Druga tajna

Razotkrivanje tajne života iziskuje poštovanje jedne jedine zapovijedi: živi kao stanica.

A l i , mi tako ne živimo, a razlog tome nije teško otkriti. Mi živimo na svoj način. Naše se stanice hrane istim kisikom i glukozom kojima su se hranile i amebe prije dva milijuna godina, ali nas privlači masna, slatka, više ili manje bezvrijedna, pomodna hrana. Naše stanice surađuju u skladu s istim načelima koje je evolucija odredila u divovskim papratima u razdoblju krede, no mi svakoga desetljeća, možda čak i svake godine i l i svakoga mjeseca, negdje u ovom svijetu nalazimo novoga neprijatelja. Svatko od nas može ispričati sličnu priču 0 udaljavanju od precizne, potpune i gotovo savršene mudrosti koju slijede naša tijela.

Naše nepromišljene pogrješke upućuju na mnogo općenitiji obrazac. Da bismo se vratili staničnoj mudrosti, svatko od nas mora uvidjeti da živimo posljedice nečijih starih izbora. Poučeni smo držati se navika i vjerovanja koja su potpuno zanemarivala tajnu života. Ta vjerovanja proizlaze jedna iz drugih:

Postoji materijalan svijet. Materijalan svijet ispunjenje stvarima, događajima i ljudima. Ja sam jedan od tih ljudi, a moj položaj nije viši od položaja bilo kojega drugog čovjeka. Da bih otkrio tko sam, moram istraživati materijalni svijet. Takav skup vjerovanja sputava. Ne ostavlja prostora istraživanju duše, pa čak ni samoj duši. Čemu uvoditi tajnu života u sustav koji već zna što je stvarno? No, koliko god se materijalan svijet doimao uvjerljivo, nitko, na veliku sramotu suvremene znanosti, nije uspio dokazati da je taj svijet stvaran.

Obični ljudi nisu usredotočeni na znanost pa taj golemi problem nije općepoznat. Pa ipak, svaki će vam neurolog potvrditi kako mozak ne pruža ni jedan dokaz da vanjski svijet doista postoji, a mnogi navode na zaključak da ne postoji.

Zapravo, mozak samo prima neprekidan niz signala o kemijskoj ravnoteži tijela, temperaturi i potrošnji kisika te pucketavoj bujici živčanih impulsa. To mnoštvo neobrađenih podataka započinje kao kemijski rafali s pratećim električnim nabojem. Impulsi putuju zamršenom mrežom razgranatih živčanih stanica, a kad signal stigne do mozga kao trkač koji s ruba Carstva donosi poruku u Rim, moždana kora prikuplja neobrađene podatke i organizira ih u još složenije kombinacije električnih i kemijskih impulsa.

Moždana kora nas ne obavještava o tom beskonačnom obrađivanju podataka, jedinoj aktivnosti koja se događa u sivoj tvari. Umjesto toga, obavještava nas o svijetu - omogućuje nam opaziti prizore, zvukove, okuse,

mirise i teksture - o ukupnosti njegova raspona. Mozak nas je i te kako nasamario, vješto nas zavarao, jer između neobrađenih podataka koje tijelo prima i našega subjektivnog doživljaja vanjskog svijeta ne postoji izravna veza.

Koliko je nama poznato, cijeli vanjski svijet mogao bi biti san. Dok spavam i sanjam, vidim događaje koji su jednako stvarni kao i oni u svijetu budnosti (ostala četiri osjetila kod većine ljudi u snu funkcioniraju nejednako, no neki sanjači mogu osjetiti dodir, okus i miris te čuti zvuk jednako kao i u stanju budnosti). No, kad ujutro otvorim oči, znam da su se svi ti živi događaji odvijali u mojoj glavi. Nikada ne bih nasjeo na tu obmanu jer pretpostavljam da snovi nisu stvarni.

Zar moj mozak posjeduje mehanizam za stvaranje sna i mehanizam namijenjen svijetu budnosti? Ne, ne posjeduje. U kontekstu moždane funkcije mehanizam sna se po buđenju ne isključuje. Isti vidni korteks na stražnjem dijelu moje glave omogućuje mi vidjeti objekt - stablo, lice, nebo - bez obzira na to promatram li ga u sjećanju, u snu, na fotografiji ili u prirodi.

Mjesta stanične aktivnosti se neznatno razlikuju i upravo zbog toga uspijevam razlučiti san, fotografiju i stvaran prizor iako se neprestano odvija isti temeljni proces. Stablo, lice ili nebo izvodim iz kemijskih i električnih impulsa koje razgranata, zamršena mreža živaca odašilje u mojem mozgu i u cijelom tijelu. Koliko god se trudio, nikada neću pronaći ni jedan jedini obrazac spojeva i naboja u obliku drveta, lica ili u bilo kojem drugom obliku. Posrijedi je samo kovitlac elektrokemijske aktivnosti.

Taj sramotan problem - nemogućnost dokazivanja postojanja vanjskoga svijeta - potkopava cjelokupan temelj materijalizma. Tako stižemo do druge duhovne tajne: vi niste u svijetu, svijet je u vama.

Stijene su čvrste samo zbog toga što mozak određenu bujicu električnih signala registrira kao dodir; Sunce sja samo zbog toga što mozak drugu bujicu električnih signala registrira kao prizor. U mojemu mozgu nema Sunčeve svjetlosti jer, koliko god vanjska svjetlost bila jaka, njegova unutrašnjost ostaje mračna poput špilje.

Zaključivši da cijeli svijet nastaje u meni, odmah sam uvidio da biste i vi mogli reći isto. Jeste li vi u mojem snu ili sam ja u vašem - ili smo svi zatočeni u bizarnoj kombinaciji pojedinačnih viđenja događaja? Za mene to nije zagonetka, već sama srž duhovnosti. Svi smo stvaratelji. Tajna ispreplitanja tih pojedinačnih viđenja (tako da se vaš svijet uskladi s mojim) upravo je ono što ljude potiče na potragu za duhovnim odgovorima. Jer, neprijeporno je da je svijet prepun proturječnosti, ali i da je prepun sklada. Spoznaja da kao stvaratelji sami oblikujemo svaki, dobar ili loš, vid svojeg iskustva donosi oslobođenje. Prema tome, svatko je središte svijeta.

Nekoć su te zamisli bile same po sebi razumljive. Učenje o jednoj stvarnosti prije mnogo je stoljeća zauzimalo središnje mjesto u duhovnom životu.

Vjere, narodi i tradicije znatno su se razlikovali, no vladalo je općeprihvaćeno vjerovanje da je svijet jedinstvena tvorevina prožeta jednom inteligencijom, jedan stvaralački plan. Monoteizam je tu jednu stvarnost nazivao Bogom, Indija ga je nazivala Brahmanom, a za Kineze je ona bila Tao. Bez obzira na određenje, svaki je čovjek živio unutar te beskonačne inteligencije, a sve što smo samostalno činili bilo je dio uzvišenog plana toga svijeta.

Čovjek nije morao krenuti u duhovnu potragu da bi otkrio tu jedinu stvarnost. Svi su životi bili usklađeni s njom. Stvaratelj je jednako prožimao svaku česticu stvorenoga, a ista božanska iskra udahnjivala je život svim njegovim oblicima.

Danas bismo to viđenje proglasili mističnim jer se bavi onime što je nevidljivo.

No, da su naši preci imali mikroskope, ne bi li u ponašanju stanica opazili neoboriv dokaz svojega misticizma? Vjerovanje u sveobuhvatnu stvarnost svakoga postavlja u središte postojanja. Mistični simbol toga vjerovanja bio je krug s točkom u sredini, a govorio je da je svaki pojedinac (točka) zapravo beskonačan (krug). To je nalik sićušnoj stanici koju središnja točka DNK povezuje s milijardama godina evolucije.

No, je li teorija jedne stvarnosti uopće mistična? Zimi kroz prozor najčešće opažam barem jednu ličinku koja visi s grane. U njoj se gusjenica pretvorila u ličinku koja će u proljeće izaći kao leptir. Ta nam je metamorfoza svima poznata jer smo je kao djeca promatrali (ili smo čitali djelo Erica Carlea Vrlo gladna gusjenica). No, ono nevidljivo što se događa u čahuri ostaje duboka tajna. Organi i tkiva gusjenice raspadaju se u amorfno, kašasto stanje iz kojega nastaje struktura leptirova tijela, nimalo nalik gusjenici.

Znanost ne nudi odgovor na pitanje zašto se metamorfoza dogodila. Gotovo nije moguće zamisliti da ju je kukac sasvim slučajno otpočeo - kemijski procesi preobrazbe gusjenice u leptira nepojmljivo su složeni jer su tisuće koraka precizno međusobno povezane. (Kao da ste odvezli bicikl na popravak, a kad ste se vratili, njegovi su se dijelovi pretvorili u najsuvremeniji zrakoplov.)

No, donekle shvaćamo kako je taj osjetljiv lanac događaja povezan. Dva hormona, juvenilni hormon i ekdison, reguliraju proces koji se golom oku doima kao pretvaranje gusjenice u kašu. Zahvaljujući tim hormonima, stanice koje prelaze put od ličinke do leptira znaju kamo idu i kako se moraju promijeniti.

Smatra se da neke stanice umiru, druge se rastvaraju, a treće se pretvaraju u oči, ticala i krila. To podrazumijeva osjetljiv (i čudesan) ritam koji mora ostati u savršenoj ravnoteži između stvaranja i uništavanja. Ispostavlja se da taj ritam ovisi o duljini dana, a koja pak ovisi o kruženju Zemlje oko Sunca. Stoga je kozmički ritam milijunima godina tijesno povezan s rođenjem leptira.

Znanost je usredotočena na molekule, no ovo je očiti primjer inteligencije na djelu koja molekule koristi kao sredstvo ostvarenja svoje nakane.

Nakana je u ovom slučaju bila stvaranje novoga bića bez traćenja starih sastojaka.

(Ako doista postoji samo jedna stvarnost, ne možemo, poput znanosti, reći da je duljina dana uzrok zbog kojega ličinkini hormoni otpočinju metamorfozu u leptira. Duljina dana i hormoni dolaze iz istoga stvaralačkog izvora te tkaju jednu stvarnost. Taj izvor koristi kozmičke ritmove i l i molekule kako mu odgovara. Duljina dana nije uzrok promjene hormona kao što ni hormoni ne izazivaju promjenu dana: i jedno i drugo povezano je s nevidljivom inteligencijom koja ih oboje stvara odjednom. Dječak može u snu i l i na slici palicom udariti bejzbolsku lopticu, ali njegova palica nije uzrok zbog kojega loptica leti po zraku. Cijeli san ili slika čine savršenu cjelinu.)

Slijedi još jedan primjer: dvije tvari zvane aktin i miozin razvile su se prije mnogo eona kako bi mišićima u krilima kukaca omogućile stezanje i opuštanje. Tako su kukci naučili letjeti. Ako jedna od tih parnih molekula nedostaje, krila će izrasti, ali neće moći mahati pa će stoga biti beskorisna.

Iste dvije bjelančevine danas su zaslužne za kucanje ljudskoga srca, a ako jedna nedostaje, kucanje je neučinkovito ili slabo što na posljetku dovodi do zatajenja rada srca.

Ponavljam, znanost se u čudu pita kako su se molekule prilagođavale tijekom milijuna godina, međutim, nije li u svemu tome posrijedi dublja nakana? U srcima osjećamo poriv za letenjem, za oslobađanjem od ograničenja.

Nije li posrijedi isti poriv koji je priroda ostvarila kada su insekti poletjeli? Prolaktin koji stvara mlijeko u majčinim dojkama jednak je prolaktinu koji lososa tjera uzvodno u cilju razmnožavanja i omogućuje mu prelazak iz slane u slatku vodu. Inzulin u kravi potpuno je jednak inzulinu u amebi: i jedan i drugi služe metabolizmu ugljikohidrata iako je organizam krave nekoliko milijuna puta složeniji od organizma amebe. Ispostavlja se da vjerovanje u jednu potpuno povezanu stvarnost i nije tako mistično.

Kako se, dakle, vjerovanje u jednu stvarnost rasplinulo? Pojavila se alternativa koja svakog čovjeka također postavlja u središte vlastitoga svijeta. No, umjesto da bude uključen, čovjek se osjeća usamljeno i isključeno, pokretan osobnom željom umjesto zajedničkom životnom silom ili zajedništvom na razini duše. Taj izbor nazivamo egom iako su ga nazivali i drugim imenima kao što su težnja užicima, sputanost karmom i (ako pribjegnemo vjerskom rječniku) protjerivanje iz raja. To vjerovanje toliko potpuno prožima našu kulturu da se povođenje za egom više i ne smatra izborom. Svi smo od djetinjstva pomno odgajani u kontekstu "ja, mene i moje". Konkurencija nas poučava da se moramo boriti za ono što želimo. Prijetnja drugih ega, koji se osjećaju isključeno i usamljeno kao i mi, neprestano je prisutna-naše bi želje mogle biti osujećene ako netko drugi stigne do tog cilja prije nas.

Nemam namjeru kritizirati ego. Kritiziranje ega zapravo je potraga za krivcem koji svojim postupcima ljudima onemogućuje da pronađu sreću, što je temeljni razlog ljudske patnje te razlog zbog kojega nikada ne otkrivaju svoje istinsko jastvo, Boga i l i dušu. Govore nam da nas ego zasljepljuje neprestanim zahtjevima, pohlepom, sebičnošću i nesigurnošću. Ta je tema uobičajena, ali pogrešna jer ako ego bacimo u tamu i shvatimo ga kao neprijatelja, time samo produbljujemo razdvojenost i nepovezanost. Ako je stvarnost samo jedna, tada mora biti sveobuhvatna. Ego ne možemo odbaciti jednako kao što ne možemo odbaciti ni želju.

Izbor zasebnog življenja, za koji se stanica odlučuje samo ako postane kancerozna, urodio je određenom mitološkom strujom. Svaka kultura pripovijeda priču o zlatnom dobu zakopanom u davnoj prošlosti. Ta priča o izgubljenom savršenstvu obezvrjeđuje ljudska bića umjesto da ih uzdigne. Ljudi su sami sebe uvjeravali da je ljudska priroda neizbježno manjkava, da svatko nosi ožiljke grijeha, da Bog osuđuje svoju nekoć nevinu djecu.

Mit ima moć od izbora načiniti sudbinu. Razdvojenost je zaživjela vlastitim životom, međutim, da li je mogućnost jedne stvarnosti doista nestala?

Da bismo ponovno prihvatili jednu stvarnost, moramo uvidjeti da je svijet u nama. Ta se duhovna tajna temelji na prirodi mozga koji iz sekunde u sekundu stvara svijet. Kad vas najbolji prijatelj nazove iz Tibeta, vi uzimate zdravo za gotovo da je daleko, ali zvuk njegova glasa doživljavate kao osjet u svojem mozgu. Ako vam se prijatelj pojavi na vratima, njegov glas nije nimalo bliži. I dalje je osjet u istom dijelu vašega mozga, a ostat će ondje i nakon što vaš prijatelj ode, ali njegov glas nastavi odjekivati u vama. Kad pogledate udaljenu zvijezdu, i ona vam se doima daleko, ali ipak postoji kao osjet u drugom dijelu vašega mozga. Stoga je ta zvijezda u vama. Isto vrijedi i za kušanje naranče, dodirivanje baršuna i l i slušanje Mozarta - svako moguće iskustvo nastaje u vama.

Život utemeljen na egu u ovom je trenutku potpuno uvjerljiv i zbog toga nas ni najveća bol i patnja ne mogu potaknuti da ga napustimo. Bol boli, ali ne pokazuje izlaz. Primjerice, rasprava o načinima okončavanja rata pokazala se potpuno uzaludnom jer čim sebe opazim kao zasebnu jedinku, suprotstavljam se "njima", bezbrojnim drugim pojedincima koji žele isto što i ja.

Tom suprotstavljanju, mi nasuprot njima, svojstveno je nasilje. "Oni" ne odlaze i "oni" se ne predaju. Uvijek će se boriti kako bi obranili svoj udio u svijetu. Ciklus nasilja ostaje trajan dokle god vi i ja imamo zasebne udjele u svijetu. Strahovite posljedice mogu se opaziti i u tijelu. U zdravom se tijelu svaka stanica prepoznaje u svakoj drugoj stanici. Kada se to opažanje izobliči i određene stanice postanu "druge", tijelo počinje napadati samo sebe. To je stanje poznato kao autoimunološki poremećaj, a razorni primjeri su reumatoidni artritis i lupus. Nasilje jastva protiv samoga sebe u potpunosti proizlazi iz pogrešnog poimanja i, premda medicina može donijeti olakšanje tijelu razorenom tim ratom, izlječenje nije moguće sve dok se pogrešno poimanje ne ispravi.

Ozbiljan pristup okončavanju nasilja iziskuje odustajanje od osobnog udjela u svijetu, jednom zauvijek. Samo je tako moguće iskorijeniti nasilje. Ovaj bi vas zaključak mogao zaprepastiti. Čovjek bi odmah mogao reći: "Ali ja jesam svoj osobni udio u svijetu". To, srećom, nije točno. Svijet je u vama, a ne obrnuto. To je ono što je Krist želio reći govoreći da bi čovjek najprije trebao dosegnuti kraljevstvo Božje, a tek tada, ako i uopće, brinuti o svjetovnome.

Bog posjeduje sve jer je sve stvorio. Ako vi i ja stvaramo svako opažanje koje smatramo stvarnošću, tada nam je dopušteno posjedovati svoju tvorevinu.

Opažanje jest svijet; svijet jest opažanje.

U toj ključnoj zamisli završava drama nas nasuprot njima. Svi smo uključeni u jedini važan projekt: stvaranje stvarnosti. Braniti bilo što vanjsko - novac, posjed, imovinu ili položaj - ima smisla samo ako su te stvari bitne. Ali, materijalni je svijet posljedica. U njemu ništa nije bitno. Jedini osobni udio vrijedan posjedovanja jest sposobnost nesputanog stvaranja u punoj svijesti o tome kako se stvara stvarnost.

Suosjećam s onima koji su preispitali ego te u njemu otkrili toliku odbojnost da žele biti bez njega. No, napadanje ega u konačnici je tek suptilna krinka za napadanje samoga sebe. Čak i kad bi bilo moguće, uništavanje ega ne bi služilo ničemu. Presudno je važno zadržati cjelovitost našeg ukupnog stvaralačkog ustrojstva. Kad ga lišite njegovih ružnih, nesigurnih i nasilnih snova, ego prestaje biti ružan, nesiguran i nasilan. Tada zauzima svoje prirodno mjesto kao dio tajne.

Jedna je stvarnost već otkrila duboku tajnu: biti stvaratelj mnogo je važnije od cijeloga svijeta. Na ovom mjestu valja zastati kako biste usvojili tu zamisao. Štoviše, to jest svijet. Od svih oslobađajućih zamisli koje čovjeku mogu promijeniti život, ova vjerojatno donosi najveće oslobođenje. Pa ipak, da bismo je doista živjeli, da bismo doista bili stvaratelji, potrebno je osloboditi se poprilične uvjetovanosti. Nitko ne pamti da mu je rečeno kako valja vjerovati u materijalan svijet. No, nekako smo ipak naučili promatrati sebe kao ograničena bića. Vanjski je svijet zacijelo mnogo moćniji. On određuje tijek priče, ne vi. Svijet je na prvom mjestu; vi ste daleko na drugom mjestu.

Vanjski vam svijet neće pružiti duhovne odgovore sve dok ne preuzmete novu ulogu stvaratelja stvarnosti. To se isprva doima čudnim, ali ubrzo opažamo kako nov sustav vjerovanja zauzima svoje mjesto:

Sve što doživljavam odražava mene: stoga ne moram pokušavati pobjeći. Nemam kamo pobjeći, a ako sebe doživljavam kao stvaratelja vlastite stvarnosti, ne bih pobjegao čak i kad bih to mogao.

Moj je život dio svakog drugog života: moja povezanost sa svim živim bićima onemogućuje postojanje neprijatelja. Ne osjećam potrebu za suprotstavljanjem, otporom, osvajanjem ili uništavanjem.

Nemam potrebu nadzirati bilo koga i bilo što: promjenu mogu izazvati tako što ću preobraziti ono jedino nad čime sam ikada imao nadzor - sebe.

PROMJENA STVARNOSTI U CILJU USKLAĐIVANJA S DRUGOM TAJNOM

Da biste doista usvojili drugu tajnu, počnite se promatrati kao sustvaratelja svega što vam se događa. Jednostavnu vježbu možete izvesti tako što ćete sjesti gdje god se nalazite i osvrnuti se oko sebe. Dok vam pogled prelazi preko stolca, slike i boje zidova vaše sobe, recite sami sebi: "Ovo predstavlja mene. Ovo također predstavlja mene." Kad vaša svijest usvoji sve, upitajte se:

Opažam li red i l i nered?

Opažam li svoju jedinstvenost?

Opažam li kako se doista osjećam?

Opažam li što doista želim?

Određene će pojedinosti iz vašeg okružja odmah odgovoriti na ta pitanja, dok druge neće. Sunčan stan veselih boja i otvoren svjetlosti predstavlja stanje uma koje se u mnogo čemu razlikuje od mračne podrumske garsonijere.

S druge strane, radni stol pretrpan spisima mogao bi otkrivati mnogo: unutarnji nered, strah od ispunjavanja obveza, prihvaćanje prevelike odgovornosti, zanemarivanje svjetovnih pojedinosti i tako dalje. Ta je nedosljednost logična zbog toga što svi istodobno otkrivamo i skrivamo tko zapravo jesmo. Katkad otkrivate tko ste, dok se u drugim trenucima isključujete od istinskih osjećaja, poričete ih ili pronalazite oduške koje smatrate društveno prihvatljivima. Čak i ako ste onaj kauč kupili samo zato što je bio jeftin i odlučili ste se zadovoljiti njime, ako su zidovi bijele boje zato što vam nije bilo važno u koju ćete boju gledati, ako se plašite baciti neku sliku zato što su vam je darovali supružnikovi roditelji, oko sebe opažate simbole svojih osjećaja. Ne ulazeći u potankosti, na temelju čovjekova osobnog prostora moguće je prilično točno ustanoviti je li ta osoba zadovoljna ili nezadovoljna životom, je li njezin osjećaj osobnog identiteta jak ili slab, je li konformist ili nekonformist, vrjednuje li red više od kaosa, osjeća li optimizam ili beznadnost.

Potom zakoračite u svoj društveni svijet. U društvu obitelji i prijatelja osluškujte unutarnjim uhom. Upitajte se:

Čujem li sreću?

Jesam li u njihovu društvu dobro raspoložen i pozoran?

Pojavljuju li se prigušeni osjećaji ili umor?

Je li ovo samo uobičajena rutina ili ti ljudi doista komuniciraju?

Kako god odgovorili na ta pitanja, procijenili ste svoj svijet i događanja u svojem unutarnjem svijetu. Drugi su ljudi vaše ogledalo, kao i predmeti u vašem okružju. Potom uključite televizor i pogledajte večernje vijesti, ali ih nemojte gledati kao događaje koji se odvijaju "negdje tamo", već se osobno povežite. Upitajte se:

Osjećam li taj svijet kao siguran ili kao opasan?

Osjećam li strah i očaj katastrofe ili me to tek uzbuđuje i zabavlja?

Nastavljam li gledati i loše vijesti samo zato da bih se zabavljao?

Koji dio mene predstavljaju te vijesti: onaj koji se neprestano bavi problemima ili onaj koji želi pronaći odgovore?

Ova vježba razvija novu vrstu svijesti. Počinjete se oslobađati navike opažanja samoga sebe kao odvojenog, zasebnog entiteta. Dolazite do spoznaje da cijeli svijet zapravo nije nigdje drugdje, već u vama.

Druga vježba: duboko poimanje svijeta

Vi jeste stvaratelj, no to ne znači da je vaš ego stvaratelj. Ego će uvijek ostati vezan za vašu osobnost, a nedvojbeno je da vaša osobnost ne stvara sve što vas okružuje. Stvaranje se ne događa na toj razini. Ustanovimo, dakle, možemo li se približiti istinskom stvaratelju u vama. To ćemo učiniti meditirajući o ruži.

Nabavite lijepu crvenu ružu i držite je pred sobom. Udahnite miris i recite sami sebi: "Bez mene ovaj cvijet ne bi imao mirisa". Usredotočite se na žarku crvenu boju i recite sami sebi: "Bez mene ovaj cvijet ne bi imao boje". Prstima prijeđite preko baršunastih latica i recite sami sebi: "Bez mene ovaj cvijet ne bi imao teksture". Kad biste se isključili od svih opažanja - prizora, zvuka, dodira, okusa, mirisa - ruža bi bila tek vibriranje atoma u praznom prostoru.

Potom se usredotočite na DNK koja se nalazi u vakoj stanici ruže. Zamislite milijarde atoma nanizane na dvostruku zavojnicu i recite sami sebi: "Moja DNK promatra D NK ovoga cvijeta. Ovo nije doživljaj promatrača koji gleda neki predmet. DNK jednog oblika gleda DNK drugog oblika."

Zatim zamislite kako DNK počinje svjetlucati i pretvarati se u nevidljive vibracije energije. Recite sami sebi: "Ruža je nestala u svoju prvotnu energiju. Ja sam nestao u svoju prvotnu energiju. Sada tek jedno energetsko polje gleda drugo energetsko polje."

Na posljetku zamislite kako granica između vaše energije i energije ruže nestaje, a valovi jednog polja stapaju se s valovima drugog, poput oceanskih valova koji se podižu i spuštaju na golemoj površini beskonačnog mora. Recite sami sebi: "Sva energija proizlazi iz jednog izvora i vraća mu se. Kad pogledam ružu, mala iskra beskonačnosti izdiže se iz tog izvora kako bi doživjela samu sebe."

Ovom ste stazom stigli do onoga što je uistinu stvarno: beskonačno, tiho energetsko polje na trenutak je zaiskrilo te doživjelo objekt (ružu) i subjekt (vas, promatrača), a pritom se nije ni pomaknulo. Svijest je jednostavno pogledala jedan vid svoje vječne ljepote. Jedini motiv bilo joj je stvaranje trenutka radosti. Vi i ruža bili ste na suprotnim stranama toga trenutka, ali ipak niste bili razdvojeni. Dogodio se jedan stvaralački potez koji vas je sjedinio.