Skidanje s “konja”

Heroin ubija bol. Ako boli nema,a čovjek uzima heroin, što je slučaj kod većine ovisnika, nakon nekog vremena tijelo će stvoriti bol u nedostatku heroina. Dakle, svaki pokušaj odvikavanje od heroina popraćen je apstinentskom krizom, koja je to žešća što je dulje razdoblje uzimanja narkotika i veće njegove količine. Bol je signal koji tijelo daje, ako mu se uskrati heroin na koji je naviklo. Početnik će biti “high” i četiri do pet sati, a da poslije toga neće iskusiti posebnu krizu ili nelagodu, dok će pravi višegodišnji ovisnik morati više puta dnevno ubrizgati heroin, a da pri tome neće više biti “high”, već će samo time spriječiti pojavljivanje boli. Na kraju se narkoman ne bode da bi u tome uživao, već da bi izbjegao patnju ! Poznata je ta kriza kroz koju treba proći, a zovu je “cold turkey” (“hladni puran”,op.a.). Malo je njih koji kroz nju prođu, a ako i uspiju, od povratka ih dijeli samo tanka linija žudnje koju većina na kraju ponovo prijeđe. A žudnja za bijelim ubojicom je tu i godinama nakon izliječenja, katkada je potrebna samo blaga asocijacija, ili neko lice koje prođe ulicom i podsjeti na neku staru situaciju, a da se neodoljiva želja za narkotikom vrati. Tu je u igri niz faktora, od sredine iz koje dolazi onaj koji želi ostaviti drogu, do niza psiholoških prepreka koje se javljaju kada netko iz korijena želi promijeniti život na koji je navikao i koji je, dok je romansa trajala, bio bez onih neugodnih, svakodnevnih briga.

Kada vrag dođe po svoje, nije lako jednostavno otići, jer će psiha i tijelo ovisnika kreirati sve ono što je potrebno da ga pokoleba ili prepadne kako bi se vratio svojoj igli. Droga stvara određeni dnevni ritam, kada je ovisnik veći dio vremena mučen simptomima krize. On izbuzumljeno lunja naokolo, kako bi nabavio svoj “fiks”, da bi onda, kada si ubrizga paklenu juhu, našao onaj kratki predah za koji na kraju živi.

Heroin na različite načine djeluje na zdravlje ovisnika. Nema značajnijih istraživanja koja bi potvrdila djelovanje heroina u smislu izravnog utjecaja na pojedine organe. Ono što uništava fizičko zdravlje korisnika “horsa” dolazi od neoprezne uporabe igle, kada on može zaraditi HIV ili hepatitis B, odnosno C. Kondicija redovitih korisnika ove droge slaba je, pa oni često ostaju bez daha. Heroin može utjecati na dišne organe, pa je zamijećena veća incidencija plućnih oboljenja, posebno upale pluća, među onima koji uzimaju drogu, bez obzira da li je “snifaju”, gutaju, puše, ili ubrizgavaju injekcijom. Narkoman gubi interes za seks, ali i hranu, pa često narušava zdravlje slabom ishranom. Postupno se zapušta, što se može primjetiti i po njegovu izgledu, neurednosti, ali i blijedoj ili žućkastoj koži. Naravno, to nije uvijek slučaj i prije svega ovisi o tome do koje je mjere ovaj monstruozni narkotik nekim ovladao. O tome u kakvo stanje mogu uslijed kontinuiranog ubadanja iglom doći žile ovisnika već sam spomenuo ranije. U pravilu se ispitivanjem žila i otkriva intravenozni ovisnik o nekom narkotiku. Zato su narkomani znali izabrati netipična mjesta za ubrizgavanje droge, to je moglo biti među prstima, na čelu, ili prema izvješću jednog švicarskog stručnjaka za droge, čak u oko!

Dok će tijelo odolijevati heroinu i godinama, psiha će čovjeka postajati sve ovisnija o krugu iz kojeg je nemoguće izaći. Kada nije pod djelovanjem droge višegodišnji ovisnik osjeća niz ekstremno neugodnih simptoma, osjeća se bolesno i sve podređuje potrazi za “fiksom”. Spomenuo sam razne teorije, od one freudovske o fiksaciji do genetske, koje pokušavaju objasniti zašto netko, iako smo stalno bombardirani informacijama o strahotama heroina, ipak zaglavi i postane njegov rob.

Ovdje namjerno ne želim ulaziti u metode liječenja ovisnika o heroinu i drugim teškim drogama, jer je to sklisko područje u kojem se mišljenja često razilaze. Primjera radi, heroin se u jednoj varijanti terapije ovisnika zamjenjuje preparatom metadonom, čime se izbjegava apstinentska kriza, a ipak se narkomana odvoji od heroina. No, ima autora koji tvrde da je metadon u ovom trenutku uzrok smrtnosti od prevelike doze u više slučajeva nego je to sam heroin ! U svojoj studiji pod naslovom “Calls to ban killer drug methadone” (“Pozivi na zabranu droge-ubojice metadona”) dr. John Marks za ovu zamjenu za heroin kaže da “izaziva jače navikavanje, opasnija je i smrtonosnija od samog heroina...”. Dakako, danas su u uporabi i drugi preparati, no najbolje je da se za stručni savjet zainteresirani obrate nekom specijaliziranom ekspertu za liječenje od droga. Takva će osoba moći u pojedinom slučaju znati kako je najbolje postupiti.

Ima ovisnika o drogama, ili bar onih koji su ih uzimali u velikim dozama, a pod utjecajem jakog autoriteta u liku nekog vjerskog učenja, mistika, ili jogija ipak ih ostavili. Slavni je primjer već spominjani dr. Dick Alpert. Jednog je dana uzeo gomilu tableta LSD-a i uputio se u Indiju. U sjevernom je dijelu te zemlje, nedaleko Haldwanija, živio legendarni jogi Neem Karoli Baba, koji je pred isprepadanim Alpertom progutao cijelu šaku doza LSD-a, a da nije ni trepnuo okom. To je toliko impresioniralo apostola psihodelije da je uzeo indijsko ime Baba Ram Dass, koje nosi i danas. Njegova je knjiga “Be Here and Now” (“Budi ovdje i sada”) postala pravi bestseller i inspirirala mnoge da odbace sve narkotike i potraže Istinu u pročišćenju kroz duhovnu disciplinu. Baba Ram Dass, kojega sada skraćeno zovu Ram Dass, iako znani ljubitelj muških guza, uživa veliki ugled među duhovnim tragačima u Americi. U međuvremenu je njegov guru umro, pa se on bavio najrazličitijim duhovnim tehnikama, a droge, koje je tako zdušno propovijedao, više ne uzima.

Ljudi su napuštali heroin i nakon višegodišnje uporabe, a to je bilo uglavnom u nuždi. Kao što sam već naveo, heroinomani su u SAD iza rata doslovce desetkovani. Krijumčarski su putevi bili u vrijeme ratnih operacija zatvoreni i droga je spontano gubila svoje žrtve. Od droge se katkada odviknu i oni koji se nalaze u zatvoru, ili osobe koje naprosto više nemaju sredstava za taj skupi i još k tome smrtonosni hobby. Agonija kroz koju prolaze napuštajući drogu zastrašujuća je, depresija i teška ovisnost mogu potaći na samoubojstvo, a u većini slučajeva narkoman se prvom prilikom vraća svom “fiksu”.

Heroin je prvobitno dobio svoje ime zbog herojskih uzbuđenja, koja zna probuditi. Radilo se o komercijalnom zahvatu, da bi nažalost dosta kasno postalo jasno o kakvoj se opakoj tvari radi. Jedna od najtragičnijih posljedica koje uživanje heroina donosi su, slično kao kod kokaina, “junkie babies”, novorođenčad žena koje su ovisnici o heroinu. Simptomi su različiti, najčešće su takve bebe plačljive i hiperaktivne. Ne mogu spavati ni normlano jesti, a plač im je nalik vrisku. U onim težim slučajevima, javljaju se grčevi, koji mogu kulminirati epileptičkim napadajem. Nekada su majke narkomanke, da bi smirile bebu-ovisnika, puhnule dim opijuma u njegova usta, a danas liječnici najčešće propisuju klorpromazin ili diazepine. Ipak, ima situacija kada su prisiljeni djetetu dati opijate.

Na Zapadu su razvijene čitave specijalizirane službe koje nastoje trudnice ovisne o narkoticima što ranije identificirati i pomoći im da na svijet donesu zdravo dijete. Uspješnost je ovakvih institucija različita od zemlje do zemlje, a na umu treba imati da je borba protiv narkomanije na svim razinama vrlo skupa, pa si ono najefikasnije mogu prije svega priuštiti bogate i razvijene zemlje. One i jesu glavna žrtva teških oblika ovisnosti, bar za sada, jer tamo stanovništvo prije svega ima dovoljno novaca da može kupovati skupe narkotike. Posljednja promatranja stanja u zemljama bivšeg komunističkog bloka pokazuju da se droga munjevito širi i tamo. Vjerojatno su mogući načini suprotstavljanja ovome zlu bitno različiti u raznim podnebljima i sredinama, od kojih svaka ima poneku specifičnost, koja se odražava i na profil ovisnika. Treba činiti što se može, no budućnost glede heroina i drugih narkotika ostaje neizvjesna.