Oko 30 milijuna ljudi na svijetu smatraju Sathya Sai Babu punim avatarom22 -

prevedena na rječnik Zapada, ta riječ označuje duhovnog učitelja veličine Kõšïe, Buddhe ili Isusa Krista. On pokazuje čudesne sposobnosti o kojima svjedoče tisuće vjerodostojnih svjedoka, a Njegov životni put, koji sliči Kristovom, privukao je pozornost i stvorio

pristaše velikog broja znanstvenika i pedagoga u cijelom svijetu. Mnogi od njih vjeruju da

je On najočitiji živi dokaz našega bezgraničnoga ljudskog potencijala te da je glavni čovjekov identitet čisti duh, neograničen vremenom, prostorom ili materijalnim tijelom. Njegova poruka je izazov mnogim temeljnim vjerovanjima široko rasprostranjenima meñu biheviorističkim znanstvenicima.

Na samom početku treba naglasiti važnost avatara jer mnogim je Zapadnjacima teško shvatiti puno značenje te riječi i povjerovati da avatar postoji. Veoma je pogrešno

smatrati takvo biće tek karizmatičnim duhovnim učiteljem, guruom ili čak svecem. Avatar nije niti samo kulturni fenomen posebno značajan jedino za Indiju ili Istok. Uostalom, utjecaj Isusa Krista i Buddhe očituje se na globalnoj razini. Pojava avatara je neobično rijedak i veličanstven dogañaj u povijesti čovječanstva. Njegov poziv je univerzalan. On predstavlja najuzvišeniji izraz čovjekova potencijala - bezgraničnu Svijest, Ljubav bez granica. On je sav moć, sav je Ljubav, sposoban izvršiti sve što se može zamisliti, On je biće koje stvara povijest i čije aktivnosti služe dobrobiti cijeloga čovječanstva. On govori sve svjetske jezike, izvor je svega znanja, poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost, uvijek je na svim mjestima. Avatarov život je jasni znak da su Volja, Svijest i Ljubav izvor svega stvorenoga – da Duh transcendira materiju. On je dokaz naše božanske, iskonske

prirode.

W. H. Mackintosh, britanski pisac starije generacije, opisao je važnost avatara u prikazu moje knjige Sai Baba: svetac i psihijatar.

Otkrio sam da je to veoma zbunjujuća knjiga. Jer čovjek u svakom slučaju mora biti zbunjen kad sazna da je ovih naših dana, u naše doba, Bog uzeo ljudski lik. Autor tvrdi da je Sri Sathya Sai Baba avatar, što u hinduizmu označuje silazak božanskog bića na Zemlju.

Ovo Božje utjelovljenje u ljudski lik rijedak je dogañaj, dogaña se samo onda kad se stanje čovječanstva pogorša do te mjere da mu ništa drugo ne može donijeti spasenje. Ne može se poricati kako izgleda da upravo današnja situacija zahtijeva pojavu avatara.

　

　

22 vidi definiciju avatara u 3. bilješci Uvoda

Dr. Sandweiss, američki psihijatar, u velikoj mjeri je čovjek svoga vremena. On je obrazovan da smatra znanstvenu metodu najdosljednijim i najpouzdanijim putem kojim se stiže do istine te je nadahnut doktrinama moderne psihologije koja tako mnogo naglašava potrebu da čovjek izbjegne potiskivanje osjećaja.

Čini se malo vjerojatnim da bi on bio slijepi zagovornik duhovne discipline koja odbacuje najcjenjenija vjerovanja suvremenog materijalizma. Iako znanstvenik, on je mnogo puta hodočastio u Bangalore kako bi sjedio uz stopala Sai Babe i uživao u, čini se, bezgraničnoj mudrosti ovoga svetog čovjeka. On je u Sai Babi našao biće čija su mu priroda i moć bile posve neshvatljive. To nije bio običan guru, to nije bio svami koji traži publicitet, bio je to Učitelj o kojem se pričaju priče koje čudno podsjećaju na Isusa, Buddhu i Kõšïu.

Je li Sai Baba avatar? Utjelovljenje Boga? To je važno pitanje koje zahtijeva promišljen odgovor. Ako je On Božje utjelovljenje, tada je i najuzvišenije biće na svijetu i doista najuzvišenije biće koje uopće može postojati.

Poput ostalih, roñenih i odgojenih u humanističkom okruženju smatram tu ideju jedva vjerojatnom. Zbunjuje me i dovodi u nedoumicu dublji smisao svega toga. Živim dovoljno dugo da sam naučio neke lekcije, možda ne mnoge, ali naučio sam dovoljno važnih lekcija da me uvjere u ograničenost moga shvaćanja. Ja znam premalo da bih potvrdio ili porekao mogućnost čuda – a utjelovljenje Božje spada sigurno u čuda. Mi nemamo prava dokazivati da bezgranična inteligencija ne može uzeti ograničeni lik. Jer ako su božanska svojstva svemoć, sveprisutnost i sveznanje – tada je Božje preuzimanje ljudskog lika veoma jednostavni izraz Njegove moći.

Kolikogod moj skeptični, ali i ograničeni intelekt može željeti da odbije ideju o avataru, dublji pogled u stvarnost koji mi omogućuje imaginacija i intuicija, ne dopušta mi da poričem kako je Sai Baba možda ipak Božje utjelovljenje. Mnogi svjedoci tvrde da prisutnost Sai Babe ima neobično djelovanje na njih. To nije samo suptilni utjecaj čovjeka nadahnutog Bogom, već se radi o snažnijem i izravnijem zračenju te o bujici neopisivog blaženstva koje transformira svijest prisutnih.

Budući da ja nikad nisam bio u Sai Babinoj prisutnosti, ne mogu potvrditi to djelovanje o kojem govorim. Ali, budući da ova knjiga sadrži bezbroj citata i odlomaka iz Njegova učenja, mogu komentirati njihov sadržaj i kvalitetu. Stil kojim On piše jasan je i sažet.

Dok sam čitao Njegove pouke, bio sam svjestan njihova trenutačnog utjecaja, činilo mi

se da prodire u sâmu dubinu moga uma. On uvijek naglašava Boga i Njegovu neiscrpnu ljubav. 23

　

　

　

　

　

23 W. H. Mackintosh, devet puta predsjednik Spiritualističke asocijacije Velike Britanije, pisao je članke i prikaze za bezbrojna izdanja knjiga. On je autor knjige The Essence of Spiritualism i The Unwilling Healer. Ovaj njegov prikaz pojavio se 31. prosinca 1977. godine na stranicama jednih duhovno orijentiranih londonskih novina Psychic News

Koncept avatara nesumnjivo će izgledati nevjerojatan, stran, možda i primitivan, čak odbojan intelektu mnogih biheviorističkih znanstvenika. Neki će ga možda smatrati primjerom ne samo nepoželjnoga, već i magiji sličnog mišljenja. Ako tome dodamo otpor za koji znam da ga mnogi osjećaju prema duhovnosti 24 općenito – u vrijeme dok nas pokušava privući velik broj karizmatičnih duhovnih osoba i s Istoka i sa Zapada,

uvjeravajući nas da imaju bezbrojne sljedbenike i izvanredne moći, a ipak ubrzo dokazujući da stoje na staklenim nogama, ili nešto još lošije – lako je shvatiti zašto je sofisticirani intelektualac veoma skeptičan kad se spomene još jedna takva pojava.

Unatoč svemu, molim čitatelja da za sada otkloni bilo kakve kritičke ili možda neobjektivne mentalne predrasude kako bismo mogli ozbiljno istraživati mogućnost pojave jednog avatara i promatrati utjecaj takvoga bića ne samo na biheviorističke znanosti, već i na naš način života. Mnogi neće moći tako lako prihvatiti tu temu. Sve do nedavno, bihevioristi su doslovno ignorirali duboko relevantna otkrića svetaca i mudraca

– tih znanstvenika svijesti u duhovnom svijetu.25 Ali preuzimanje toga rizika otvorenosti

može donijeti znatnu nagradu.

　

To je Sai Babin izazov sposobnosti biheviorističkih znanosti za njihovu otvorenost i promjenu. Jer ako otkrijemo da je avatar moguć – da čovjekov istinski potencijal sadržava ništa manje nego božanskost – tada će udžbenici koji definiraju našu ljudsku svijest i naš ljudski identitet, morati biti kompletno ponovno napisani. Dok to predstavlja uzbudljivu mogućnost za one prave pustolove, to može biti upravo uzrok otpora u onima koji se boje da će izgubiti osjećaj sigurnosti kad se stari koncepti sruše.

Nakon povratka s moga prvog putovanja u Indiju, u lipnju 1972. godine, činilo mi se da je moja prvenstvena dužnost bila suočiti se s tim otporom u mojoj profesiji. Možete li zamisliti, kako sam bio naivan? Vratio sam se nakon toga puta, znajući da sam doživio nešto duboko važno u odnosu na dinamiku čovjekove svijesti i mislio sam da će to svakoga beskrajno zanimati. Imao sam dokaz da je svijest, a ne materija, oblikovala temelj cijele kreacije. To su bili duboki uvidi u širenje svijesti – kako se ona isprepliće s ljubavlju i moralnošću… kako se duhovni stavovi i aktivnosti kao što su meditacija, molitva, nevezanost, odricanje, odanost i vjera odnose na razvoj karaktera – te kako oni produbljuju empatiju, intuiciju i kreativnost i zato mogu utjecati na terapijski proces. I tu je bila prilika da se proširi naša svijest, da se razmišlja o mogućnosti prošlih života koji utječu na naš sadašnji život, na nastavak svijesti i poslije smrti.

　

　

24 duhovnost je ovdje definirana kao ona dimenzija svijesti – koju smo ili osobno iskusili ili osjetili intuicijom – koja se odnosi na naše postojanje izvan vremena i fizičkog tijela, u kojoj spoznajemo da je naš najdublji i najvažniji odnos upravo odnos s Bogom i uz pomoć Božju

25 Eliade Marcea – Yoga, Immortality and Freedom

(Princeton University Press, 1958)

T.M.P.Mahadevan – Ramana Maharshi, the Sage of Arunacala

(London; George Alen & Unwin, 1977)

Swami Nikhilananda – The Gospel of Sri Ramakrishna, (New York: Ramakrishna - Vivekananda Center, 1969)

A tada je tu bilo i pitanje Boga - treba li Ga ipak smatrati ozbiljno? Može li postojati univerzalna Svijest i ljubav koja je stvorila kozmos i jesmo li mi sposobni spoznati našu povezanost s tom višom dimenzijom?

Psihologija je prvenstveno znanost o svijesti… Psiholozi se sada vraćaju bitnim pitanjima naše discipline: Kako djeluje um? Koje su glavne dimenzije čovjekove svijesti? Je li svijest individualna ili kozmička? Koji su načini da se proširi ljudska svijest? Ova se pitanja nisu još potpuno razmatrala unutar akademskih znanosti, jer ih je prevladavajući obrazac zadnjih 60 godina isključio iz ispitivanja.

Ipak, postoji proces kulturne i znanstvene evolucije, ako već ne revolucije. Akademski obrazovani ljudi, kao pripadnici svoje kulture, odražavaju opće zanimanje za "promjenljiva stanja " svijesti, za meditaciju, za stanja svijesti izazvana narkoticima, za stare i nove religije….Postoji stoga neprestana potreba za ponovnim uspostavljanjem osnova psihologije te za povezivanjem suvremenih istraživanja s istraživanjem drugih koji proučavaju svijest, kao što su bili William James i Carl Jung, kao i s "ezoteričkim"

psihologijama drugih kultura, poput sufizma, joge i budizma.26

　

Uskoro nakon povratka kući priredio sam primanje. Želio sam svakom ispričati svoju čudesnu pustolovinu u Indiji – i to je bila moja velika pogreška. Bilo je pozvano 350 prijatelja i kolega. Okupili su se impresivni govornici, uključujući liječnike, pravnike, jednoga meñunarodno poznatog učitelja joge, sve do čvrsto prizemljenih biznismena. Bio je prikazan jedan izuzetno dirljivi film. Zabava je bila dobro organizirana, hrana je bila odlična – ali nešto nije uspjelo. Ja sam izgubio svoju vjerodostojnost i većinu svojih prijatelja. Poslije su bili pozvani psihijatrijski liječnici koji su bili na specijalističkom stažu,

a kojima sam predavao u medicinskoj školi, da utvrde jesam li poludio. Tada sam tek

počeo shvaćati, kako je ta tema osjetljiva. Saznao bih to i prije da sam se samo sjetio vlastitih uspona i padova – vlastitih traženja sebe i svojih otpora tome koje sam imao u Indiji.

Zapravo, gledajući na tu situaciju s drugog ugla, činilo mi se sve to smiješnim. U Indiju sam otputovao kao moderni, uspješni psihijatar koji odlazi u pustolovinu – a vratio sam se gotovo u dronjcima i pokriven pepelom. Ovdje sam radio u odjelima za pobačaje dviju glasovitih bolnica. Kad sam se vratio dao sam ostavku zbog neusklañenosti svoga medicinskog stava prema pobačajima s mojim novim duhovnim vjerovanjima. Bio sam svjestan da se nalazim u veoma neugodnom i smiješnom položaju, kao u filmu. "O,

Bože!" Bio sam ovdje, pokušavajući održati svoj profesionalni status dok sam sumnjao da

ću konačno završiti pred svojim kolegama izjavljujući nešto poput ovoga:"Jučer mi je Bog poslao poruku izmeñu listova zelja, izjavivši da On postoji, da želi da svi znamo kako nas voli te da moramo cijeniti Njegovu kreaciju."

Pa ipak, pokušavao sam iz sve snage stvoriti neku komunikaciju unutar svoje profesije. Na godišnjim skupovima Američkog udruženja psihijatara 1973., 1974. i 1980. godine

　

　

　

26 Robert D. Ornstein, Ed. – The Nature of Human Consciousness: a Book of Readings (San Francisco: W. H. Freeman, 1973, p. xi)

stavio sam na dnevni red predavanja o Sai Babi - sva tri puta očitali su mi bukvicu. Činilo se da su moji kolege u udruženju posve nezainteresirani.

Meni je to predstavljalo razumljiv, ali profesionalno neodrživ otpor temi koja je imala tako duboko značenje. Odlučio sam podrobnije razmotriti taj problem, organizirajući intervju s jednim cijenjenim psihijatrom iz San Diega za kojega sam mislio da predstavlja glavnu struju psihijatrijskog razmišljanja. On je bio senzibilan i bistar, imao je iskustva i kao predavač i kao administrator, posjedovao je široku lepezu interesa, uključujući i zanimanje za psihosomatsku i kliničku psihijatriju. Nadao sam se da ću ustanoviti i ispitati otpore koje on možda ima u vezi ove teme. Nakon intervjua, on me zamolio da ostane anoniman.