Pobožni hinduisti vjeruju ne samo da su Vede potekle izravno od Boga, nego da ih je On kasnije dramatizirao u stvarnom životu, kako bi bile bolje shvatljive jer je smrtnom čovjeku teško da ih razumije. Bhagavadgìtã, Božja pjesma, koju mnogi smatraju evanñeljem Indije, navodno je zabilježila sve detalje toga dogañaja. U tom djelu Kõšïa, kojega zovu Kristom Indije, i Arjuna – apoteoza pročišćenog čovjeka, spremnoga za duboku duhovnu spoznaju – akteri su povijesne drame koja objedinjuje učenja Veda.

Zašto se prvo poglavlje ovoga epa zove Arjunina malodušnost? Evo scenarija – dvije velike vojske suočavaju se na prostranom bojnom polju. Na jednoj strani je vojska koju vode braća Pãïåave, simbolizirajući ispravnost. Na drugoj strani snage zla predvodi pokvarena obitelj Kaurava. Braću Pãïåave, pune ljubavi, suosjećanja i milosrña, nesmiljeno su povukla u rat sebična i izazovna djela Kaurava. Dok se drama odvija, Kõšïa, utjelovljenje Boga, pristupa voñama svake strane, nudeći im izbor: "Možete dobiti ili pomoć moćne vojske mojih roñaka, ili ću vam samo ja pomagati – premda ja neću podignuti nikakvo oružje."

Obje strane već su se osvjedočile o čudesnom i veličanstvenom Kõšïi, ali onoj zloj strani nije to bilo tako jasno kao onoj ispravnoj. Zato su odmah odabrali vojsku potpuno spremnu za bitku. Imajući jasnu i čistu viziju poput svoga karaktera, braća Pãïåave izabrala su Kõšïu. Kõšïa će upravljati Arjuninom bojnom kočijom.

Dok su se vojske, stojeći jedna nasuprot druge, pripremale za bitku, evo što je mučilo

Arjuna je odrastao s Kauravama. Nakon smrti svoga oca kralja Padua, brat njegova oca Dhõtaraštra koji ga je naslijedio na prijestolju, odgajao je njega i četvero njegove braće. Kralj Dhõtaraštra bio je glava obitelji Kaurava. U njihovim redovima Arjuna sad vidi svoje roñake po krvi, prijatelje, pratitelje i učitelje. Kad ugleda tu scenu dviju vojski, njegov duh se pokoleba. On shvati da će tisuće njegovih roñaka biti ubijeno i osakaćeno. Bez obzira koliko je neprijatelj zao, što može obiteljima na obje strane opravdati grubi pokolj? Ne, Arjuna neće sudjelovati u tome. Radije će umrijeti. Ispunjen dubokom tugom, on zavapi:

37 Swami Prabhavananda i Christopher Isherwood, Translators, Bhagavad – Gita (New York, The

American Library Inc. pp. 3o - 31

. Takav je zločin onih koji ubijaju roñake,

Prvo poglavlje Arjunina malodušnost temelj je Bhagavadgìte. 39 To je posebna vrsta malodušnosti. To je stanje uma koje svi moramo doživjeti, prije ili poslije, kao rezultat vezanosti za ovaj vanjski svijet koji je razočaravajući po svojoj prirodi, pun nepravde i patnje. Malodušnost nas čini svjesnima naših pogrešaka – ona pojačava našu čežnju za odgovorom ove zagonetke našega smrtnog postojanja, za sposobnošću da to transcendiramo. Ponižavajući naš um i ego, ova malodušnost – Kierkegaardov strah i očaj, glavna uznemirenost moderna čovjeka – priprema nas za naše putovanje u sebe. Ona nas dovodi iz našeg uma u naše srce – od sebičnosti do nesebičnosti, od samoće do ljubavi, od odvojenosti do sjedinjenja. "Gìtã koja počinje malodušnošću, završava

spoznajom – malodušnost je sjeme, spoznaja je plod." 40

Bilo o kome se radi, kolikogod je netko učen, nitko ne može izbjeći zabludi i stoga je podložan tuzi koja prekida aktivnost. Arjuna, veliki junak, sposoban za veliko odricanje i veliku mudrost, zaveden je strašnim potrebama rata, njegova tuga sprečava njegove aktivnosti. On zamjenjuje tijelo sa Sebstvom, počinje ih poistovjećivati. Pravom Sebstvu

– ãtman 41 - kojega nikad ne dodiruju obilježja promjenljivog svijeta koji je uvijek u pokretu – on dodaje nestvarnu i prolaznu prirodu svijeta i smatra tu zabludu istinitom. To

je tragedija ne samo Arjune, već i cijeloga čovječanstva.42

Možemo li transcendirati patnju – nadvladati zabludu da smo samo tijelo, ograničeno vremenom i prostorom? Bhagavadgìtã poučava nas brojnim stavovima i pristupima toj razornoj ljudskoj dilemi. Najvažniji stavovi su oni koji hvale sve glavne religije, stavovi prema vjeri i odanosti koji vode do predanosti Božjoj volji, o čijoj dinamici mi u

38 ibid. pp. 31 - 34

39 ibid. Sathya Sai Baba: Geetha Vahinì (Brindavan, Whitefiekld, Bangalore, India: Sri Sathya Sai

Publication and Education Foundation ), p.5

40 ibid., p. 5

41 vidi zadnji citat ovoga poglavlja

42 ibid., p. 2

biheviorističkoj znanosti gotovo ništa ne znamo. Možda izgleda jednostavna i naivna onima koji su znanstvenici, ali Kõšïina najdublja izjava u Bhagavadgìti je takoñer srž i Kristova učenja.

Usredotoči svoju misao na mene. Budi mi odan. Štuj me, klanjaj mi se pa ćeš stići do mene. Tu istinu ti objavljujem jer si mi drag. To je moje učenje, moja milost, to je put da stigneš do mene. Napusti sva svoja djela i obveze. Predaj mi se, ne budi žalostan. Oslobodit ću te posljedica svih tvojih djela.43

Kõšïa

Nemojmo se dati zastrašiti riječima kao što su vjera, odanost, štovanje i predanost. U tih nekoliko jednostavnih redaka postoji misterij mnogo dublji od onoga s kojim se oko susreće. Moramo si uzeti vremena da dublje ispitujemo njihovo unutarnje značenje, želimo li biheviorističkoj znanosti objasniti važnost ovog misterija. Riječi se mogu zapravo odnositi na razinu stvarnosti koju su mnogi od nas pogrešno odbili kao primitivnu i nestvarnu.

Na temelju moga iskustva, razumijevanje dinamike odanosti – čudesno transformirajući odnos izmeñu čovjeka i Boga – vodi do dubljeg razumijevanja dinamike ljubavi na način kojemu ništa na polju psihologije nije ravno. Da, Kõšïina izjava može na prvi pogled izgledati jednostavna. To se čini tako zbog toga jer mi znanstvenici koji pripadamo školi biheviorizma nismo prihvatili mogućnost Božje intervencije koja djeluje na čudesne transformacije svijesti putem procesa odanosti. Budući da je to iznad shvaćanja uma, jedini način da se shvati ta transformacija jest preko izravnoga osobnog iskustva odanosti Bogu i sâme ljubavi. Odanost i ljubav su put i cilj. Taj proces vodi do potpuno novoga unutarnjeg svijeta i ostvarenja naše unutarnje božanskosti. Glavna moderna struja u psihologiji uglavnom nije svjesna ove ekstremno suptilne unutarnje dimenzije koja se u najboljem slučaju na brzinu u riječima i slikama dotiče mistika i svetaca. U hinduističkoj tradiciji ovo univerzalno Sebstvo koje se može dosegnuti, čija je glavna osobina

nesebična ljubav, zove se ãtman. Sai Baba ovako opisuje ãtmana:

Atman je nevidljivi temelj, zbilja cijeloga pojavnoga svijeta, stvarnost iznad vidljivoga, univerzalna i imanentna u svakom biću. On je u svojoj biti lišen vezanosti, neuništiv je i ne može umrijeti. On je svjedok, na njega ne djeluju sve te promjene vremena i prostora, on je imanentan duh u tijelu, snaga impulsa i namjera koje motiviraju. To je čovjekova najdublja stvarnost, njegova božanskost, pravo Sebstvo, duša.

Ãtmana ne možete shvatiti metaforama i primjerima. On nije vidljiv ni u jednom liku, ni jedno ime ga ne označava. Kako ograničeno može shvatiti bezgranično? Može li sadašnjost procjeniti vječnost, razumije li promjenjivo postojano?

Ãtman traje i dalje, nepromjenljiv je bez obzira na to kroz koliko promjena prolazi nešto što je motivirano ãtmanom. On stupa u vezu s osjetima percepcije i djeluje na um. On budi intelekt da razlučuje i odlučuje o točkama akcije. On aktivira instrumente misli, govora i akcije, izraza i komunikacije. Oči vide, ali koja ih sila potiče na to? Vi imate uho,

43 ibid., p. 7

ali tko ga je obdario snagom da čuje? Riječi izlaze iz usta, ali tko ih potiče i oblikuje način i sadržaj govora? Ta snaga djeluje poput ćelija na bateriji koje osiguravaju žarulji struju

da svijetli. Liječnici znaju da se tijelo sastoji od stanica, od milijardi stanica koje su žive i spremne, zaposlene i aktivne. Svaku stanicu aktivira ãtman, on je stalan, trajan. On je u svakoj od njih, kao i na svakom mjestu u prostoru. Kad to spoznamo, možemo ga doživjeti kao blistavilo, potpunost, kao sjajnu svjetlost, kao beskrajnu, neusporedivu, jedinstvenu svjetlost.