Španjolsko otkriće,

Gadosti se događaju. Imaju i početak. A početak gadosti s kokainom seže u prilično daleku prošlost, preciznije u 1531. godinu. Španjolski vojnici, predvođeni Franciscom Pizzarom i gonjeni nevjerojatnom pohlepom za zlatom, prodiru kroz peruanski dio Andi, gdje se, po svim fantastičnim pričama koje su toliko puta čuli, kriju dragulji i predmeti od plemenitih metala neprocjenjive vrijednosti. Usput, pokrstiti će ovdje domoroce zaslijepljene znanjima i hrabrošću bijela čovjeka. Pizzaro je stigao u Novi Svijet još pred dva desetljeća i stalno je u potrazi za novim područjima, koja želi staviti pod krunu španjolskoga kralja. Za to je još pred tri godine dobio blagoslov, zapravo diskretan mig da pokori miroljubivu drevnu civilizaciju Inka. Slijep na duhovne vrijednosti ovog naroda, on hita za blagom i začinima, da bi, povijesno gledano možda prvi, nabasao na biljku prozaična izgleda. To je koka (žvakanje koke među Indiosima s Anda 1830. godine u svojoj knjizi “Putovanja u Peru” dobro opisuje švicarski prirodnjak J. J. von Tschudi, koji navodi da su domoroci mogli pod utjecajem koke, uz minimum sna, pješačiti par dana i noći op.a.), čije lišće domoroci žvaču, kako bi im dala snagu kada treba prevaliti desetine kilometara neprohodnih terena bez odmora.

Biljci, koju će dva stoljeća kasnije Jean-Baptiste de Lamarck klasificirati pod latinskim imenom Erythroxylon coca, pripisuju se božanska svojstva, dapače stanovnici beskonačnih peruanskih prašuma prenose legendu o bogu koji im je podario ovo svemoćno sredstvo. Prije dolaska konkvistadora koka se koristila manje i izgleda da je bila povlastica kraljevske i drugih, moćnijih porodica. Vezana uz rituale poštovanja i na glasu kao izvor potencije i plodnosti, biljka je privukla pažnju osvajača, koje u ono doba nije bilo teško uvjeriti u postojanje njenih skrivenih, nadnaravnih moći. Domoroci su žvakali lišće koke, kako bi ukloniti umor što se javljao nakon dugih sati napornog fizičkog rada na velikim nadmorskim visinama. Prefrigani i pokvareni Španjolci shvatili su još jednu dimenziju koke. Kako bi bolje kontrolirali lokalno stanovništvo, stavili su distribuciju biljke, koju je ovaj narod koristio stoljećima, pod kontrolu. Uživati su je mogli samo oni koji su bili pokorni i crnčili dovoljno za nametnutog im boga i španjolskog kralja.

Fama o neobičnoj biljci dopire i do Europe. Prva poznata publikacija, koja se bavi učincima koke, jest ona španjolskog liječnika Nicolasa Monardesa. Od te, 1596. godine do kokine službene znanstvene klasifikacije od strane Lamarcka, interes se za ovaj stimulativ javlja samo s vremena na vrijeme. Misionari su jamačno bili upoznati sa značajem ove biljke za starosjedioce južnoameričkog gorja, no za pretpostaviti je da su propovjednici katolicizma nastojali potisnuti priče koje su jednu neuglednu biljčicu uzdizale na nivo boga. Postojala je i druga strana istine, a to je da su Europejci s vremenom shvatili kako nova otkrića u području botanike mogu donijeti i neke nove lijekove za bolesti koje još tada nisu bile izlječive.

Popularna vjerovanja i stvarna efikasnost koke u olakšavanju nekih tegoba uskoro su rezultirali jednim vrlo popularnim napitkom korzikanskog kemičara Angela Marianija. Bilo je to vino koje se zvalo Vin Mariani, a s vremenom se proširilo i u Ameriku, da bi kao ljekovito čak dobilo laskava priznanja mnogih liječnika. U ovome su napitku uživali ruski car, princ od Walesa, kraljevi Norveške i Švedske, zapovjednik glavnog stožera britanske vojske, a papa Leon XIII ga je nazvao “dobročiniteljem čovječanstva” i nagradio zlatnom medaljom ! Na tržištu su se počeli pojavljivati i brojni drugi ljekoviti proizvodi koji su sadržavali koku. Bilo ih je raznih, a među njima i onaj za tretman–ovisnosti o drogama i alkoholu !

Ponašanje domorodaca, koji su svakodnevno žvakali lišće koke, ničime nije ukazivalo na moguću ovisnost, ili neke neugodne popratne pojave. Nakon godina svakodnevnog žvakanja koke, domoroci su se znali preseliti u niže krajeve, gdje su bez ikakvih poteškoća prestajali koristiti stimulativ koji im je za života u planinama toliko pomagao.

Većina onih koji su istraživali ovaj fenomen misli da sama koka nije ni približno opasna kao njen ekstrakt, alkaloid kokain. I jedan od najpoznatijih istraživača kultnih biljaka tog dijela svijeta, Richard Evans Schultes priznaje da je za vrijeme svog boravka među tajanstvenim starosjediocima ovih dijelova američkog južnog susjeda redovito žvakao koku čitavih osam godina. Po povratku u SAD nije osjećao nikakvu potrebu za kokainom, ili nekim njegovim derivatom. Pravog objašnjenja koje bi zadovoljavalo sa strogo znanstvenog stajališta zapravo još nema, ali se za njim traga, jer neki vjeruju da se tu možda krije odgovor na pitanje postoje li okolnosti pod kojima kokain nije toliko opasan kakvim ga poznajemo iz dosadašnjih iskustava.

Kemičari i Freud

Kemičari su se pobrinuli da iz lišća koke izdvoje ono čemu biljka duguje svoje djelovanje na čovječji živčani sustav. Radi se, dakako, o kokainu, izoliranom negdje oko 1860. godine, ali je ostalo sporno da li je to prvo pošlo za rukom Albertu Niemannu ili Friedrichu Gaedeckeu.

Počela je era euforičnog pripisivanja magičnih svojstava bijelom prahu nevina izgleda. Koristio se za sve i sva, a ovdje se na kraju pojavila i vojska u liku dr. Theodora Aschenbrandta, koji je sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka dao kokain trupama koje su sudjelovale u manevrima vojske u Bavarskoj. Vjeruje se da su u Velikoj Britaniji prostitutke davale kokain vojnicima koji su u vrijeme Prvog svjetskog rata dolazili kućama na dopust.

Po svemu sudeći, takva je primjena poznata i iz razdoblja prije Aschenbrandta, no to neće ostati usamljen primjer u povijesti. Naime, Hitlerovi su kemičari u vrijeme prvih njemačkih poraza u Drugom svjetskom satu dobili zadatak koji se svodio na sintetiziranje preparata koji bi deprimiranim ratnicima podigao moral. Tako je nastao benzedrin, jak stimulativ za izazivanje euforije, po nekim svojstvima nalik kokainu. Kemija benzedrina otvorila je put kasnijoj zlouporabi medicinskih korisnih amfetamina.

Možda bi kokain ponovo pao u zaborav da se Aschenbrandtove studije nije domogao mladi bečki neurolog, kasnije poznat kao otac psihoanalize–Sigmund Freud. Prema onima, koji su prema njemu romantično raspoloženi, “Sigi” je zapravo tražio rješenje za svog prijatelja, liječnika Ernsta von Fleischla koji je postao morfinoman. Po jednoj verziji, bolovao je od tumora živčanih završetaka, a po drugoj od nezacijeljene rane nakon amputacije članka na palcu ruke. Patio je od žestokih bolova koje je potiskivao morfijem, dok mu ta droga nije počela opasno štetiti, pa joj je njegov prijatelj Freud pokušao naći zamjenu.

Početni su učinci kokaina bili izvanredni. Von Fleischl je lako ostavio morfij, a bolovi su nestali kao rukom odneseni. Freuda je nova droga zaintrigirala toliko da je i sam počeo s njom eksperimentirati. Uzimao bi je u manjim količinama u razdobljima depresivnog raspoloženja, a išao je tako daleko da ju je preporučivao svojim kolegama, štoviše, davao ju je i vlastitoj zaručnici ! Neka od njegovih ljubavnih pisama pokazuju sasvim nekritičko oduševljenje za jednog od najvećih budućih ubojica iz svijeta molekula.

Dok on okolo propovijeda kokain kao svemoćni eliksir, njegov prijatelj von Fleischl zapada u stravične krize ispunjene luđačkim strahovima, vizijama, nesanicom i epileptičkim napadima. Iako je jasno da je u pitanju kokainska psihoza, izazvana dugotrajnom i prekomjernom uporabom još uvijek nedovoljno poznatog narkotika, Freud se kokaina odriče teška srca. I sam je 16 godina bolovao od raka čeljusti i u tom periodu prošao 33 operacije. Usprkos bolovima od kojih je patio, odbijao je uzeti morfij. Prema njegovim biografima, uzeo je samo malu količinu dan prije smrti. Usprkos svemu tome, njegovi biografi epizodi, kojom je svojim autoritetom dao alibi jednoj od najopasnijih droga, posvećuju malo prostora. Tek nakon brojnih znanstvenih radova, koji su pokazali stvarnu opasnost od kokaina, Freud diskretno prestaje zagovarati uporabu droge koja je kroz povijest zavarala mnoge.

Interesantna je ta, rekao bih, fascinacija nekih velikih umova s pojedinim drogama. Predstavnici nekih slikarskih stilova navodno su stvarali pod utjecajem kokaina, a u tom se kontekstu spominju kubisti, futuristi i dadaisti. Dok Freud ne skriva često citirano obožavanje kokaina, Jean Cocteau je na sličan način razmišljao o opijumu, Baudelaire o hašišu, Aldous Huxley o meskalinu, a u novije vrijeme nobelovac Kary Mulis o LSD-u.. To bi bilo simpatično da bolnice nisu pune onih koji su sličan zanos platiti trajnim ludilom, a nerijetko i životom.

Coca-Cola

Kokain može poslužiti kao lokalni anestetik i to mu je bila posljednja legalna uporaba. No i tu je ugrabio žrtvu u liku dr. Williama Halsteada, čovjeka kojeg katkada zovu “ocem američke kirurgije”. Halstead si je, da bi na sebi isprobao djelotvornost novog anestetika, ubrizgavao kokain, koji će medicina kasnije zamijeniti kemijski sličnim, ali daleko bezopasnijim sredstvom–novokainom. Slavni je kirurg, međutim, uskoro uočio da ne može bez kokaina, pa se pokušao liječiti, a kada nije ni to pomoglo, u dva je navrata odlazio na mjesta na kojima mu droga nije bila dostupna. Smatra se da je poslije drugog takvog izleta, kada je dulje vremena boravio na Karibima, uspio ostaviti kokain. Izgleda da je to točno, iako neki tvrde da je pod kraj karijere čežnju za kokainom nadomjestio morfijem, od kojeg se nije rastao do kraja života.

Mnogo se ljudi pita je li kokain imao neke veze s jednim od najpopularnijih bezalkoholnih pića današnjice–”Coca Colom”. Odgovor je: da ! Prvi dio imena ovog pića dolazi od riječi kokain, jer je “Coca Cola”, prema jednoj verziji, sadržavala kokain do 1903., drugoj 1904., a trećoj 1907. godine. Ovo je piće, kao sredstvo za jačanje živaca i liječenje svih tipova neurotskih smetnji, lansirao 1886. godine farmaceut iz Atlante, John Pemberton. Mada bez kapi alkohola, piće je uživalo veliku popularnost zbog svog stimulativnog djelovanja. Nije ni čudo, kada je uz kofein sadržavalo i kokain.

Iz sirupa, koji je sadržavao kokain, a koristio se za proizvodnju “Coca Cole”, droga je izbačena zbog javnog pritiska, ali neki tvrde da je stvarni razlog bio formalne prirode. Lišće koke se i dalje koristilo zbog specifičnog okusa koje je davalo piću, ali je prije uporabe iz njega uklonjen alkaloid kokain. Navodno se isti ekstrakt lišća koristi i danas, a izvor biljke je sjeveroistočni Peru.

U vrijeme kada se vršio pritisak na proizvođača “Coca Cole”, započela je ubrzana medijska sotonizacija tvari koja zaista ima puno pravo na nimalo laskavu vezu sa simbolom zla. Prouči li se pažljivije kako su novine donosile fantastične priče o “crnim silovateljima” iz južnih država Amerike, a sve to zbog opaka efekta kokaina na pamet, može se lako zaključiti da je netko htio jednim udarcem ubiti dvije muhe. Tekstovi su lukavo politizirani, tako da je kokain ujedno upotrebljen i u neke druge svrhe.

Zgodno je ono što mi je rekao dr. Ed, američki liječnik s privatnom praksom u sjevernom dijelu SAD, kada sam ga pitao kako to da sva ta medicinska znanost nije ranije shvatila kolika je opasnost od kokaina : “Nema mjesta čuđenju, dragi moj. Nemoj zaboraviti da su još 1915. godine vodeći američki medicinski autoriteti na sveučilištima studentima govorili da ljudsko tijelo ne bi moglo preživjeti brzine veće od 100 km/sat ! Znanost je daleko od svemoći, uvijek se spoznaje plaćaju žrtvama...”.

Današnja verzija “Coca Cole”, naravno, nema nikakve veze s opakim alkaloidom, osim imena koje podsjeća na davnu prošlost.

Nema sumnje da je kokain odigrao stanovitu ulogu i u književnosti. Nemoguće je reći koliko je pisaca koristilo ovu drogu kao stimulativ u svom radu, ali je zgodno u kakav je kontekst stavlja Sir Conan Doyle u svom djelu “Znak četvorke”. Pisac Doyle kokain spominje i u drugim romanima, a istraživači poput, recimo, dr. Davida Mustoa sa sveučilišta u Yaleu, u liku profesora Moriartya u kasnijim Doylovim djelima vide utjelovljenje kokainske paranoje od koje je pisac navodno patio. Njegov junak Sherlock Holmes, po iskazu svog vjernog suradnika Watsona, tri puta dnevno u ruku ubrizgava kokain ili morfij. Jednom ga Watson pita što je uzeo, a Holmes odgovara da se radilo o 7 postotnoj otopini kokaina. Dvojica prijatelja polemiziraju o svrsishodnosti uzimanja ovakvih sredstava, a veliki detektiv inzistira na tome da mu kokain pruža izuzetnu čistoću uma i potrebnu koncentraciju.

Jasno je da je djelo pisano u vrijeme kada je kokain bio još samo jedna atrakcija iskoristiva u književnosti. Sherlockov entuzijazam, međutim, ukazuje na to da je Doyle o kokainu znao više od prosječnih čitatelja svojih romana.

Vjeruje se da je Jack Kerouac, američki antiheroj pedesetih godina ovog stoljeća napisao svoj bestseller od 175 tisuća riječi “Na cesti” pod djelovanjem amfetamina. Prema tvrdnjama jednog američkog medicinskog časopisa, roman Roberta Louisa Stevensona “Dr. Jekyll i Mr. Hyde” nastao je za svega šest dana. Ništa neobično da se ne radi o čak 60 tisuća riječi ! Stevenson je, kao teški tuberkulozni bolesnik, možda uzimao morfij, a po ovako neshvatljivo brzom pisanju autor ove špekulacije zaključuje da je jedino sredstvo koje ga je u to vrijeme moglo toliko stimulirati, bio upravo kokain. Ta mu je droga mogla omogućiti i važan uvid u postojanje skrivene tamne strane ljudske prirode, koju Carl Gustav Jung kasnije naziva “sjenom”. Psihoanalitičari jungovske orijentacije često citiraju upravo ovaj roman kao primjer prepoznavanja “sjene” u književnim djelima. Jedino što vjerojatno nećemo nikada saznati jest da li je Stevenson do spoznaje o “tamnoj strani” došao zahvaljujući ubrzanim mentalnim procesima, ili trovanju kokainom.

Prerada koke

Dobiti čisti kokain, nije nimalo složen kemijski postupak, pa se tajni laboratoriji na mjestima gdje ima dovoljno sirovine, lako postave. U otkrivanju pogona za preradu koke u Kolumbiji i Boliviji koriste se najmodernija sredstva, uključujući satelite. Posao ipak cvjeta, jer se uništene instalacije obnavljaju brzo. Nije ni čudo, ako znamo da je zahtjev tržišta mjeren u stotinama tona, a neke sasvim proizvoljne kalkulacije pokazuju da je godišnji obrt kapitala vezan uz kokain, samo na američkom tržištu, preko 50 milijardi dolara. LaRouche tvrdi da je to znatno umanjena cifra i poziva se na neke statistike, prema kojima bi taj iznos mogao biti i mnogo puta veći. Njegove pristalice su otkrile čitav niz novih poduzetničkih zahvata ranije spominjanih banaka, koje su sada, uz kokainski, debelo umiješane i u biznis s heroinom, što se polako ponovo vraća u modu.

Kada smo već kod toga, treba napomenuti da investitori u ovu industriju smrti strogo poštuju načela tržišnog gospodarstva. Naime, pred nekoliko godina, kada je proizvodnja kokaina narasla do te mjere da je čak prezasitila tržište u velikim američkim gradovima, prema promatranjima LaRoucheve organizacije, cijena je najkvalitetnijeg praška iz Kolumbije drastično pala ! Ali ne zbog klasičnih tržišnih razloga. Naime, pad cijena, koji je bio iznenađujući i za one najokorjelije dilere i ovisnike, izazvan je namjerno, kako bi kokain postao dostupniji većem broju ljudi. Naravno, tako je regrutirana nova masa korisnika koji će uskoro postati ovisni do te mjere da neće moći mnogo prigovarati eventualnom povećanju cijena. To se i dogodilo. Cijene su ponovo skočile, zalihe su se kokaina smanjile i posao se normalno nastavio dalje. Dakako, sada uz još veće zarade. Usput je provedeno i redovno čišćenje, pa su smaknute neke slabije karike u lancu, ali i one koje bi uskoro takvima mogle postati.

Tehnički gledano, lišće se koke namače u razna organska otapala, kako bi se u više stupnjeva postupka uklonili svi neželjeni sastojci koje biljka sadrži. Počinje se s alkoholom, a završava ekstrakcijom s kerozinom, čime se dobiva 60 posto čisti kokain.

Problem je u tome da svaka droga, koju želimo ubrizgati u krvotok, mora biti topiva u vodi. Grubo ekstrahirana koka, niska stupnja čistoće, ne zadovoljava taj kriterij, pa se podvrgava daljnjim zahvatima. Oni podrazumijevaju obradu oksidansima i kiselinama, čime se dobiva proizvod topiv u vodi. To je tada 99 postotni, čisti kokain, odnosno kokain hidroklorid, koji se “šmrče” ili unosi u tijelo intravenozno. To je onaj čuveni, bijeli kristalinični prah.

Kokain hidroklorid se ušmrkava tako da se prašak slaže u retke, obično na površini ogledala, ili stakla. Svaki redak sadrži negdje između 20 i 30 miligrama droge. Ovisno o tome koliko droge korisnik želi unijeti u organizam, on kroz nosnu šupljinu udiše određeni broj redaka. Ovaj se oblik kokaina unosi cjevčicom, smotanom novčanicom ili žličicom, tako da se jedna nosnica začepi, a na drugu naglo udahne bijeli sadržaj žličice.

Hidrokloridna forma je topiva u vodi, pa se tako otopljena može ubrizgati u žilu, a srednja doza iznosi oko 16 miligrama. Krvotok je put kojim narkotik stiže do mozga, pa će efekt biti tim snažniji, što je put do moždanih receptora kraći. Tako se žvakanjem koke unosi vrlo mala količina samog kokaina, koji prolazi kroz probavni trakt, pa efekt treba čekati najduže. Ušmrkavanjem kokain u krvotok ulazi kroz sluznicu, pa u sistem ne ulazi cjelokupna količina droge. Efekt nastupa u razdoblju između 3 i 5 minuta. Kada se koristi injekcija, željeno stanje nastupa praktički trenutno.

U igri je i intenzitet djelovanja droge, koji je najslabiji kod žvakača lišća, jak kod šmrkanja, a još jači kod izravnog unošenja narkotika u krvotok. Brzina kojom kokainoman postaje rob droge ide istim slijedom.

U potrazi za sve većim i uzbudljivijim užicima, otkriveni su još agresivniji oblici kokaina–”slobodna baza” i “crack”. Postoji i tzv. pasta, poluproizvod između koke i čistog kokaina, a uglavnom ga koriste u Peruu. Radi se o smeđoj smjesi s raznim dodacima, koja se najčešće miješa s marihuanom i puši. Netko je zaključio da je najkraći put do mozga, koji droga treba prevaliti da bi ovisnika prenijela u kemijska nebesa, kroz pluća, dakle, pušenjem. Hidrokloridna forma nije pogodna za pušenje, već je treba natrag preraditi u oblik, koji ne sadrži dodatak molekuli što omogućuje njenu topivost u vodi. “Slobodna baza” zahtijeva nešto složeniji postupak da bi postala pogodna za pušenje, a daje efekte poput onoga u krvotok ubrizganog kokain hidroklorida.

“Crack” je definitivno, uz neke sintetičke halucinogene, najgora droga koja danas egzistira na tržištu. Da bi se od standardnog kokaina dobio “crack”, dovoljno je u kućnoj radinosti primjeniti pećnicu, vodu i obični prašak za pecivo. Pušenjem “cracka” u mozak se u najkraćem roku unosi maksimalna količina kokainskih molekula, što garantira doživljaj neusporediv s onima bilo koje druge poznate droge. “Crack” je jeftin i dostupan, zapravo je dovoljna relativno mala količina samog kokaina u ovom proizvodu, a da se izazove reakcija koja nadmašuje sve do sada poznato. To je zbog njegovog munjevitog i izravnog djelovanja na mozak.

“Crack” je potisnuo “slobodnu bazu”, jer je za njenu konverziju iz kokaina potrebna primjena nekih hlapljivih otapala, pa ako se taj postupak ne izvede s dovoljno stručnosti, zaostalo otapalo poput, recimo, etera, može kod pušenja opasno opržiti lice pušača. Upravo se to dogodilo glumcu Richardu Pryoru, ali i mnogim drugim uživaocima. Ne samo da s “crackom” nema takve opasnosti, već on djeluje intenzivnije i popularnost mu neprekidno raste, čak među djecom. Danas nije ništa neobično u SAD sresti “crack babies”, djecu rođenu od majki ovisnica o ovom pravom dinamitu za mozak, koji izaziva navikavanje u rekordno kratkom roku. Te se bebe rađaju kao ovisnici o drogi i već postoje čitavi postupci kojima im se pokušava pomoći.

Vremena kada je prof. Morell, Hitlerov osobni liječnik, svome gazdi davao, obično nakon svakog vojnog poraza Wermachta, manje količine kokaina i time ga držao u dobrom raspoloženju, davno su prošla. Nema više amfetamina, koji je bar na neko vrijeme potisnuo zlu koku. Odnosno, ima ga, ali je u borbi protiv “cracka” sasvim posustao. Kada sam s jednim Amerikancem iz industrijskog grada Youngstowna u Ohiju razgovarao o kvartu, gdje se u prvoj petini ovog stoljeća rodila moja majka, dijete hrvatskih emigranata koji su tamo živjeli, on me izvjestio da se tu sada nalaze “crack houses”, “kuće cracka”, nastambe u kojima u strašnim uvjetima žive teški ovisnici o “cracku”. Mahom se radi o ljudima, koji su više puta prolazili kroz razne programe rehabilitacije i bezuspješna odvikavanja od paklene supstance, koja je svoj pohod počela u zemlji Inka. I sada naplatilo sva zla, koja joj je u svojoj pohlepi donio bijeli čovjek.

Kokain u bilo kojoj formi, a osobito kao “crack”, u prodaji “na ulici” nečist je i kao takav još opasniji. Preprodavači, u želji za što većom zaradom, ovoj drogi dodaju sve i sva. Kada se čitaju analize napravljene u laboratorijima FBI-a, čovjek se ne može načuditi što se sve može naći kao dodatak drogama. One koje ne ubije prevelika doza, može ubiti loša kvaliteta narkotika, kojeg si pod kraj svoje tragične karijere još jedino mogu priuštiti. Ovisnici su pak najpouzdanije karike u lancu distribucije droge, jer neće nikada odati izvor iz kojeg dolazi ukleti eliksir koji ih održava u životu. Krug je vrlo vješto zatvoren, od banaka u sjeni, korumpiranih političara i policajaca do dilera, koji drogom, novcem ili revolverom urazumljuju poneku ovčicu što pokazuje namjeru pobjeći od pomno čuvana stada. Stada koje raste iz dana u dan...