Druga iskustva

Dok je Wallace, tako, pismeno branio spiritizam, istodobno je prikupljao dodatne eksperimentalne dokaze. Godine 1847. prisustvovao je nizu seansa s medijem Kate Cook, koje su se odvijale u londonskom stanu slikara gospodina Randija. Gospođica Cook je pritom sjedila na stolcu iza zastora obješenog iznad kuta velike sobe za primanje. Uvijek je bila odjevena u crnu haljinu, naušnice i čvrsto svezane čizme. Katkad bi se, nekoliko minuta nakon što je sjela na svoje mjesto, pokraj zastora pojavila žena odjevena u bijelo.

Wallace je ovako objasnio taj događaj (1905., sv. 2, str. 327-328): "Svakoga bi od nas pojedinačno znakom dozvala da joj priđemo. Potom bismo šapćući razgovarali; mogao sam je izbliza gledati, promatrati crte njezina lica i kosu, dodirivati je rukama, pa čak joj dodirivati i pregledavati uši, na kojima nisu bile rupe za naušnice. Žena je bila bosa, nešto viša od gospođice Cook i, premda su općenito nalikovale, razlikovale su se crtama lica, stasom i kosom. Nakon otprilike pola sata, žena bi se povukla, zatvorila za sobom zastor i katkad, nekoliko sekunda poslije rekla: 'Dođite i vidite.' Mi bismo onda rastvorili zastor, upalili svjetlo i ugledali gospođicu Cook kako sjedi na stolcu u transu, odjevena u crnu haljinu, svezane čizme i ostalo, izgledajući upravo onako kao i kada je stigla, dok je žena u bijelom posve nestala."

Slično iskustvo Wallace je doživio na seansi medija Eglingtona, održanoj u privatnoj kući u prisutnosti oko osamnaest spiritista i ljudi, koji su se zanimali za spiritizam. Medij je sjedio iza zastora obješenog iznad jednog kuta sobe. Prostor iza zastora bio je dovoljno velik samo za stolac na kojemu je medij sjedio. Wallace je primijetio: "Osobno sam s drugima pregledao taj kut, uvjerivši se da su zidovi puni, a sag pričvršćen čavlima." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 329). Drugim riječima, nije bilo nikakvog skrivenog otvora kroz koji bi mogao ući tajni suučesnik. Nakon što je Egligton stigao i sjeo na stolac iza zastora, pojavio se lik muškarca u ogrtaču, koji je počeo hodati slabo osvijetljenom prostorijom, dopuštajući svim svjedocima da mu dotaknu odjeću i pregledaju mu ruke i noge. Je li taj lik mogao biti prerušeni Eglington?

Wallace je ovako opisao taj događaj neposredno nakon seanse (1905., sv. 2, str. 329): "Neki su ga prijatelji [medija, op. prev.] preklinjali da im dopusti da ga pregledaju, kako bi mogli objaviti rezultate. Nakon dugotrajnih uvjeravanja, konačno je pristao i imenovane su četiri osobe koje će ga pregledati. Dvojica među njima odmah su ga odvela u spavaću sobu, dok smo ja i moj prijatelj, kojeg sam sa sobom poveo na seansu, pažljivo pregledali stolac, pod i zidove, ustvrdivši da nije ostavljeno ništa veće od rukavice.

Potom smo se pridružili onoj dvojici u spavaćoj sobi i, dok je Eglington skidao svoju odjeću, svaki je od nas primio jedan komad odjeće, sve do donjeg rublja i čarapa, tako da smo mogli neupitno potvrditi da na sebi nije imao ništa drugo osim odjeće. Taj je rezultat objavljen u spiritističkim novinama [i] potvrđen potpisima svih prisutnih."

Točno je da su neki mediji bili razotkriveni u prijevari, što ne iznenađuje, jer prijevara nije pošteđena čak ni službena znanost. Jedna od najpoznatijih je slučaj čovjeka iz Piltdowna, koja je četrdeset godina obmanjivala znanstvenu javnost. A danas je uobičajena pojava krivotvorenja rezultata ispitivanja u znanstvenim laboratorijima. Dakle, bez obzira govorimo li o paranormalnoj ili normalnoj znanosti, ne možemo isključiti mogućnost nekog oblika prijevare. Preostaje nam samo da ispitamo pojedine slučajeve i izvedemo razborite zaključke o takvoj mogućnosti. U Eglingtonovu slučaju, poduzete su stroge mjere sigurnosti protiv moguće prijevare. S obzirom na to, opravdano je zaključiti da se Eglington najvjerojatnije doista materijalizirao u ljudski lik.

Najneobičniji fenomen kojemu je svjedočio Wallace proizveo je uistinu izvanredan medij, gospodin Monk. Taj nonkonformistički svećenik stekao je velik ugled zahvaljujući svojim seansama. Neki poznati spiritisti, uključujući Hensleigha Wedgwooda i Staintona Mosesa, odlučili su ga mnogo podrobnije proučiti, radi čega su mu unajmili sobe u londonskoj četvrti Bloomsbury. Pritom su pozvali i Wallacea da svjedoči Monkovim sposobnostima.

Wallace je poslije ovako opisao taj događaj (1905., sv. 2, str. 330): "Bilo je vedro ljetno poslijepodne i sve se događalo pod svjetlom dana. Nakon kratkog razgovora, Monk, koji je bio odjeven u uobičajenu crnu svećeničku odjeću, naizgled je pao u trans. Potom je ustao nekoliko metara ispred nas i, nekoliko trenutaka poslije, pokazao prstom prema sebi, govoreći: 'Pogledajte.'

Na lijevoj strani njegova ogrtača vidjeli smo blijedu bijelu mrlju, koja se postupno povećavala i potom kao da je počela treperiti i širiti se gore-dolje, dok se polako nije oblikovala u magloviti stup, koji se prostirao od njegova ramena do stopala, tik uz njegovo tijelo. Nakon što se pomaknuo na stranu, magloviti je lik ostao stajati na mjestu, ali je naizgled i dalje s njime bio povezan maglovitim obručem, na visini na kojoj se izvorno počeo oblikovati. A nekoliko minuta poslije, Monk je iznova rekao: 'Gledajte i prešao rukom preko obruča, prekinuvši ga. Potom se odmaknuo od lika, tako da su bili međusobno udaljeni oko 1,5 ili 1,8 m. Lik je tada poprimio oblik žene gusto obavijene plaštem, s jedva vidljivim rukama i nogama.

Pogledavši prema njoj, Monk nam je iznova rekao: 'Pogledajte', i potom zapljeskao rukama, na što je figura ispružila ruke i također zapljeskala dlanovima, i svi smo jasno mogli čuti kako njezin pljesak, premda tiši, slijedi njegov. Potom mu se figura počela polako primicati, postajući sve bljeđa i niža, dok je njegovo tijelo naizgled nije usisalo, kao da je iz njega izrasla."

Danje svjetlo isključuje mogućnost lukave prijevare. Činjenica da je Monk stajao u središtu sobe, udaljen samo nekoliko metara od Wallacea, isključuje mogućnost primjene kakvih skrivenih naprava. Wedgwood je rekao Wallaceu da se jednom drugom prilikom pokraj Monka pojavio visok muškarac u ogrtaču. Lik tog muškarca ostao je u sobi oko pola sata, dopustivši Wedgwoodu i njegovim kolegama da ga dodiruju, pri čemu su ovi pažljivo pregledavali njegovo tijelo i odjeću. Nadalje, taj je muškarac utjecao na fizičke predmete. Jednom je čak podigao stolac na kojemu je sjedio jedan od istraživača (Wallace, 1905., sv. 2, str. 331).