3

DRUGA VRATA SANJANJA

Tijekom vježbi u sanjanju ustanovio sam da učitelj sa- njanja mora stvoriti poučavateljsku sintezu kako bi istaknuo svaku od pojedinosti svoga poučavanja. U

suštini, ono što je don Juan želio postići u ostvarenju mojeg prvog zadatka sastojalo se u uvježbavanju moje pozornosti u sanjanju putem učvršćivanja pojedinosti mojih snova. Kako bi to postigao koristio se izoštravanjem zamisli o osvješćivanju uranjanja u san. Njegova je izlika bila u tvrdnji da je jedini na- čin osvješćivanja uranjanja u san ispitivanje elemenata nečijih snova.

Tek što sam otpočeo s vježbama u sanjanju shvatio sam da je uvježbavanje pozornosti u sanjanju od suštinske važnosti za sanjanje. Razboritom se rasuđivanju, međutim, činilo nemo- gućim da se može vježbati svjesnost na razini snova. Don Juan je tvrdio da je djelatni element takvog vježbanja upornost, te kako se um i sve njegove racionalne zapreke ne mogu natje- cati s upornošću. Prije ili kasnije, tvrdio je, slamaju se zapreke uma pod utjecajem upornosti, te na svjetlost dana dopire po- zornost u sanjanju.

Kako sam vježbao učvršćivanje i zadržavanje pozornosti u sanjanju i usredotočivanje na pojedinosti snova, počeo sam osjećati osobitu samouvjerenost koja je bila u tolikoj mjeri doj- mljiva da sam za razjašnjenje morao upitati don Juana.

»Tvoje prodiranje u drugu pozornost daruje ti takav osje- ćaj samopouzdanja«, rekao je. »To od tebe zahtijeva još veću mjeru razboritosti i ozbiljnosti. Kreći polako, ali se nemoj za- ustavljati i, prije svega, nemoj o tome govoriti. Samo čini!«

Rekao sam mu kako sam tijekom vježbanja potvrdio sve o čemu mi je dotada govorio - ako se nakratko pogleda bilo što u snu, likovi ne iščezavaju. Dodao sam kako je zahtjevni dio vježbi u slamanju prvih zapreka koje onemogućavaju osvješ- ćivanje snova i pridavanje pune svjesnosti onome što se sanja. Zamolio sam don Juana da mi izloži svoje mišljenje o tome jer sam iskreno vjerovao da je takva zapreka psihološke prirode, te da je stvorena na društvenoj osnovi koja blagonaklono pri- hvaća ugodne, a odbija prihvatiti neugodne snove.

»Zapreka je  više  negoli  društvene  osnove«,  odvratio je.

»Riječ je o prvim vratima sanjanja. Sada kada si kroz njih pro- šao čini ti se nerazboritim da se na tome zadržiš i obratiš po- zornost na pojedinosti svojih snova. To je tek pogrešna samou- vjerenost. Prva vrata sanjanja povezana su s tijekovima ener- gije u svemiru. To je prirodna zapreka.«

Don Juan me je naveo da pristanem na razgovor o sanja- nju samo u drugoj pozornosti i u vrijeme koje bude smatrao prikladnim. Ohrabrio me je za vježbanje tijekom tog vremena, te obećao da se sam neće uplitati u tijek mojih snova.

Što sam više stjecao savršenstvo umijeća uranjanja u san- janje, neprestance sam doživljavao osjete za koje sam smatrao da su od velike važnosti, kao na primjer osjećaj da se kotrljam u jarak dok bih uranjao u san. Don Juan mi nikada nije rekao da su to besmislena i bespredmetna osjećanja, već me je na- veo da ih zabilježim u svojim spisima. Tek mi je danas jasno kako sam u njegovim očima izgledao nerazborit. Danas, kada bih sam podučavao sanjanje, zasigurno bih obeshrabrio svaki sličan pokušaj vladanja na način na koji sam se sam vladao. Don Juan me je samo ismijao nazivajući me prikrivenim ego- manijakom koji se pravi da nastoji prikriti svoje osjećanje važ- nosti i veličine, pa ipak vodi sitničav i nadosobno obojeni dnevnik pod nazivom »Moji snovi«.

Svaki put kada bi mu se za to ukazala prigoda, don Juan je isticao kako energija mora osloboditi pozornost u sanjanju njegove društvene obojenosti što proistječe iz udvostručavanja naše postojeće energije. Ništa nije moglo biti istinitije. Iskr- savanje pozornosti u sanjanju neposredna je posljedica isprav- ljanja naših života. Budući da ne posjedujemo, kako je to don Juan ustvrdio, nikakav način prikapčanja u bilo kakav vanjski izvor energije, prisiljeni smo udvostručavati svoju postojeću energiju na bilo koji mogući način.

Don Juan je ustrajavao na tvrđenju  da je  način vraćanja da tako slikovito kažemo, pokretna osovina udvostručavanja energije, te da je od svih mogućih metoda vraćanja najučin- kovitije »gubljenje osjećanja vlastite važnosti.« Bio je posve uvjeren da je takav postupak neizbježan za sve što vračevi či- ne, te je  zbog toga neizmjerno veliko značenje pridavao upu- ćivanju svih svojih učenika na ispunjavanje tog zadatka. Sma- trao je da je osjećanje vlastite važnosti ne samo vračev najveći neprijatelj,  već i prokletstvo čovječanstva.

Don Juan je potkrepljivao svoju tvrdnju mišlju da se naj- veći dio naše energije troši za održavanje našeg osjećanja vlas- tite važnosti. To je najočiglednije u našoj beskrajnoj brizi za način na koji se vladamo i iskazujemo sebe u tom smislu što jasno dajemo do znanja čemu se divimo, što nam se sviđa ili što cijenimo. Mislio je da, ako smo sposobni izgubiti ponešto na osjećanju vlastite važnosti, dogodit će nam se dvije izvan- redne stvari.  Prvo,  oslobodit  ćemo  svoju  energiju  nastojanja na održanju privida zamisli o svojoj veličini; drugo, opskrbit ćemo se s dovoljno energije da prodremo u drugu pozornost kako bismo uočili stvarnu veličinu svemira.

Bilo mi je potrebno više od dvije godine kako bih postao sposoban učvrstiti svoju nepostojanu i kolebljivu pozornost u sanjanju na bilo što što sam mogao poželjeti. U tome sam pos- tigao takvo savršenstvo da sam imao osjećaj kako sve to ne- prestance činim cijeloga svog života. Čudno je bilo samo to da se nisam mogao prisjetiti vremena kada nisam imao takvu sposobnost. Ipak sam se mogao prisjetiti kako mi je teško bilo čak i pomisliti na takvo što kao mogućnost. Postalo mi je jasno

da je sposobnost ispitivanja sadržaja snova zasigurno poslje- dica prirodnog ustrojstva našeg bića, po svoj prilici nalik našoj sposobnosti hodanja. Tjelesno smo preduvjetovani za hodanje na jedan način, drugim riječima na dvije noge, iako nam je potreban ogroman napor da bismo zaista naučili hodati.

Ovakva nova sposobnost zagledanja u  pojedinosti  snova bila je popraćena ustrajnim mukotrpnim prisiljavanjem da se podsjetim na promatranje elemenata mojih snova. Bio sam svjestan svojeg prisilnog iskrivljenja karaktera, ali je u mojim snovima takva prisilnost bila u mnogome uvećana. Postala je štoviše toliko uočljivom da ne samo što sam samome sebi za- mjerao takvu iskrivljenost, već sam se stao i pitati je li riječ o iskrivljenosti ili  nečem drugom. Čak sam u jednom trenutku pomislio da gubim razum.

»Sa sobom sam vodio beskrajne razgovore tijekom snova, podsjećajući se na promatranje pojedinosti snova«, rekao sam don Juanu.

U cijelosti sam poštivao naš dogovor da ćemo o sanjanju razgovarati samo kada on načne takav razgovor. Smatrao sam, međutim, da je žurno o tome progovoriti.

»Čini li ti se da nije riječ o tebi, već o nekom drugom?«, upitao me je.

»I na to sam pomišljao, da. U takvim prigodama ne činim se nalik samome sebi.«

»Tada to niti nisi ti. Još nije vrijeme da ti objasnim tu po- javu. Recimo samo da nismo sami u ovome svijetu. Recimo da postoje i drugi svjetovi koji su pristupačni sanjačima, cjeloviti svjetovi. Iz tih drugih cjelovitih svjetova ponekad do nas do- piru energetske jedinice. Sljedeći put kada se začuješ kako se- bi prebacuješ u svojim snovima, razbjesni se i izdaj glasnu na- redbu. Reci, »Prestani!««

Dospio sam i u drugu izazovnu oblast: sjetiti se tijekom sna izdati naredbu. Vjerovao sam kako sam se, po svoj prilici zbog takva tegobna dodijavanja prilikom slušanja kako samome sebi neprestance zamjeram, doista i prisjetio viknuti, »Prestani!« Za- mjeranje je istoga trena prestalo i nikada se više nije ponovilo.

»Ima li svaki sanjač takva iskustva?«, upitao sam don Ju- ana kada sam ga sljedeći puta vidio.

»Neki imaju«, odvratio mi je posve bez zanimanja za takvo pitanje.

Stao sam se hvalisati neobičnošću svojih doživljaja. Preki- nuo me je rekavši, »Sada si spreman proći kroz druga vrata sanjanja.«

Iskoristio sam prigodu da potražim još neke odgovore na pitanja koje mu dotada nisam imao prilike postaviti. Ono što sam doživio prvi puta kada me je natjerao na sanjanje bilo mi je prvo na umu. Rekao sam don Juanu da sam promatrao ele- mente svojih vlastitih snova u njihovim istinskim sadržajima, te nikada nisam iskusio ništa ni približno nalik njihovoj jas- noći i bistrini u pojedinostima.

»Što više o tome razmišljam«, rekao sam, »to mi je sve za- gonetnije. Promatrajući ljude u tom snu, doživio sam strah i odbojnost koje ne mogu zaboraviti. Što je predstavljao taj osjećaj, don Juane?«

»Mislim da se tvoje energetsko tijelo stopilo sa stranom energijom toga mjesta, te proživjelo vrijeme njegova života. Prirodno, osjećao si se prestrašen i prepun odbojnosti; prvi puta u svojem životu iskusio si stranu energiju.

»Posjeduješ sklonost da se vladaš nalik vračevima dav- nine. Istoga trenutka kada ti se pruži prigoda, odvajaš svoju spojnu točku. U tom se trenutku o kojem govorimo tvoja spoj- na točka pomaknula na popriličnu udaljenost. Ishod je bio što si nalik starim vračevima putovao s onu stranu poznatog svi- jeta. Vrlo dojmljivo, ali i vrlo opasno putovanje.«

Zanemario sam njegove izjave za ljubav svojih zanimanja, te ga upitao, »Je li taj grad možda bio na drugoj planeti?«

»Sanjanje ne možeš objasniti na način poznatoga ili onoga za što očekuješ da bude poznato«, rekao je. »Sve što ti mogu reći jest da grad koji si posjetio nije bio s ovoga svijeta.«

»Odakle je bio?«

»Izvan ovoga svijeta, dakako. Nisi toliko glup. Bila je to prva stvar koju si zapazio. Ono što te je navelo da se krećeš u

krugovima tvoja je nesposobnost  zamišljanja  ičega što nije s ovoga  svijeta.«

»Gdje se nalazi ono što je izvan ovoga svijeta, don Ju- ane?«

»Vjeruj mi, najneobičnije je ozračje vračanja ustrojstvo ko- je nazivamo nepripadnim našem svijetu. Pretpostavio si, na primjer, da sam i ja vidio iste stvari kao i ti. Dokaz je tome što nikada nisi pitao što sam vidio. Ti i samo ti vidio si grad i ljude u tom gradu. Ja nisam vidio ništa slično tome. Vidio sam ener- giju. Izvan ovoga svijeta nalazio se samo za tebe u toj prigodi grad.«

»Ali u tom slučaju, don Juane, to nije bio stvarni grad. Po- stojao je samo za mene, u mojem umu.«

»Ne, nije tako. Sada nastojiš nešto transcendentalno svesti na nešto svjetovno. Ne možeš to učiniti. Putovanje je bilo stvarno. Vidio si grad. Ja sam vidio energiju. Nijedan od nas nije ni u krivu ni u pravu.«

»Zbunim se kada govoriš o stvarima koje su stvarne. Pri- je si rekao da smo dospjeli na stvarno mjesto. Ali ako je bilo stvarno, kako možemo imati dva različita viđenja iste stvari?«

»Vrlo jednostavno. Imamo dva različita viđenja jer smo u to vrijeme imali dvije različite razine jednolikosti i srašćivanja. Objasnio sam ti da su ta dva svojstva ključ opažanja.«

»Misliš li da se mogu vratiti u taj grad?«

»Ti si me ondje odveo. Ne znam. Ili možda i znam ali ne umijem objasniti. Ili možda umijem objasniti ali to ne želim. Morat ćeš pričekati i sam se domisliti što je na stvari.«

Odbio je svaki dalji razgovor.

»Krenimo na posao«, rekao je. »Druga vrata sanjanja dos- tižeš u trenutku kada se probudiš iz sna u drugi san. Možeš sa- njati onoliko snova koliko to želiš ili onoliko koliko si ih u sta- nju sanjati, ali moraš imati i prikladni nadzor i ne buditi se u nama poznati svijet.«

Obuzeo me panični strah. »Želiš li reći da se nikada ne smijem probuditi u ovome svijetu?«, upitao sam.

»Ne, nisam to mislio. Ali sada kada si već načeo razgovor O tome, moram ti reći da je pred tobom izbor. Čarobnjaci dav- nine su se služili time da se nikada ne bude u nama poznatom svijetu. I neki su od vračeva mog vremena upravo tako postu- pali. To se svakako može učiniti, ali ti to ne preporučujem. Ono što od tebe tražim jest da se prirodno probudiš u trenutku kada je za tebe san završio, ali tijekom sanjanja želim da vri- jeme provedeš u snovima i probudiš se u drugom snu.«

Začuo sam samoga sebe kada postavljam isto pitanje kao i prvi puta kada mi je govorio o zasnivanju. »Ali, je li to mo- guće učiniti?«

Don Juan je očigledno primijetio moju zbunjenost, te je smijući se ponovio odgovor kojeg mi je već dao. »Dakako, mo- guće je. Takav se nadzor ne razlikuje od nadzora koji imamo nad drugim prigodama u našem svakidašnjem životu.«

Brzo sam prikrio svoju zbunjenost, te bio spreman upitati mnoštvo drugih pitanja, ali me don Juan preduhitrio i stao objašnjavati ozračja drugih vrata sanjanja što me je dovelo sa- mo u stanje još tjeskobnije nelagode.

»Postoji jedna poteškoća s drugim vratima«, rekao je. »Ri- ječ je o poteškoći koja može biti ozbiljna, ovisno o iskrivlje- nosti nečijeg karaktera. Ako je tvoja namjera dopustiti sebi prianjanje za stvari ili situacije, tada smo u slijepoj ulici.«

»Kako to, don Juane?«

»Razmisli za trenutak. Već si iskusio neobičan užitak u is- pitivanju sadržaja svojih snova. Zamisli se kako prelaziš iz sna u san promatrajući sve, ispitujući svaku pojedinost. Vrlo je jednostavnostavno shvatiti kako je takvim načinom lako za- pasti u pogibeljne dubine. Posebice ako si voljan dopustiti sebi takvo poniranje.«

»Ne bi li tijelo ili mozak spontano prekinuli takvo poni- ranje?«

»Kada bi bila riječ o prirodnom stanju spavanja, uobiča- jenom stanju na koje si navikao. Ali nije riječ o takvu stanju. Riječ je o sanjanju. Sanjač je prijelaskom prvih vratiju već postigao energetsko tijelo. Ono što se zaista prenosi prilikom

prolaska kroz druga vrata, preskakivanjem iz sna u san, ener- getsko je tijelo.«

»Što bi sve to trebalo značiti, don Juane?«

»To znači da prilikom prolaska kroz druga vrata moraš u većem razmjeru i staloženije namjeravati nadzirati svoju po- zornost u sanjanju: to su jedine sigurne vratnice za sanjače.«

»Kakve su te sigurne vratnice?«

»Otkrit ćeš da je jedini stvarni cilj sanjanja usavršavanje energetskog tijela. Savršeno energetsko tijelo, između ostalo- ga dakako, posjeduje takav nadzor nad pozornošću u sanjanju da se ono može zaustaviti kada je to potrebno. To su sigurne vratnice koje su sanjačima na raspolaganju. Bez obzira u ko- likoj su mjeri dopuštene u određenom trenutku, sanjačeva po- zornost u sanjanju mora ih održavati raspoloživima u svakom trenutku.«

Iznova sam započeo sa svladavanjem novog zadatka sa- njanja. Ovoga je puta cilj bio prikriveniji, a time i teškoća ve- ća. Upravo kao i u prvom zadatku, nisam mogao dokučiti što mi je činiti. Bio sam obuzet obeshrabrujućom sumnjom da mi nikakvo mnoštvo vježbi neće biti od velike pomoći. Nakon ne- brojenih promašaja, posve sam odustao, te se odlučio zadržati na jednostavnom nastavku vježbi učvršćivanja pozornosti u sanjanju na svaku pojedinost mojih snova. Prihvaćanje vlastite nesposobnosti pridavalo mi je stanoviti napon, te sam postao pripravniji podsticati viđenje bilo koje pojedinosti u svojim snovima.

Prošla je godina dana bez ikakve promjene. Zatim se jed- noga dana nešto promijenilo. U trenutku kada sam proma- trao prozor u snu, nastojeći otkriti mogu li vidjeti i prizor iz- van sobe, neka sila nalik vjetru koju sam osjetio kao zujanje u ušima, izvukla me je kroz prozor. Trenutak prije tog izvla- čenja moja je pozornost u sanjanju bila zahvaćena neobičnim ustrojstvom na stanovitoj udaljenosti. Doimalo se nalik trak- toru. Sljedećeg sam se trenutka zatekao kako stojim pokraj njega i ispitujem ga.

Bio sam sasvim svjestan da sanjam. Ogledao sam se ne bih li otkrio što se nalazi iza prozora kroz koji sam gledao. Prizor je predstavljao posjed u  unutrašnjosti. Na  obzoru  nije bilo kuća. Iščekivao sam da se udubim u prizor. Mnoštvo poljopri- vrednih strojeva što se nalazilo uokolo kao napušteno privuk- lo je moju pažnju. Ispitivao sam pokretne strojeve, traktore, kosilice za travu, oračice i rezalice za granje. Bilo je toliko stro- jeva da sam u trenutku zaboravio svoj izvorni san. Potom sam se nastojao orijentirati promatranjem neposredno bliskog pri- zora. Bilo je nešto u daljini što je nalikovalo oglasnoj ploči, te neki telefonski stupovi uokolo nje.

Onoga trenutka kada sam pažnju usredotočio na oglasnu ploču, našao sam se kraj nje. Čelična građa oglasne ploče utje- rala mi je strah u kosti. Bilo je nečeg prijetećeg u njoj. Na oglasnoj se ploči nalazila slika zgrade. Stao sam čitati natpis: bio je to motelski oglas. Bio sam neobično siguran da se nala- zim u Oregonu ili Sjevernoj Kaliforniji.

Tražio sam i druge pojedinosti u okolini svoga sna. Vidio sam planine na velikoj udaljenosti i zelene okrugle brežuljke na većoj blizini. Na tim su se brežuljcima nalazile nakupine za koje sam mislio da su kalifornijski hrastovi. Želio sam da me primame ti zeleni brežuljci, ali su me namjesto njih primamile udaljene planine. Bio sam uvjeren da je riječ o Sierri.

Sva me je energija sanjanja napustila na tim planinama. Prije no što se to dogodilo, međutim, bio sam primamljen sva- kom mogućom pojedinosti sna. Moj je san prestao biti san. Ko- liko se ticalo moje sposobnosti opažanja, nalazio sam se zaista na Sierri, zureći u duboke tjesnace, stijene, drveće, špilje. Sa strmih kosina prešao sam na planinske vrhunce sve dok mi nije ponestalo pomnjivosti, te se pozornošću u sanjanju više nisam mogao usredotočiti ni na što. Osjetio sam da gubim nadzor. Naposljetku je iščezao i sam prizor i sve se zavilo u tamu.

»Dostigao si druga vrata sanjanja«, rekao mi je don Juan nakon što sam mu ispripovjedio svoj  san. »Sada moraš proći kroz njih. Prolaženje kroz druga vrata vrlo je ozbiljna stvar; zahtijeva vrlo disciplinirani napor.«

Nisam bio siguran jesam li ispunio zadatak koji mi je ocr- tao jer se nisam probudio u drugom snu. Pitao sam don Juana o toj nepravilnosti.

»Greška je moja«, rekao je. »Ja sam ti rekao da se valja probuditi u drugom snu, a pod time sam mislio da valja pro- mijeniti snove na valjani i točno određeni način, način na koji si ti to učinio.«

»S prvim si vratima izgubio mnogo vremena promatrajući samo svoje ruke. Ovoga si puta izravno proslijedio do rješenja ne zaustavljajući se na pomnjivom slijeđenju date naredbe: buđenja u drugom snu.«

Don Juan mi je rekao kako postoje dva načina ispravnog prolaženja kroz druga vrata sanjanja. Jedan je buđenje u dru- gom snu, drugim riječima, sanjati da se sanja, te potom sa- njati da se iz sna budi. Druga je mogućnost koristiti pojedi- nosti sna kako bi se izatkao drugi san, upravo kako sam ja to učinio.

Kako je to uvijek običavao, i ovoga me je puta don Juan pustio vježbati ne uplićući se u tijek vježbi. Potkrijepio sam obje mogućnosti koje mi je opisao. Ili sam sanjao da sanjam nakon čega bih usnio da se budim ili bih pozornost usmje- ravao na određenu pojedinost koja je bila na dohvatu moje neposredne pozornosti u sanjanju na drugi san koji je bio na većoj udaljenosti. Ili bih, pak, iskušavao pomalo izmijenjenu drugu mogućnost: usmjeravao bih se na bilo koju pojedinost sna, zadržavajući pogled sve dok pojedinost ne bi promijenila oblik, te me posredstvom mijenjanja oblika uvukla u drugi san u zujavom vrtlogu. Nikada, međutim, nisam bio u stanju una- prijed odlučiti koju ću od te tri mogućnosti slijediti. Moje su vježbe sanjanja uvijek završavale istjecanjem pozornosti u sa- njanju i naposljetku buđenjem ili zapadanjem u mračni, dubo- ki drijemež.

Sve se glatko odvijalo u mojim vježbama. Jedina je uzne- miravajuća okolnost bila stanovito uplitanje osjećanja, napad straha ili nelagode koji sam stao često doživljavati. Moj je na- čin  zatomljivanja  takvih osjećanja bio vjerovanje da je sve to

u vezi s mojim užasnim navikama objedovanja ili činjenicom da mi je tih dana don Juan davao dozu halucinogenih biljaka kao dio mojeg vježbanja. Ti su napadi, međutim, postali toliko učestali da sam morao upitati don Juana za savjet.

»Sada si dospio u najopasnije područje znanja vračanja«, započeo je objašnjenje. »Ono je zaista zastrašujuće, prava noćna mora. Mogao bih se našaliti s tobom i reći da ti nisam spomenuo takvu mogućnost iz poštovanja prema tvojem uz- nositom racionalnom umu, ali ne mogu. Svaki se vrač s time mora suočiti. To je mjesto na kojem, bojim se, možeš s pravom pomišljati da se spuštaš u pogibeljne dubine.«

Don Juan mi je vrlo svečanim tonom objasnio da život i svjesnost, kao isključiva osobina energije, nije svojstvo samo organizama. Rekao je da su vračevi vidjeli postojanje dviju vrsta svjesnih bića koja nastavaju zemlju, organska i neorgan- ska, te da su u usporedbi jednih s drugima vidjeli kako su obje vrste svjetlosne mase koje sa svakog zamislivog kuta prelaze milijuni energetskih vlakana. Razlikuju se jedni od drugih po obliku i stupnju jarkosti svijetlosti. Anorganska su bića izdu- žena i nalik svijećama, ali i sasvim neprozirna, dok su organ- ska bića okrugla i mnogo svjetlija. Druga je značajna razlika, za koju je don Juan tvrdio da su je vračevi vidjeli, u tome što su život i svjesnost organskih bića vrlo kratkotrajni jer su neprestance u žurbi, dok je život neorganskih bića neizmjerno duži, a njihova svjesnost neusporedivo spokojnija i dublja.

»Vračevi nemaju nikakvih poteškoća u susretu s njima«, nastavio je don Juan. »Anorganska bića posjeduju ključni stu- panj razvijenosti za susret i općenje,  svijest.«

»Postoje li zaista anorganska bića? Kao što postojimo ti i ja?«, upitao sam.

»Dakako da postoje«, odvratio je. »Vjeruj mi, vračevi su vrlo inteligentna stvorenja; ni pod koju se cijenu ne bi poi- gravali s pravilima uma, te zamišljali da je stvarno ono što to nije.«

»Zašto si rekao da su anorganska bića živa?«

»Za vračeve, živjeti znači biti svjestan. To znači imati spoj- nu točku i njezin okružujući žar svjesnosti, uvjet koji vračevima

ukazuje da je ono što je pred njima, organsko ili anorgansko, posvema sposobno za opažaj. Opažanje je za vračeve predu- vjet života.«

»To znači da i anorganska bića moraju umrijeti. Je li to is- tina, don Juane?«

»Dakako. Svoju svjesnost gube kao i mi, osim što je traja- nje njihove svjesnosti zapanjujuće dugo za naš um.«

»Pojavljuju li se takva anorganska bića vračevima?«

»Vrlo je teško reći što je u njih što. Recimo da smo ta bića sami primamili ili, još bolje, primorana da stupe u vezu s nama.«

Don Juan se vrlo pomnjivo zagledao u mene. »Ne vjeruješ ni u što o čemu sam ti govorio«, rekao je tonom nekoga koji je došao do nepobitnog zaključka.

»Gotovo mi je nemoguće o tome razmišljati racionalno«, rekao sam.

»Upozorio sam te da će ova tema navesti tvoj um na isku- šavanje samih njegovih granica. Valjana stvar koju moraš uči- niti jest da napustiš svaki oblik rasuđivanja i dopustiš da se stvari odvijaju svojim tijekom, što znači dopustiš da ti anor- ganska bića pristupe.«

»Misliš li ozbiljno, don Juane?«

»Smrtno sam ozbiljan. Poteškoća je s anorganskim bićima što je njihova svjesnost vrlo spora u usporedbi s našom. Ča- robnjaku su potrebne godine kako bi se upoznao s anorgan- skim bićima. Preporučljivo je stoga biti strpljiv i čekati. Prije ili kasnije će se pojaviti. Ali ne na način na koji bismo se pojavili ti ili ja. Oni se upoznaju na vrlo neobičan način.«

»Kako ih vračevi primamljuju? Postoji li zato posebni obred?«

»Pa, zasigurno ne stoje na sredini puta i zazivaju ih drhta- vim glasovima usred ponoći, ako si na to mislio.«

»Što čine, dakle?«

»Primamljuju ih tijekom sanjanja. Rekao sam da je ono što čine više od primamljivanja; činom sanjanja vračevi zazivaju ova bića da s njima stupe u dodir.«

»Kako ih vračevi zazivaju  činom sanjarija?«

»Sanjanje je podsticanje mjesta na kojem se spojna točka pokreće u snovima. Ovim se činom stvara određeni energets- ki naboj koji privlači njihovu pažnju. To je nalik pecanju ribe; ribe se primamljuju na mamac. Putem dostizanja i prolaženja kroz prva dva vrata sanjanja vračevi postavljaju mamce za ova bića, te ih primamljuju na pojavljivanje.

»Prolaženjem kroz dvoja vrata očituješ im svoje zapovije- di. Potom moraš čekati na njihov znak.«

»Kakav je to znak, don Juane?«

»Po svoj prilici pojavljivanje nekog od njih, iako se čini preuranjenim. Mislim da će njihov znak biti jednostavno upli- tanje u tvoje sanjanje. Vjerujem da napadi straha koje sada doživljavaš nisu posljedica probavnih smetnji, već energetski tijekovi koje ti šalju anorganska bića.«

»Što da učinim?«

»Moraš  odmjeriti  svoja  očekivanja.«

Nisam razumio što je time mislio, te mi je stoga pomnjivo objasnio kako su naša uobičajena očekivanja u trenutku kada se upuštamo u dodir sa srodnim ljudima ili drugim organskim bićima iščekivanje izravnog odgovora na naša poticanja. S anorganskim bićima, međutim, budući da su od nas odvojena najužasnijom preprekom - energijom koja se kreće drugom brzinom - vračevi moraju odmjeriti svoja očekivanja i pod- staknuti svoja poticanja toliko dugo koliko je to potrebno da stupe u dodir s ovim bićima.

»Misliš li time, don Juane, da je poticanje isto što i vjež- banje   sanjanja?«

»Da. Za besprijekoran ishod moraš svojim vježbama do- dati namjeru dosizanja anorganskih bića. Odašilji osjećanje snage i povjerenja, osjećanje silovitosti i izdvojenosti. Pod sva- ku cijenu izbjegni odašiljanje osjećanja straha ili užasnutosti. Ova su bića u priličnoj mjeri zastrašujuća sama po sebi; sas- vim je suvišno da im dodaješ svoju užasnutost, vrlo blago re- čeno.«

»Nije mi jasan, don Juane, način na koji se ta bića pojav- ljuju vračevima. Koji je to posebni način na koji se očituju?«

»Ponekad se materijaliziraju u svakidašnjem svijetu, pred našim nosom. Većinom je njihova nevidljiva prisutnost na- značena tjelesnim napadom, podrhtavanjima koja prodiru do srži kostiju.«

»Što se događa u sanjanju, don Juane?«

»U sanjanju je posve obrnuto. Ponekad ih osjećamo onako kako se sama osjećaju, kao napad straha. Većinom se materi- jaliziraju pred nama. Budući da na početku sanjanja s njima nemamo nikakvo iskustvo, mogu na nas djelovati strahom koji prelazi sve granice. U tome je istinska opasnost za nas. Ka- nalom straha mogu nas pratiti i u svakidašnjem svijetu s pogi- beljnim   posljedicama.«

»Na koji način, don Juane?«

»Strah se može nataložiti u našim životima, nagnavši nas da budemo pravi umješnici kako bi se s njime suočili. Anor- ganska bića mogu biti gora od kuge. Strahom nas mogu do- vesti do ruba ludila.«

»Što vračevi čine s anorganskim bićima?«

»Miješaju se s njima. Preobraćaju ih u saveznike. Stvaraju udruge i neobična prijateljstva. Nazivam ih smionom vratolo- mijom u kojoj opažanje igra najvažniju ulogu. Mi smo društ- vena bića. Uvijek tražimo društvo svega što je svjesno.

S anorganskim bićima tajna nije u strahu. Straha se treba osloboditi na samome početku. Namjera za kojom se valja povoditi jest moć odricanja. U toj namjeri valja odaslati po- ruku «Ne bojim te se. Dođi k meni. Ako mi priđeš, pozdravit ću te. Ako ne želiš prići, nedostajat ćeš mi.» Takva će ih poru- ka navesti na znatiželjnost i zasigurno će htjeti prići.«

»Zašto bi me tražili ili zašto bih, nebesa, ja tražio njih?«

»Sanjači, htjeli to ili ne, u svojim sanjanjima traže dodir s drugim bićima. Na tebe bi to moglo djelovati kao šok, ali sa- njači izravno traže skupine bića, nizove anorganskih bića u ovom slučaju. Sanjači za njima tragaju s velikom lakomošću.«

»To mi je vrlo neobično, don Juane. Zašto bi vračevi činili takvo što?«

»Za nas je novost postojanje anorganskih bića. Za njih je, pak, novost što netko naše vrste prelazi granice njihove ob- lasti. Moraš zapamtiti da anorganska bića s njihovom veličan- stvenom svjesnošću pokazuju neizmjeran utjecaj na sanjače, te ih s lakoćom mogu prenijeti u svjetove što se ne mogu ni zamisliti.

»Čarobnjaci davnine su ih koristili, te su upravo oni sko- vali naziv saveznici. Njihovi su ih saveznici podučili da po- kreću svoje spojne točke izvan granica jajeta u neljudski sve- mir. Kada premještaju vrača, premještaju ga s onu stranu ljudske oblasti.«

Čuvši ga kako govori, bio sam obuzet neobičnim strahom i zlim slutnjama, što je odmah primijetio.

»Ti si zaista pobožan čovjek«, stao se smijati. »U ovom trenutku osjećaš đavolovo dahtanje  na svome vratu.  Promisli o sanjanju na ovaj način: sanjanje je opažanje onoga u što ne možemo ni povjerovati da se dade zamijetiti.«

U budnome sam stanju sumnjao u mogućnost postojanja anorganskih svjesnih bića. Kada sam sanjao, međutim, moje svjesne brige nisu bile od velike koristi. Napadi straha koje sam mogao osjetiti u cijelom tijelu i nadalje su se nastavljali, ali je svaki takav napad pratilo neobično spokojstvo, spokojst- vo koje je naposljetku prevladalo tako da više nisam osjećao nikakav strah.

U to mi se vrijeme činilo da se svaki prekid sanjanja do- gađa vrlo iznenadno  i bez ikakvog upozorenja. Prisutnost anorganskih bića u mojim snovima nije bila nikakav izuzetak. Njihov se dodir dogodio tijekom sna o cirkusu kojeg sam poz- navao iz djetinjstva. Okružje se doimalo nalik gradu u plani- nama Arizone. Stao sam promatrati ljude s neopisivom željom da ću iznova ugledati ljude koje sam vidio prvi puta kada me je don Juan uveo u drugu pozornost.

Promatrajući ih, osjetio sam zamjetni napad nervoze u predjelu trbuha; osjet je nalikovao snažnom udarcu. Napad je

odvratio moju pažnju, te sam izgubio pregled nad ljudima, cir- kusom i planinskim gradom u Arizoni. Na njihovom su se mjestu pojavila dva lika neobična izgleda. Bili su tanki, široki manje od stope, ali vrlo dugi, po svoj prilici sedam stopa. Uz- dizali su se oko mene nalik na dva ogromna zemaljska crva.

Znao sam da je sve to san, ali sam istodobno bio svjestan da vidim. Don Juan mi je protumačio viđenje tijekom moje uobičajene svjesnosti, kao i u drugoj pozornosti. Iako viđenje nisam mogao sam doživjeti, mislio sam da sam razumio za- misao o neposrednom opažanju energije. U tom sam snu pro- matrao dva neobična lika, te naposljetku shvatio da vidim energetsku jezgru nečeg nevjerojatnog.

Ostao sam sasvim miran. Nisam se pokretao. Najnevjero- jatnije je bilo što likovi nisu iščezavali niti se mijenjali u neki drugi oblik. Bila su to postojana bića koja su zadržavala svoj oblik nalik svijeći. Nešto je u njima osnaživalo nešto u meni na zadržavanje pogleda na njihov oblik. Znao sam to jer mi je nešto govorilo da se neće pokretati ako se sam ne pokrenem.

Sve se završilo u trenutku kada sam se probudio sav u strahu. Odjednom sam bio obuzet strahom. Duboka me je uz- nemirenost posve preplavila. Nije to bila briga psihološkog po- rijekla, već prije tjelesno osjećanje uznemirenosti i tuge bez ikakva vidljiva razloga.

Od tog su se trenutka dva neobična lika pojavljivala preda mnom u svakom sanjanju. S vremenom se doimalo kao da sa- njam samo da bih se susreo s njima. Nikada se nisu pokušavali kretati prema meni ili stupiti u dodir sa mnom ni na koji na- čin. Samo su stajali ondje, nepokretni, ispred mene onoliko dugo koliko je trajao moj san. Ne samo što nikada nisam po- kušao promijeniti svoje snove, već sam posve zaboravio i iz- vornu potragu tijekom vježbi sanjanja.

Kada sam naposljetku s don Juanom raspravio sve što mi se događalo, proteklo je nekoliko mjeseci tijekom kojih sam samo promatrao dva lika.

»Zabrazdio si na opasnom raskrižju«, rekao mi je don Juan. »Nije dobro što progoniš ta bića, ali ih nije dobro niti

ostaviti na miru.  Zasada je njihovo prisustvo  zapreka tvojem sanjanju.«

»Što mogu učiniti, don Juane?«

»Suoči se s njima upravo u ovom trenutku u svijetu svaki- dašnjeg života i reci im neka se vrate kasnije, u trenutku kada ćeš imati više sanjalačke snage.«

»Kako da se suočim s njima?«

»Nije jednostavno, ali se može izvesti. Moraš samo imati dovoljno hrabrosti koje, dakako, imaš napretek.«

Nije ni čekao da mu kažem kako nemam dovoljno hra- brosti, već me je poveo na brežuljke. U to je vrijeme živio u Sjevernom Meksiku, te je odavao dojam kao da je posve usam- ljen vrač, starac na kojeg su već svi zaboravili, te ujedno i kao čovjek koji je posvema izvan svih aktualnih zbivanja. Bio sam uvjeren i da je čovjek čija je inteligencija nadmašivala sve granice. Zbog toga sam se želio požaliti na ono što sam napo- la smatrao običnim pretjerivanjem.

Umijeće vračeva, njegovano tijekom stoljeća, bilo je za- štitni znak don Juana. Pobrinuo se da razumijem sve što sam mogao u tijeku uobičajene svjesnosti, ali se istovremeno po- brinuo i da proniknem u drugu pozornost u kojoj sam shvatio ili barem predano slušao sve čemu me je podučavao. Na taj me je način rascijepio i podijelio na dva dijela. U uobičajenoj svjesnosti nisam mogao razumjeti zašto ili kako sam bio više nego voljan ozbiljno prihvatiti ovakvu pretjeranost. U drugoj mi se pozornosti sve činilo smislenim i objašnjivim.

Tvrdio je kako je druga pozornost dostupna svima nama uz voljno pridržavanje racionalnosti našeg uma, kojeg se po- neki od nas pridržavaju strastvenije i ogorčenije od drugih, te je time druga pozornost nadohvat ruke. Tvrdio je da sanjanje slama zapreke koje okružuju i odjeljuju drugu pozornost.

Onaj dan kada me je poveo na brežuljke Sonoranske pus- tinje kako bih se susreo s anorganskim bićima bio sam u uobi- čajenom stanju svjesnosti. Pa ipak sam znao da moram učiniti nešto što će zasigurno biti nevjerojatno.

U pustinji je rominjala kiša. Crvena je prašina još uvijek bila mokra, te sam nespretno koračao na gumenim potplatima cipela. Morao sam se uzverati na stijenje kako bih skinuo de- bele naslage prašine. Kretali smo se u smjeru istoka, uspinjući se na brežuljke. Kada smo dospjeli do uskog klanca između dva brežuljka, don Juan se zaustavio.

»Ovo je zasigurno idealno mjesto za tvoje prijatelje«, rekao je.

»Zašto ih nazivaš mojim prijateljima?«

»Sami su ti se nametnuli. Kada to učine, to je znak da tra- že društvo. Već sam ti spomenuo da se vračevi sprijateljuju s njima. Tvoj je slučaj uzoran primjer takvog sprijateljivanja. Ne moraš ih čak ni poticati na stupanje u dodir.«

»Što podrazumijeva takvo prijateljstvo, don Juan?«

»Podrazumijeva uzajamnu izmjenu energije. Anorganska bića opskrbljuju svoju visoku svjesnost, dok vračevi opskrblju- ju svoju povišenu svjesnost i visoku razinu energije. Pozitivni je ishod podjednaka razmjena. Negativni je ishod ovisnost na obje strane.

»Stari su vračevi voljeli svoje saveznike. Ustvari, voljeli su svoje saveznike više od bića svoje vrste. U tome mogu pred- vidjeti strašne opasnosti.«

»Što mi savjetuješ učiniti, don Juan?«

»Pozovi ih. Odmjeri ih i zatim odluči što ćeš učiniti.«

»Što moram učiniti kako bih ih pozvao?«

»Zadrži svoje viđenje tijekom sanjanja u umu. Razlog zbog kojeg su te počastili svojim prisustvom tijekom sanjanja jest njihova želja da u tvojem pamćenju oblikuju svoj lik. Sada je trenutak da iskoristiš to pamćenje.«

Don Juan mi je bespogovorno naredio da sklopim oči i za- držim ih sklopljenima. Zatim me je uputio da sjednem na sti- jenje. Osjetio sam oštrinu i hladnoću stijenja koje je bilo vrlo ukošeno; s mukom sam zadržavao ravnotežu.

»Sjedi ovdje i predstavi njihov lik u onom obliku u kojem si ih vidio u snovima«, prošapta mi don Juan na uho. »Daj mi znak u trenutku kada se usredotočiš na njih.«

Bilo mi je potrebno vrlo kratko vrijeme i malo truda da sa- činim cjelovitu mentalnu sliku njihova oblika, onakvog kakav je bio u mojim snovima. Nije me iznenadilo što sam to bio u stanju učiniti. Ono što me je zaprepastilo, iako sam očajnički pokušavao dati do znanja don Juanu da sam ih oslikao u svo- me umu, bila je činjenica što nisam mogao izgovoriti ni riječi niti otvoriti oči. Zasigurno sam bio posve budan. Mogao sam čuti sve sasvim jasno.

Čuo sam don Juana kako govori, »Sada možeš otvoriti oči.« Otvorio sam ih bez ikakvih poteškoća. Sjedio sam prekrš- tenih nogu na stijenama koje nisu bile one iste koje sam pod sobom osjetio kada sam sjedao. Don Juan je bio iza mene, s moje desne strane. Pokušao sam se okrenuti kako bih ga po- gledao, ali mi je glavu zadržao u istom položaju. Tada sam ug- ledao dva tamna lika nalik dvjema tankim granama ravno pred sobom.

Zurio sam u  njih  otvorenih  ustiju; nisu  bili  toliko visoki kao u mojim snovima. Smanjili su se na pola svoje visine. Na- mjesto da budu oblici zastrašujuće svjetlosti,  sada  su  to  bila dva  sažimljena,  tamna, gotovo posve crna, prijeteća štapa.

»Digni se i zgrabi jednog od njih«, naredi mi don Juan, »i ne puštaj ga ma što te potreslo.«

Siguran sam da nisam želio učiniti ništa tome nalik, ali me je neka nepoznata sila nagnala, i protiv moje volje, da usta- nem. U tom sam trenutku jasno shvatio da bi rado prekinuo što mi je naredio da činim, iako nisam imao nikakve svjesne namjere da to zaista i učinim.

Gotovo bez svoje volje napredovao sam korak po korak prema ona dva lika. Pritom mi je srce tako snažno tuklo da sam mislio da će mi iskočiti iz grudi. Uhvatio sam štap sa svoje desne strane. Osjetio sam takav strujni udar da sam zamalo ispustio tamni lik.

Do mene je dopro don Juanov glas kao da mi dovikuje sa velike udaljenosti. »Ispusti ga i izvršio si zadatak«, vikao je.

Držao sam se toga lika koji se vrtio i uvijao. Nije bio nalik životinji od krvi i mesa, već nešto sasvim paperjasto i svijetlo, iako  nabijeno  strujama.  Okretali  smo  se  i  uvijali  na  pijesku

klanca. Iz njega su izbijali udari i udari strujnih tijekova koji su izazivali mučninu. Udare sam osjećao kao mučninu jer sam se suočio s nečim što se sasvim razlikovalo od energije koju sam redovito iskušavao u svakidašnjem svijetu. Kada su udari po- godili moje tijelo, zagolicali su me i naveli na vriskanje i rezanje nalik životinji, ne u zastrašenom, već sasvim neobičnom bijesu.

Lik je naposljetku postao miran i čvrst oblik što se nalazio ispod mene. Ležao je sasvim nepokretan. Upitao sam don Jua- na je li mrtav, ali nisam mogao čuti vlastiti glas.

»Nikako«, odvrati netko smijući se, netko tko nije bio don Juan. »Samo si iscrpio njegov energetski naboj. Nemoj još us- tati.  Ostani gdje jesi još samo trenutak.«

Pogledao sam upitno don Juana. Promatrao me je ispiti- vački i s velikom znatiželjom. Potom mi je pomogao ustati. Tamni je lik ostao na zemlji. Htio sam upitati don Juana je li s tamnim likom sve u redu. I opet nisam mogao izustiti ni gla- sa, a kamoli pitanje. Zatim sam učinio nešto posve neobično. Sve sam prihvatio kao posve stvarno. Sve do tog trenutka nešto je u mome umu zadržavalo moje racionalno rasuđivanje da sve što mi se dogodilo shvatim kao puki san, san koji je bio prouzrokovan don Juanovim čarolijama.

Krenuo sam prema liku na zemlji i pokušao ga podići. Ni- sam ga mogao obgrliti jer nije imao nikakve mase. Nisam znao što da učinim. Isti glas, koji nije bio don Juanov, reče mi da legnem na vrh anorganskog bića. Učinio sam to i oboje usta- dosmo u jednom pokretu. Anorgansko je biće nalikovalo tam- noj sjeni što je bila prilijepljena za mene. Nježno se odvojilo od mene i nestalo, napuštajući me s neobično ugodnim osje- ćanjem  cjelovitosti.

Trebalo mi je više od dvadeset i četiri sata da iznova stek- nem vlast nad sobom. Prospavao sam većinu vremena. Don Juan me je s vremena na vrijeme obilazio postavljajući mi uvi- jek isto pitanje, »Je li energija anorganskog bića bila nalik vatri ili vodi?«

Činilo mi se da mi je grlo posve slijepljeno. Nisam mu mo- gao  reći  da  su  energetski  udari  koje  sam  osjetio  nalikovali

mlazevima vode nabijene strujom. Nikada nisam osjetio mla- zeve strujne vode u cijelom svom životu. Nisam siguran može li ih se proizvesti ili osjetiti, ali to je bila predodžba što je po- igravala u mojem umu svaki puta kada bi mi don Juan pos- tavio svoje ključno pitanje.

Don Juan je spavao kada sam shvatio da sam se posve oporavio. Znajući da je don Juanovo pitanje bilo od velike važnosti, probudio sam ga i ispričao mu što sam osjetio.

»Nećeš morati pomagati prijateljima među anorganskim bićima, već ćeš iskusiti odnos dodijavajuće ovisnosti«, ustvrdio je. »Budi vrlo pažljiv. Vodena anorganska bića sklonija su ra- zuzdanostima. Stari su vračevi vjerovali da su takva bića oda- nija i sposobnija za podražavanje ili da čak imaju i osjećaje. Za razliku od vatrenih bića koja su naučena biti ozbiljnijima i suzdržanijima, ali i gizdavijima.«

»Kakvo je značenje svega toga za mene, don Juane?«

»Značenje je isuviše veliko da bih o tome sada raspravljao. Moj je savjet da iz snova, kao i iz svog života odstraniš strah kako bi se valjano vladao. Anorgansko biće čiju si energiju is- crpio, te je iznova napunio, streslo se iz svog oblika nalik svi- jeći. Doći će te moliti za još takvih preobrazbi.«

»Zašto me nisi zaustavio, don Juane?«

»Nisi mi dao dovoljno vremena. Osim toga, nisi me ni čuo kako ti dovikujem da ostaviš anorgansko biće na tlu.«

»Morao si me prije podučiti, kako to uvijek činiš, o svim mogućnostima.«

»Nisam znao za sve mogućnosti. Kada je riječ o anorgan- skim bićima, tek sam početnik. Odbio sam primiti taj dio zna- nja vraćanja jer sam smatrao da je isuviše dosadan i gizdav. Ne želim biti prepušten na milost i nemilost nijednom biću, anor- ganskom ili organskom.«

Bio je  to kraj našeg razgovora. Trebao sam biti zabrinut zbog njegove krajnje negativne reakcije, ali to nisam bio. Bio sam nekako siguran da je sve što sam učinio bilo ispravno.

Nastavio sam svoje vježbe sanjanja bez ikakva uplitanja anorganskih  bića.