Što je “ecstasy”

Postoje teorije i statistike, koje upućuju na to da se ova droga ne bi smjela istrgnuti kontroli određenih zdravstvenih institucija i da bi oni, kojima bi jednom eventualno bio dozvoljen tretman X-om, prethodno trebali zatražiti mišljenje bilo koje vrste eksperta za ljudsku psihu. Osobno mislim da se najviše o X-u može shvatiti u kontaktima s onima koji su s njime imali izravna, praktična iskustva.

Moj je prijatelj Ruben rođeni Bečlija, 42 su mu godine i pripada krugu humanističke inteligencije koja je u mladosti podržavala tezu “da nitko tko nije kao mlad bio ljevičar nije normalan”. Mladost, bar ona rana, prošla je i traganje je za smislom krenulo nekih drugim putevima. Ruben je nositelj doktorata znanosti, rastavljen je i nema djece. Pročitao je golem broj knjiga i briljantni je polemičar, uvijek okružen respektabilnim ljudima. Novac mu je glavni problem, jer vremena su takva da je pamet teško unovčiti, a on se ne želi odvojiti od određenih ideala toliko prepoznatljivih kod generacije koja je počela svojim zamahom početkom sedamdesetih. Mučen je povremenim depresijama, ali u trenucima zanosa, ponesen nekim od svojih utopističkih projekata, pokazuje zavidan elan.

Ono što je za mene bilo od posebna interesa jest činjenica da je Ruben, bez ikakva pretjerivanja, živuća enciklopedija psihodeličnih i sličnih narkotika. Ne teoretska, već praktična. On je, recimo, na sebi iskušavao: LSD, STP, DMT, CB-2, MDA, PCP, meskalin, psilocibin, lista tako ide i dalje, a na njoj je, dakako i X, odnosno “ecstasy”.

Početak priče jednostavno zvuči nevjerojatno. Kada je imao 16 godina, prvi je puta čuo za meskalin, odnosno mali meksički modrozeleni kaktus pejotl koji ga sadrži. Kultna biljka meksičkih Indijanaca, koju je baš nekako u to vrijeme u svojim sve osporavanijim knjigama opjevao Carlos Castaneda, neodoljivo je privukla klinca iz dobrostojeće bečke familije koja o onome, što se već dobrano uvuklo u generaciju kojoj je pripadao njihov sin, pojma nije imala.

I tako je mali Ruben jednom odšetao do velikog botaničkog vrta koji je raspolagao jednom od većih zbirki kaktusa u Austriji. Kada je tamošnjim botaničarima, čije je vrijeme protjecalo u potpunom miru i tišini, rekao da ga gotovo opsesivno zanimaju kaktusi, oni su se umalo raspametili od sreće. Ruben je imao dovoljno strpljenja učiti o svim onim dosadnim i nezanimljivim kaktusima, jer je znao da će prije ili kasnije netko uprijeti prstom u onaj pravi, modrozeleni, neugledni, s deset krišaka. Postupno su ga naučili kako kaktuse treba uzgajati kod kuće, a njegovi roditelji su ponosno susjedima ukazivali na budućeg genija za bodljikave biljčice. Dobro opremljeni podrumski laboratorij dobio je dugo očekivana, a uskoro i ekskluzivna gosta–kaktus pejotl. Da mali Meksikanac ne bi bio usamljen, Ruben mu je proizveo poveći broj rođaka, njih par stotina ! Tata i mama nisu vidjeli da su svi kaktusi jednaki, valjda zato što je podrum uvijek bio u polumraku. Nisu primjetili ni to da je mali Ruben redovito drogiran. Kako je to lijepo opisano u brojnim ilegalnim publikacijama, Ruben je gutao dobro sažvakane kriške (“mescal buttons”) pejotla, obilno to zalijevao vodom, propisno je pobljuvao i krenuo u školu ! Putem su, doduše, nastupile stanovite komplikacije, jer se moj prijatelj gotovo svaki puta u tramvaju upišao u gaće. To ga nije previše smetalo. Naime, tramvaj je do škole vozio dosta dugo, pa bi se poklonik kultnog kaktusa do dolaska u školu najčešće posušio. Kada se sjeća tih bizarnih trenutaka, još mu danas ne ide u glavu kako nisu u školi makar namirisali da s njime nešto nije u redu. O tome da je halucinirao i ponekad davao čudne izjave da i ne govorimo.

Začudo, bio je izvanredan učenik i njegova stanja između birokratske, srednjeeuropske stvarnosti i obojenog filma koji ju je povremeno prekrivao nisu presudno utjecala na njegove intelektualne sposobnosti. Pri tome treba napomenuti da je eksperiment trajao oko godinu i pol. U tom je razoblju Ruben popapao neutvrđenu količinu pejotla i tako započeo dugačak period istraživanja utjecaja narkotika na vlastitu svijest, bez da je to bilo tko iz okoline primijetio. Meskalinske vizije i danas smatra “mističnima”, misli da su duboko ugrađene u civilizaciju iz koje pejotl dolazi i kao takve zaista predstavljaju neku vrstu prastare, ali sistematizirane religije. Slijedila su iskustva s LSD-om, kojeg je doživljavao kao “dobrog za psihoterapiju”, CB-2, koji ima “nešto opasno u sebi, jer pod njime čovjek vidi cjelokupno funkcioniranje ljudskog uma, ali lišenog emocija, što može izazvati gadnu depresiju...”. Magična je gljiva, Psilocybe mexicana, zabavna, halucinacije su uvijek vezane uz južnoameričku koreografiju, čovjek misli da razgovara s “onima s druge strane”, priča mi Ruben dok uvlači dim iz cigarete, zagledan kroz veliki prozor jedne bečke kavane nekamo u daljinu.

Dolazimo i do X-a, za koji je Ruben oduvijek pokazivao stanovito oduševljenje, ali ja inzistiram na tome da ništa nije tako idealno kako izgleda. Ne možemo zaobići činjenicu da je u posljednje vrijeme, uglavnom u Engleskoj i SAD, zabilježeno petnaestak smrti izazvanih uporabom relativno normalnih doza “ecstasy”-ja. Tu je i slučaj jedne 18-godišnje Engleskinje, koja je iznenada umrla nakon što je prvi puta u životu uzela jednu jedinu tabletu “Adama”. X može i ubiti, primjećujem. Ruben se slaže samnom. Nijednu drogu ne treba uzimati olako. “Znaš, ljudi odlaze u vruće noćne klubove, kljukaju se MDMA-om, ne unose u organizam dovoljno tekućine, kalcija i magnezija i medicinski je, koliko ja znam, objašnjivo kako može doći i do smrtnog ishoda. Osim toga, ima nešto što shvatiš kada “ecstasy” uzimaš neko vrijeme. Postoji nekakav plato, neka granica kada osjetiš da ti je dosta, da si uzeo dosta X-a. Neki tada pauziraju, ali ima ih poprilično koji odustaju sasvim. Kao da je nastupilo neko zasićenje i čovjek je svoju dozu za ovaj život progutao. Možda ima onih koji progutaju dozu viška, odu samo jedan mali korak naprijed previše i to plate glavom...”.

Rubenova se razmišljanja poklapaju s nekim anketama provedenim nedavno. Otkad je XTC stavljen izvan zakona, njegovi su se potrošači podijelili na one koji tvrde da ipak mora postojati medicinski razlog zašto vlade zapadnih zemalja ovu drogu nježne reputacije stavljaju rame uz rame s, recimo, heroinom, i one koji ne mare za sva upozorenja, vjerujući da je ova droga u osnovi bezopasna. Samom kriminalizacijom “ecstasy”-ja otvorena su vrata podzemlju, pa umjesto čiste droge proizvedene u profesionalnim laboratorijima postupno na crno tržište stiže roba sintetizirana u improviziranim, ilegalnim pogonima. Usprkos općem uvjerenju da će takvi produkti biti nečisti i daleko opasniji od visokokvalitetnog XTC-a, testovi koje je s “uličnim XTC-om” provela kompanija PharmChem Laboratories tijekom kasnijih osamdesetih pokazali su da u kvaliteti ove droge ispadanjem iz igre legalnih farmaceutskih tvrtki nije praktično došlo do nikakvih promjena. To, naravno, samu drogu ne čini manje opasnom. Ima onih koji se žale na smanjeni intenzitet iskustava s uličnom drogom, ali izgleda da objašnjenje za to treba tražiti u tome da se na zapadnoameričkom i europskom tržištu javila poveća količina lažnih tableta i kapsula “ecstasy”-ja razrijeđenog nekim blažim stimulativom ili jednostavno zamijenjenih nekom drugom supstancom. Ima i, pogotovo u sredinama koje predstavljaju “nova tržišta”, opasnih zloupotreba, jer se zbog veće zarade X razblažava svakojakim dodacima. U sastavu nekih “uličnih” tableta X-a otkrivene su i tvari poput kiseline za baterije i sredstva protiv crijevnih nametnika !

Sve ukazuje na to da samo stavljanje “Adama” izvan zakona nije imalo presudni utjecaj na broj korisnika ove droge kojoj zapravo neprekidno raste popularnost.

Međutim, više je studija na životinjama pokazalo da nešto veće količine MDMA-a mogu izazvati degeneraciju živčanih završetaka u nekim dijelovima mozga. Oni koji su to tvrdili, poput Ricaurtea, Schmidta i drugih, još uvijek nemaju precizan odgovor na pitanje kakve su posljedice takve degeneracije u čovjeka. Na tim eventualno oštećenim mjestima izgleda da nastaje povećana količina neurohormona serotonina, a u najnovije vrijeme ima špekulacija da je patološka agresija vezana uz višak istog u mozgu. Veza s XTC-om ipak nije dokazana. Oni koji ne odustaju u obrani “droge ljubavi” ne priznaju ispitivanja obavljena na laboratorijskim životinjama, jer se radi o psihodeličnim supstancama čije djelovanje ne može shvatiti niti zec, niti štakor. Delikatne emocije koje izaziva X može vrednovati samo ljudsko biće i zagovornici se ove droge ne libe tvrditi da “... bez obzira i na moguće štetno djelovanje nakon dulje uporabe, XTC daje toliko da je vrijedan i takva rizika...”. Opasan način razmišljanja ako imamo u vidu da broj smrtnih slučajeva stalno raste !

Odvjetnici ekstaze izazvane drogom ista imena nerijetko skreću pažnju na nezainteresiranost državnih institucija za iste negativne efekte na životinjama koje su proizvela neka sredstva za mršljavljenje koja se, međutim, prodaju i dalje, a ističu i navode neurofiziologa koji su godinama pratili što se događa s nekim osobama koje “ecstasy” uzimaju i desetak godina. Navodno one ne pokazuju bitne poremećaje u fizičkoj i mentalnoj sferi. No, ni ovaj entuzijazam nije teško ohladiti, uzme li se poneka izjava od korisnika čije se iskustvo zapravo savršeno uklapa u Rubenova razmišljanja o tome da bi nekome tko to na vrijeme ne osjeti žičice lako mogle pregorjeti.

Dobar je primjer za to 35-godišnji muškarac čiju priču citiraju u svojoj knjizi Beck i Rosenbaumova. Tip je uzimao XTC deseti puta. Prvih devet iskustava nije mogao dovoljno nahvaliti, ali mu je deseto prisjelo do te mjere da na ovu vrstu ekstaze više ni ne pomišlja. Naime, prije uzimanja i za vrijeme samog djelovanja droge nije primjetio ništa neobično. Nakon što je droga napustila organizam nije nastupila laka depresija, što je relativno uobičajena pojava, već njen teži oblik, pa je čovjek osjetio totalnu smušenost, žestoku potištenost i imao je neodoljivi osjećaj da je nešto unutar njegova mozga nepovratno sprženo. Njegova je depresija prešla u kronični oblik i on se, uvjeren da nešto fiziološki nije u redu s njegovim mozgom, oporavljao čitavih devet mjeseci.

Da bi shvatili ovaj rašomon oko MDMA-a, moramo shvatiti što je to “teorija zavjere”, za kojom i u novije vrijeme često posežu oni koji žele pokazati da je nemoguće trasirati medijska izvješća o lošem djelovanju neke droge do njihova izvora. Time se želi reći da je u pitanju orkestrirana kampanja začinjena svijesnim dezinformacijama, kako bi se opravdala neka restriktivna zakonska regulativa glede nečeg popularnog, u ovom slučaju droge. Ali, ne samo u ovom slučaju.

Peter Stafford još 1977. godine pokušava dokazati da nije bilo nikakva medicinska razloga za zabranu LSD-a ! Kako tvrdi ovaj hippy i obožavatelj oca psihodeličnog pokreta u SAD, Tima Learya, LSD je stavljen izvan zakona nakon pomne medijske pripreme, što ću detaljnije pojasniti u poglavlju o LSD-u. Jasno je da on aludira na namještaljku koja je za nečiji račun iz igre izbacila čitav “psihodelični pokret”, što još od svojih početaka nije skrivao stanovite političke ambicije.

Argumenti oduševljenih poklonika legalizacije pojedinih droga u pravilu izazivaju sumnju i osjećaj da iza njihovih pažljivo selektiranih navoda stoje daleko manje plemeniti interesi od deklariranih. Staffordov je dosta tanki pokušaj zanimljiv, pogotovo u svjetlu kasnijih spoznaja da je CIA testirala LSD na tisućama ljudi bez njihova znanja. Teza o zavjeri kao isključivom razlogu kriminalizacije LSD-a gubi na uvjerljivosti čitamo li posljednja djela čovjeka koji je LSD na ljudima testirao još prije 1968. godine, kada je iz rodnog Praga prebjegao sa suprugom u Ameriku. Riječ je o Stanislavu Grofu, koji je dugo zagovarao LSD kao izvanredno psihoterapijsko sredstvo, da bi ga postupno napuštao i zamijenio osobitim načinom intenzivna disanja. Danas on u jednoj opširnoj studiji opisuje niz vrlo negativnih efekata koje LSD sigurno može izazvati.

Film nalik onome LSD-a danas se pojavljuje s “ecstasy”-jem, s time da ulogu Stafforda preuzimaju Jerome Beck i Marsha Rosenbaum. Među studentima američkih sveučilišta, od zapadne do istočne obale, proširila se priča o vrlo opasnom defektu koji X može izazvati na kičmenoj moždini. Po nekima, ova droga “isušuje” leđnu moždinu, a drugi su uvjereni da izaziva meningitis. Među studentima je proširena i fama da “Adam” razara emocije, čovjeka pretvara u pravog zombija, čak se mogu čuti naklapanja da “izaziva uništenje corpus callosuma u mozgu”, te parkinsonizam. Spomenuti su autori ljuti, jer, kako tumače, za sve to nema opipljivih dokaza, a nitko od onih koji sve te priče raspredaju ne može navesti njihov izvor. Konfuzija vlada i u pogledu smrtonosne doze “ecstasy”-ja. Dok neki čak navode da “nije poznata letalna doza XTC-a”, što se često potkrepljuje nedokazanom anedgotom o “... djevojci iz Kalifornije koja je odjednom uzela 8 grama (!?) XTC-a i preživjela...”, drugi vrlo ozbiljno upozoravaju da čovjek može umrijeti već od doze koja je dvostruka od one “normalne”. Ako znamo da su neki umrli od te tzv. “normalne” doze, nije teško prihvatiti mogućnost da su u smrtnoj opasnosti i oni koji uzimaju dvostruku porciju ljubavi u prahu.

Ruben je prestao uzimati droge pred nekoliko godina. Tu i tamo zapali “joint”, a i primjećujem da za “ecstasy” nekako više ne pokazuje onaj mladenački polet s kojim je u podrumu uzgajao pejotl. Interesantno je da, kada znate dovoljno o istraživanjima koja su provedena među konzumentima “ecstasy”-ja, možete neke njihove zaključke prepoznati u osobi koja je u igri toliko vremena da se na njoj mogu manifestirati očekivani trendovi. Ruben tako zna iz svog, kao i iz iskustva svojih prijatelja, da ugodni efekti “ecstasy”-ja više s vremenom ne impresioniraju kao u početku. Neke zbog toga što jednostavno dolazi do navikavanja na iskustvo koje time automatski postaje manje atraktivno, a druge zato što misle da su kroz stanovitu emocionalnu transformaciju od droge primili poruku koja im je bila potrebna. Takvi ljudi načešće osjećaju da bi svako daljnje forsiranje moglo donijeti neprilike. Radi li se o obrazovanijim ljudima oni će obično uporabiti izraz “integriranje iskustva” u svakodnevni život. Laički rečeno, čovjeku je X pomogao kako bi posložio daske u svojoj glavi, a daljnje napinjanje hirovite molekule moglo bi te daske ponovno razbacati. Ovisno o tipu osobe, taj konačni rastanak s “ecstasy”-jem može biti tumačen činjenicom da “... droga daje duhovna iskustva do jednog nivoa, nakon čega treba ići dalje bez takvih pomagala...”, ili time da je onaj proces koji je trebalo završiti priveden svome kraju. Uglavnom to spontano odustajanje od uzimanja droge svi smatraju nekom vrstom duhovna koraka naprijed.

Nerijetko je razlog ostavljanja “Adama” prozaičnije prirode. Svi oni koji ovu drogu poznaju, svijesni su da postoje situacije kada uzeta doza uopće ne djeluje. Ruben je to nazvao “praznom bombom”. To se, prema njemu, događa na otprilike 10 posto seansi. No, postoji i nešto drugo. Ima onih koji s vremenom počinju pod djelovanjem “ecstasy”-ja osjećati sve slabije efekte i “vrhunci” koji su nekada dosizali drogirajući se X-om pomalo postaju sve niži. Time splasne i entuzijazam. Magija popušta, pa postupno konzument odustaje ili potraži nešto jače. Ne treba posebno naglašavati da upravo ova točka u životu onoga koji eksperimentira s jednom relativno manje opasnom drogom može predstavljati prekretnicu na kojoj će “nešto jače” postati morfij, heroin ili kokain. Dakako, nitko ne može tvrditi za koga će to tako ispasti, jer će sve zasigurno ovisiti o okolini u kojoj se čovjek nalazi, njegovu psihičku stanju i životnoj situaciji. Trenuci depresije koji mogu biti vrlo neugodni, spojeni sa šansom da se oni ubiju u par sekundi mogu biti presudni, čega su svijesni i oni koji su “ecstasy” stavili izvan zakona. Vjerojatno svi oni koji odlučuju o tome kako će tretirati neki farmaceutski proizvod potencijalna psihotropna djelovanja, uvijek imaju na umu put koji bi potrošača mogao odvesti do onih najtežih droga, koje predstavljaju sve veći problem modernog svijeta.

Neugodni učinci

Dok neki opisuju neugodno stezanje u vilici i bolove u udovima i kralježnici, drugi vjeruju da “ecstasy” potresa cijeli organizam, do te mjere da nije pogodan za ljude koji su prošli određenu dob. To potvrđuju i mnogi korisnici “ecstasy”-ja kao rekreacijske droge. Nakon vikenda s ovim sintetičkim prijateljem, oni osjećaju da mamurluk traje predugo, da poprima sve neugodnije oblike pa odustaju od daljnjeg uzimanja droge. Katkada karakteristični mamurluk ne traje samo prvi dan nakon noći provedene pod djelovanjem “ecstasy”-ja, već se proteže kroz cijeli tjedan. I stezanje u vilici može zapravo biti jaka bol uslijed snažna škripanja zubima za vrijeme djelovanja droge.

Ruben vidi stanovitu sličnost između naknadnih učinaka “ecstasy”-ja i mamurluka izazvana žestokim pijanstvom. Dakako, često je razlika u intenzitetu, a ima i nekih zanimljivih situacija kada oni koji inače puše i piju alkohol, pod utjecajem X-a gube želju za tom vrstom stimulacije. Oni koji za vrijeme samog uzimanja X-a popuše mnogo cigareta i piju alkohol, a nerijetko puše i marihuanu, uglavnom opisuju vrlo neugodne posljedice ovakva kombinirana trovanja. Ruben ne pije, ali puši mnogo. Priznaje da je nekada eksperimentirao tako da je uz X uzimao i neke druge droge, no čini se da je živčani sustav pretrpan kemikalijama koje snažno uzdrmavaju svijest slabo reagirao na svojevoljno poigravanje mog prijatelja s vlastitim neuronima. Priznao mi je da “... su droge bile stepenica u razvoju...”, a “ecstasy” jedna od ugodnijih epizoda u traganju koje je još daleko od svog kraja. Uz svo veličanje “ecstasy”-ja kao droge izuzetnih svojstava, koje često mogu čuti od još uvijek nedovoljno iskusnih pripadnika mlađe generacije, iz prijateljevanja s ovim čovjekom golema znanja i iskustva s X-om shvatio sam da mu droga nije donijela ni sreću, ni rješenje životnih dilema, ni duhovnu spoznaju.

Pristup onima koji su zaorali svojim mozgom u potrazi za ljubavi i pri tome prekršili zakone koje je stvorilo ljudsko društvo iz praktičnih, a ne uvijek humanih razloga, trebao bi se iz korijena mijenjati. To bi u znatnoj mjeri omogućilo komunikaciju s onima koji su u igru ušli s motivom što ni u jednom pogledu nije kriminalan. Često sama komunikacija može dati upravo ono što se očekuje od droge.

No, vratimo se onim lošim učincima “ecstasy”-ja, droge za koju iz iskustva mogu reći da je u vrlo kratkom vremenu dosegla status kultne, prestižući u tome i one koje su to doista i bile već tisućljećima. Ne samo početnici, već katkada i iskusniji korisnici XTC-a mogu iskusiti vrlo jak, čak panični strah. Taj strah može nastupiti za vrijeme početnog “vala”, koji najavljuje prvi stadij djelovanja droge. Ta je faza popraćena i mučninom, pa to kod korisnika paniku može povećati do te mjere da ona postane nekontrolirana i popraćena jakim znojenjem i teškoćama u disanju. Onaj koji se eventualno nalazi uz čovjeka koji proživljava ovakvu krizu može biti od velike pomoći, jer ga može smiriti već sugestijom da se radi o bezopasnom i prolaznom fenomenu. Panika, međutim, ne mora nužno biti rezultat navale narkotika u organizmu. Ona može imati dublje korijene, jer je kod nekih ljudi rezultat oslobađanja duboko potisnutih kompleksa i nesvjesnih sadržaja. Riješiti se tog straha neće uvijek biti lako, može se raditi o bitci za psihičku stabilnost na dulju stazu.

Postoji i kategorija korisnika koja kroz inicijalna neugodna iskustva, poput mučnine, doživljava blokadu koja je sprečava u doživljavanju prave ekstaze koja se očekuje od ove droge. Takve osobe razviju odbojnost prema drogi koja ih na kraju natjera na odustajanje od uzimanja “ecstasy”-ja.

Simptomi koje sam naveo malo prije možda su neka vrsta crvene lampice koja se pali kako bi signalizirala da tijelo ne želi narkotik, ali to upozorenje lako može proći nezamijećeno u uvjetima ekstremne buke i vrućine u disco klubovima i sličnim mjestima. Pregrijavanje organizma nadalje dovodi do dehidracije, koja je jedna od tipičnih pojava koje prate uzimanje “ecstasy”-ja. Neki vjeruju da se svime time može objasniti rastući broj smrtnih slučajeva kod poklonika ove droge. Prema Henryu, smrt nastupa uslijed toplinskog udara. Dolazi do gubljenja vode iz organizma, njegova pregrijavanja uslijed plesa u prevrućoj prostoriji, a zatim može nastupiti masivno unutarnje krvarenje.

Neki pak statistikama pokušavaju umanjiti opasnost od X-a, koji je, kako kažu, u vrlo širokoj primjeni, a u Americi je zabilježeno da je od onih primljenih u hitnu pomoć zbog droge, svega 0,03 posto koji tamo dospiju zbog “ecstasy”-ja. Jedno istraživanje provedeno 1992. godine pokazalo je da od “ecstasy”-ja umiru neke mlađe i zdrave osobe, međutim, kako navode autori, moguće je da se radi o onima koji boluju od još neotkrivenih srčanih oboljenja.

Ima tu i drugih faktora. Tisuće i tisuće redovnih korisnika “droge ljubavi” registrirani su ovisnici, ali o drugim narkoticima. Smrt koja nastupi kod čovjeka u čijem su organizmu ustanovljeni tragovi XTC-a može biti rezultat kombiniranog djelovanja većih količina različitih droga, od kojih je “ecstasy” samo jedna od njih. Fatalni ishod u iste osobe može nastupiti i kao posljedica unošenja neke druge droge, dok pri tome pronađeni X za to nije odgovoran. Zvuči utješno, bar kada je u pitanju XTC. Problem je u tome da još uvijek ima mnogo onih koji su nepokolebljivi u stavu da je “ecstasy” ipak podmukla i opasna droga koja može i u niskim dozama izazvati smrt mlađe i fizički zdrave osobe.

Među negativnim učincima droge koja ubrzano nadire prema samom vrhu popularnosti među mlađarijom često se ističu problemi s imunološkim sustavom. Javljaju se, prije svega, kod korisnika s duljim stažom. Kao posljedica seanse s X-om nakon nekoliko dana izbijaju bolesti poput upale grla, gripe, prehlade i, što još nitko nije uspio razjasniti, infekcije mokraćnih puteva. Ove su tvrdnje dobro potkožene dokazima, a jedan je psihijatar, koji je i sam prošao kroz višegodišnju uporabu ove droge, razvio teoriju da se to događa zbog toga “... što konzumenti MDMA-a ne daju dovoljno vremena tijelu da se oporavi između dvije seanse...”. To se poklapa s Rubenovim opisima osjećaja potpune iscrpljenosti nakon seansi s “ecstasy”-jem, pogotovo u slučajevima kada nije uzimao samo jednu dozu droge, već je, kada je intenzitet iskustava počeo padati, dodao još jednu i tako seansu, odnosno njen vrhunac, rastegnuo. Evidentno je da ovaj narkotik predstavlja stres za tijelo korisnika, pa privremeni pad imuniteta ne iznenađuje. Andrew Weil, štoviše, još u počecima interesa za XTC, 1976. godine, upozorava da je isti osobito neugodan za žene kod kojih postoji neki oblik latentne bolesti urinarno-genitalnog trakta. I jednokratno uzimanje droge može bolest aktivirati.

Najčešći kronični psihološki problem koji se javlja kao posljedica djelovanja XTC-a jest depresija. Prijelaz iz stanja eurofične ljubavi u standardno stanje svijesti u neku je ruku nalik izlasku iz kade s toplom vodom u ledeni hodnik. Depresija u svom kroničnom obliku ima različite manifestacije, a zajedničko im je to da su izrazito neugodne. Čovjek se može osjetiti užasno usamljenim i izgubljenim u svijetu za koji mu se čini da ga uopće ne zamjećuje. Može zapasti i u stanja na granici halucinacije i povjerovati da je soba u kojoj sjedi ispunjena neprijateljski nastrojenim, nevidljivim duhovima.

Nerijetko se javlja konfuzija u mislima, što dovodi do straha od gubljenja razuma ili osjećaja da život nema pravog smisla. Čovjek postaje plačljiv, a rijeđe se javljaju samoubilačke misli. Može se, kod nekih, zabilježiti emocionalna neuravnoteženost, no to je teško pripisati isključivo neurotoksičnosti droge, jer ima podosta onih koji su neuravnoteženi i bez uzimanja bilo kakvih sličnih sredstava. X po nekima, kao što smo napomenuli već ranije, može izazvati stanja kroničnih strahova, a kao najgora mogućnost, koja je, nažalost, i zabilježena kod više korisnika XTC-a, svakako je paranoidna psihoza. Ako je i samo okidač za psihozu koja je u svijesti oboljeloga čučala od ranije, XTC nije manje opasan. Roditelji i okolina potrošača X-a često u tim periodima neposredno nakon djelovanja droge, kada su zamjetni i spominjani simptomi, otkrivaju da žive s korisnikom jednog narkotika koji po svojoj opakosti svakako nije usporediv s kokainom ili heroinom, ali je ipak droga. A droga uvijek može neugodno iznenaditi.

Iznenađenja su osobito česta kada se radi o zlouporabi droge. Jest da je već samo uzimanje droge, gledano prihvaćenim društvenim normama, zlouporaba, ali postoji i stupanj više od toga, a to je pokušaj intenziviranja ugodnog dijela iskustva povećavanjem uzete doze narkotičnog sredstva. Barem je trećina iskusnijih korisnika isprobala MDMA u količini koja nadilazi standardnu od 100-150 miligrama. Većina izjavljuje da je traženo iskustvo došlo brže i na daleko neugodniji način, dok se intenzitet nije bitno povećao. I neki su terapeuti htjeli proniknuti dublje u psihu svojih pacijenata, pa su to željeli isprovocirati povećanim dozama XTC-a, dok se on još koristio kao legalno pomagalo u psihoterapiji. Ovdje, dakako govorimo o dozi koja se unosi odjednom, a ne naknadnom pokušaju da se novom količinom droge održi postignuti “plato”.

Neki su pacijenti kod ovakvih neodgovornih izleta svojih terapeuta zapadali i u neugodna delirantna i halucinantna stanja, a vjerojatno se događalo i ono što psihoanalitičari doživljavaju koriste li se “narkohipnozom”. Primjenjuju se narkotici ultrakratkog djelovanja, a ispitanik u nekoliko minuta iznosi sadržaje iz najdubljih slojeva svoje svijesti ne bi li time pomogao analitičaru da prodre do samog korijena njegova problema. Početno oduševljenje ovom metodom splasnulo je kada se ispostavilo da se radi o teško povezivoj masi slika i podataka koju osoba nekontrolirano iznosi u kratkom vremenskom periodu. Analizirani sadržaji u najvećem broju slučajeva nisu pružili očekivani uvid u fine mehanizme svijesti pacijenta.

Opisani su i neobični fizički fenomeni koji su isprovocirani povećanim dozama droge. Neki su više sati patili od paralize nekog uda, dok su drugi bili bezvoljni i nisu se željeli kretati. Gotovo u svim slučajevima jačih doza XTC-a uočena je slaba koordinacija udova i neobično, brzo micanje zjenica poznato pod nazivom nystagmus. Među uobičajene smetnje spada i jaka glavobolja, a može se javiti bezrazložna agresivnost koju je teško obuzdavati. Oni koji u luđačkoj želji za jačim podražajem uzimaju drogu više dana uzastopno, plaćaju tu ludoriju osjećajem da su “pregorjeli” i savladava ih jak umor. S druge strane, zabilježeni su slučajevi onih koji su X uzeli nekoliko stotina puta u svega par godina, a da, po njihovim izjavama, nisu zamjetili nikakve teže popratne pojave. Kao i kod drugih droga i alkohola, reakcije na XTC su individualne.