Jutro je došlo brzo. Sunce se probijalo kroz zastore. Operacija je bila zakazana za podne. Mogla sam birati: ili ću se probuditi i satima čekati na operaciju, ili ću nastaviti spavati. Još sam bila omamljena od tablete za spavanje, a možda je ošamućenost bila posljedica iscrpljenosti od noćašnjih košmara. Jutarnja svjetlost i sunce malo su me umirili, pa sam krenula razmišljati o mom posljednjem boravku u bolnici. Moji noćašnji strahovi bili su mačji kašalj u usporedbi s onima. Sada sam bar mislila da znam što me čeka.

Joe je otišao u penziju 1967. godine. Razmišljali smo o brojnim mogućnostima koje su mu se pružale. Kompjuterska tehnologija je bila u zamahu, pa je Joe sa svojim znanjem mogao birati posao u civilnom sektoru. Na nama je samo bilo da odlučimo u kom dijelu zemlje bismo željeli živjeti. Odabrali smo sjeverozapadnu obalu Pacifika gdje su Joeu ponudili posao u jednoj korporaciji za proučavanje zemljinog omotača. Smatrali smo da će nam dobro doći promjena klime. Pored toga, bit ćemo bliže mom ocu. Preselili smo se i vrlo brzo nakon preseljenja ostala sam u drugom stanju. Nismo bili pretjerano sretni, jer smo smatrali da imamo taman dovoljno djece. Osim toga, liječnici su mi preporučili da više ne rađam, jer su me prethodne trudnoće prilično iscrpile.

U trećem mjesecu trudnoće počela sam osjećati  jake grčeve, a pojavilo se i krvarenje. Rekli su mi da je trudnoća problematična i da se može očekivati spontani pobačaj. Kako krvarenje nije prestajalo, hospitalizirana sam. Do spontanog pobačaja nikako nije dolazilo, pa mi je predloženo da se trudnoća prekine abortusom, jer je postojala bojazan da će u slučaju poroda fetus biti oštećen. Imala sam povjerenje u mišljenje doktora, i nakon konsultacija sa suprugom odlučila sam se za abortus.

Prije same operacije pregledao me još jedan tim liječnika. I oni su smatrali da je abortus najbolje rješenje.  Jedan od liječnika je rekao: 'Ne razumijem zašto se taj momčić tako čvrsto drži unutra'. Ta rečenica je promijenila moju odluku. Naježila sam se od pomisli na abortus, jer sam shvatila da to dijete želi da bude rođeno.

Opet sam razgovarala sa suprugom. Ni on ni ja nismo željeli defektno dijete, ali i on se složio da nakon svega abortus ne dolazi u obzir. Iste večeri našu smo odluku saopćili liječnicima. Kad su nas saslušali, pokušali su nas uvjeriti da oštećeni fetus treba odstraniti i da ni jedan liječnik ne bi odobrio nastavak trudnoće i da oni, u slučaju da mi ostanemo kod svoje odluke, ne žele u tome imati nikakvog udjela.

Sutradan sam bila otpuštena iz bolnice. Odmah sam se dala u potragu za liječnikom koji će prihvatiti moju odluku i pratiti moju trudnoću do samog kraja. Konačno sam našla mladog liječnika koji je upravo otvorio vlastitu ordinaciju nakon što je napustio vojnu službu. Rekao je da postoje izvjesni izgledi da beba preživi, ali je i on strahovao da bi mogla biti rođena s odleđenim deformitetom. Rekao mi je da moram ležali i držali se svih njegovih uputa.

Joe je sa djecom preuzeo brigu oko kuće, a ja sam odlučila da iskoristim vrijeme koje je predamnom i da završim svoje srednje školovanje. Kako se približa vao čas poroda tako sam bivala sve prestrašenija. Djecu smo pripremili na sve mogućnosti: od toga da beba može biti rođena sa nekom deformacijom ili bez nekog dijela tijela, do toga da se može desiti da pri porodu i umre. U to vrijeme još se nije udomaćila praksa da očevi prisustvuju porodu, a ja nisam imala hrabrosti da to dijete rodim sama. Ipak je osoblje bolnice pristalo da Joe bude uz mene, premda su strahovali od njegovih reakcija. Tražili su da potpiše izjavu kojom ih oslobađa svake odgovornosti za ono što bi mu se u toku porođaju moglo desiti. Oni su, rekoše, odgovorni isključivo za mene i moje stanje.

Trudovi su počeli 19. lipnja 1968. Odmah sam prebačena u bolnicu. Bila sam toliko uplašena da sam se nekontrolirano tresla od straha. Joe je bio uz mene u rađaoni, držao me za ruku i milovao po kosi. Bio je obučen kao i svi ostali u rađaoni: u zelenom mantilu i s bijelom maskom koja mu je pokrivala usta i nos. Njegove čelično-plave oči pokušavale su me umiriti i utješiti, ali po ubrzanom disanju koje se moglo vidjeti na njegovoj maski znala sam da je bio jednako uplašen kao i ja. Kako se bližio čas poroda tako su se naše ruke stezale u neraskidiv stisak.

Kad se beba konačno rodila, pogledala sam doktora u oči. Odmah sam znala da su strahovanja i zle slutnje koje su nas opsjedale ovih proteklih mjeseci bili uzaludni. Položio je bebu na moj stomak tako da sam je mogla uzeti u naručje. I Joe i ja brzo smo je ispitali pogledom od glave do pete. Zaplakali smo. Naš je sin bio savršeno zdrav i normalan. Držeći ga tako u svom naručju znala sam da mi je bio suđen i da je i on sam žarko želio da dođe na ovaj svijet.

Iako ni pod kakvim uvjetima ne bih bila promijenila svoju odluku oko rođenja ovog djeteta, ovaj je porođaj na meni ostavio traga. Narednih mjeseci došlo je do brojnih komplikacija, pa je na kraju moj liječnik predložio histerektomiju. Opet smo odluku donijeli  Joe i ja. Odlučili smo prihvatiti savjet našeg doktora i prijatelja.

U moju je sobu sada došla neka druga bolničarka. Prodrmala me blago ne bi li me probudila. Ustvari, htjela me uspavati injekcijom kako bih lakše dočekala operaciju. Bilo mi je u tom času smiješno da me netko budi kako bi me tren kasnije opet uspavao. Bila bih se i nasmijala da injekcija nije odmah počela djelovati. Oblila me neka prijatna toplina. Mora da je par sekundi kasnije ušao i doktor, jer sam ga čula kako pita: 'Je li spremna?' Časak iza toga sve je bilo crno.

Kasno popodne tog istog dana došla sam k sebi. Pored mene je stajao doktor, koji mi je govorio da je sve proteklo u redu i da ću veoma brzo biti kao nova. Sjećam se da sam tada pomislila: 'Divno, sada se mogu konačno odmoriti i prestati brinuti zbog operacije.' Zatim sam opet utonula u san.

Probudila sam se usred noći, u dvokrevetnoj sobi u kojoj sam bila potpuno sama. Zidovi su bili obojeni živim bojama. U sobi su bila dva noćna ormarića, televizor, veliki prozor. Moj krevet je bio do prozora, baš kako sam i tražila, jer još od djetinjstva patim od klaustrofobije. Vani je bilo mračno. Jedino svjetlo je dopiralo iz noćne lampe nad umivaonikom. Pozvonila sam sestri i zamolila je da mi donese čašu vode. Rekla mi je da su mi već davali komadiće leda tokom popodneva. Nisam se ničega sjećala. Dodala je još da me posjetio moj suprug s nekim prijateljima, ali ni toga se nisam sjećala. No, bila sam svjesna da nisam bila našminkana i da moj ogrtač baš nije bio prikladan za primanje posjeta jer je jedva išta pokrivao. Morat ću još popričati s mužem o tome. Kako može dovoditi posjete bez mog znanja!?

Oko devet sati sestra mi je donijela večernju porciju lijekova. Izuzev lagane boli od operacije, osjećala sam se sasvim dobro. Progutala sam lijekove i smjestila se da gledam televiziju. Mora da sam zadrijemala, jer kad sam sljedeći put pogledala na sat bilo je devet i trideset. Osjetila sam laganu vrtoglavicu ali i potrebu da nazovem muža. Nekako sam napipala telefon i okrenula naš broj. Razgovora se ne sjećam. Samo znam da sam bila užasno pospana i jedino što sam željela bilo je da što prije zaspim. Uspjela sam isključiti televizor i povući prekrivač do brade. Hvatala me drhtavica, osjećala sam hladnoću u kostima i neku slabost koju nikada ranije nisam poznavala.