DRŽI SE NADE
3. studenog
Svaki dan, svaki sat, po selima i gradovima,
u klinikama ili negdje uz rubove ulica,
posvuda na svijetu: ljudi koji u najdubljoj nevolji
rukama zakriljuju svoje lice,
padaju u jecaj zbog tako nesnosnog trpljenja,
preneraženo plaću zbog neumoljive smrti.
Z a š t o tolika bol, zašto toliko trpljenja?
Zašto rak? Zašto prometne nesreće?
Zašto hendikepiranost?
Zašto ćovjek mora umrijeti u proljeće života? Zašto?
Koga želiš pitati? Znanost? O n a će ti možda
moći u tančine protumačiti uzroke bolesti i smrti.
Ali što ćeš s takvim odgovorom?
Kad razmišljaš o pokojnima, o svojoj vlastitoj smrti,
o trpljenju nevinih, nailaziš na tajnu.
Možeš pokušati ne misliti na nju, zaboraviti.
Pa ipak će za svakoga od nas doći trenutak
kad ćemo morati u noć. Kad bih se barem u onaj čas
mogao pomoliti Bogu. Kad bih mu mogao doviknuti:
Zašto gasiš sunca koja si sam zapalio?
Tada bih, nadam se, srcem kušao stvari
koje razumom ne mogu dokučiti.
Bog je ljubav. On ljubi tebe i one koje ti voliš.
Sjeti se toga na grobu svojih pokojnika.
Drži se nade da ćeš i ti umrijeti
da zauvijek živiš u ljubavi.