan karakter.

　

Terapeutov moral i karakter su vitalno važni. Za razliku od onoga što je sada općenito prihvaćeno u psihoanalizi, glavno ponašanje terapeuta ne smije biti neutralno, bez moralnog prosuñivanja, nego naprotiv, on mora dobro moralno prosuñivati i razlučivati. Smatram da je jedan od glavnih ciljeva tretmana, razviti kod pacijenta pravilno prosuñivanje njegove vlastite moralne odgovornosti. Razvoj pravilnoga, moralnog prosuñivanja mora biti sâma srž terapije, a pacijentu ga treba predstaviti na način koji nije previše zahtjevan, na jedan posve otvoren način, pun prihvaćanja i suosjećanja.

Bol i patnja

Potreban je takoñer potpuno nov pristup bolu i patnji, glavnim iskustvima koja nas vežu za dualnost. Snagom koju postižemo primjenom morala, odanosti i nevezanosti, postajemo sposobni učiniti prvi korak, to jest otvaramo se za bol i patnju, a ne bježimo od njih. Sai Baba nam kaže da patnju treba srdačno dočekati kao cijenjenog učitelja jer ona nas čini poniznima, slabi našu vezanost za vanjski svijet, pojačava našu čežnju za transcendencijom. Bol i patnje predstavljaju vezanost za emotivno tijelo, za dualnost, a jedini način da se pobjegne iz toga jest da čovjek postane ravnodušan prema tim osjećajima, pri čemu će mu pomoći odricanje i nevezanost.

Odricanje i nevezanost

Odricanje znači opiranje utjecajima iz vanjskog svijeta dualnosti i to sprečavanjem svijesti da ne uplovi u taj svijet koristeći osjetila, želje i ego (vidi Dodatak IV, izazov čakre broj 5). Ne radi se o negaciji cijele kreacije, već samo o otporu prema utjecaju osjetila, želja ili

ega na svijest. Tim postupkom vanjski svijet prestaje se smatrati nečim što je sastavljeno od odvojenih i zasebnih bića i počinje se doživljavati kao jedna veličanstvena i neodvojiva cjelina – kao utjelovljenje Boga.

Nevezanost se veoma razlikuje od potiskivanja ili poricanja. Ona nije obrambeni mehanizam koji skriva osjećaje i strahove od svjesne razine. To je proces u kojem čovjek postaje otvoren za osjećaje i strahove, a ipak se prema njima odnosi na nov način – predajući ih Bogu uz pomoć odanosti na način koji mu osigurava nevezanost za njih.

Prihvaćajući bol jednako kao i zadovoljstvo, ne dajući prednost ni jednom od njih i ne dopuštajući im da utječu na nas, ne vezujući se za plodove svojega rada i nudeći ih Bogu činom vjere i odanosti, povlačimo se iz kompleksa um – ego, povlačimo se iz dualnosti.

Ne preporučam ovdje neko ulagivanje patnji, čak niti prebrzo ulaženje u proces nevezanosti za ego, želju ili bol. Niti zagovaram ono povlačenje od svijeta koje se pravedno kritizira kao kvijetizam.* Proces nevezanosti je spor i zahtijeva strpljenje i upornost. On sliči brijanju – ako pritisnete britvom prejako, porezat ćete se, ako ne pritisnete dovoljno, ništa se neće dogoditi. Od životne je važnosti da znate dozirati pritisak.

Misterij čovjekova postojanja jest u tome da on mora živjeti istovremeno u dva kraljevstva – u kraljevstvu tijela i uma te u kraljevstvu Duha. Poput Sai Babe, i mi moramo pretvoriti nebo u Zemlju, unoseći duhovnu zbilju u vanjski svijet, i Zemlju u nebo, prožimajući vanjski svijet i um duhovnošću. Moramo pokušati biti sretni, ispuniti svoje potrebe i želje – što je dio prirode našega života na Zemlji – no ipak, istovremeno moramo raditi na tome da ih transcendiramo.

Život na dvije razine

Takav život na dvije razine je veoma zamršen proces u svakodnevici kao i u psihoterapiji. Kako da se terapeut bavi sa svjetovnim strahovima i željama koje se odnose na meñuljudske odnose, a u isto vrijeme da se bavi i smrtnim strahom od nepostojanja, ako se on pojavi? Oba ta problema zahtijevaju pozornost, samo možda trebaju različite pristupe i tehnike. Zapravo, pacijentov problem može biti izvan shvaćanja uma i tada odgovor na njega može dati samo viša Svijest do koje se dolazi meditacijom i odanošću Bogu.

Meditacija

Na ovom polju i terapeut i pacijent mogu imati koristi od duhovnih spoznaja. Umjesto da se oslanjaju na dualističke tehnike kao što je psihoanalitička tehnika slobodnih

asocijacija, sa svojim stavom koji cijeni fantazije i emocije, i terapeut i pacijent mogu imati koristi od procesa pobožne meditacije koja vodi do sjedinjenja s Bogom. Um se može smiriti bilo kojom od brojnih tehnika meditacije – promatranjem daha, vizualizacijom svjetlosti i slično.

Odvezivanje od svih osobnih želja i potreba kao i od svih misli, osjećaja, umnih zabava i sklonosti – odnosno uloga nedirnutog svjedoka otvorenog za sve mogućnosti – donosi čudesnu slobodu u kojoj cvjeta intuicija, kreativnost te prava skrb i ljubav. U toj unutarnjoj mirnoći um se voljom promatrača usmjerava na aspekt Boga i ondje zadržava. Na taj način čovjek može doživjeti Božju sveprisutnost, beskrajnu ljubav i konačno stapanje svjedoka s onim što on svjedoči – stapanje individualnog ja s univerzalnim. Isus je to nazvao "mirom koji nadilazi svako shvaćanje".

Njegovana na taj način, osobna svijest se proteže i dublje stapa sa sviješću onoga drugoga, osiguravajući opširnije znanje o njemu. Taj način slušanja i postojanja dopušta i psihoterapeutu i pacijentu da se oslobode prevlasti uma, da ga koriste kao instrument radije nego da um koristi njih da budu robovi njegovih emocija. On dopušta najdublju vrstu istinskog uvida – uvida kojim terapeut jasno i intuitivno spoznaje s kojim se pacijentovim problemom, svjetovnim ili duhovnim, treba najprije baviti i kako to učiniti,

a to mu donosi dubok, trajni mir.

　

Donošenje odluke

Sada smo spremni vratiti se mojoj pacijentici A. T. Morao sam donijeti odluku, suočava li se ona s psihološkim ili s duhovnim problemom? Moram li se baviti time da pomognem pacijentici u zaštiti njezine psihe tako da pronañem obranu protiv njezine jake vizije konačnosti? Ili je ona sada dovoljno jaka da bude ostavljena sama, da se suoči sa svojim problemom, da ga prihvati i da se zbog njega još dublje otvori prema Bogu?

Zaključio sam da se ona suočava s opravdanim duhovnim iskustvom te da je njezina psiha dovoljno jaka da prihvati tu viziju i njezin mogući poziv na transcendenciju. Bili smo ovdje i prije – kroz njezine mentalne strahove i želje, kroz naše razgovore o

duhovnosti, kroz moje sugestije da prihvati neke tehnike i pristupe koje bi trebala slijediti. Ispitali smo načine kako pripremiti svijest za ekspanziju u duhovnu dimenziju.

Pacijentica će morati sâma odlučiti o poduzimanju sljedećeg koraka. Je li se ona htjela suočiti s vlastitim smrtnim strahom od nepostojanja te se odreći svoga uma zbog mogućnosti transcendencije? Je li bila spremna napustiti sigurnost svojih starih vezanosti, je li bila spremna podnijeti mogućnost trenutnog blijeska spoznaje prave prirode postojanja? Je li bila spremna ozbiljnije prionuti uz duhovni put?

Morate se osloboditi ne samo straha, već i nade i očekivanja. Imajte povjerenja u moju mudrost. Ja ne pravim pogreške. Volite moju neizvjesnost! Jer ona nije pogreška. Ona je moja namjera i volja. Zapamtite, ništa se ne dogaña bez moje volje. Smirite se. Ne pokušavajte shvatiti, ne tražite da razumijete. Odustanite od imperativa koji traži razumijevanje.

Meditirajte o osjećaju koji se javlja izmeñu jave i sna, shvatite kako je on neposredan, kako blizak i duboko skladan. To je osjećaj istinske predanosti kad je tijelo slabo jednako kao i svijest o njemu. Neka vas osjećaj Božje prisutnosti preplavi poput sna.

Sathya Sai Baba

Za nekoga tko je toliko usredotočen na um, to bi mogao biti zastrašujući korak. Teže od prepuštanja tehnici slobodnih asocijacija, teže od otkrivanja tajni i strahova mentalnog života – teže je predati se iskustvu smrtnog straha od nepostojanja i odlučiti da se ozbiljno prihvati duhovni život posvećen traženju trajnoga mira. Mogao sam vidjeti kako je um pacijentice A.T. bio potresen mogućnošću transcendencije, kao što se dogodilo i u njezinom snu. Ona je bila namamljena, baš kao u onom snu, da osvijesti odanost Bogu koja je u njoj ležala uspavana, doslovce pod njezinim rukavom. Ali najprije je morala učiniti onaj zastrašujući korak. Je li sada bila spremna dodirnuti ljubav koja se skrivala u njoj? Čekao sam, znajući da se na toj dubini samoispitivanja ne dolazi lako do takve odluke.