DRUGA VEČER

Prvo pitanje:

Da li misliš da je loše biti moralan?

Ne. Ja ne smatram da je loše biti moralan ali smatram da je iluzija moralnosti loša. Ona je prepreka stvarnoj moralnosti.

Lažna moralnost je vanjski premaz, pokrivač. Ona ne služi ničemu osim zadovoljavanju licemjerja i po mojem viđenju nema većeg nemoralnog stanja uma od stanja licemjerja i egoizma. Lažna moralnost stvara predstavu od poniznosti i slobode od egoizma, ali ispod nje ego se hrani i cvate. Zar ne vidite istinu onoga što vam govorim o takozvanom sadhusu i svetim ljudima u ovoj zemlji? Ova takozvana moralnost, usvojena, stvorena i prihvaćena kroz napor nije po meni ništa drugo nego glumljenje. Često su stvari u čovjekovom unutrašnjem umu upravo suprotne. Ono što se javlja na površini nedostaje unutra. Gore je cvijeće a trnje je ispod. I ta stalna borba između ponašanja i unutrašnjeg bića, taj nepremostivi jaz između svjesnosti i nesvjesnosti dijeli i razdvaja čovjekovu osobnost. U takvom čovjeku nema sklada. A tamo gdje nema niti sklada niti muzike nema ni radosti. Po mojem mišljenju, stvarni moralni život je izraz radosti.

Moralnost je artikulacija radosti, spontani izraz. Kada radost teče iz nečijeg unutrašnjeg bića izvana se pokazuje u dobrom ponašanju, u moralnosti. Miomiris blaženstva koji se širi od takvog čovjeka je istinska dobrota života.

Stoga ja tražim od vas da stvarate sklad a ne sukobe. Molim pokušajte spoznati tu istinu. Nemojte samo slušati što vam kažem već tako pokušajte živjeti. Tada ćete vidjeti kako smo svojim vlastitim rukama bacili naše živote u anarhiju sukoba, u unutrašnju dvojnost - živote koje smo mogli transformirati u jedan trajni i prelijepi ples na božansku glazbu.

Moralnost dolazi sama kao što se cvijeće pojavljuje na drveću. To nije nadarenost. Sjeme meditacije je posijano i tada se žanje urod moralnosti. Moralnost nije nešto što se može postići trudom. To je nešto što se ispunjava, postiže, kroz meditaciju. Iz meditacije, mir, sklad i ljepota teku. I onaj koji je miran u sebi nije sposoban druge učiniti nemirnima. Onaj koji ima u sebi glazbu čuti će jeku svoje vlastite muzike kako odjekuje od svakoga tko se nalazi oko njega, i onaj koji u sebi posjeduje ljepotu otkriti će da njegovo ponašanje uzrokuje da sva ružnoća nestaje. Nije li to sve, po sebi, moralnost?

Drugo pitanje:

Kažete da je moralnost društvena korist? Zar je potpuno  beskorisna pojedincu?

Moralnost ili moralno ponašanje je jednostavno korisno što se tiče društva ali za pojedinca nije korist već radost. Stoga, potrebe društva se zadovoljavaju čak i pseudo - moralnošću ali to nije dovoljno dobro za pojedinca. Da se dobro ponašate prema drugima je dovoljno dobro za društvo ali nije dovoljno dobro za vas. Morate biti sposobni vidjeti i ovo - da li ste dobri u sebi ili ne. Društvo brine o vašoj ličnosti, ne o vašem unutrašnjem biću. Ali za vas ličnost nije ništa više nego nošnja. Vi počinjete tamo gdje pokrov prestaje. Ispod i bez ove maske ličnosti je vaše istinsko biće. I tu se rađa stvarna moralnost.

Društvo stvoreno od lažne moralnosti zove se civilizacija, dok društvo sastavljeno od ljudi koji su dosegli stvarnost života zovemo kultura. To je razlika između civilizacije i kulture. Civilizacija je korisnost; kultura je unutrašnji sklad i radost.

Danas imamo civilizaciju ali ne kulturu. Ipak možemo stvoriti kulturu ako se svi zajedno potrudimo. Civilizacija proizlazi iz pročišćavanja naših odnosa sa drugima; kultura proizlazi iz pročišćavanja nas samih, iz postajanja kreposnim. Civilizacija je tijelo; kultura je duša. Samo oni koji su čvrsto ukorijenjeni u svojim dušama mogu stvarati kulturu.

Treće pitanje:

Da li je religija društvena? Da li je potpuno osobna?

Da, religija je apsolutno osobna stvar. Društvo nema dušu, nema središte svjesnosti kao takvo. Društvo je jednostavno produkt naših međusobnih odnosa. Pojedinac ima dušu  i stoga je religija za pojedinca. Religija nije jedan od naših odnosa, to je moje biće. Otkriće nečije stvarne prirode, nečijeg stvarnog bića i slijedeći izraz je religija.

Religija, dharma, je samo-spoznaja. Pošto religija nije društvena, nečija sadhana, nečije prakticiranje religije, ne odnosi se na grupu, ali nečije religiozno iskustvo baca svjetlo na grupu, na društvo. Iako je prakticiranje religije osobno ono također ima utjecaj na društvo. Kada je čovjek ispunjen unutrašnjim svjetlom njegovo ponašanje je također prožeto njime. Unutrašnje biće je individualno, osobno, ali ponašanje je društveno.

Sadhana ne može biti skupna, jer treba upoznati vlastito ja ne u društvu sa ostalima, već nasamo, potpuno sami. Plotinus je to dobro izrekao: “To je bijeg samoga k samome.” To je potpuno istinito. Bijeg je stvarno samotan, bez pratnje. Ali radost koja dolazi iz bijega zaražava ostale i oni su isto potaknuti. Što se dosiže u samoći, u samosti od vlastitoga ja, širi svoj miomiris u četiri vjetra.

Četvrto pitanje:

Što je Bog?

Bog nije osoba, on je iskustvo. Vizija, iskustvo svemira koje imamo nakon raspršivanja ega, to ja zovem Bogom. Nema posebnog tipa iskustva Boga, već je to iskustvo savršene i jedinstvene ljubavi Bog. To nema središte; ono je sva egzistencija. Sva je egzistencija njegovo središte. Netočno je govoriti o iskustvu Boga ali možete reći da je iskustvo savršene ljubavi Bog.

Ljubav je odnos između dviju osoba. Kada taj isti odnos postoji između pojedinca i

egzistencije ja to zovem Bog. Vrhunski stupanj, cvjetanje ljubavi, je Bog. I to me podsjeća ne Kristove riječi:” Bog je ljubav”.

Kada “ja” nestane, ono što ostaje je ljubav. Kada se sruše zidovi koji okružuju ego, ono što ostaje je ljubav. A sama ljubav je Bog. Stoga je nemoguće upoznati Boga ali je moguće postati Bogom.

Peto pitanje:

Rekli ste da ovaj život koji živimo i nije život, već dugotrajan proces umiranja. Što ste time mislili?

Točno je da ono što zovemo životom nije život. Da je to stvarno život kako bi mogao završiti u smrti? Život i smrt su dvije kontradiktorne stvari pa kako smrt može biti ispunjenje života? Smrt je kraj rođenja, ne života.

I zato što smrt dolazi na kraju nemojte pomisliti da ona počinje na kraju. Ona je prisutna u samom rođenju. Ona počinje na dan rođenja. Poslije rođenja svaki tren umiremo. Kada taj proces umiranja završi mi ga zovemo smrt. Što je pri rođenju bilo sjeme na kraju se javlja u sazrelom obliku. Stoga ništa poslije smrti nije sigurno, ali smrt je sigurna. Ona je sigurna jer dolazi sa samim rođenjem. Rođenje je drugo ime za smrt; ono je sjeme smrti. Neka to bude pažljivo shvaćeno. Vi počinjete umirati na dan rođenja. Zato kažem da život kako ga znamo nije život nego dugi proces polaganog, postepenog umiranja.

Pošto smo upoznati sa tim postepenim umiranjem a ne sa životom, mi smo uvijek zaposleni pokušavajući se spasiti od njega. Svi naši planovi i aktivnosti usmjerene su na neku vrstu sigurnosti i samoobrane. I što radimo? Nismo li stalno zaposleni da se obranimo od smrti? Ljudi zbog istog razloga postanu religiozni, zbog obrane. Zbog toga se okreću religiji kada osjete da je smrt blizu. Većinom je religija starih ljudi tog tipa. To ne zovem pravom religioznošću. To je samo aspekt straha od smrti. To je zadnja mjera sigurnosti. Stvarna religioznost ne dolazi iz straha već iz iskustva života.

Moramo biti svjesni da štogod znali sada je ništa već smrt - i ta spoznaja smrti vodi u besmrtnost. Tijelo umire; ono umire svaki trenutak. Promatrajući tijelo, budeći se  do svjesnosti u ovoj smrtnoj posudi mi počinjemo iskušavati ono što nije tijelo. Da spoznamo ono što nije tijelo, da spoznamo dušu je spoznati život u njegovoj stvarnosti, jer se duša nikada ne rada i stoga nikada ne umire. Istina je postojala prije vašeg rođenja i nastaviti će postojati nakon vaše smrti. To je život. Život nije između rođenja i smrti obrnuto, rođenje i smrt su događaji koji se zbivaju tokom života.

Za vrijeme meditacije, dok je um spokojan i prazan, može se vidjeti nešto što je različito i odvojeno od tijela. To se ne može vidjeti kada je um nemiran kao što ne možemo gledati u dubine jezera dok se površina mreška. I zbog stalnog toka misli - valova koji mreškaju na umu, ono što je skriveno ostaje skriveno - a mi smatramo površinu cijelom istinom. Tijelo, koje je samo naše prebivalište, izgleda kao sve i sva. Ono stvara privid da je tijelo nečije biće, nečiji život. Vi smatrate da je vaša ukupnost ograničena na tijelo i ništa više. To poistovjećivanje sa tijelom, taj privid istovjetnosti sa tijelom ne dozvoljava nam da upoznamo svoje pravo ja, i mi smatramo da je polagani proces umiranja život. To je ista greška koju bi učinili ako bi smatrali građenje i rušenje svoje kuće kao vlastito rođenje i smrt.

Ovaj mrak nestaje sa dolaskom duhovnog mira. Privid stvoren duhovnim nemirom nestaje pred smirenošću. Ono što je bilo skriveno valovima otkriva se u stanju bez valova. I tada po prvi puta znamo stanara svoga tijela. Čim ga upoznamo, smrt prestaje biti bilo što više od odbacivanja stare odjeće, i rođenje postaje oblačenje nove. I tada se javlja biće koje ne treba odjeću. Jedini čovjek kojega zovem živim je onaj koji poznaje tu vrstu života. Oni koji gledaju na svoje tijelo kao na njihovo biće su još uvijek mrtvi. Njihov pravi život tek treba početi. Oni su u snu, spavaju, onesviješteni.

Bez buđenja iz tog sna, bez buđenja iz zabune da je tijelo njegovo biće čovjek nikada neće moći spoznati svoje pravo ja, svoj bitak, svoj život. Svijet je pun mrtvih, pun živućih mrtvih i većina ljudi umre a da nikada nisu živjeli. Oni su iznureni pokušajima da se obrane od smrti i nikada ne upoznaju onoga unutra, besmrtnoga, dalje od smrti.

Šesto pitanje:

Iz tvojih riječi vidim da sam mrtav. Što da uradim da postanem živ?

Prijatelju moj, ako to misliš samo zbog mojih riječi onda to nema vrijednosti. Zaboravi što sam rekao i što su drugi rekli i onda ponovo pogledaj. To moraš sam uvidjeti. Ta će vizija sama postati staza koja vodi u život. Tada nećeš morati pitati:” Što da učinim da postanem živ?”

Onaj koji shvati da je mrtav, da su njegova egzistencija i ličnost mrtvi, i da su stalno bili mrtvi, istovremeno će početi vidjeti ono što nije mrtvo. Ali da bi to vidjeli morate odbaciti svoj duhovni nemir. Viđenje, darshan, je moguće jedino kada je um spokojan, prazan, slobodan od strasti. Sada postoje samo misli. Nema viđenja, nema darshana. Misliti da je ono što sam vam rekao točno je isto misao. Ta vam misao neće pomoći.

Mišljenje ne može otkriti istinu jer su sve misli posuđene. Sve misli pripadaju drugima. One sve više skrivaju istinu.

Jeste li ikada primijetili da su sve vaše misli posuđene od drugih, da sve vaše misli pripadaju drugima? Prikupili ste krivotvoreni kapital. Ne oslanjajte se na njega jer i nije kapital. Kule sagrađene na toj vrsti bogatstva su kao one koje gradite u snovima. One nisu stvarne niti kao kuće od karata.

Ja vas ne želim prisiliti da mislite. Ja vas ne želim ispuniti posuđenim stvarima. Ja ne želim da mislite već da se probudite. Želim da odustanete od mišljenja i vidite. I onda pogledajte što se događa. Napredujte od mišljenja prema viđenju. Samo to će vas odvesti do istine i do stvarnog bogatstva koje je samo vaše. Kako taj proces viđenja-bezmišljenja odmiče zavjesu sa tajne ne možemo saznati dok to sami ne napravimo.

Zapamtite, nema vrijednog iskustva na svijetu koje vam drugi mogu dati. Ono što se može dati nikada nije vrijedno. Niti se iskustvo može dati. Materijalne se stvari mogu dati,

uzeti, razmijeniti, ali nema načina trampe živih iskustava. U samoj prirodi iskustva je da vam niti Mahavira, niti Buddha, niti Krishna, niti Krist ne mogu dati nešto. I oni koji ustraju na mišljenju i prihvaćaju svoje misli kao istinu su oni koji su zakinuti za istinu.

Istina je ono što ostvarujemo sami a ne nešto što posuđujemo od drugih  i  to oslobađa čovjeka.

Pamćenje Gite, Kur'ana ili Biblije neće poslužiti nikakvoj svrsi. Ono vam neće donijeti znanje. Obrnuto, ono će ugušiti vašu vlastitu sposobnost za samo-spoznaju i nikada nećete biti sposobni stajati licem u lice sa istinom. Riječi koje ste memorirali iz shastra, iz svetih pisama, uvijek će se ispriječiti između vas i istine. One će stvoriti maglu i prašinu i onemogućiti će vam da vidite ono što stvarno jest. Moramo odstraniti sve što stoji između nas i istine.

Da spoznamo istinu ne treba nam pomoć misli. Svucite sve i tada ćete se otvoriti. Tada će postojati otvor kroz koji će istina uči u vas i promijeniti vas. Odbacite mišljenje i vidite. Otvorite vrata i vidite. To je sve što imam reći.

Sedmo pitanje:

Mislite li da je proučavanje shastra nepotrebno?

Kojoj će svrsi poslužiti proučavanje shastra, svetih pisama? Tako možete postići znanje. To će samo uvježbati pamćenje. Možete naučiti nekoliko stvari, ali učenje i znanje su dvije potpuno različite stvari. Vi učite o Bogu, o istini, o duši. Biti ćete sposobni dati pripremljene odgovore na pitanja o njima. Ali nema razlike između toga i onoga što papiga u vašoj kući ponavlja svako jutro - što su ju naučili govoriti. Istinu se ne nalazi u pismima. Ona je u vama, u vlastitom ja.

Shastre su samo riječi i one imaju značenje samo ako ste ostvarili istinu u sebi. U suprotnom ne da su beskorisne, one su štetne. Istinu se ne može spoznati učenjem shastra ali ako znate istinu shastre se sigurno mogu znati.

Ali što vidim pred sobom? Ljudi proučavaju shastre umjesto istine i zadovoljni su znanjem koje su sakupili iz tih proučavanja. Kakva šuplja i lažna zadovoljstva! Ne sugerira li to da mi stvarno ne želimo znati istinu, da samo želimo da ljudi vjeruju da znamo istinu? Svatko tko želi stvarno spoznati istinu neće se zadovoljiti običnim riječima. Jeste li ikada čuli da je čovjekovu žeđ utažila riječ “voda”? I ako je utažena jednostavnom riječju, ne govori li to da žeđ nije niti postojala?

Da nas shastre mogu naučiti jednu stvar, da se istina ne može ostvariti kroz njih, to bi bilo dovoljno. To je njihova jedina upotreba. Da nam riječ samo može reći da je riječ beskorisna poslužila bi svojoj svrsi. Bilo bi dovoljno kad nam shastre ne bi donosile zadovoljstvo već u nama stvarale nezadovoljstvo, i umjesto da nam daju znanje učinile nas svjesnim našeg neznanja.

Ja također govorim riječima, a tako su i shastre nastale. Ako se čvrsto držite riječi cijeli moj trud će biti beskoristan. Bez obzira koliko ih naučite napamet, one ničemu ne služe. I to će zarobiti vaš um i lutati ćete u svom samo-napravljenom riječju-stvorenom zatvoru svog života. Mi smo svi zaključani u zatvorima koje smo sami stvorili. Ako želite spoznati istinu, provalite iz tog zatvora riječi, srušite zidove i spalite prijestolje informacija do pepela. Iz tog pepela znanje će se roditi i u slobodnoj svjesnosti vidjeti ćete istinu. Istina će doći prije ili kasnije ali vi znanju u sebi morate pripremiti mjesta. Ako izbacite riječi, istina će zauzeti mjesto koje je ispražnjeno.

Osmo pitanje:

Zar čovjek nikada ne može pobijediti sebe potiskivanjem i borbom sa samim sobom?

Što vam znače riječi “potiskivanje” i “ borba sa samim sobom”? Zar one ne znače da će pojedinac razdijeliti sebe? On će se boriti sa sobom. To znači da će napadati i braniti se istovremeno. On će biti i prijatelj i neprijatelj. Njegovu će energiju koristiti obje strane. To

nikada neće dovesti do pobjede. To će ga samo oslabiti i raspršiti njegovu  snagu. Zamislite što će se dogoditi ako se moje dvije ruke počnu tući. Isto će se dogoditi ako se borim sa sobom. Takva je borba čista ludost.

Prijatelju moj, ne trebaš se boriti sa sobom, trebaš se upoznati. Kontradikcije i sukobi sa sobom koji su rođeni u nama iz neznanja, nestati će u svjetlu samo-spoznaje, kao što kapi rose na travi ispare dok sunce izlazi ujutro. Pobjeda nad sobom dolazi kroz znanje a ne iz sukoba, jer se nema koga pobijediti. Nema drugoga, samo neznanje. A ako postoji neznanje? Ono nestaje u onom trenutku kada znanje dolazi. Neznanje je samo negativni pristup, odsustvo znanja. Onaj koji se bori sa neznanjem bori se sa sjenom. On ide putem neuspjeha od samog početka.

Ovaj koncept samo-rata za samo-pobjedom dolazi iz odraza sukoba neprijatelja u vanjskom svijetu. Mi želimo počiniti nasilje u našem unutrašnjem svijetu kao što to činimo našim neprijateljima u vanjskom svijetu. Koja je to ludost! Čak i u vanjskom svijetu nasilje nikada nikoga nije pobijedilo. Pobjeđivanje i poražavanje su dvije vrlo različite stvari.

Ali u unutrašnjem svijetu mi ne možemo čak niti upotrijebiti nasilje da porazimo našeg takozvanog neprijatelj a jer ne postoji takva osoba koju se može poraziti. Samo- spoznaja nije rezultat sukoba, to je rezultat znanja. Zato ja kažem: ne borite se, znajte. Zaboravite rat i odaberite znanje.

I neka vam ovo bude maksima: otkrijte i znajte sebe. Neka u vama ne bude ništa što vam je nepoznato. Ne ostavljajte niti jedan kutak mračan i neistražen. Ako postanete prisni sa svim svojim unutrašnjim sobama, to će znanje postati samo-pobjeda.

Svi smo svjesni da u tamnim kućama, u kutovima i podrumima ne dostupnim sunčevom svjetlu i svježem zraku, zmije, škorpioni i šišmiši stanuju, i ako vlasnici ovih kuća provode svoj život izvan njih, nikada ne ulazeći, zar je iznenađujuće ili neprirodno da su njihove kuće spale tako nisko? To se dogodilo nama. Mi smo isto vlasnici takvih kuća i mi smo zaboravili gdje su vrata za ulazak. Zbog našeg stalnog odsustva i nedostatka svjetla, one su postale skloništa naših neprijatelja.

Deveto pitanje:

Govorite da je potiskivanje nečijih strasti štetno. Da li onda smatrate da je prepuštanje strastima pravi put?

Ja ne propovijedam  niti potiskivanje niti prepuštanje. Ja propovijedam znanje o potiskivanju i prepuštanju. Potiskivanje i prepuštanje su oboje neznanje, oboje je štetno. Potiskivanje je samo reakcija na prepuštanje. To je izokrenuti oblik drugoga. To je samo prepuštanje okrenuto naglavačke. Ono nije previše različito od potiskivanja. To je ista stvar koja stoji naglavce.

Netko mi je ispričao o sadhuu koji je okretao svoje lice od novca. Da li je okretanje nečijeg lica jako različito od toga da nam sline cure od pogleda na novac? Isto će se dogoditi ako pokušate pobjeći od pohlepe. Pohlepa neće prestati postojati, ona će imati drugi oblik. A veliki je problem da će u tom drugom obliku biti jača nego ikada - i sigurnija jer će vam biti nevidljiva. Stoga će ostati netaknuta. Pored toga pojaviti će se i zabluda o nepostojanju pohlepe. To je kao pozivanje dvojice neprijatelja da uđu dok jednoga pokušavate istjerati.

Želim da vi svi ovdje znate požudu i da znate bijes. Ne trebate se s njima boriti niti ih slijepo slijediti. Budite oprezni. Promatrajte ih i dobro upoznajte sve njihove oblike, snage i vještine.

Jeste li ikada primijetili kako bijes nestaje kada ga promatrate? Ali odmah mu se počnete prepuštati ili ga potiskivati. Štogod bilo ne promatrate ga. On ostaje neviđen i nepoznat. Tu radite grešku, a prepuštanje i potiskivanje oboje doprinose toj grešci.

Osim ove dvije postoji i treća mogućnost, i želio bi vam ju predložiti. To je da vidite i promatrate svoje namjere - ne da s njima nešto napravite, jednostavno da ih promatrate. Jednom kada oko počinje vidjeti jasno i postojano otkriti ćete da same otpadaju i nestaju. Ne mogu podnijeti da vas gledaju u oči. Njihovo je postojanje jedino moguće u stanju

iluzije, a u nečijoj budnoj svjesnosti one postaju beživotne i umiru. Naša obmana, naše ne- promatranje je njihovo postojanje. One su kao insekti koji žive samo u tami. Čim dođe svjetlo oni umiru.

Također vam želim reći da ono kako me drugi vide nema značenja. Važno je kako ja vidim sebe. Ali mi smo navikli gledati sebe kroz oči drugih ljudi i zaboravljamo da postoji direktan i neposredan način da se vidimo. To je pravi način da vidimo. On je direktan. Međutim, mi stvaramo lažne slike sebe i nosimo maske da zavaramo druge, i tada temeljimo svoje mišljenje o sebi na onome kako nas drugi vide!

Taj proces samo-zavaravanja ostaje s nama cijeli život. On postaje jedna od prvih zapreka na stazi samo-ostvarenja. Moramo se probiti kroz tu prepreku. Na početku je potrebno probiti se kroz sve samo-obmane, da saznamo kakve su, da upoznamo sebe u punoj golotinji, jer tek kada je to učinjeno mogu se napraviti neki stvarni koraci u pravcu samoostvarenja.

Čovjek ne može uči u kraljevstvo istine dok ima lažne zamisli o sebi i dok traje zabluda da je ličnost koja igra uloge stvarno biće. Prije nego upoznamo Boga, svemogućeg, istinu ili naše pravo biće, moramo smanjiti do pepela zamišljenu ličnost s kojom smo se prekrili. Ova maska varke ne dozvoljava nam da živimo stvarne živote; ona nam ne dozvoljava da se uzdignemo iznad umjetnih života koje glumimo. Oni koji žele hodati stazom života moraju se probuditi iz lažnih snova u kojima žive.

Da li se nekada osjećate kao da glumite, izvodite u drami? Da li nekada osjećate da ste jedno izvana a čisto drugo iznutra? U svjesnim trenucima, kada ste svoji, da li vas vijest o toj varci brine? Ako vam se takva pitanja javljaju i zabrinjavaju vas, sam taj čin može vas izbaviti iz drame, može vas skinuti sa pozornice i staviti na čvrstu zemlju, na terra firma, gdje nećete glumiti ulogu već ćete biti svoji.

Moramo se zapitati: “Jesam li doista onaj koji sam mislio da jesam?” To pitanje mora odzvanjati u dubinama vašeg bića. Mora se izdignuti iz vaših dubina takvom oštrinom i takvom svjesnošću da neće ostati mjesta da i pomislite da je to zabluda.

Ovo pitanje, ovo istraživanje, ovo samo-ispitivanje donosi takvo svježe buđenje svjesnosti u nama da osjećamo kao da smo protreseni iz sna. Tada počinjemo vidjeti kule u zraku koje smo sagradili u snu, da su brodovi u kojima plovimo napravljeni od papira. Vaš cijeli život počinje izgledati nestvarno, kao da nije vaš nego nečiji drugi. U stvari i nije vaš, već je dio neke drame u kojoj ste glumili - drama u koju su vas bacili obrazovanje, odgoj, kultura, tradicija i društvo. Ali ta drama nema svoje korijene u vama.

Mi jedva da smo ljudi. Mi smo plašila, bez korijenja, bez osnova, kao likovi u bajci, u snu, bez stvarnog postojanja. Vidim vas izgubljene i kako se krećete u tom snu. Sve vaše djelovanje je u snu. Sve vaše aktivnosti su kroz san. No vi se uvijek možete probuditi iz tog sna. To je razlika između sna i smrti. Iz prvoga se možete probuditi ali iz drugoga ne. Bez obzira kako duboko spavali, uvijek postoji mogućnost buđenja. San u sebi ima skrivenu tu mogućnost.

Ako dođete sučelice sebi mnoge će se iluzije razbiti, kao što je razuvjeren čovjek koji se je smatrao zgodnim nakon što se prvi put pogleda u ogledalo. Kao što postoji ogledalo za gledanje tijela, postoji i ogledalo za gledanje sebe. Ja govorim o tom ogledalu. Samo- promatranje je to ogledalo.

Da li stvarno želite vidjeti istinu o sebi? Želite li upoznati osobu koja je stvarno vi? A znajući da postoji mogućnost da se vidite u svoj svojoj golotinji, niste li uplašeni? Takav je strah prirodan. Zbog tog straha stalno čaramo nove snove o sebi i pokušavamo zaboraviti tko smo u stvari. Ali ti snovi ne mogu biti vaši pratitelji; uz njihovu pomoć nećete nikamo doći. Oni samo trate vrijeme i vi gubite neprocjenjivu mogućnost koja vas može odvesti kući.

Sigurno se čudite zašto insistiram toliko na tome da vidite tu golotinju, ružnoću i prazninu u sebi. Ne bi li bilo bolje ostaviti neviđenim ono što nije prikladno za vidjeti? Da li je lijepo, da li je dobra ideja ukrasiti ono što nije lijepo nakitom i pokriti ono što nije vrijedno zavjesama? Općenito to je ono što radimo. To je rasprostranjeni običaj. No ta je navika štetna jer rane koje skrivamo ne zarastaju. Baš suprotno one se sve više zagađuju i

postaju opasne. I tada ružnoća koju smo prekrili nije odstranjena već ulazi u unutrašnje tokove našeg bića. Mi i dalje po površini bacamo kapljice parfema dok ispod prevladavaju loši mirisi. I dođe vrijeme kad niti parfem ne pomaže i unutrašnji vonj ili bolest počinje se osjećati, kada nakit više ne pomaže i skrivena se ružnoća ističe.

Ja ne prskam parfem; ja sam za iskorjenjivanje loših mirisa. Ja ne pokrivam ružnoću nakitom i cvijećem; ja sam za ukidanje ružnoće i za buđenje glazbe i ljepote unutra. U njihovoj je odsutnosti sve drugo bespredmetno. Svi naši napori su beskorisni. To je kao da pokušavate dobiti ulje tiskajući pijesak.

I zato vas ja tražim da otkrijete što je skriveno u vama. Otkrijte sebe i upoznajte sebe. Ne bježite od sebe. A bježanje od sebe nije moguće. Kamo ćete otići? Što ćete postići bijegom? Bez obzira kamo otišli ti će biti s vama. Možete transformirati sebe ali ne možete pobjeći od sebe.

Prva karika u tom lancu transformacije je samopromatranje. A čudo nad čudima je da kada upoznate ružnoću osloboditi ćete se od nje! Upoznati strah od sebe znači osloboditi se tog straha; upoznati mržnju znači osloboditi se mržnje. One postoje jer ne gledamo u njih. One nas progone jer pokušavamo pobjeći od njih. Onaj trenutak kada stanemo i one će stati - kao što vaša sjena trči s nama kada mi trčimo i staje kada mi stanemo.

I ako možemo pogledati te stvari cijela će se situacija odmah promijeniti. Ono što smo mislili da su duhovi bile su samo sjene! Jer smo bježali ti su nas duhovi progonili - a to nas je natjeralo da trčimo još više! Onaj tren kada prestanemo trčati oni postaju beživotni; čim ih pogledamo oni prestaju postojati. Oni su samo sjene. A sigurno je da sjene ne mogu ništa učiniti! Postojala je sjena ružnoće, i da ju pokrijemo obukli smo ju i ukrasili cvijećem. I tako smo stvorili iluziju. Sada, kad vidimo da je to bila samo sjena i ništa više i da ju nije više potrebno oblačiti, slobodni smo od sjene i shvaćamo da je to uvijek bila samo sjena. I samo to ostvarenje daje nam viziju ljepote, najljepšeg.

Ja sam imao tu viziju. Prestao sam bježati od sjena i to mi je dalo snagu da pogledam dalje od njih. A ono što sam vidio, ta istina, transformirala je sve. Samo njezino prisustvo je revolucija. Stoga vam kažem ne bojite se. Vidite ono što stvarno jest i ne tražite sklonište u snovima i mašti. Čovjek koji se usuđuje napustiti ta skloništa zaštićen je istinom.

Ovo jutro netko me pitao što se misli sa direktnim znanjem o sebi. Direktno znanje o sebi znači ne prihvaćanje tuđih mišljenja o sebi. Sami vidite što postoji unutra, što je skriveno u vašim mislima, u vašim strastima, u vašim djelima, u vašim nadama i željama. Direktno pogledajte u te stvari, kao što gledate na novo mjesto kada ste došli na odredište. Pogledajte sebe kao što gledate nepoznatu osobu, stranca. To će vam činiti dobro. Više nego išta to će razbiti na komadiće isklesani lik koji ste stvorili u svom umu. Razbijanje tog idola je potrebno, jer tek pošto je taj idol stvoren u mašti uništen možete otići iz zemlje snova u zemlju stvarnosti.

Prije nego možemo postati puni istine i dobra, moramo raspršiti iluzije o istini i dobroti koje smo stvorili da sakrijemo neistinu i zlo u nama. Te su iluzije i tako bile varke. Nitko za sebe ne stvara umišljene slike i ličnosti bez razloga. To se radi iz potrebe. To se radi da se sebe poštedi poniženja u vlastitim očima. Kada čovjek nakratko ugleda životinju koja prebiva u njemu, samo prisustvo životinje muči ga i on se osjeća poniženim u sebi.

Postoje dva načina da se spasite od tog poniženja; ili životinja mora nestati ili morate zaboraviti na nju. Da bi ona nestala morate proći kroz sadhanu, disciplinu. Ali vrlo je lako zaboraviti životinju. To je vrlo jednostavno. Mašta samo može to izvesti. Mi stvorimo lažnu sliku o sebi i uz pomoć te slike životinja je potisnuta. Ona postaje aktivna iza te slike. Ta slika ima samo vanjsku pojavu jer iza nje leži životinja. Zar ne vidite da u stvarnom životu ta slika gubi, biva pobijeđena svaki dan? To je prirodno. Životinja unutra je stvarna i pobjeđuje sve naše napore. Svaki dan je nestvarno pobijeđeno od životinje.

Ipak usprkos tome, vi održavate svoje slike živima i dobro se brinete za njih. I sve ste vrijeme zaposleni nalazeći način da dokažete sebi i drugima da su one stvarne - kroz svoja djela milosrđa, svoja žrtvovanja, djela suosjećanja, kroz sva svoja takozvana moralna djela. Nije li to sve samo traženje bilježenja? Nisu li to sve pokušaji dokazivanja

da su slike stvarne? No to je sve bez svrhe. Slika koju ste o sebi stvorili je još uvijek mrtva. Ostati će beživotna; nema mogućnosti da život uđe u nju.

Tražim da se oslobodite od te mrtve težine. Pustite tog lažnog, tog mrtvog pratitelja da ode, i upoznajte i razumijte onoga koji je stvaran. Postavljanje te lažne slike će blokirati put, ali promatranje životinje u vama i oslobađanje od te varke pokazati će vam put.

Prošle noći prošao sam pokraj polja gdje sam vidio strašila u liku čovjeka. Štapovi su zabodeni i obučeni u košulje. Na vrhu, kao glave, bili su im glineni ćupovi. U mraku su ih ptice i životinje smatrali čuvarima i to ih je uplašilo. Pogledao sam strašila a također sam pogledao i ljude koji su bili sa mnom. Tada sam rekao:” Pogledajmo unutar sebe da vidimo da li smo i mi strašila.” Na to su se moji pratitelji počeli smijati. Ali ja sam vidio da je njihov smjeh lažan.

Sve oko nas postalo je lažno - cijeli naši životi, naši poslovi, naš smjeh, naše suze. Sve je postalo lažno. Mi smo iscrpljeni težinom te lažnosti. A iako je ta lažnost tako teška mi ju ne odbacujemo jer smo još više uplašeni od onoga što leži ispod. Strah nas je ući tamo, jer nigdje se ne može naći onaj za koga smo mislili da smo mi. Obrnuto, naći ćemo u punome cvatu onoga čiju smo prisutnost u drugima osuđivali. Naš nas strah priječi da otkrijemo svoje pravo ja.

Za nečiju sadhanu, za samo - ostvarenje, odsustvo straha je prva zapovijed dana. Čovjek koji se ne usuđuje nije niti sposoban krenuti u sebe. Mnogo je veće usuđivanje potrebno da se pođe u sebe nego što je potrebno usuđivanje da se ide usamljenom, stjenovitom stazom u tamnoj noći, jer čim čovjek uđe u sebe svi slatki snovi o sebi koje je tako dugo njegovao ruše se i on se nalazi licem u lice sa najružnijim i najnečistijim grijesima - grijesima od kojih je mislio da je slobodan.

Ali kada se onaj koji se usuđuje otkriti sebe kreće tamnim ulicama i dolinama unutar sebe, po mjestima davno napuštenim, on otkriva da je krenuo u novi život.

S tim izazovnim skokom u  mrak on  kreće  na putovanje  koje  konačno vodi do dosizanja svjetla - cilja koji je tražio kroz mnogo života, cilja koji mu je uvijek izmicao jer se on nije usudio hodati po mraku.

Tama je obuhvatila i sakrila svjetlo kao što hrpa pepela skriva iskru vatre. Čim prodremo u tamu vidi se svjetlo. Stoga vam kažem: ako želite svjetlo ne bojite se tame. Čovjek koji se boji tame nikada neće naći svjetlo. Staza do svjetla vodi kroz tamu. U stravi, taj izazovni ulazak u tamu sam se transformira u svjetlo iznutra. Zahvaljujući tom izazovu, onaj koji je spavao, budi se.

Primjećujem da ne želite postići samo-spoznaju jer vas je strah samih sebe takvih kakvi jeste. Volite čuti riječi kao “sat-chit-anand - postojanje-svjesnost-blaženstvo”, riječi kao “vječno” i “čisto”. Ali to je zato što vam one omogućuju da zaboravite ono što stvarno jeste - potpuna antiteza od sat-chit-anand.

No vi želite hraniti svoj ego. I zbog toga se grešnici okupljaju oko sadhua, jer su im drage riječi koje tamo čuju o čistoći duše i o sjedinjavanju sa Brahmom. Ožalošćeni su kada čuju propovijedi, potiskuju svoj osjećaj manje vrijednosti i tada su ponovno sposobni stajati uspravno pred samima sobom. Počinju osjećati da je griješiti vrlo lako i potpuno bezazleno, neškodljivo, pošto je duša čista i time nepromijenjena! Vjerujući da je vaša duša čista i netaknuta ne dokrajčujete grijeh. To je samo vrlo duboko samozavaravanje. To je posljednji trik ljudskog uma. Samim time što vjerujete da ne postoji tama ne dobivate svjetlo.

Ideologija koja vas uči da vjerujete da grijeh ne postoji i da duša nije povezana sa grijehom je vrlo opasna. To je način zaboravljanja nečijeg grješnog stanja. To ne vodi k istrebljivanju grijeha već k zaboravljanju grijeha. A zaboravljanje grijeha je gore nego postojanje grijeha. Možete li vidjeti svoje grijehe? Dobro je biti svjestan grijeha. Ali biti nesposoban da ih vidite, biti neupućen u njih je štetno, jer kada su grijesi viđeni oni nas tjeraju, bockaju nas da se transformiramo. Svjesnost o grijehu dovodi do promjene i puna svjesnost o grijehu dovodi do trenutne transformacije.

Stoga molim ne upuštajte se u razgovore o čistoći duše, prosvijetljenju i tako dalje. Duša nema ništa sa vjerom. To je nešto što se mora direktno ostvariti kada odbacimo

grijehom-jahanu osobnost i kada tragač, prodirući kroz slojeve tame, ulazi u svoj tajni, najskriveniji, centar svjetla. To je direktno ostvarenje. To je nešto nezamislivo.

Bilo koja nestvarna zamisao toga vjerojatno će biti vrlo štetna. Ja može postati prepreka i biti na putu postizanja svjetla, jer ako vjerujete da tama ne postoji, ne dolazi u pitanje vaša sposobnost da odstranite nešto što ne vjerujete da postoji. I ako duša ne čini niti dobro niti zlo, kakva je onda svrha izdizanje iznad toga? Te besmislene tvrdnje i pitanja naših takozvanih filozofa bacila su mnoge ljude u svjetove zablude. Taj otrov se proširio na daleko i široko i zbog njega, mi mislimo o sebi kao o Bogu. A istovremeno bilo bi teško, na ovoj zemlji, naći veće grešnike od nas!

Također nemojte zaboraviti, da sve to samo-veličanje i razgovori o čistoći duše upućeni su prema ignoriranju postojanja grijeha. Vrlo je teško onima koji upadnu u zamku takvih razgovora kasnije se iz nje izvući. Lako se osloboditi grijeha ali je vrlo teško pobjeći iz pandža ove opasne vrste filozofije.

Činjenica da je duša čista nije niti teorija niti princip, to je direktna realizacija. I svaka je diskusija o tome beskorisna. To je kao stvaranje iluzije u umu bolesnog čovjeka da njegova bolest ne postoji. Ako bolesni čovjek prihvati to kao evanđelje, rezultat neće biti oporavak već sigurna smrt.

Oni koji znaju ne raspravljaju o realizaciji, oni govore o sadhani, o stazi koja vodi do realizacije. Ne treba razmatrati realizaciju već sadhanu. Beskorisno je razmišljati o tome. I ako neko uzme realizaciju kao gotovu činjenicu, njegova će sadhana za njega postati nemoguća.

A s druge strane pogledajte kako je lagano smatrati realizaciju bez-sadhane za gotovu činjenicu! Na taj način počinjete osjećati radost slobode od grijeha bez da ste se stvarno oslobodili od njega, i u dubokoj čari iluzije prosjaci se počinju osjećati kao vladari. Kakva to radost mora biti prosjacima kad im se kaže da su vladari! Nije čudo da su oni koji im to govore poštovani i da ih obožavaju padajući im ničice pred noge. Ne može postojati lakše i jeftinije oslobođenje od siromaštva i grijeha! Ta lažna filozofija daje vam vrlo laku slobodu ali sadhana traži velike napore s vaše strane.

Nadam se da se niste uhvatili u zamku bilo koje filozofije ili filozofa. Nadam se da niste pribjegli bilo kojem takvom prečacu. Najlakši i najjeftiniji put je samo vjerovati da je duša čista i prosvijetljena, da je duša sam Brahma i da ništa ne trebate učiniti - i naravno, sve što u tom trenutku radite je najbolja stvar jer od ničega ne treba odustati.

Nemojte zaboraviti da se čak i istinu može zloupotrijebiti, i čak i najplemenitija istina može biti upotrijebljena da se sakrije ono najpodlije. To se događalo u prošlosti i događa se svaki dan. Kukavičluk se može sakriti sa ne-nasiljem, grijeh se može sakriti ispod filozofije o čistoći i prosvijetljenu duše, a ne-akcija ispod odore sannyasa.

Želim vas upozoriti na te opasnosti. Ako niste oprezni prema njima ne možete napredovati u pravcu svojega ja. Ne tražite sklonište u bilo kojem filozofskom predlošku da bi pokušali otrgnuti se grijehu i tami kojom su vas obavili, Upoznajte ih. Postanite prisni s njima. Oni postoje. Nemojte zaboraviti da postoje. Čak i ako su kao snovi, oni su i dalje tu. I nemojte misliti da snovi ne postoje. Čak i san ima postojanje.

I on nas može nadjačati, uznemiriti nas. Izreka “Bio je to samo san” ne vodi nikamo. Nema drugog rješenja nego se probuditi. Ali ako mu se sviđa, čovjek može sanjati i nakon što se probudio. Lažna filozofija, filozofija-bezsadhane čini upravo to. Ona vas ne budi, ona samo uzrokuje san o buđenju. To je san bez sna. Niste li imali snove u kojima ste vidjeli sebe kao budnog?

Samo vjerovanje i govorenje da ne postoji grijeh i tama, ne služi nikakvom cilju. To je samo izraz vaše želje, a ne istine. Naša je želja da ne bude grijeha, ni tame, ali samo želja nije dovoljna. Ona je važna. I postepeno ovi filozofi počinju sanjati snove o ispunjenju kao što prosjak koji želi biti kralj na kraju počinje sanjati da je postao kralj. Oni to stalno žele i na kraju zamišljaju da su to postigli, a u stvarnosti nisu postigli ništa. I tako je lako zaboraviti poraz. I u snu ispuštaju uzdah zadovoljstva jer su postigli u snu ono što nisu mogli ostvariti na javi.

Nadam se da ovdje ne tražite takvo zadovoljstvo. Ako je tako, došli ste k krivoj osobi.

Ne mogu vam dati nikakve snove. Ne mogu vam dati temelje za samo-zavaravanje. Ja sam lomitelj snova i želim vas probuditi iz drijemeža.

Buđenje je bolno, bez sumnje, ali to je jedina kazna. Ta kazna, taj bol, počinje vašom svijesti o vašem stvarnom grješnom stanju, o stvarno žalosnom stanju vašeg ja. Vi niste u stanju spremiti više zabluda. Vi ne znate što je stvarnost, onakva kakva je. To će uzrokovati nesreću i to će uzrokovati bol jer će biti razoreni slatki snovi u kojima ste vidjeli sebe kao vladare. Vladar će nestati i prosjak će stajati u svjetlu; ljepota će nestati i ružnoća se pojaviti; dobro će ispariti a zlo se materijalizirati; životinja u vama će ustati pred vama u svoj svojoj golotinji.

To je sve potrebno, vrlo potrebno. Važno je proći kroz svu tu agoniju. To je neizbježno, jer su to muke rađanja. I samo nakon toga, nakon što smo vidjeli životinju licem u lice, poznati ćemo jasno onoga koji nije životinja.

Čovjek koji licem u lice vidi životinju postaje drugačiji od životinje. To prepoznavanje životinje unutra kida identifikaciju s njom. Promatranje razdvaja promatrača od promatranoga. I tada je sjeme buđenja posijano, koje kada izraste, cvate u samo- ostvarenju.

Bježanje od grijeha, od tame i od životinje nije sadhana već bijeg od nje. To je bijeg od stvarnosti. To je kao noj koji gura glavu u pijesak i osjeća se sigurnim misleći da ako on ne vidi neprijatelja niti neprijatelj ne postoji. Kako bi bilo lijepo da je to istinito! Ali nije. Ako ne vidimo neprijatelja ne znači da on ne postoji. Obrnuto, on tako postaje još opasniji. Sa zatvorenim očima biti ćete lakša žrtva. U prisutnosti neprijatelja moramo oči otvoriti još šire, pošto je znanje o neprijatelju u našem interesu.

Neznanje nam može samo štetiti. Zbog tog razloga tražim da do kraja otkrijete svoju tamnu stranu i promatrate ju. Skinite svu svoju odjeću i pogledajte se. Odložite sve svoje principe i teorije i pogledajte se. Dignite glavu iz pijeska i gledajte.

Samo otvaranje vaših očiju, samo to gledanje je transformacija, početak novoga života. Sa otvaranjem očiju promjena počinje i štogod kasnije radili vodi vas k istini. Prodirući kroz slojeve tame, idete u svjetlo; brišući mreže grijeha, dosižete Boga; zadajući kobni udarac neznanju, stižete do duše.

To je pravi put za nečiju sadhanu, za nečije putovanje do samo-ostvarenja. I prije toga nikakve snove ne treba sanjati - nikakve snove o duši i Bogu, nikakve snove o sat- chit-anand i Brahmi. To je kao život u raju budale dok je pravi raj izgubljen. I vi možete dostići stanje savršenstva, sat-chit-anand, putem akcije, karme, raspršenjem neznanja i tame.

Prošlu noć  netko me upitao što je satsang. Odgovorio sam da satsang znači društvo nečijeg ja, istine, i da se istina ne može naći vani. Niti guru, niti učitelji, niti shastre vam to ne mogu dati. To je u vama i ako to želite postići, tražite svoje vlastito društvo. Budite sa sobom. Ali mi smo uvijek u društvu nekoga i nečega, i nikada na samo.

Eckhart je jednom sjedio sam u šumarku na pustom polju. Prijatelj koji je prolazio vidio ga je kako tamo sjedi. Došao je do njega i pitao: ”Vidio sam da sam sjediš i mislio sam da ću ti se pridružiti i zato sam došao.” Znate što je Eckhart odgovorio? On je rekao: ”Bio sam sa sobom, ali ti si došao i sada sam potpuno sam.”

Jeste li ikada tako u svom društvu? To je satsang. To je molitva. To je meditacija. Kada sam potpuno sam u sebi i kada nema misli, nikakve misli o nekome, ja sam u svom društvu. Kada je vanjski svijet odsutan, unutra je društvo svojega ja. U tom ne-društvu i samoći, u vašem čistom biću ostvaruje se istina jer u svom najskrovitijem biću, vi sami ste istina.

To je stoga pitanje vjerovanja, a ne izgledanja kao vjernik. Kadgod me netko upita o vjerovanju prvo pitanje koje mu postavljam je “Želite li izgledati kao vjernik ili postati vjernik?” Ta dva puta su potpuno različita. Biti vjernik je Sadhana, proces samo- ostvarenja; izgledati kao vjernik je samo ukras. Odore sadhua i svetaca, njihovi stereotipni, konvencionalni plaštevi, njihove knjige, znakovi na njihovim čelima i tijelima - svi oni su za izgledanje kao vjernik. Ako i vi želite izgledati kao vjernici to je vrlo lako.

Ali zapamtite, izgledanje je za druge, postojanje je za sebe. Ja nisam onakav kakvim

me drugi znaju izvana. Ja sam onakav kakvim se poznam iznutra. Ako vam izgledam u skladu sa sobom, samo-staložen, da li to vama nešto znači? U stvari, vrijednost je u vezi samo s mojim bićem.

Religiozne kvalitete mogu se također nositi, kao religiozna odjeća. Ljudi ih nose kao ukrase. A to je još više opasno. Čovjekovo ponašanje može biti od dvije vrste, kao pravo cvijeće i kao cvijeće od papira. Prvo dolazi iz samoga života i srčike biljke; drugo u sebi nema života. Ono ne cvate u cvijeću i njihove se latice moraju lijepiti zajedno.

Kada imamo groznicu i tijelo je u temperaturi, ne pokušavamo se riješiti groznice snižavanjem temperature. Mi pokušavamo smanjiti groznicu i to vraća temperaturu na normalnu. Temperatura je samo simptom groznice, a ne zaraza po sebi. To je samo indikacija, to nije neprijatelj. Kako bi nazvali doktora koji bi se borio sa temperaturom?

Taj isti nedostatak zdravog razuma nalazimo u religioznom životu. Vanjski pokazatelji greškom se smatraju neprijateljima i, uzimajući simptome bolesti, mi se počinjemo boriti. To ne pomaže uklanjanju bolesti. Obrnuto, pacijent, oboljeli, biti će uklonjen.

Egoizam, neistina, nasilje, požuda, pohlepa, strast - to su sve simptomi, indikacije. Oni su temperatura. Oni nisu bolesti. Naša borba ne treba biti uperena protiv njih ali kroz njih trebamo naučiti da je krivac unutra. Taj krivac je neznanje o sebi. To se neznanje o sebi izražava na bezbroj načina, kao egoizam, požuda, strah, bijes, nasilje, laži i tako dalje. A pošto su to samo indikacije, samo izrazi, njih se ne možemo riješiti udarajući ih.

Onda što moramo uraditi? Moramo li ih pokušati sakriti pokazujući umjetno cvijeće istine, ne-nasilja, dobrohotnosti, hrabrosti? Vi ste se isto tako u neko vrijeme okitili takvim cvijećem. Budite oprezni. Pazite da ne budete zavedeni od njega, iako ste možda uspjeli zavarati druge.

Pitanje nije riješiti se neistine i straha, već izdignuti se iznad neznanja o sebi. Oni su svi tu zbog tog neznanja. Bez njega ne mogu postojati. Ako nema neznanja o sebi sve ono će automatski nestati i njihova će mjesta automatski zauzeti istina, poniznost, stanje bez želja, sloboda od bijesa, ne-nasilje, ne-posesivnost. I to su znakovi. To su znakovi samo- saznanja.