Oduševljenje! Pjesma je govorila o ljubavi i zahvalnosti koja je nadmašivala sve granice. Auditorij je bujao od 20.000 ljudi, što je bio njegov kapacitet. Ne obazirući se na bol, tisuće je ljudi satima sjedilo na tvrdom, hladnom betonu, začarani pjesmom, očekujući da se On pojavi. U glazbi se najednom osjetila napetost. Vibrirajuća svjetlost drhtava intenziteta, usmjerila je sve poglede prema naprijed. A ondje je bio On, stojeći mirno,

savršeno sjedinjen s glazbom, narančasta odjeća meko se spuštala niz fluidno tijelo – čista

ljubav lebdjela je prema srcu svakog poklonika.

50 odlomci iz govora koji je Sathya Sai Baba održao 2. veljače 1945. godine pod nazivom Mjesec i um, a tiskan je u knjizi Sathya Sai nam govori 1 i Sathya Sai speaks vol. 9.

Sada su se sve oči zalijepile za Učitelja, svi glasovi bili su u skladu s otkucajima Njegova srca. Bio je zanesen glazbom, opijajući naša srca nevjerojatnom veličinom toga čudesnog trenutka – to je daršan.51

Tisuće je ljudi došlo iz cijeloga svijeta: bogati i siromašni, slabi i jaki. Svi su sjedili jedni pokraj drugih u prisutnosti Sathya Saija. Ja sam i prije boravio u Njegovoj nazočnosti. Ovo je bilo moje osmo putovanje u Indiju. Ipak, ispunilo me je uzbuñenje, doživio sam viziju, kakvu nisam mogao doživjeti ni na kojem drugom mjestu na svijetu. Nema načina da se opiše taj susret. Um ne može zadržati viziju koju srce uhvati u tom trenutku bliskoga kontakta. Otkrila se vječna stvarnost – ja sam On – On je vječan – ja sam Bog!

On se u daljini počeo polako kretati poput blagog povjetarca, prema plimi i oseki ispruženih ruku, prema valovima sklopljenih ruku koje su se dizale i spuštale kako se On približavao ili udaljavao. Čovječanstvo je zajednički vapilo za osloboñenjem, moleći da bude uzdignuto od životinje do Boga. Evo Ga meñu nama u svoj Njegovoj veličanstvenosti – utjelovljenje suosjećanja, ljepote i ljubavi koja nadilazi svaki opis – bio je ovdje da nam donese mir.

Počeo sam se gušiti. "O Baba, tako sam daleko od tebe. Došlo je tako mnogo potrebitih

iz daleka – kako ih mogu odgurnuti da bih sâm došao bliže k Tebi? Nikad više neću moći privući Tvoj smiješak, niti osjetiti radost Tvoje blizine, neću sjediti uz Tvoja stopala, biti dio male obitelji. Tvoja obitelj je sada čovječanstvo. Nikad više neću biti blizu Tebe!"

Spustio sam pogled i sjedio okružen tamnim oblakom odvojenosti i tuge, i plakao. Šuškanje u gomili se približilo. Podigao sam pogled, vidio sam kako se ljudi ispred mene

odmiču. "Je li to san – to se dogaña samo u snovima. Dolazi li On k meni?" Da, On se

Dajući mi znak da ustanem i približim se, upitao je: "Sandweiss, kako si?" Kroz suze radosnice, odgovorio sam: "Vrlo sam sretan, Svami!"

Osjećao sam da je naš odnos posve osobni, kao u obitelji, savršeno blizak u gomili tisuća ljudi. S nedužnim treptanjem u očima, upitao je: "Gdje su psihijatri?"

"Doći će za tjedan dana, Svami, ja ću otići u Delhi i dovesti ih ovamo." "Koliko će ih doći?"

U mom je umu zavladao metež. Nisam znao koliko će ih doći. Preko stotinu američkih psihijatara prijavilo se kod dr. Massermana za putovanje u Indiju da je razgledaju i susretnu se sa svojim indijskim kolegama. Ja sam izvršio sve pripreme da se susretnem s grupom u Delhiju, da im govorim o Sai Babi i dovedem ovamo one koje to bude zanimalo. Ali nisam znao koliko njih će biti spremno prekinuti svoj planirani raspored i pridružiti se meni. Bio sam zbunjen i nisam znao što reći Babi. Kažem li Mu kako ih

51 vidjeti Gospoda

očekujem samo nekolicinu, a doñe svih stotinu, bit će nezgodno, a opet kažem li Mu

kako će ih mnogo doći, a doñe samo nekoliko zainteresiranih, ni to baš neće biti zgodno. Nisam mogao priznati da sam tako loše obaviješten da ne znam njihov broj, a sada sigurno nije bilo ni vrijeme ni mjesto da se o tome raspravlja detaljno. Odlučivši da izgledam važno, odgovorio sam:"Možda i svih stotinu doñe!"

Danima nakon toga Baba se nastavio raspitivati o psihijatrima. Najprije me to zanimanje veselilo. Ali nakon nekog vremena počeo sam drukčije razmišljati. Ja zapravo nisam ništa čvrsto planirao i nisam znao kako će grupa reagirati, osobito nakon duga leta avionom i iscrpljenosti zbog promjene vremenskih zona. Nisam to mogao predvidjeti – bez sumnje, ja ću im izgledati kao vjerski fanatik koji im govori kako je Gospod došao na Zemlju i poziva ih da Mu se pridruže i posjete Ga. Možda ću izgledati kao pravi smušenjak – ne samo psihijatrima. Ne znam ni što ću s Babom ako ni jedan ne doñe.

Sada je počela borba s mojim majmunskim umom. Moje su se misli okrenule Ûivinom liku Natarãje koji pleše na tijelu demona želje, spaljujući ga u pepeo, ohrabrujući nevezanost, obećavajući mir i smirenost. Ta ista slatka stopala plesala su u mom umu.

Što vas prisiljava da mislite kako je važno nešto činiti? Uravnotežite svoj um. Tada vas neće brinuti misao: raditi ili ne raditi, uspjeti ili ne uspjeti. Na vaše ravnovjesje neće ništa od toga djelovati. Neka proñu valovi sjećanja, oluje želja, plamenovi emocija. Neka više ne djeluju na vaše ravnovjesje. Budite samo svjedok. Obveza uzrokuje pridržavanje pravila, sužavanje, ograničavanje. Budite voljni biti ništa. Neka sve dualnosti utonu u vašu nepristranost.

Konačno je stigao dan odlaska. Prošlo je sedam dana od blagdana mahãûivarãtri i Baba se preselio iz Prasanthi Nilayama u Svoj ašram u Brindavanu, na periferiji Bangalorea. Vožnja od Puttaparthija do Brindavana bila je poput meditacije – moj se um prepustio tišini i širokoj otvorenosti indijskoga krajolika kojim smo se vozili.

Dan je bio svježe pročišćen noćnom kišom, posvuda je svjetlucalo jutarnje sunce. Pojavile su mi se misli o mom nedavnom boravku u Prasanthi Nilayamu, donijevši mi duboki mir. Sjedenje osam do devet sati dnevno u tihoj meditaciji u Njegovoj božanskoj prisutnosti, ostavilo je u meni pročišćeni osjećaj nekoga novog mira. Teškoće moga aktivnog, iscrpljujućeg života u Americi činile su se izbrisanima. Nestalo je i moje sklonosti da previše jedem, previše radim ili da se gubim u gledanju beznačajnih televizijskih emisija. Lišen trenutka vezanosti za obitelj i zvanje, želje za raskoši i

materijalnim dobrima, probudio sam se za jedan osjećaj koji mi se činio nekako poznat, a

ipak ga još nikad ranije nisam doživio. Moj unutarnji život postao je tako miran i staložen, činio se privlačnijim od vanjskoga svijeta. Osjećao sam se zadovoljnim u tom mirovanju. Nije bilo potrebno boriti se. Mogao bih ostati ovdje zauvijek. Baba mi je pružio kratki blijesak u duboku unutarnju istinu: izvanredni mir doista postoji u čovjeku.

Neznalice traže radost i zadovoljstvo u vanjskim stvarima premda u čovjeku postoji cijelo bogatstvo. Radost i zadovoljstvo potječu od Gospoda i nerazdvojivi su od Njega. Ispod površine se nalaze bujice pitke vode. Izmeñu nas i tih bujica debeli je sloj zemlje koji

treba maknuti duhovnim radom. Tako i mir i zadovoljstvo postoje duboko u svijesti svakog čovjeka, ali su zatrpani debelim naslagama zlih namjera i navika - pohlepom,

mržnjom, požudom, željom, ljubomorom, vezanošću za vanjski svijet. I zato čovjek treba

sve to maknuti, kako bi mogao iskoristiti to zatrpano blago.

Znao sam da ću se vratiti kući, nisam sumnjao u to. Volim svoju obitelj i ona me treba. Moram obaviti još mnoge dužnosti, ispuniti mnoge obveze. Ali u tom trenutku razmišljanja vidio sam dublje Babin misterij. Jer ako sam ja iz svoje ograničene svijesti počeo promatrati svoj unutarnji život i smatrati ga zanimljivijim od vanjskoga svijeta, kakva je tek Babina stvarnost? On vjerojatno boravi u čistoj veličanstvenosti – u čistoj ekstazi. Kakve potrebe On ima za ovim svijetom? A ipak je došao liječiti i poučavati, davati siromašnima i bolesnima, slušati njihove krikove tuge. On daje svu Svoju ljubav –

i sâm Svoj život – a sve to uz jednostavan, nedužan osmijeh. Njegov život je žrtva ljubavi, On živi za ljubav. Ta žrtva slična je Kristovom životu i Kristovoj žrtvi.

U ovom tihom trenutku mogao sam tako jasno osjećati da je svrha života, kad je čovjek prazan i bez želja, voljeti Gospoda te izraziti tu ljubav ljubaznošću prema drugima.

U najboljem slučaju svijet može pružiti tek trenutačnu radost. Sreća, blagostanje i moć samo su bljeskovi meñu tamnim oblacima bijede, siromaštva i poraza. Roñaci i prijatelji na koje smo ponosni i u koje polažemo svoje povjerenje, smrtni su i napuštaju nas bez riječi oproštaja. Ali mi nismo naučili lekciju. Mi se vežemo uz vjerovanje da je izvanjski svijet riznica mira i radosti.

Gotovo uvijek čovjek žarko želi zanemariti pogreške i nedostatke stvari koje privlače njegovu pozornost. Kad bi ih samo prepoznao, sigurno bi ih ispravno ocijenio te se ponašao inteligentnije. Kad čovjek postane svjestan da je kobra otrovna zmija, a leopard okrutna životinja, on ih izbjegava sa stalnim oprezom. Slično tome, kad postanete svjesni prolaznosti i beznačajnosti svjetovnih pobjeda i posjeda, lako ćete se odvezati od njih i koncentrirati se na unutarnje bogatstvo i viziju. Sve stvari vanjskoga pojavnog svijeta podložne su promjeni. Prolazne stvari donose samo prolaznu sreću čovjeku koji je i sâm prolazan.Kako bi i kad moglo biti drukčije? Samo izvor blaženstva može pružiti blaženstvo. Izvor koji se tek povremeno javlja, presušeni izvor može donijeti sreću samo na mahove, a i ta sreća brzo uvene i osuši se.

Samo ãtman52 je izvor blaženstva, uvijek pun i uvijek svjež. Njegova energija motivira svako biće u univerzumu – čovjeka, životinju, pticu, crva, drvo, svaku travku. Kad je čovjek jednom osjeti, blagoslovljen je božanskom vizijom, vrhunskom radošću i vječnom mudrošću. Svatko žarko želi upoznati tu energiju i biti s njom, ali samo malobrojni čine korake kako bi je ostvarili. Tisuće ljudi objavljuju veličanstvenost ãtmana, ali samo malobrojni teže da ga spoznaju.

Promotrite na čas sudbinu vladara svih kraljevstava, vojskovoña i voña naroda, predsjednika država i vlada koji izranjaju iz zaborava i uranjaju natrag u zaborav – je li ijedan od njih, kad je odlazio s ovoga svijeta, odnio sa sobom i djelić svoga bogatstva ili imetka? Kad je jedan umro, drugi je zauzeo njegovo mjesto, kad je taj umro, već je drugi bio spreman preuzeti njegovu ulogu. A svi su podjednako zaboravljeni – osim onih koji su hrabro spoznali ãtmana i uzdigli se do božanskih visina. I zato vjerujte da se uopće ne preporuča boriti se za položaj, moć, slavu i bogatstvo. Blagoslovljeni prilikom da živite

kao ljudsko biće, uzor vam treba biti želja da spoznate stvarnost. Upanišade53 vas potiču da napredujete prema tom cilju. One vas nazivaju djecom besmrtnosti. Pokušajte zaslužiti

tu čast, postići tu veličinu. Naučite koristiti sve svoje umijeće, svu svoju inteligenciju, sve

vrijeme za postizanje te pobjede. Vi ste Bog u ljudskom liku jer samo Bog može biti besmrtan. Vi ste utjelovljenje božanskog ãtmana. Nemojte ponižavati svoj život niskim ciljevima. Provedite ga u svetim mislima, u služenju bližnjima s ljubavlju, u nesebičnim djelima i slatkim riječima utjehe.

Baba mi je dopustio da doživim trenutak čudesnog mira. Ali sada sam se vratio u svijet, natrag u dramu s mojim kolegama psihijatrima. Planirajući da odletim u New Delhi podnevnim avionom, došao sam k Babi, nadajući se da ću primiti blagoslove prije odlaska.

Dok sam razmišljao što me čeka u skoroj budućnosti, malo sam se uznemirio. Čudio sam se odakle mi poticaj da sa svojim kolegama podijelim svoje iskustvo s Babom. To će oni sigurno teško progutati. Zašto da se izvrgnem objašnjavanju – možda ću izgubiti

smirenost i zaštitu, ili što je još gore, ugled? Kako je neukusno postati putujući trgovac duhovnosti, koji razvija u sebi spretne trgovačke izmišljotine u ime Boga. Zašto dakle da uopće idem na taj izlet?

Rekao sam sâm sebi – završi što si počeo, Sam, i utješi se time znajući da će Baba imati milosti ako igdje u toj zbrci motiva i grotesknosti bude postojao bar neki malen iskreni poticaj da se nekoga usreći, da se s nekim podijeli radost. S mojih usana uzdigla se molitva: "Baba, podrži me Svojom slatkom snagom, drži me blizu Sebe, pomogni mi da ostanem nevezani svjedok, zaštićen od dramatičnih nevolja."

Taksi se zaustavio, čekajući da proñe neki stari trošni crveni vlak koji je projurio s glasnim štropotom. Skrenuvši mi pozornost s prljavih vagona i kotača, moj je pogled pao na

52 duša – vidi definiciju u 26. poglavlju

53 hinduistički sveti tekstovi

drugu stranu ceste, na nasmiješeno lice jedne senzualne Indijke koja je nudila na prodaju vijence od svježe ubranog cvijeća. Želio sam cvijeće pokloniti Babi.

Postoji li ključ zagonetke u vanjskom svijetu ili u unutarnjem? Tako dugo dok se čovjek upliće u "vidljivo", ne može vidjeti Onoga koji vidi. Tako dugo dok je njegova pozornost privučena cvjetovima u vijencu, ne može prepoznati uzicu koja ih drži zajedno. Dublje ispitivanje je nužno potrebno kako bi se otkrio temelj koji pridržava vijenac. Jednako tako, jedino pomno ispitivanje može do ljudskog iskustva dovesti temelj ãtmana koji održava ovaj pojavni osjetilni svijet.

Stigavši u ašram, brzo sam pronašao mjesto blizu puta kojim Baba prolazi kad doñe na daršan. Kratko čekanje na toplom suncu i tada je tišina puna elektriciteta najavila Njegovu prisutnost. Otvorivši oči, ugledao sam Ga kako se približava, smješkajući se i izgledajući tako svježe i ljupko ovoga vedrog jutra. Kako li je iznenadan i spontan bio Njegov smiješak! Približivši se, rekao je: "Sandweiss, zašto si još uvijek ovdje? Idi po psihijatre!"

"Otići ću poslije daršana, Svami. Došao sam po Tvoj blagoslov", odgovorio sam, nudeći Mu cvjetni vijenac. Živahno i s obijesnim smiješkom, ispružio je ruku. Ali umjesto da primi vijenac, počeo se igrati s mojim prstima. Što sam više pokušavao staviti vijenac u

Njegovu ruku, to je On više skakutao od prsta do prsta moje ruke, igrajući se i zadirkujući me kao u igri lovice.

"Idi i dovedi psihijatre!", rekao je sa smiješkom, blagoslivljajući vijenac, ali ne uzimajući ga. Tada je krenuo dalje prema drugim poklonicima.

Kad je Baba iščeznuo u kući, ustao sam i pošao do Kõšïina kipa u cvjetnom vrtu. Tu je

Kõšïa svirao svoju flautu, pozivajući poklonike i kupajući ih svojom glazbom ljubavi.

Ako imate sposobnost privući Gospoda k sebi, On će sâm doći k vama i biti s vama. Budite poput Kõšïine svirale – šuplje trstike, ravne, lake, u kojoj nema nikakvih prepreka da zadrže dah. Tada će on doći i pokupiti vas s tla. On će disati božanskom glazbom kroz vas, svirat će na vama nježnim dodirom. Zadjenut će sviralu o svoj pojas. Pritisnuti će usne na nju, pomilovat će je i štititi, kititi je cvijećem. U njegovim rukama beskonačno maleno pretvorit će se u beskraj, Kozmos će se transformirati u nebo.

Jednoga dana Kõšïa se pretvarao da spava, odbacivši sviralu nemarno pokraj sebe. Rãdhã, njegova velika poklonica, približila se sretnoj svirali te je upitala tugaljivom glasom: "O, sretna flauto, reci mi kako si zaslužila tu veliku milost? Kakvoga si se zavjeta držala, koje bdijenje si obavljala, na kakvim si hodočašćima bila? Koju si mantru ponavljala, koji idol štovala?"

Njegovom milošću, flauta je dobila glas: "Oslobodila sam se senzualne želje, zavisti, pohlepe i ega – i to je sve. U meni nije ostao osjećaj ega da bude zapreka njegovoj ljubavi kako bi protjecala kroz mene prema svemu stvorenom."

Stavio sam vijenac oko Kõšïina vrata i kleknuvši pred njegova stopala zamolio sam ga da me pretvori u vrijednu sviralu.