DRUGO JUTRO

Prijatelji moji, ne smijemo se boriti sa samima sobom, moramo znati sami sebe. Sve nedosljednosti i kontradikcije samima sebi koje su se u nama razvile zbog našeg neznanja o nama, ispariti će na svjetlu samo-saznanja - kao što rosa koja pada na travu nestaje sa prvim jutarnjim suncem.

Ja potpuno razumijem vašu znatiželju i žudnju za znanjem. Žudite da znate i razumijete istinu. Želite rasklopiti misteriju života da bi ju mogli dohvatiti u cijeloj njezinoj punini. Ali ono što sada zovemo životom uopće nije život. Možemo to isto tako nazvati dugim, rastegnutim procesom umiranja. Istinito je da ne možete dosegnuti život bez da ga upoznate. Rođenje je jedna stvar a život potpuno druga. Postoji ogromna razlika između ostajanja na životu i konzumiranja života. Razlika je ogromna kao ona između smrti i besmrtnosti. Smrt je neizbježni kraj života, dok je usavršavanje nečijeg života okrunjeno životom koji je božanski.

Za one koji žele voditi božanski život, koji žele znati Boga i istinu, izgleda mi da postoje dva pristupa. Jedan je pristup moralnosti; drugi je pristup religije. Moralnost i religija obično se ne gledaju kao dva različita puta. Njih se promatra kao dva slijedeća koraka na istim ljestvama. Općenito se vjeruje da bi čovjek postao religiozan on prvo mora postati moralan. No to nije moj pogled.

Reći ću vam što ja znam. Ne smatram da je moralan čovjek bitno i religiozan čovjek iako je religiozan čovjek bezuvjetno moralan. Ne postaje se religiozan samo time što se postaje moralan, niti je moralnost početna točka, temelj religioznosti. Baš suprotno, moralnost je rezultat postajanja religioznim. Cvijeće moralnosti cvate na biljci religije. Moralnost je izraz vjerskog života. Ja gledam na religiju i moralnost kao na dvije različite staze - ne samo različite već suprotne jedna drugoj.

Moralnost, disciplina, znači pročišćenje vladanja, pročišćenje ponašanja. To je pokušaj da se na periferiji promjeni čovjekova osobnost. Ta periferija osobnosti je rezultat naših odnosa sa drugima. To je nečije ponašanje, nečiji odnos sa drugima. Kako se ponašam ili djelujem na druge je moje ponašanje. Ponašanje je odnos.

Ja nisam sam; ja sam okružen ljudima sa svih strana. I pošto sam u društvu, dolazim u kontakte sa i imam odnose sa ovim ili onim svakog trena mog života. Ti među odnosi izgleda da čine ono što su naši životi. I dobrota ili zloća našeg ponašanja ovisi o tome da li su moji odnosi dobri ili loši.

Uče nas dobrom ponašanju. Kažu nam da je to potrebno zbog društva, da je to društvena potreba. Ali društvo nema ništa sa vama, sa vašom jednostavnom, prirodnom osobnošću. S tog gledišta, društvo ništa ne gubi kada prestanete postojati. Tek kada ste u odnosu prema nekome ili nečemu postajete važni društvu. Ne vi važni društvu nego vaš rad sa drugima. Niste značajni vi nego vaše ponašanje. Stoga nije začuđujuće da je dobro ponašanje cilj koji društvo želi postići. Društvu je čovjek njegovo ponašanje i ništa više.

Ali to obrazovanje nije dobro ponašanje, ta moralnost koju društvo uči stvara privid. Prirodno je da oni koji žele ostvariti Boga i doseći religiju vjeruju da je potrebno postati pun vrlina da se dođe do istine i pravednosti. Prirodno je da oni vjeruju da je ostvarenje Boga jedino moguće kroz dobro ponašanje i da treba imati vrline prije dolaska istine. Prirodno je da oni vjeruju da će se realizacija religije i istine postići kroz moralni život, da je moralnost osnova a religija vrh, da je moralnost sjeme a religija plod, da je moralnost uzrok a religija posljedica. Ovaj tok misli izgleda vrlo jasan i ispravan ali ja vam želim reći da taj očito jednostavan i jasan način mišljenja zavarava i daje iskrivljenu sliku pravih činjenica. Istina toga je nešto potpuno drugačije.

Učenje moralnosti ne može učiniti čovjeka moralnim, a kamoli religioznim. Ono samo može učiniti čovjeka društvenim a biti društven je krivo tumačenje za biti moralan. Samo dobro ponašanje ne čini čovjeka moralnim. To preobraženje zahtjeva unutrašnje pročišćenje. Bez preoblikovanja vašeg unutrašnjeg bića ne možete promijeniti niti vaše ponašanje. Probati promijeniti rub bez mijenjanja središta je san. Napor je beskoristan, štetan. On je samoubilački. On je ništa nego nasilno djelovanje na sebe.

Bez sumnje ovo potiskivanje zadovoljava potrebe društva ali pojedinac puca pod njim  i rasipa se. To u njemu stvara podvojenost. Njegova osobnost gubi svoju prirodnu jednostavnost i on pati od sukoba u sebi. To je stalna borba, vječna unutrašnja bitka koja nikada ne završava pobjedom. To zadovoljava potrebe društva po cijenu pojedinca. Ja to zovem društvenim nasiljem.

Štogod čovjek izražava kroz svoje ponašanje je nevažno. Stvarno važne stvari su unutrašnji razlozi koji vode do takvog ponašanja. Ponašanje je pokazatelj unutrašnjeg duha, to nije korijen. Ponašanje je vanjski izraz unutrašnjeg duha. Samo neuki ljudi pokušavaju promijeniti vanjski izraz bez mijenjanja uzroka tog izraza.

Takva vrsta sadhane je beskorisna; nikada ne donosi ploda. To je kao ponašanje čovjeka koji nastoji uništiti stablo sijekući mu grane. Takva akcija, umjesto da uništi stablo potaknuti će njegov rast. Život stabla nije u njegovim granama, on je u njegovim korijenima, u nevidljivim korijenima duboko pod zemljom. To su skrivene nade i želje korijenja koje su uzele oblik stabla i grana. Kako će pomoći ako grane posiječemo? Ako stvarno želite dovesti do revolucije u životu morate ići do korijenja. Korijeni čovjekovog ponašanja su u njegovom unutrašnjem biću. Ponašanje slijedi unutrašnje biće. Unutrašnje biće ne slijedi nečije ponašanje. Stoga svaki napor da se ponašanje promijeni poprima formu potiskivanja. A može li potiskivanje dovesti do transformacije?

I što je uopće potiskivanje? Potiskivanje je ne dozvoljavanje spontanim osjećajima da izrastu u unutrašnjem biću i ne dozvoljavanje njihovog izražavanja; to je nasilno izvlačenje  i izražavanje onoga čega nema.

Ali kamo će otići ono što potiskujemo? Hoćemo li  biti slobodni od toga? Kako možemo postići slobodu potiskivanjem? Potisnuti osjećaji i dalje će biti u nama, ali će morati naći dublje, tamnije i još nesvjesnije kutke u kojima će živjeti. Uči će u još dublje regije. Sakriti će se tamo gdje ne dopire niti naša svijest o potiskivanju. Ali korijeni koji su prodrli duboko i dalje će rasti, grane će cvasti i donositi ploda, i tada će doći do takvog sukoba između naših svjesnih i nesvjesnih umova da će krajnji rezultat biti ludilo.

Ludilo  je  prirodni  rezultat  civilizacije  zasnovane  na  ovoj  vrsti  lažne,  šuplje moralnosti.

Stoga se ludilo povećava sa prednostima civilizacije i doći će vrijeme kada će cijela naša civilizacija završiti u ludilu. Posljednja dva velika rata bila su jedna vrsta ludila i mi krećemo prema trećem, možda konačnom sukobu.

Eksplozije koje se događaju u čovjekovom osobnom životu i one koje se događaju u društvu - nasilje, silovanje, nemoralnost, okrutnost - samo su rezultati potiskivanja. Čovjek ne može voditi moralan i prirodan život zbog potiskivanja i jednog dana jednostavno popusti pritisku. Bez sumnje je da se oni koji postanu licemjeri spašavaju od unutrašnjeg sukoba. Oni se prave da su ono što nisu. Oni su slobodni od bilo kakvog unutrašnjeg sukoba jer glume neku svoju ulogu.

Licemjerje se isto rađa iz moralnosti zasnovanoj na potiskivanju. Ono je način da se sačuva od unutrašnjeg sukoba. Kao što sam već rekao, u našim takozvanim moralnim životima mi ne dozvoljavamo spontanim osjećajima da izrastu i budu izraženi već izražavamo osjećaje koji stvarno ne postoje. Prvi od ova dva procesa vodi do potiskivanja; drugi vodi u licemjerje. Na kraju, prvi proces vas pretvara u luđaka, drugi u licemjera. Niti jedan od ovih rezultata nije dobar; niti vas je vrijedan. Na nesreću, naša civilizacija nam nudi samo te dvije alternative. Ako se želimo spasiti od toga da postanemo životinje, tada u našoj civilizaciji imamo samo dvije mogućnosti.

Postati životinjom znači potpuno se predati nesvjesnim instinktima. To je također nemoguće jer ono što je postalo svjesno u čovjeku ne može ponovo postati nesvjesno. Mi tražimo upravo tu nesvjesnost kada se opijamo. Traganje za opojnim sredstvima je pokazatelj naše želje da postanemo životinje. Samo kada je potpuno pijan i nesvjestan čovjek je u skladu sa prirodom, sa životinjom. Ali to je jednako kao smrt. To je ozbiljno i zaslužuje vrlo pažljivo razmatranje.

Kako čovjek postaje životinja kada je pijan i zašto traži opojna sredstva da bi postao životinja? To ukazuje na činjenicu da svjesnost u čovjeku nije dio životinjskog svijeta ili

prirode već je to dio Božanstva. To je mogućnost duše. To je sjeme, koje ne treba uništiti već njegovati. O njegovom punom rastu ovisi sloboda, oslobođenje i sreća.

I što da činimo? Civilizacija nam daje tri mogućnosti: onu od životinje, onu od luđaka i onu od licemjera. Ima li možda i četvrta mogućnost?

Da, postoji i četvrta mogućnost. Ja ju zovem religija. To je staza inteligencije i intuicije, ne bestijalnosti, ludila i licemjerja. To nije staza ugađanja, potiskivanja i igranja uloga, to je put stvarnog života i znanja.

To donosi plodove dobrog ponašanja i eliminira životinju u čovjeku; to ne potiskuje nesvjesne strasti već oslobađa čovjeka iz njihovog stiska; to ne vodi u privid dobrog ponašanja već u stvarno življenje. To nije samo navlačenje maske ili izvanjsko ponašanje, to je preobraženje unutrašnjeg bića. To nije društveno već osobno zadovoljstvo. Ono ne mijenja naše odnose već transformira nas. Odnosi se mijenjaju kao posljedica. To dovodi do revolucije u nečijem biću, tamo gdje netko prebiva u sebi. Tada se sve uokolo automatski mijenja.

Moralnost je društvena; religija je potpuno osobna. Moralnost je ponašanje; religija je unutrašnje biće. Moralnost je periferija; religija je središte. Moralnost je ličnost; religija je duša. Religija nije na repu moralnosti već bez iznimke moralnost slijedi religiju. Moralnost ne može uspjeti niti u tome da čovjeka učini normalnim, pa kako ga onda može učiniti religioznim? Moralnost počinje sa potiskivanjem, sa nametanjem stvari na nekoga, dok religija počinje sa znanjem.

U životu nalazimo zlo, neiskvarenost i neistinu. Mi moramo pronaći njihove korijene. Gdje i kako se rađa zlo? Gdje je centar iz kojega ovi otrovi dolaze i čine nečije ponašanje otrovnim? Čak i kada mislimo o vrlini, o dobrome, zašto zlo odagna sve te misli i zaogrne nekoga, okruži nečiji život, prožme nečije ponašanje? Zašto strast uvijek skrene nečije misli?

Moramo promatrati i istražiti to za sebe. Zaključci posuđeni od drugih ne pomažu jer kroz proces promatranja, kroz samo - promatranje, i samo kroz to promatranje stvaraju se snaga i energija koja sama rastvara i uništava njihov izvor u kojem se rađa i podržava zlo. To stalno promatranje je Sadhana jer to nije samo metoda poznavanja zla već i njegovog eliminiranja. Promatrajući unutrašnje “Ja” postajući svjesni i budni prema njemu, puštamo svjetlo u mračne kutke unutra. A to svjetlo ne samo da obasjava korijene nečijeg ponašanja, ono ih počinje transformirati.

Uvijek imajte na umu tu maksimu: promatranje ne samo da donosi znanje, ono i mijenja. Zapravo, promatranje donosi znanje i znanje uzrokuje transformaciju.  Samo znanje je transformacija, transformacija nečijeg cijelog postojanja. To je kao otkopavanje zemlje da se pronađe korijenje stabla i izloži ga se svjetlu. Ne samo da će mi to omogućiti da dobro upoznam korijenje, već će ih to što ću ih izvući iz zemlje i odvojiti od zemlje uništiti. I dok ja pazim na korijenje stabla, njegove će se grane posušiti.

Promatranje može dovesti do uništenja korijenja strasti. Oni ne podnose svjetlost. Zlo ne podnosi znanje. Kada je Sokrat rekao : ”Znanje je vrlina” on je najvjerojatnije mislio istu stvar. I ja kažem tu istu stvar: znanje je vrlina; neznanje je zlo. Svjetlo je moralnost; tama nemoralnost.

Promatranje, stalno promatranje nas samih, promatranje svjesnih namjera uma, budi svjesnost i omogućava joj da prodre u nesvjesni um. Nesvjesno ulazi u svjesno kroz vrata tuposti, neznanja, opojenosti i nebrige, i tako mu može dominirati. Vidjeli smo da se animalističke sklonosti razvijaju iz pripadnosti. Bijes i požuda hvataju nas samo kada smo nesvjesni i kada tražimo opojna sredstva da zadovoljimo životinjske instinkte.

Svjesnost ulazi u nesvjesni um preko nadilaženja tuposti, kroz  opreznost, promatranje i budnosti, i tada uspostavlja svoju vladavinu. Do onog stupnja do kojeg promatranje i budnost rastu u nama i do stupnja do kojeg se pravo umnost i promatranje naših namjera, djela, strasti i želja razvija u nama, do tog stupnja nas ispunjava svjesnost. A ti porivi i provale strasti, ti slijepi, nesvjesni impulsi nestaju jer mogu postojati samo u stanju spavanja, neosjetljivosti i zablude. Oni ne mogu postojati u stanju svjesnosti.

Imajte na umu da nitko nikada nije uradio nešto krivo pri zdravoj pameti, svjestan. Svi

grijesi rađaju se iz vezanosti. To je sama vezanost. Po mome umu, samo vezanost je grješna. Promatranje ukida vezanost. Stoga je važno da vidite što je promatranje i kako se do njega dolazi.

Što je samo-promatranje? Ja mirno sjedim, kao što sam jučer objasnio kada smo govorili o pokusu o pravo-umnosti, i promatram što se događa u meni. Tamo u meni postoji cijeli svijet misli i strasti. Ja promatram taj svijet. Nastavljam ga gledati kao što čovjek na obali promatra valove u moru. Krishnamurti je to nazvao “ bez-izborna svjesnost”. To je potpuno nepristrano promatranje. Nepristranost znači da ne radim niti izbor niti odluku. Ne označavam niti jednu strast ili želju dobrom ili lošom. Ne donosim presudu o dobru i zlu, o vrlini i poroku. Ja jednostavno promatram. Ja jednostavno postajem svjedok, koji stoji uzvišen i odmaknut, kao da nemam nikakvih drugih interesa osim znati i promatrati. Onaj tren kada se namjera uvuče, tren kada izbor ili presuda dođe, promatranje prestaje. Ja tada ne promatram; tada sam počeo misliti.

Molim pokušajte razumjeti razliku između mišljenja i promatranja. U ovom procesu ne trebamo misliti. Mišljenje je djelovanje svjesnog unutar svjesnog, dok je promatranje prodiranje svjesnog u nesvjesno. Čim mišljenje dođe, počinjemo raditi razliku između dobrog i zlog, i potiskivanje počinje na profinjen način. Nesvjesno tada zatvara svoja vrata  i znanje njegovih misterija nam je sakriveno. Nesvjesno otkriva svoje tajne ne mislima već promatranju, jer se u odsutnosti potiskivanja impulsi i tendencije nesvjesnog prirodno izdižu, spontano, u svojoj punoj ogoljelosti i stvarnosti i tada više nije potrebno skrivati te impulse, tendencije i strasti. Nesvjesno stoji pred nama golo, potpuno otkriveno. I koji užas uzrokuje! Kako je čovjek prestrašen kada pred sobom ugleda goli oblik koji prebiva duboko u njegovom vlastitom biću! On želi zatvoriti oči pred njim. On želi napustiti promatranje dubina i vratiti se svjetovnoj razini,

To je trenutak kada je čovjekova hrabrost i mirnoća na iskušenju. Ovo je, rekao bi, trenutak pomirenja. Oni koji prođu hrabro i mirno kroz taj trenutak postaju vladari znanja i čudesne se tajne otvaraju pred njima. Oni imaju direktan pogled na korijenje strasti i ulaze u samo srce nesvjesnosti. A sam taj ulazak donosi im jednu nadnaravnu slobodu.

Od meditacije do promatranja, od promatranja do znanja, od znanja do slobode – to je put. To je put religije, yoge. Želim da razumijete taj put i da idete njime. Tada ćete znati alkemiju transformacije ponašanja kroz unutrašnji preobražaj. Tada ćete shvatiti da je religija, a ne moralnost, temeljna stvar i da moralnost proizlazi iz religije. treba vježbati ne moralnost već religiju i to je sadhana. Moralnost slijedi u brazdi koju ostavlja religija kao što tragovi kotača slijede kola. Ako vam je to jasno, vidjeti ćete veliku istinu, a velika će se iluzija raspršiti.

Ja gledam transformaciju čovječanstva sa stajališta unutrašnje revolucije, od prodiranja svjesnog u nesvjesno. Na osnovu toga znanja može nastati novi čovjek i temelji nove kulture i novog čovječanstva mogu se položiti. Takav čovjek, onaj koji je probuđen samo-saznanjem, je prirodno moralan. On ne mora razvijati moralnost. Niti je ona rezultat njegovog djelovanja ili nastojanja. Ona zrači iz njega kao što svjetlo zrači iz svjetiljke. Njegovo dobro ponašanje nije temeljeno na suprotstavljanju njegovom nesvjesnom umu već dolazi iz punine njegovog unutrašnjeg bića. On sve čini svojim cjelokupnim bićem. U njemu nema dvoličnosti ili mnogostrukosti, već samo jedinstvo. Takav je čovjek integriran; takav je čovjek slobodan od dvostrukosti.

A božanska glazba koju čujemo kada odemo dalje od svih sukoba i razmirica nije od ovoga svijeta ili prostora. To je bezvremenska simfonija, ushićena nota, koja odjekuje u nama u trenutku mira, nevinosti i slobode od svakoga nesklada. Sami ritam te glazbe dovodi nas u sklad sa beskonačnim.

Za mene, to je realizacija Boga.