DRUGA KNJIGA

VODA

 

KON RICKY

Stajali smo na malom privatnom keju nekoliko kilometara izvan Abadana razgledavajući olupinu kojom smo namjeravali otploviti nekoliko tisuća milja do Indonezije. Gledajući je izvana, bilo je teško vjerovati da će ta olupina stići do Hormuškog tjesnaca. Tamnosmeđa drvena tajlandska trabakula, sa dva jarbola čudesne konstrukcije! To plovilo podsjećalo je na mješanca između naše džunke i naše ribarske trabakule. Tri i pol metra širine, možda petnaestak metara dugačak brod s odsječenom krmom kao u španjolskih galija. Prednji kraj sa zavinutim pramcem u oliku uspravljene kobre odavao je orijentalni izgled. Na prvom jarbolu sajle za „flock” nije bilo, što je nagovještavalo upotrebu četvrtastog, tzv. latinskog jedra. Čemu je služio drugi jarbol, nije nam bilo jasno.

— Nadam  se  da  ima  dobar  motor.  Inače,  čeka  nas  vožnja  duga  kao  vječnost  —

razmišljao je naglas Bebek. Ne vjerujem da pomoću vjetra ovo čudo može ploviti brže od

četiri čvora.

Naoko nikoga nije bilo u trabakuli. Uzalud smo trubili i zvali. Trabakula je ostala obavijena tišinom.

Usprkos telegramu koji smo primili u Tabrizu, da nas Ricky i Bob čekaju u Shahnarouzu, u hotelu koji se sada zvao „Rostam” nikada nisu čuli za njih, a još manje za naš dolazak. Brod nije bilo teško pronaći. Vjerojatno postoji samo jedan brod s imenom „Sea Weed”, morski korov.

Kontrolor nam je objasnio da privatni brodovi tog tipa nemaju ulaz u Abadan, dok nas

je upućivao u pravcu Bandar Dilama. U Bandar Dilamu nisu čuli ni za Rickya, ni za Boba, ali su čuli za „Sea Weed” koji je bio ukotvljen deset milja izvan grada. Nakon što smo tri sata tražili, evo, konačno smo ga našli.

Prvi dojam još izdaleka podsjetio nas je na Kon Ticky. S obzirom na Rickya, isti čas smo brod prekrstili u Kon Ricky.

Nije moglo biti sumnje da se radi o „Sea Weedu”. Na koncu, ime se jasno vidjelo i sve

se slagalo s njegovim opisom.

—Gdje su, k vragu, Bob i Ricky! — govorio je Bebek.

—Poznavajući Rickyja, ne bi me čudilo da leži pijan ili drogiran u nekom Choraz—hanu

—   rekao sam.

—No, Bob je, navodno, ozbiljan.

—Tko ih šljivi, doći će. Hajdemo na brod!

Privukli smo jedan od malih drvenih čamčića i uspeli se na brod koji se ljuljao nekih dva metra od obale. Došavši na palubu, shvatili smo da su naše procjene broda bile pogrešne

—   to očigledno nije bila nikakva olupina.

—   Fijuuuu — zazviždao je Bebek. Pogledaj ove čelične kablove. Reynolds original, gledaj, Wessenovi vinčevi!

—   Paluba je sagrađena od čvrste tikovine, ograda od ebanovinih stupica i čeličnih sprava.

—   Ovdje je netko potrošio barem dvadeset tisuća dolara za rekonstrukciju — govorio je Bebek. — Čuj, Željac, ovo je potupno suprotno od moje „Andromede”. Moja „Andromeda” izgledala je super, no držali su je nekoliko šarafa i ziherica.

Izgleda da je ovo nešto sasvim drugo.

Pregledali smo palubu. Na krmi prostrana izbočena kabina što je očigledno sezala dolje. Ulaz u kabinu u sredini palube bio je zaključan. Na podu palube, između dva jarbola preklopni otvor za teret.

—Pretpostavljam da je ovo kabina za lendrover — rekao sam.

Pramac ograđen čvrstom dašćanom ogradom i preostali komad prostora zaštićen od

vjetra. U ogradi vrata koja su vodila na pola metra širok i metar i pol dugačak mostić nadvit nad vodom.

—   Ovo  je  moj  kupe  —  povikao  je  Bebek  bacivši  se  potrbuške  na   mostić,

isprobavajući ga za spavanje.

—Nije tvoj, nego moj, ja odavde snimam!

I opet nesporazum. Upravo je trebala početi nova rasprava kad nas je prekinuo

piskutav glas žene koja je uzbuđena dolazila iz kabine. Vriskala je na nerazumljivom jeziku i zakopčavala crni kimono. Očigledno se tek probudila. Nismo je slušali, već se zagledali u njene bujne smeđe dojke, koje je nervozno trpala u kimono. Tiho sam zazviždao: opaaa! Vijetnamka ili Tajlanđanka, prilično zgodna, izrazito seksualno provokativna. Pune čvrste grudi i tijelo gipko i vitko. Nešto više od dvadeset godina. Umorivši se od jalovog posla s grudima,ostavila je jednu dojku nepokrivenu. Zagledala se u nas, dok joj se lice razvuklo u širok osmjeh. Konačno je postala razumljiva, i na lošem engleskom izgovorila:

—You Đeriko baba, you Borni Bebek, you friend Sami San. — Prepoznali smo

tajlandski naglasak.

—Otkuda sada ovo? - čudio se Bebek.

—Što fali? — govorio sam na hrvatskom, prišao djevojci i izgovorio: — Hoite?

MeveDeriko baba, friend Sami San. — Opet smijeh

Malokasnije ubrodskom salonu čekali smo večeru šarajući pogledom po kabini. Prilično štura prostorija bez ukrasa, slika ili ornamenata, no svježe lakirano drvo fino je vonjalo dajući osjećaj sigurnosti. U salonu dvije, jedna drugoj nasuprot postavljeneklupe sdrvenim naslonjačima ivelikim stolom dužine tri metra.

Montiran na zidu kabine “Pioneer” stereo kasetofon sa dva oveća AIWA zvučnika, a

lijevo od sterea, radio stanica i eho sonder. Čisto pristojno, pomislih.

Ispred kabine nalazila se kuhinja u koju još nismo zavirili, a iza hodnik sa četiri kabine za spavanje, svaka po dva ležaja na kat.

Kada smo se vratili s razgledavanja kabina za spavanje u salon, Čo Čo San, kako ju je nazvao Bebek, prostrla je stol i iznijela dvije kineske čaše i dva hladna heineken piva. Iz

„Pioneera” razlijevali su se zvuci Gloryje Gaynor: „I will survive”, a iz kuhinje zamaman

miris indonezijskog sataya.

Opustili smo se, raskopčali košulje. Čo Čo San nam je pokazala kupaonicu i kada smo se umili i sjeli, na stolu se već pušila hrpa ukusnog sataya.

Čo Čo San je sjela, ponudila nas jelom pitajući nedostaje li što. Gledajući Čo Čo San počeo sam razmišljati naglas:

—Čuj stari, najbolje bi bilo da ona dvojica uopće ne dođu. Čo Čo San, — upitao sam, —

can you sail? (Znaš li jedriti? )

—Sure, can sail, can cook, can screw, can anything. — Čo Čo San je sve mogla.

—Što misliš, da utovarimo džip, odvežemo brod i kliznemo? — predložio je Bebek.

Bilo mi je žao što smo se obojica samo šalili. Iako je Bebek prošao dosta avantura na moru, ni on ni ja ne bismo se snašli na ovom brodu. Osim toga, što bi rekli pri dolasku u Djakartu? No, šale radi, prihvatio sam tu „spiku”.

—   A da ih na pučini bacimo morskim psima i kažemo da su se napili i pali? Zamisli, dva mjeseca puta sa Čo Čo San, can cook, can sail, can everything!

Nakon pete porcije odgurnuli smo prazne tanjure najavivši Čo Čo da odista više ne

možemo.

Spuštala se noć. Bebek se uozbiljio:

—A da pitamo što je s onom dvojicom?

—Ma šta te briga — rekao sam. — Što nam fali?!

Nije ga bilo teško odgovoriti. Odmahnuo je lijevom rukom i otvorio još jedan heineken.

Čo Čo umorna, no veoma zadovoljna svojom uspješnom kuhinjom, smješkala se i pijuckala rum i Coca-Colu. Umorna od natezanja s dojkom što joj je stalno ispadala, odbacila je kimono koji joj je ionako samo smetao.

Negdje oko tri sata ujutro probudilo nas je urlanje muškog glasa i zvuk razbijenog stakla u salonu. Ležao sam na gornjem krevetu sjećajući se večere i Čo Čo San. Iz donjeg kreveta Bebekov glas. Čuli smo pljuskanje i Čo Čo San kako vrišti.

Mamurni, otvorili smo vrata kabine, izišli u salon gdje je bjesnio neki debeli sto i pedeset kilograma težak i dva metra visok bradati bijelac. Pomislih, to je sigurno Bob, frajer od Čo Čo San i sada će biti cirkusa.

Pogledom punim bijesa frajer se zagledao u nas:

—   Koji je ovo svinjac? Što vi tu radite?! — urlao je na engleskom. Ruka mu je klizila prema grliću boce na stolu.

—Pusti mene — rekao sam Bebeku, — ja ću.

No Bebek se već namjestio. Stao je na metar udaljenosti od Amerikanca i hvatao ravnotežu.

—   Tko ste vi? Znate li što radite? Znate li s kime imate posla? Ja sam Jack Roberts, Crni Jack, iz Tex Arkane, vikao je Amerikanac.

Ruka mu je bila sve bliže boci. Nije stigao do boce. Još prije nego što je dotaknuo stol, Bebek se uhvatio lijevom rukom za rub kabine, naglo trznuo tijelom naprijed, i prebacujući svu težinu u desnu šaku zviznuo Crnog Jacka direktno u bradu. Čo Čo se smrznula u mjestu. Crni Jack zaokrenuo je očima, na tren balansirao i onda se polako spustio na koljena držeći se za rub stola. Mislio sam da će ga Bebekov udarac barem onesvijestiti, no ništa. Jack je začuđeno, gotovo simpatično buljio u Bebeka, mehanički ponavljajući:

—Ja sam Crni Jack, ja sam Crni Jack iz Tex Arkane.

Nastala je neugodna šutnja. Bebek smeten, ne zna što sada. Naglo se sabrao na sebi svojstven način. Tek u opasnoj situaciji postajao je još drskiji:

—   Dobar večer, ja sam Borna Bebek iz Jugoslavije - rekao je hladnim glasom. Čovjek

na podu nije bio potučen, naprotiv, dizao se kao da mu ništa nije bilo.

Oh, k vragu, pomislih, što sada Bebek ovdje smjerava, Ova ljudeskara će nas smrviti obojicu.

No, ljudeskarino lice razvlačilo se u smješak. Nisam mogao vjerovati, bit će to neki trik. Tražio sam pogledom neku bocu, neku polugu, nešto čim ću maznuti tog gorostasa jer su šake, očigledno, za njega bile neznatne. No on se stvarno smješkao.

—   Borna Bebek, Borna Bebek, pa mi smo zajedno pili u Yokohami, sjećaš se one noći

—   govorio je ljudeskara.

Znao sam da Bebek nikada nije bio u Yokohami, no obojica smo zdušno navalili sjećati

se.

—Pa jasno — govorio je Bebek, — onda kod Yukide.

—Ma ne kod Yukide, kod Tušina - odgovorio je Jack.

Mislio sam da je ovaj pobudalio, ali se okrenuo meni i nastavio:

—Pa vi ste onda Željko Malnar, zajedno smo plovili na Ionisu.

Iako nisam ni čuo za Ionis kao i Bebek, prihvatio sam igru. No, čovjek nas je očigledno

poznavao.

—   Oprostite, oprostite — Jack se izvinjavao kao da je on nešto strašno kriv. — Trebao sam znati. Sam je rekao da dolazite, ali mi smo vas očekivali tek za dva tjedna. Imamo

sastanak s vama u Shahnarouzu. Dobrodošli! — govorio je Jack dok se zbunjeno češkao po bradi.

Odjednom mi je sinulo odakle znamo Jacka.

Pa da, jasno, bilo je to one noći u Londonu. Sam, Roger, Bebek i Jack, pili smo svi zajedno, odnosno Jack se opijao dok smo mi razgovarali sa Samom o Kapadokiji, u baru

„Trader Vick”, u londonskom „Hiltonu”.

Sjetio, sam se svega. Crni Jack je bio Samov ,,old job man”, čovjek za različite poslove. Sam ga je držao jednim od najjačih ljudi na svijetu. U rodnoj Americi držalo se da je malouman i Sam ga je izvukao iz neke klinike. Držali su ga zaključanim u klinici za duševne bolesti. Tipičan primjer, smatrao je Sam, novog oblika fašizma sve više rasprostranjenog u industrijskim zemljama. Ludnice su zamjenjivale koncentracione logore. Ne samo na istoku, i zapadno potrošačko društvo postaje sve vještije, stvarajući spregu između masovnih medija, novinara i psihologa u smislu eliminiranja kontroverznih ljudi.

Sam  je  isposlovao  da  se  Jack  otpusti.  Ne  samo  da  nije  bio  opasan,  u  svojoj

dobroćudnosti gotovo da je pretjerivao, uvijek voljan udovoljiti. Pošto ga je izvadio iz bolnice, Sam ga je upošljavao za sve vrste grubih poslova dok nije otkrio njegovu genijalnost za mehaniku. Napravio je neke važne zahvate na prijenosnoj kutiji džipa. Ovdje je očigledno da nam pomogne oko motora na brodu. Nije mi još jedino bilo jasno ono pljuskanje Čo Čo San, no to se razjasnilo tek kasnije. Jack, pijan kao deva pao je na ulazu rušeći čaše. Preplašena Čo Čo San vrisnula je nakon tog iznenadnog pada u mraku. A ono posezanje za bocom? Jack jadan i pijan tražio je oslonac da ne padne na pod. Gledajući Bebekovo lice shvatio sam da je njemu postalo jasno tko je Jack. Oblili su ga stid i žalost. Prišao je Jacku i raspreo priču o Yokohami. Jack se opet raspoložio i za petnaestak minuta Bebek i Jack bili su najbolji prijatelji.

Čo Čo je nestala u kuhinji. Ubrzo se pojavila s novom hrpom satyja i novim kartonom heinekena. Ubacili smo našeg J. J. Calea u kasetofon, zapalili petrolejku i osjećali se divno.

Brod se počeo ljuljuškati na valovima ispuštajući ugodne jecaje starog drveta. Kroz prozor morski vjetar unosio je zvukove pljuskanja valova miješajući mirise mora s onima od drvene konstrukcije broda i Čočinog parfuma. Kroza sve to, aromatični oblici satyja s roštilja uz zvukove glazbe uvjeravali su nas da će sve biti dobro, da je pred nama veličanstvena avantura!