Povezivanje

Želim nešto pojasniti: ono što ovdje nazivam snovima bila su apsolutno realna iskustva i nisam osjećao nikakav strah. Doživljavao sam sebe kao malu, nevinu bebu zamotanu u dekicu. Iz dekice je, izlazeći iz mog dječjeg tijela, izbauljala prikrivena kreatura za koju sam znao da je Mr. Hyde mog bića. Moj je terapet zahtijevao da zagrlim tu kreaturu. Iz svog dječjeg tijela ja sam se protegnuo i zagrlio taj odvojeni dio sebe demonska izgleda. Nisam bio prestravljen. Kako sam odvojeni dio svog bića privukao k sebi, mi smo se stopili. Posljedica je bilo povezivanje tih ranije strogo odvojenih dijelova. Osjećao sam da su sada ti dijelovi povezani i isprepleteni.

Teško se prisjetiti svih tih budnih snova, jer su dolazili brzo. Trećeg dana vrijeme se usporilo.

Prije nekog vremena imao sam svijesni san, gdje sam se želio lansirati prema zvjezdanom nebu, ali me nešto zgrabilo za rame i zadržalo, pa sam se probudio. Pod ibogainom sam gledao u to isto zvjezdano nebo s dva velika kvadrata plavobijelog svjetla s moje lijeve i desne strane. Ta su me svjetla lansirala u Galaksiju. Kako sam ubrzavao, moje se tijelo topilo postajući okruglo zlatno svjetlo. Prodirao sam u mnoge galaksije krećući se velikom brzinom. Nakon nekog vremena primijetio sam i druga zlatna svjetla. Dolazili smo iz različitih smjerova na planetu ili asteroid s mnogo kratera, koji je plutao Svemirom. Ja sam ušao u golem cilindrični tunel sa zlatnim svjetlom koje je bilo toliko jako da su me boljele oči. Morao sam gledati u križ. Ispod sebe, u krateru, vidio sam grad okružen plavobijelim svjetlom. Ušao sam u okruglu prostoriju, gdje je stajalo mnogo ljudi i drugih bića. Intuitivno sam krenuo prema dijelu gdje je nekoliko bića sjedilo na tronu. Kada god bih pogledao u nečije lice, ono bi se pretopilo u ono iz prošlog života iste osobe. Znao sam da moram gledati u plavobijelo svjetlo koje se nalazilo na jednom od tronova. Bilo je suviše intenzivno da bih se mogao na njega usredotočiti, ali pokušavao sam, jer sam znao da to moram učiniti. Onda sam se okrenuo prema drugim bićima u prostoriji i osjetio da moram kleknuti. Jedno mi je biće dodirnulo oba ramena i glavu zlatnim mačem ili zrakom svjetlosti.

Vidio sam gigantsku figuru, pola čovjek–pola zvijer, u oklopu. Pogledao sam prema dolje i vidio da su mi prsa ogromna i pokrivena gustom crnom dlakom. Pomislio sam da sam i ja pola čovjek–pola zvijer i osjetio se zbunjenim. U tom se trenutku san raspršio.

Otkada sam uzeo ibogain osjećam se bližim Izvoru i drugim ljudima...”.

Od Erica Tauba sam saznao za vrlo zanimljiv slučaj jedne psihoterapeutkinje koja se svojevoljno podvrgnula seansi s ibogainom. Motiv joj je bio razrješavanje emocionalnog odnosa prema biološkoj majci koja ju je kao sasvim malo dijete dala na usvojenje jednoj bogatoj obitelji. Iboga ju je odvela daleko u prošlost, kako tvrdi, u vrijeme kada je bila stara svega dva dana. Taj kratki bljesak sjećanja, koje je teško racionalno protumačiti, trenutno ju je riješio traume, jer je osjetila ljubav kojom ju je njena prava majka nosila i hranila. Nestala je svaka mržnja i ogorčenje napuštenog djeteta, znala je da nedostatak ljubavi nije bio razlog za takav majčin postupak. Svjedočanstva koja govore o subjektivnom doživljaju onih koji su prošli seansu sa čudnovatom drogom rijetka su, pa je ovo posljednje osobito zanimljivo za one koji žele ustanoviti stvarne potencijalne koristi od ibogaina kao terapijskog sredstva.

Taub je i sam eksperimentirao s ibogainom, iako nije nikada bio ovisnik. Njegova je motivacija bilo mistično iskustvo, ono što Afrikanci zovu razgovorom s “duhom iboge”. Više seansi u razmaku od pola godine pružilo je ovom istraživaču dublje razumijevanje koristi koje pripadnici plemena Bwiti imaju od uzimanja korijena biljke što daje i plodove koji su jestivi, a nemaju halucinogena svojstva. Spiritualni uvidi, ako izuzmemo ovisnike o teškim drogama, jedini su poticaj onima koji uzimaju ovu malo poznatu drogu.

Takva uporaba nije ograničena samo na kult Bwitija, već i druga plemena, među kojima je najpoznatije Mbiri. U svojoj knjizi “The Healing Journey” (“Iscjeljujuće putovanje”) pokuse s ibogainom opisuje i Čileanac Claudio Naranjo, a govori se da je nekima uspjelo ovu biljku uzgojiti i u Berkleyu. Iako dosta opširna, Naranjova ispitivanja ne daju naslutiti da se alkaloide iz iboge može koristiti u suzbijanju ovisnosti o opojnim drogama. Glavni sastojak biljke, odnosno njena korijena koji čitav ima psihoaktivna svojstva, prvi su 1901. godine izolirali Dybowski i Landrin. Uz glavni sastojak ibogain pronađeno je dvanaestak drugih alkaloida koji čine oko 6 posto težine kožice korijena iboge. Domoroci ibogi pripisuju i ljekovita svojstva, pa je koriste u tretmanu neplodnih žena, a ibogain stimulira apetit i probavu, te snizuje tlak.

Iboga u prevelikim dozama može izazvati smrt. Prvo nastupaju konvulzije, zatim paraliza udova, a na kraju i dišnih organa, što dovodi do fatalnog ishoda. James Fernandez, autor knjige “Flesh od Gods”(“Meso bogova”), tvrdi da su vračevi kulta Bwiti katkada optuživani za umorstvo, a kao primjer navodi suđenje iz 1950. godine, kada je velikoj dozi iboge podlegao jedan gabonski dječak. Nije isključeno da je usmrćen namjerno, jer je kultu za magijske rituale trebao leš. To, međutim, nije nikada definitivno potvrđeno. Glede djelovanja iboge, vrijedno je spomenuti neka Naranjova zapažanja: “Neki osjećaju potrebu za kretanjem i plesom... U najširem smislu može se reći da su, uz arhetipske slike, životinje najčešći sadržaj vizija, a umiješanost u zaplete u situacijama nalik na snove često uključuju destrukciju ili seksualnost...”.

Već sam spomenuo utjecaj ibogaina na spolnu moć muškaraca, za koje neki autori tvrde da mogu biti kontinuirano seksualno aktivni i nekoliko sati, pa se droga među domorocima koristi i u te svrhe. Nije jasno radi li se o stimulativnom djelovanju same droge ili sugestibilnosti onoga koji se pod njenim utjecajem nalazi.

U organizaciji Jellinek Clinic iz Amsterdama, od 30. lipnja do 5. srpnja 1996. godine održan je međunarodni skup ICAA 1996 Amsterdam, koji se bavio ovisnostima, a pet je istraživačkih radova posvećeno djelovanju ibogaina na ovisnike o alkoholu i opojnim drogama. Podatak je značajan jer su svi referenti s ovog skupa već spominjani i priznati stručnjaci u svojim područjima. Više nema sumnje da ibogain pomalo utire svoj put u znanstvene ustanove, mada treba opet naglasiti da Howard Lotsof svoje seanse s ibogainom obavlja u Centralnoj Americi, gdje ministarstva zdravlja nemaju ništa protiv toga da se na njihovu teritoriju američke narkomane pokuša odviknuti od droge. U drugoj polovici 1996. godine cijena je terapije u grupi od tri osobe 18.500 dolara, a ta se astronomska svota pravda velikim troškovima boravka u bolnici, a posebno proizvodnje ibogaina. U propagandnim se materijalima za terapiju ističe da se radi o neverificiranoj i eksperimentalnoj metodi. Traži se i lista droga i lijekova koje je kandidat za terapiju uzimao posljednjih godinu dana, s naglaskom na antidepresive i sredstva protiv psihoze, kardiovaskularnih oboljenja i epilepsije, a priložena je njujorška adresa organizacije koja cijelu stvar organizira.

Koristan prilog razumijevanju tretmana ibogainom dala je dr. Barbara E. Judd, u svom radu na konferenciji o ovisnostima održanoj u prosincu 1994. u Washingtonu. Ona je pratila liječenje ibogainom trojice teških ovisnika o heroinu i kokainu u Panami, a sretala se s ovisnicima koji su pokušali istom terapijom u SAD. Njeno je mišljenje da metoda ima perspektive zbog ublažavanja apsitentske krize, ali upozorava da se terapeut sreće s problemima poput straha pacijenta od detoksikacije, nedovoljnog razumijevanja onoga što ibogain treba pružiti i sklonosti pacijenta da se drogama vrati i nakon što je inicijalna kriza prošla. Iz svega proizlazi da ibogain, nakon jedne doze i četiri dana boravka u bolnici, kod prilično velikog broja ovisnika povećava prijemčivost za psihoterapiju, a time i šanse za oporavak rastu. Bit je svega u tome da pacijent kroz sjećanje na potisnute ali presudne konflikte iz svog života shvati što ga je dovelo na put droge. Slike koje naviru često su doživljaji iz ranog djetinjstva, a psihoterapeut ih zna iskoristiti u svrhu pomaka naprijed u liječenju ovisnosti.

Pri baratanju ibogainom treba biti pažljiv. Ova je molekula osjetljiva na svjetlo i dovoljno je da je se nekoliko minuta izloži svjetlu pa da izgubi svoju učinkovitost. Eric Taub upozorava i na komplikacije kod nabave sirovine iz koje će se kasnije izolirati ibogain. Naime, dodirne li ibogu neposvećeni stranac, život će mu biti u opasnosti, jer pleme Bwiti to smatra smrtnom uvredom. On je sam korijen biljke nabavljao preko uzgajivača kakaovca, a time zapravo želi razjasniti zašto je tretman ovom drogom još uvijek tako skup. Prikupio je poveći broj svjedočanstava ovisnika koji su se podvrgnuli liječenju ibogainom.

Pacijent označen kao C., bijelac je star 42 godine i ovisnik o kokainu i alkoholu. Kokain uživa kontinuirano sedam godina. Uzimao ga je na sve poznate načine. U trenutku kada je počeo s tretmanom ušmrcava 3,5 grama droge dnevno. Pored toga teški je alkoholičar koji pije litru votke dnevno. Posljednjih godina povremeno odlazi na usamljena mjesta, gdje mu je kokain nedostupan i apstinira mjesec, dva. Na liječenje dolazi drogiran, pod utjecajem alkohola. Terapeut njegovo ponašanje procjenjuje kao “izvan kontrole”, a stanje kao konfuzno.

Tretman je obavljen brzo, C. je tvrdio da je na putu kući još uvijek bio pod utjecajem ibogaina, ali je ocijenjeno da je terapija dala očekivane rezultate. Ovisnik je apstinirao od kokaina šest mjeseci, kada je cijeli tretman ponovljen. Od tada je prošla godina i pol i pacijent još uvijek apstinira od kokaina, a alkohol uzima i dalje, u nešto smanjenim količinama. Više ne pije žestoka pića, već vino i pivo, a odrekao se i pušenja, s izuzetkom jedne cigare mjesečno.

Pacijent označen slovom F. je 28-godišnjak ovisan o teškim drogama više od deset godina. Pauzirao je samo kada se nalazio u terapijskoj komuni i kraće vrijeme u zatvoru. Trošio je na heroin stotinjak dolara dnevno, a na liječenje dolazi sa skepsom. Radi se o intravenoznom ovisniku koji redovito miješa kokain i heroin i čije su ruke pokrivene ožiljcima od uboda igle. Prvi puta ne dospijeva na tretman u Europu, jer se nije na vrijeme pojavio u zračnoj luci, pa seanse s ibogainom počinje tek šest mjeseci kasnije. Po njegovim vlastitim izjavama, nakon tretmana izostaju mučnine, proljevi, bolovi u tijelu. Apstinentske krize nema i on se vraća u New York gdje živi i danas, oslobođen svoje paklene navike.

Vrlo je težak slučaj 34-godišnje žene koja je heroin uzimala od svoje 14. godine. U trenutku kada je došla na terapiju uzimala je 1 gram čistog nizozemskog heroina dnevno. Nabavljala ga je u Amsterdamu, jer je jači od onog koji je mogla naći u rodnom New Yorku. Nakon tretmana s ibogainom, ostala je “čista” čitavih šest mjeseci, kada je ponovo osjetila potrebu za narkotikom i obratila se Lotsofu za još jedan tretman. Slijedi period apstinencije u tri navrata prekidan uzimanjem manjih doza blažih sedativa. Prema podacima koji su dostupni, više mjeseci nakon zadnjeg susreta s ibogainom ova dugogodišnja ovisnica apstinira od teških droga. Ovdje treba naglasiti da većina tretiranih ibogainom nije nakon provedene terapije pod stalnim nadzorom, pa se informacije o njihovu suzdržavanju od uzimanja teških droga odnose na njihove vlastite tvrdnje.

Taubova dokumentacija sadrži podatke o 32-godišnjem Nizozemcu R., koji je do susreta s ibogainom ovisnik o heroinu, metadonu i alkoholu. Prima invalidsku mirovinu od države. Čak je 25 puta hospitaliziran zbog prevelike doze heroina, a u bolnici u više navrata završava i zbog teškog pijanstva. Po vlastitim izjavama, uhićen je bezbroj puta, uglavnom zbog sitnijih prijestupa počinjenih pod utjecajem droge ili alkohola. Živi sa ženom koja je također ovisnik o opojnim drogama. Žele se podvrgnuti tretmanu ibogainom, kako bi mogli putovati u Indiju i Nepal, što ne mogu jer im je svakodnevno potreban “shoot”. Prenošenje teških droga preko granice predstavlja veliki rizik, pa se R., zajedno sa svojom djevojkom odlučuje na pokušaj odvikavanja gabonskom ritualnom drogom. Za vrijeme tretmana je agresivan, ima uz sebe šprice i veće količine droge, a izvješće o njegovu slučaju spominje “vidno poboljšanje već nakon prve seanse”. O kasnijem ponašanju ovog ovisnika nema preciznih podataka.

U sklopu izvješća o tretmanu njegove djevojke može se vidjeti da su oni imali određenih poteškoća neposredno po povratku s liječenja, ali priča završava optimistično. Par se svojim terapeutima javlja kartom iz Indije, dva mjeseca kasnije, iz čega oni zaključuju da je terapija bar donekle uspjela. Ne propuštaju, međutim, naglasiti da o kasnijoj sudbini ovog para ne znaju ništa.

Slično zvuče i ostale anegdote kojima se pokušava zainteresirane uvjeriti u djelotvornost ibogaina u liječenju ovisnosti o opojnim drogama. Ibogainu su danas nedvojbeno otvorena vrata nekih istraživačkih centara, što će možda anegdote preobraziti u znanstveno utemeljene statistike i ovoj metodi liječenja, koja je niknula iz samog narkomanskog miljea, otvoriti vrata legalnih centara za rehabilitaciju ovisnika. Ipak, napominjem da u ovom trenutku to još nije slučaj, pa se stručnjaci s oprezom izjašnjavaju o dometima ove “droge koja liječi ovisnost o drogama”.

Dakako, uz one relativno nove puteve u borbi protiv ovisnosti poput, recimo, primjene buprenorfina i sličnih sredstava, redovito se javljaju pokušaji i terapije koji predstavljaju alternativu službenima.

Jedna od takovih neortodoksnih metoda liječenja ovisnosti o opijatima u posljednje vrijeme dobiva na popularnosti, mahom zbog navodnih dvije tisuće bivših ovisnika koji danas žive normalnim životom u indijskoj saveznoj državi Rajasthan, odakle spomenuta metoda i potječe. U tom je vrućem dijelu Indije, točnije u Jodhpuru, osnovan centar koji propovijeda tzv. “Manaklao” metodu liječenja od ovisnosti o opojnim drogama. Propaganda se obavlja preko brošure “Drug Free”, a njen je tvorac stanoviti Jai Shanker, izliječeni narkoman koji je ostao živjeti u Manaklao Rehabilitacijskom Centru. Iz knjižice nije sasvim jasno kako funkcioniraju kampovi u kojima se obavlja odvikavanje u razdoblju od 10 dana. Inzistira se na činjenici da je ovisnik izgubio svaki odnos s okolinom, pa to grupne terapije trebaju ispraviti. “Cold turkey” se ne suzbija nikakvom zamjenom tipa metadon ili buprenorfin, već se u prva tri kritična dana daju sredstva za umirenje, vitamini, voće i dosta tekućine kojom se želi izbjeći dehidracija. Sredstva za umirenje nisu opijati, a kampovi su očito zamišljeni kao mjesta sa specifičnom unutarnjom dinamikom, gdje ovisnici jedan drugoga ohrabruju kako bi ustrajali do kraja. Kako to tvrdi Shanker, ovisnik ovdje spoznaje da je život vrijedan življenja.

Snaga volje

Cijela priča ima jaki spiritualni “štih”, jer se ujutro u kampu obvezno čitaju molitve čiji su naslovi znakoviti: “Pozdrav Gospodaru Nebesa” i “Sada Ti se sasvim predajem”. Slijedi nezaobilazna joga, lakše vježbe koje u pravilu ne traju dulje od 5 minuta. Cilj je ove rutine dosezanje unutarnje harmonije i mira. Centar navodno naplaćuje simbolične svote novca, kojim se pokrivaju troškovi boravka u Manaklaou. Bar je tako za sada. Dakako, Zapadnjaci su nanjušili i ovu mogućnost, pa ih je tamo podosta. Iz svih izvora u Indiji, kao i posrednim saznanjima do kojih sam došao o ljudima koji su Centar posjetili, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da ova metoda daje dugoročnije rezultate u liječenju narkomanije. Neko sustavnije praćenje pacijenata tretiranih u Manaklaou, po svemu sudeći, nikada nije provedeno. A ono što bi bilo najzanimljivije je podatak kako dugo traje apstinencija od opijata nakon što Centar Manaklao obavi svoj dio poslova.

Dosta pohvala za uspješnu rehabilitaciju ovisnika o teškim drogama dobiva i kontroverzna Scientološka Crkva danas već pokojnog Rona L. Hubbarda. Ovaj se istraživač još ranih pedesetih proslavio svojim bestsellerom “Dijanetika” u kojem nudi neortodoksne načine oslobađanja od posljedica stresova, što postaje osnovom kasnije registrirane religije. Hubbard se bavio i problemom narkomanije, te izradio osobit program za ovisnike.

Prvi su rezultati ostvareni zahvaljujući naporima stanovitog Williama Beniteza, okorjelog ovisnika o heroinu od 13-e godine starosti, koji je 1966. godine služio svoju četvrtu kaznu u državnom zatvoru u Arizoni. Nepopravljivi se narkoman, primjenivši Hubbardove tehnike, potpuno oslobodio droge i inicirao isti program za stotinjak drugih robijaša. Tako je rođena organizacija “Narconon”, koja danas ima 34 filijale u 11 zemalja, od SAD do Kanade, Danske, Francuske, Njemačke, Italije, Velike Britanije, Švicarske, Švedske, Španjolske i Nizozemske. Glasnogovornik “Narconona” je poznata američka filmska i TV zvijezda Kirstie Alley. Po nekim procjenama, ovaj je scijentološki tretman do danas prošlo tridesetak tisuća ovisnika. Kako tvrde u “Narcononu”, sa gotovo fantastičnim postotkom izliječenja. U novije se vrijeme ovaj projekt provodi na heroinomanima najčuvanije meksičke robijašnice Ensenada.

Tretirani uzimaju preparat Cal-Mag, sastavljen od kalcijeva glukonata, magnezijeva karbonata i jabučnog octa. Od te se smjese spravlja napitak, a za njegovu je djelotvornost osobito važan odnos spomenutih soli u smjesi. Koriste se i velike doze vitamina A, C, D i E, dok posebnu ulogu igraju B vitamini, posebice niacinamid, koji, prema Hubbardu, utječe na mentalnu ravnotežu. U kasnijem se stadiju liječenja koristi sauniranje, kao sredstvo radikalnog čišćenja organizma, a i ono se provodi uz uzimanje osobite smjese vitamina i minerala. Razrađene su i posebne vježbe pažnje, nazvane “objektivnim procesima”. One trebaju u prvoj fazi odvikavanja ovisnika od droge njegovu pažnju okretati od eventualnih neugodnih apstinencijskih simptoma prema izvanjskim objektima.

U publikacijama Scientološke Crkve nalazimo opširne opise slučajeva ovisnosti o drogama čije su žrtve danas normalni građani, oslobođeni ove zastrašujuće navike. Dobar je primjer bračni par dugogodišnjih ovisnika o heroinu. Supruga, koja je na rehabilitacijski program Rona Hubbarda došla preko svoje sestre, priča:

“...Kada smo suprug i ja započeli programom rehabilitacije po R. Hubbardu, oboje smo bili ovisni o heroinu, a uzimali smo i druge droge. Čak su mi tri liječnika rekla da mom mužu više nije preostalo mnogo života. Imao je epileptične napadaje i tri puta je preživio kliničku smrt.

Kroz apstinentsku krizu smo prošli iznenađujuće lako, obzirom na staž u uzimanju heroina i stanje u kojem smo se nalazili. Nastavili smo programom pročišćavanja organizma. Iskustva sa saunom su bila teška. Znoj je trebao izbaciti sve one zaostale metabolite narkotika. Kada je to prošlo, moj mi je suprug rekao da osjeća kao da se s njegova uma podigla nekakva magla. I ja sam se osjećala nekako probuđenom i snažnom. Na kraju više uopće nisam osjećala čežnju za heroinom. Mentalne tehnike u sklopu liječenja pomogle su nam da uvidimo zbog čega smo zapravo krenuli tim putem bez povratka. Bilo je to pravo oslobađanje i danas živimo sasvim normalnim životom...”.

Naravno, nisu sve priče tako romantične i optimistične. U većini slučajeva, čišćenje organizma i vježbe “objektivnih procesa” nisu dostatni, pa su scijentolozi razradili složenije programe rehabilitacije od narkotika. U pravilu se nakon prvih stupnjeva liječenja provodi osobito prilagođen oblik tzv. auditiranja, Hubbardove tehnike vraćanja psihičke ravnoteže oslobađanjem negativnih sadržaja iz svijesti, koji su nedostupni čovjekovu analitičkom umu.

“Narconon” je u svim zemljama u kojima djeluje legaliziran, a popularnosti scijentoloških učenja i terapije u znatnoj mjeri doprinosi javna podrška slavnih umjetnika i estradnih zvijezda poput Toma Cruisea, Johna Travolte, Dustina Hoffmana, Isaaka Hayesa, Chicka Coreae, Anne Archer, Kelly Preston, Billya Sheehana, Davida Pomeranza, Kate Ceberano, Marka Ishama i drugih.

Neki su se ljudi uspjeli iščupati iz kandži teške ovisnosti snagom vlastite volje, dok drugima katkada nije mogla pomoći ni vrhunska stručna pomoć. Za ovisnika je najbolje da bude pod stalnom medicinskom kontrolom, jer odvikavanje od droge podrazumijeva određene zdravstvene komplikacije, što međutim, ne znači da ne treba pokušavati naći i neke nove puteve kojima bi se ljudi mogli bolje suprotstaviti ovoj pošasti 20. stoljeća.