Trava kao lijek

Nakon Napoleonova i britanskog pohoda na Indiju i Egipat stanoviti W. B. O’Shaughnessy, profesor kemije i prirodne filozofije, potrudio se još 1839. godine počeprkati po starim indijskim zapisima na koje je nabasao u Calcutti, pa čak provesti inicijalna ispitivanja na životinjama. Zaključio je da se kanabis može rabiti kao sredstvo za stišavanje bolova, protiv reumatizma, jakih napada epilepsije kod djece i u još neke druge svrhe. Francuski je psihijatar J. J. Moreau vjerovao da marihuana može pomoći osobama koje pate od mentalnih problema, a droga se uskoro našla i u Americi, gdje je postala sastavni dio niza preparata, od kojih je bio osobito popularan alkoholni “Tildenov ekstrakt”.

U drugoj polovici 19. stoljeća jedan je 16-godišnjak uzeo malo preveliku dozu ljekovitih kapi. Njegovo je ime bilo Fitz Hugh Ludlow, a prvi je opisao što to znači biti “high” od kanabisa. Smatrao je da je pomoću čudne droge, koja ga je koštala svega 6 centi, putovao u mistične regije opisane u uzbudljivoj istočnjačkoj literaturi. Time je zapravo otvorio vrata marihuani i hašišu kao rekreacijskim drogama. Ili, bolje rečeno, on je prvi jedan medicinski preparat iskoristio kao narkotik, to opisao i tako otvorio put za nešto što će u narednom stoljeću na Zapadu postati prava noćna mora.

S vremenom se lista oboljenja koje se moglo tretirati s kanabisom postupno proširivala, pa je tako obuhvatila niz psihičkih problema poput melankolije, histerije, migrene, delirium tremensa, neuralgija, nesanice i noćnih mora. Prema jednom popisu iz 1923. godine, kanabisovi su preparati korišteni i kod gonoreje, prostatitisa, cistitisa, dismenoreje, a u formi cigareta protiv emfizema, astme i kroničnog kašlja. Već sam ranije spomenuo da kanabis uklanja bolove, pa su ga liječnici u to doba rabili u slučaju bolova u crijevima i želucu, bez obzira radilo se o karcinomu, čiru ili nekoj drugoj komplikaciji.

Imao sam se prilike u Indiji uvjeriti da njihovi liječnici, osobito ajurvedski, rado kod bolova u utrobi preporučuju kanabisove pripravke. Kada sam jednom putovao preko Dehra Duna prema himalajskom lancu, dan prije no što sam napustio Delhi i krenuo na sjever, spopali su me neugodni bolovi u području abdomena, koje sam olako pripisao prolaznim smetnjama izazvanim jakim indijskim začinima. Pitao sam liječnika ashrama u kojem sam prespavao što mi je činiti obzirom da nije bilo načina kako odgoditi put. Kada sam mu opisao podmuklu bol s lijeve strane i čudan pritisak odozdo prema gore, odnekuda je izvadio malu plastičnu bočicu ispunjenu smeđom tekućinom. Objasnio mi je da ne smijem uzimati previše kapi, možda 10 ili 15 u malo vode, najbolje prije spavanja. Nije mi rekao o kakvu se preparatu radi, niti sam ga ja o tome bilo što pitao. Već u Dehra Dunu u večernjim sam satima osjećao da mi se stanje pogoršava, čudan je pritisak popraćen nekom neobičnom nelagodom rasao. Uzeo sam kapi i stanje se smirilo. U razdoblju od 11 dana koliko sam proveo na putu koji je završio u Delhiju, stalno sam održavao nekakvu ravnotežu uzimajući kapi koje mi je dao doktor iz ashrama. Znao sam da nešto nije u redu, ali su kapi uvijek na kraju potisnule simptome. Po povratku u glavni grad Indije pitao sam o kakvim se kapima zapravo radi i saznao da su bazirane na kanabisu. Vrativši se u Europu iz nalaza urina i krvnog seruma postalo je jasno da sam, ustvari, imao problema s gušteračom, koja se valjda uzrujala zbog južnoindijske kuhinje. Moj je put na sjever predstavljao nerazumni rizik, kojega cijelo vrijeme uopće nisam bio svijestan. I danas sam uvjeren da su mi kanabisove kapi pomogle.

Uz navedene bolesti, kanabis se pokazao efikasnim u borbi protiv herpesa, raspuklina na površini kože, groznica, tetanusa i kolere. Od svih nabrojenih bolesti kojima su se suprotstavljali kanabisom u tim ranim dvadesetima ovog stoljeća, liječnici izdvajaju migrenu kao onu kod koje je droga uzimana u kontroliranim dozama dala najbolje rezultate.

Jamačno je sudac Young imao čvrste argumente kada je dao malo prije citiranu izjavu o korisnu djelovanju kanabisa, ako se on koristi u medicinske svrhe i pod kontrolom stručnjaka. Među njih sigurno spadaju spoznaje o tome da kanabis pomaže osobama oboljelima od teške i neizlječive autoimune bolesti označene sa slovima MS – multiple skleroze. Ovo oboljenje izaziva grčenje mišića i oboljeloga postupno veže uz invalidska kolica. Neki američki pacijenti oboljeli od ove opake bolesti tvrdili su da im je marihuana pomogla koji puta čak do te mjere da su mogli ustati iz kolica. Dr. Lester Greenspoon u jednoj publikaciji koju je objavilo Sveučilište Stanford, opisuje mladog čovjeka koji pati od potpune paralize nastale uslijed ranjavanja zbog nespretnog rukovanja oružjem. Jaki bolovi koji se javljaju u mišićima nestaju u roku od nekoliko minuta nakon popušenog “jointa”, tvrdi Greenspoon, a iznosi i vlastitu tragediju. Njegov je sin Danny sa 14 godina obolio od leukemije i patio od jakih mučnina i povraćanja nakon provedene kemoterapije. Nakon primjene kanabisa mučnine su gotovo nestale i dječak je mogao normalno jesti. Nažalost, njegova se bolest na kraju pokazala fatalnom.

Poznato je da su američke vlasti iznimno dopustile pušenje marihuane bolesnicima oboljelima od neizlječivih bolesti, a prema mnogima, kanabis je pomogao i kao sredstvo za uklanjanje neugodnih simptoma koji se javljaju nakon kemoterapije i sličnih zahvata.

Glaukom, teška bolest očiju, po svemu sudeći najbolje se može kontrolirati upravo kanabinolima iz marihuane. Radi se o oboljenju kod kojeg očni tlak raste i tako oštećuje očni živac. Još 1976. godine, tada 28-godišnji Bob Randall ušao je u američku povijest kao prva osoba kojoj je službena medicina propisala uzimanje marihuane. Čovjek koji je bolovao od glaukoma i više nije reagirao na nijedan poznati lijek protiv ove bolesti, dobio je preporuku svog liječnika da uzima marihuanu, koja je jedina, osobito u večernjim satima, mogla kontrolirati njegov očni tlak. Pušio je oko šest “jointova” dnevno, a taj je primjer potakao brojna istraživanja, s ciljem da se utvrdi na koji način marihuana može pomoći osobama oboljelima od ove bolesti. Po svemu sudeći, zagovornici legalizacije marihuane imaju podršku nekih oftalmologa koji misle da ova droga doista može učiniti ono što nije u stanju nijedan do sada poznati lijek.

Kemičari su nastojali identificirati koji spoj iz konoplje djeluje ozdravljujuće kod spomenutih bolesti. Naime, jedini sintetski kanabinoid, komercijalna imena “Nabilone”, koji je legaliziran u Velikoj Britaniji, povučen je iz prodaje jer je vrlo negativno utjecao na laboratorijske životinje, a pokazivao je i loše strane u primjeni na ljude. U konoplji su pronađeni mnogi spojevi, njih osamdesetak, koji bi mogli igrati neku ulogu u njenoj biološkoj aktivnosti. Izgleda da su u normalnim dozama korisni i, uvjetno, bezopasni samo onda kada su zajedno, dakle u biljci. A to je za znanost teško prihvatljiva istina, jer je u takvu slučaju nemoguće, ako govorimo o medicinskoj primjeni, odrediti točnu dozu koju treba primijeniti u pojedinim situacijama. Da o različitom kemijskom sastavu koji nalazimo u kanabisu različita porijekla ni ne govorimo. Usprkos opširnim i ambicioznim istraživanjima u kojima se iz kanabisa željelo odvojiti ono što ozdravljuje, u ovom trenutku se ne čini da je moguće proizvesti kanabis u tabletama.

Djeca cvijeća

Vratimo se u šezdesete, preciznije u 1966. godinu, kada se počinje odvijati proces ponovnog otkrivanja Istoka, koji u povijesnim valovima fascinira Zapadnjake. Stari autobusi odlaze iz Europe, preko Turske sve do Indije, katkada i dalje i “djeca cvijeća” upoznaju egzotičnu civilizaciju nimalo nalik vlastitoj. Ovdje nema one disciplinirane strke i bolesne ambicije od koje mladi Zapadnjaci žele pobjeći. Neki u potrazi za misticima i asketima Indije, budističkim redovnicima Cejlona ili Tajlanda ili sufijima Pakistana, drugi za “kemijskim Rajem” u kojem ne treba meditirati godinama da bi se razgovaralo s “višim silama”. Hašiš postaje dio subkulture koja će u narednim godinama konzumirati tone psihoaktivne smole. Ona će postupno doprijeti do Europe, uglavnom iz Afghanistana i Libanona, u manjim količinama i za osobnu uporabu. Kanabis u svim svojim oblicima i još uvijek nezamijećen, za razliku od SAD gdje je rat protiv Learyja i Alperta već počeo, postaje zanimljiv europskom podzemlju. U ilegalni uvoz se počinju uključivati sicilijanska i napolitanska Mafija, korzikanski gangovi u Francuskoj i turski trgovci drogama. Europa će uskoro dobiti samostalnu mrežu ilegalnih snabdjevača, koji će razviti posao neviđenih razmjera.

Richard se smije i prisjeća tih šezdesetih, kada je s kolonama ostale mlađarije dospio u San Francisco: “... Jednom smo se tako napušili hašiša, čini mi se da smo uz to još uzeli LSD, ili nešto slično. Nismo mogli ni govoriti. Bilo nas je pet ili šest. Lunjali smo parkom u Friscu i skinuli se do gola. Odnekuda su se stvorili murjaci i htjeli nas legitimirati što je bio apsurd, jer smo bili goli, a nitko nije imao pojma gdje smo ostavili odjeću. Bili smo tako drogirani da nismo mogli ništa drugo nego se glupo ceriti. Odveli su nas u policijsku stanicu. Kažnjeni smo s globom zbog “nepristojna ponašanja”. Uopće nisu shvatili da smo bili totalno drogirani ! To su bili počeci, zlatno doba eksperimentiranja, kada još ni policajci nisu bili svijesni koliko je stvar uznapredovala. Romansa se brzo približila svom kraju i igre su postale surovije. Danas, kad gledam unatrag, to mi se eksperimentiranje s drogom čini nekako blesavim... Mislili smo da mijenjamo svijet, droga nam je davala osjećaj da možemo sve. Bila je to dječja iluzija...”.

“Trava” postaje uobičajeni stimulativ za koji jedan bivši igrač rugbyja iz Londona kaže: “... Marihuana me pomalo odvojila od športa. To je interesantan proces. U tebe se uvlači neka čudna lijenost, dok si napušen čini ti se da ti ništa drugo nije potrebno. Kada sam gledao masnice i ogrebotine s treninga, počeo sam razmišljati što mi sve to treba, samo ću pod stare dane imati s time problema. Polagano, ali sigurno, marihuana me preuzela. Nije mogao proći nijedan dan, a da nisam popušio “joint”, koji me ufurao u stanje kada sam vjerovao da je sve u najboljem redu. Ako nisam popušio svoju dnevnu dozu bio sam užasno nervozan i napet. Na kraju sam ipak uspio dokučiti kuda sve to vodi. Promatrao sam svoje prijatelje koji su danima ispijali litre pive u pubovima i živjeli u nekom svom svijetu lažnog zadovoljstva i sreće. Znao sam da ja činim isto i odlučio sam se suprotstaviti svojoj navici. Riješio sam se marihuane, ali je, što se tiče športa, za mene bilo kasno...”.

Uz spomenute, marihuana ima i druge ulične nadimke u zapadnim zemljama, kao “draw”, “blow”, “grass”, “dope”, “weed”, “bush”, “puff” itd. Prema nekim procjenama, jedna trećina kanabisa koja dolazi u Europu stiže iz Maroka ali, kako smo već spomenuli, uzgaja se diljem svijeta. Kao hašiš također ima niz imena u “slangu”, poput afghanistanskog “kifa”, pakistanskog “Pakija” i drugih. Najbolje ćete sve sorte kanabisa upoznati ako sjednete u neku kafeteriju u Nizozemskoj gdje će vam prići vlasnik i ponuditi vas čitavom paletom “trava” i hašiša. Uz stručno tumačenje, dakako. U to sam se i sam uvjerio u Amsterdamu i to ne samo u kafeterijama i slastičarnicama, već i na cesti gdje su mi na glasovitom trgu Damu prilazili crnoputi dečki čiji su roditelji ovamo očito stigli iz Surinama. Nudili su najkvalitetniji hašiš. Nije mi jedino bilo jasno da li je ovakva ponuda također legalna.

Psihoterapija i ovisnost

Kanabis, kao uostalom i većina drugih droga, našao je svoj put do psihoterapije. Neki su terapeuti u ranoj fazi propagiranja kanabisa na Zapadu pokazivali izraziti entuzijazam kada je u pitanju ova droga. Jedan od njih je i dr. Harry Harmon, koji je smatrao da kanabis nema samo onaj otupljujući efekt, koji je mnoge uljuljao u ljenčarenje i samodostatnost bez osnova u realnosti. Kako je tvrdio, marihuana deblokira čovjekov um i on lakše može svoje dileme komunicirati terapeutu. Osoba pod utjecajem marihuane može iz droge crpiti inspiraciju za umjetnička djela i rješavanje raznih problema, tumači Harmon. Povećava joj se kreativnost, dolazi na originalne zamisli i ima uvid u ono što se događa s drugim ljudima s kojima je u kontaktu. Iskreno rečeno, gotovo da se pokazalo pravilom da su psihoterapeuti prvi pokazivali interes za neku novu drogu, pa da bi to inicijalno oduševljenje splasnulo kada su izbile popratne pojave koje prate dulji tretman nekim narkotikom.

Marco je psihoterapeut koji ima privatnu praksu u jednom od većih gradova Švicarske. Vrlo je originalan u pristupu i ne krije svoje oduševljenje LSD-om i drugim drogama. Na pitanja je li to njegov privatni ili službeni stav čovjeka koji od psihičkih tegoba liječi druge ljude kratko odgovara: privatni. Droge, doduše, u nekim slučajevima mogu pomoći ljudima koji pate od psihičkih tegoba. Takvu reputaciju ima i marihuana, ali je to opasna igra u kojoj efekt može biti upravo obrnut od onog očekivanog, tumači mi ovaj sredovječni poklonik uvođenja mistike u liječenje psihičkih oboljenja. Sam je eksperimentirao s drogama, no svojim ih pacijentima ne preporuča. Kaže, rizik je ipak prevelik.

Razgovarao sam s nekoliko drugih, konzervativnijih švicarskih psihoanalitičara jungovske orijentacije, koji su svi odreda odbili i samu pomisao na korištenje droga u analizi. Procese koji se moraju odvijati pri punoj svijesti ne treba ubrzavati, jer se oni odvijaju upravo onom brzinom kojom trebaju. Čovječji psihički razvoj je dinamičan tijek u kojem trebamo nešto prepoznati i na intuitivnom planu, a uvjet da to doista bude korisno jest da budemo pri punoj svijesti, da jedan prirodni hod ne ometamo sredstvima za njegovo ubrzavanje ili usporavanje. Snovi nas uče, ali oni snovi koji dolaze sami u trenucima kada su nam potrebni kao svojevrsni učitelji. Ako ih samoinicijativno induciramo oni će biti umjetni i neće odražavati realno stanje naše psihe. Jungovci rezoniraju poput praktično svih duhovnih škola Istoka i Zapada, koje, ako izuzmemo rijetke iznimke, obeshrabruje uzimanje droge kao sredstva duhovnog razvoja. Droge se ističu među prvima kao opasna prepreka spiritualnom sazrijevanju, a tumačenja su različita, od onih etičke prirode do onih koje govore da droge vežu duh “... uz niže astralne sfere...”.

Zanimljivo je da se upravo duhovni doživljaji koje opisuju korisnici narkotika, među njima i kanabisa, oštro kritiziraju od strane duhovnih adepata. Fragmentarno zavirivanje u više razine za koje čovjek još nije sazrio opasna je igra koja kulminira potpunom blokadom bilo kakva napretka, upozorenje je svima onima koji traže savjet od nekog svećenika, jogija, sufija ili budističkog monaha. Paradoks je u tome da mnogi do droga dospiju u potrazi za dubljim životnim smislom. U jednom im se trenu učini da su ga pronašli, da bi on izblijedio kako se iz organizma isele molekule koje su magičnu iluziju stvorile. Može ostati ovisnost, žeđ za varljivom čarolijom, koja još više udaljava od duhovnosti čiji je cilj postizanje neprivrženosti prolaznim vrijednostima ovog svijeta.

Svojedobno sam u poznatoj klinici Waldau, nedaleko Berna, promatrao tinejdžere koji su ovamo došli na odvikavanje od heroina, morfija ili kokaina. Muvali su se izgubljeno restoranom klinike dok mi je jedan psiholog za vrijeme jutarnje pauze objašnjavao sve aspekte svog nezahvalnog posla. Zanimalo me kakva je veza između ove djece koja su već u ranoj mladosti zaglavila na jednom od magičnih bijelih prašaka i marihuane, koja se smatra najdobroćudnijom drogom na zapadnom tržištu. “Ne mogu ti to sa sigurnošću reći”, odgovorrio je nakon kraćeg razmišljanja, “ali imam dojam da su barem neki od njih počeli svoje putovanje u narkomanska nebesa nekim od derivata kanabisa. Ne tvrdim da bi se stvari razvijale drukčije da nisu nabasali na marihuanu, možda bi se ipak našli ovdje. Navodi li marihuana doista na teže narkotike jedno je od ključnih pitanja današnjice, kada je u pitanju legalizacija kanabisa koju mnogi traže. Odgovara za sada nema...”.

Legalizacija

ili postroženje propisa kada je u pitanju marihuana nedvojbeno je nešto što zadire u političke vode. Država koja bi u potpunosti legalizirala derivate kanabisa zacijelo bi s jedne strane dobila jednu novu i unosnu industriju, koja bi mogla utjecati i na turizam, ali i komplikacije s drugim zemljama koje nisu oduševljene idejom stavljanja u granice zakona bilo kakva narkotika. U zapadnim zemljama su pitanja poput ovog uvijek na tapeti u vrijeme predizbornih kampanja, pa je možda i ranije citirana izjava suca Younga zapravo bila pažljivo isplanirana sonda koja je trebala izmjerili puls javnosti kada je u pitanju marihuana i njena legalizacija. Takva mjerenja obavljaju i razna udruženja “za” i “protiv” marihuane, ali i drugi, skriveni interesenti koji tu i tamo izrežiraju kakvu žešću polemiku u medijima ne bi li postupno stvorili teren za buduće promjene, koje mogu iznenaditi i one koji veruju da im je, bar što se tiče marihuane, sve jasno.

Alkoholizam je jedno od zala koje je postalo dio naše kulture. Žestoka pića koja definitivno djeluju loše na ljudsko zdravlje prodaju se svuda, nikome ne bi ni palo na pamet da ih zabrani. Pogotovo nakon iskustava s prohibicijom u Americi, kada su se na ilegalnoj prodaji alkohola obogatili ljudi poput Al Caponea, Johnnyja Torria i drugih, a lokalo se kao nikada prije.

O marihuani su govorili da je strahovito štetna i potiče ljude na zločine, da je zdrava i liječi 100 bolesti, da je potpuno bezopasna i djeluje povoljno na psihu, da je daleko bezopasnija od alkohola, da izaziva paranoju i psihotične epizode, da profinjuje i uzdiže, da potiče na seksualno nasilje, da je sjajno sredstvo za psihoterapiju, da izaziva mučnine i povraćanje, da je najbolje sredstvo protiv mučnina i povraćanja izazvanih kemoterapijom, da duhovno uzdiže, da zaustavlja svaki duhovni napredak. Rekli su da je treba legalizirati i da onaj kod kojeg nađu “joint” treba guliti deset godina u tamnici s maksimalnim osiguranjem. Sve su to rekli ugledni znanstvenici i oni koji donose zakone. I, kada sam već spomenuo alkohol: marihuana, kako tvrde neki, ide uz svaku drugu drogu osim alkohola.

Promotrimo li problem ovisnosti o raznim drogama, a to je osobito važno za one teže, sa stanovišta freudovske analize, odnosno zaglavljivanja ličnosti u razvoju uslijed onog što se u žargonu naziva fiksacijom, vidjeti ćemo da možda postoje dublji razlozi za skretanje čovjeka u vode narkomanije od onih koji se u glavama pogođenih obitelji svode na “utjecaj lošeg društva”.

Ugledna psihoanalitičarka Christa Robinson me upozorila da je okretanje drogama često znak nemoći pojedinca da uspostavi odnos s Jastvom u sebi. Osobe koje su fiksirane u tzv. oralnoj fazi (za detaljnije razumijevanje korištenih termina preporuča se bilo koji udžbenik koji se bavi Freudovom psihoanalizom op. a.) okrenuti će se nekoj pasivnoj ovisnosti, npr. prekomjernom gledanju televizije, alkoholu, a među jakim drogama one će izabrati heroin. Oni koji su fiksirani u tzv. analnoj ili narcisoidnoj fazi, biti će skloniji poticajnim, stimulativnim narkoticima poput, recimo, kokaina. Prema Freudu, razvoj ega u čovjeka odvija se u periodu od 1,5 do 3 godine starosti, a bude li to bolno, ili se počine nesvjesne greške u odgoju, to se kasnije može na vrlo dramatičan način odraziti u njegovu životu.

Eva Sigg, vodeći europski ekspert za tzv. Sandplay terapiju, odlično govori o emociji koja nerijetko gura prema rješenju koje zapravo predstavlja najgoru moguću varijantu. Emocija je strah, a rješenje katkada postupno skretanje prema kemijskim agensima. Strahujemo li mi danas više od naših predaka? Možda i da, jer, kako tumači ova žena stručnjak za učenja Carla Gustava Junga, naši roditelji u nas projiciraju svoje strahove, pa mi ne strahujemo samo vlastite, nego i roditeljske strahove. A oni su ih nagomilali od svojih roditelja, a ovi opet od svojih. Dakle, mi u načelu strahujemo strahove naših predaka. Dakako, to se razlikuje od osobe do osobe, jer nije svačija životna priča ista, niti su roditelji projicirali iste probleme svojim potomcima u svim slučajevima.

Neće svatko završiti kao teški narkoman ili serijski ubojica. Impulse u svijesti koje možemo okarakterizirati kao negativne, neki će moći kontrolirati pri punoj svijesti ili će krenuti na kakvu terapiju, a možda će sve riješiti i bavljenjem kakvim oblikom meditacije. Netko strahove neće osjećati na svjesnom nivou, ali će oni upravljati njegovim životnim akcijama. Posizanje za drogama, od marihuane do heroina, treba koji puta promatrati i u svjetlu nečije nemoći da impulse iz nesvjesnog stavi pod kontrolu. A to ne možemo proglasiti njegovom krivnjom, pa apriorno osuđivanje osobe koja je postala žrtvom droga stjecajem specifičnih okolnosti ne može biti put k smanjenju opasnosti od ove epidemije. Svaku osobu koja je potpala pod utjecaj nekog narkotika do te mjere da je o njemu ovisna, prije svega treba smatrati bolesnom i njenu dovođenju u stanje kada će moći svoju naviku odbaciti treba dati prioritet.