Autor uvodne fotografije:  Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=1088763

Od Skita Dylana

Treća vrsta kanabisa, Cannabis ruderalis, otkrivena je tek 1924. godine i to u južnom Sibiru. Vjerojatno je njen otkrivač imao u rukama prastare zapise Herodota, koji se neko vrijeme pridružio nomadskom plemenu Skitima. Stanovnici stepa koji su bili u stalnom pokretu imali su neobičan običaj. Naime, nakon što bi sahranili nekog važnijeg člana plemena, Skiti bi se pročišćavali tako da bi konstruirali improvizirani šator koji je zapravo predstavljao parnu kupelj. Ulazili bi u prostor na čijem se podu nalazilo užareno kamenje i na njega bacali sjemenke biljke koja je stoljećima kasnije identificirana kao jedna vrsta konoplje. Herodot je zamijetio narkotično djelovanje dima nastalog od sjemenki, jer su sudionici u ritualu zavijali od zadovoljstva nakon što su unutar ovakva šatora proveli određeno vrijeme.

Ovaj je zapis zaboravljen do kasnih četrdesetih ovog stoljeća kada je u zabačenim i slabo istraženim planinama Altaja otkriveno čitavo groblje Skita čija se starost procjenjivala na 400. godinu prije Krista. Niske su temperature pomogle očuvanju tijela pokojnika, uz koje su pronađeni mali šatori u kojima su se nalazile bakrene posude ispunjene sjemenkama konoplje. Analiza je pokazala da se radi o vrsti Cannabis ruderalis, pa je legenda da su Skiti još davno poznavali sva svojstva kanabisa time dobila svoju definitivnu potvrdu. Izgleda da je ova vrsta poznata isključivo u ovom dijelu svijeta, odakle se nije širila najvjerojatnije zbog toga što kao droga nije bila posebno atraktivna. Naime, sadrži relativno malo tetrahidrokanabinola, niža je, s nešto debljim lišćem od svoje za međunarodno podzemlje privlačnije rođakinje.

Kanabis

je u raznim dijelovima svijeta poznat pod raznim imenima, a opisan je u širokom rasponu djela, od perzijske “Zend Aveste” do priča iz tisuću i jedne noći. Neka su iskapanja u Grčkoj potakla špekulacije da je nađeni komad hašiša dokaz da je ovu drogu kod proricanja koristila delfijska proročica Pitija. Teza ima konkurenta u priči da se lokacija na kojoj je proročica vračala nalazila na močvarnom tlu iz kojeg su izbijali podzemni plinovi, pa se proročica trovala na taj način, a ne hašišem. Dakako, ostaje nam i mogućnost da je ona odista imala proročke sposobnosti, pa joj nisu trebala nikakva trovanja.

Najbizarnija legenda vezana uz kanabis zacijelo je ona o Redu Asasina (Ubojica), a potječe od Marka Pola, venecijanskog putnika koji se 1273. godine našao u dolini Alamut u Perziji. Tamo je sreo Starca s Planine, poglavara perzijskog ogranka ismailitske sekte poznate pod imenom Asasini. Dva stoljeća stari red će uskoro pomesti jedan od rijetkih koji ga je nadmašio okrutnošću – Džingis kan. Porijeklo je reda dosta nejasno, ali prema nekima radi se o sekti koja je nastala u povijesnom raskolu unutar Islama, kada je došlo do podjele na sunite i šiite. U borbama oko Muhamedova nasljednika čak je ubijena i Prorokova kćer Fatima, a počele su nastajati različite sljedbe na čijem su čelu bili “sveti ljudi” iz pustinje, među kojima su neki vjerovali u reinkarnaciju, drugi u potpune seksualne slobode, a tako je nastao red “otpadnika od otpadnika”, koji je propovijedao ubijanje kao vjersku dužnost ! Radi se o preteči budućeg Reda Asasina kojeg sredinom 11. stoljeća osniva Hasan bin Sabbah, koji je ujedno prvi Starac s Planine. Radilo se o tipu kojeg Colin Wilson opisuje kao “... čovjeka vjerske discipline poput Sv. Augustina i političke nepopustljivosti jednog Lenjina...”. Uskoro Hasanovi ubojice, koji po potrebi žrtvuju vlastiti život da bi smaknuli nekog tko je smetao njihovom gazdi, postaju strah i trepet za velmože tog dijela svijeta.

Hasan ubrzano okuplja sljedbenike i postupno zauzima dvorac Alamut, čije ime u prijevodu znači “Orlovsko gnijezdo”. Tu će provesti ostatak života upravljajući intrigama u tadašnjem još vrlo podijeljenom svijetu Islama. Pisao je i knjige, a oni rijetki koji su ga mogli sresti i osobno, osjetili su njegov bijes ako bi slučajno prekršili neki od kodeksa kojih se on fanatično pridržavao. Konzumiranje vina je bilo zabranjeno, pa je Hasan dao ubiti i vlastita sina koji je to pravilo prekršio.

Nazanimljiviji je dio priče onaj o tome kako se pripremalo Asasine za akcije u kojima bi ubijali u ime vjere, a na temelju Hasanovih prosudbi. Čovjeka bi se uvjerilo da će zbog onoga što će učiniti zavrijediti Raj, dapače, dobio bi dopuštenje da mjesto gdje će se kasnije preseliti za vječnost posjeti na tri dana! Naime, u dubokoj kotlini iza dvorca, u koju je svaki pristup bio strogo zabranjen, napravljen je raskošan vrt s fontanama i prekrasnom palačom. Kandidata za ubilačku misiju bi drogirali hašišem i, izgleda, opijumom. Tada bi ga prenijeli u imitaciju Raja koja je morala za ove ljude iz pustinje biti fascinantna. Tri dana on bi uživao u lijepim ženama koje je imao na raspolaganju, raskošnoj palači i obilnim količinama hašiša. Zadnji bi ga dan drogirali do besvjesti i vraćali u Hasanov zamak. Čovjek, koji je bio uvjeren da je doista zavirio u Raj, pun je entuzijazma primao zadatak koji bi mu povjerio Starac s Planine. Hasan je imao vojsku svojih fanatika koja je bila premala za vođenje bitaka, pa je to nadoknađivao atentatima na svoje neprijatelje, u čemu su njegovi sljedbenici dostigli zavidan nivo efikasnosti. I oni najzaštićeniji suparnici često bi padali kao žrtve Asasina. Dovoljno je reći da su uspjeli likvidirati Nizama Al–Mulka, Velikog Vezira turskog sultana, ali i mnoge druge. Brojni su dokazi da priča o ovom jedinstvenom “pranju mozga” uz pomoć hašiša nije samo legenda.

Hašiš

, koji je, kao što sam već napomenuo, zapravo smola sastrugana s biljke, pronađen je i na jednom kartaškom brodu potonulom za vrijeme Punskih ratova, spominje ga kao sredstvo za poticanje dobrog raspoloženja u vrijeme Rimskog Carstva i sam Galen, dok je u Baselu otkriven crtež botaničara Leonhardta Fuchsa iz 1542. godine, na kojem se vidi ova biljka koja se postupno proširila po cijelom svijetu.

U početku 16. stoljeća, kanabis kao biljku koja neobično djeluje na ljudsku psihu opisuje i francuski književnik Francois Rabelais. Ne treba ni naglašavati da su drogu oduševljeno prihvatili i drugi umjetnici. To je doduše bilo tek 1844. godine, kad je Theophile Gautier u Parizu osnovao “Le Club des Haschischins” (“Klub prijatelja hašiša”), koji je jednom mjesečno okupljao ljude poput Baudelairea, Hugoa, Balzaca i Dumasa. Tada vodeći pariški šminkeri odabrali su za svoja redovita mjesečna drogiranja hotel “Pimodan”. Hašiš je pristizao iz Alžira, a neki smatraju Gautierove opise djelovanja narkotika prvima te vrste u Europi. No, ima i onih koji osporavaju njihovu autentičnost vjerujući da je pjesnik obilno pretjerivao fantazirajući na način koji nije karakterističan za produkte dobivene iz narkotične konoplje.

Izgleda da je od cijele družbe kanabis najviše strefio Baudelairea, čija su djela vrlo često obojena tamnim raspoloženjem, a to se nerijetko pripisuje njegovom prekomjernom uživanju u zavodljivoj biljci. Trovanje hašišem u kasnijim godinama u umjetničkom svijetu ne predstavlja nikakav raritet. Marihuana još manje. U svojim je songovima otvoreno zagovaraju Beatlesi, Rolling Stonesi, Bob Dylan i mnogi drugi, a u šezdesetima i sedamdesetima se u aktivnu borbu za njenu legalizaciju uključuju Allen Ginsberg, ali i ironični Lenny Bruce, koji javno izjavljuje da će marihuanu legalizirati onda “... kada počnu uhićivati djecu političara i studenti prava osjete njene efekte prije no što postanu suci ili tužitelji...”.

Uporaba “marice”

Obzirom da je kanabis najraširenija droga, uz bezbroj oblika u kojima se pojavljuje na tržištu, moguće ju je u organizam unositi na razne načine. Oni koji žele jače efekte, obično pripravke kanabisa puše. To može biti u obliku cigarete, koju tada zovu “joint” ili “spliff”. Miješa se s duhanom, a u istoj formi može se naći i hašiš. Pušiti se može preko različitih lula čija je funkcija najčešće to da dim droge prevedu preko vode. Najpoznatije su takve sprave, čija je namjena zapravo ista, tzv. “chillum” i nargila. Neki čak narkotičnu smolu stisnu između dvije užarene oštrice noža, a dim zarobe u običnoj boci za mlijeko. Taj se dim naglo udiše i zadrži u plućima što je dulje moguće. Time se osigurava ubrzani prodor tetrahidrokanabinolnih molekula u krvotok, a tako i u mozak, gdje će izazvati senzacije zbog kojih se droga i puši. Za nenaviknutu osobu iskustvo može biti vrlo neugodno, praćeno osjećajem gušenja ili žestokim kašljem. To će ponovnim uzimanjem droge postupno nestati.

Jedenjem

proizvoda na bazi kanabisa neće nastupiti gotovo trenutni efekti kao što je to slučaj s pušenjem, dapače, može proći i sat i pola dok nastupe učinci konzumirana narkotika. A taj način unošenja u tijelo hašiša ili marihuane predstavlja povećanu opasnost zbog toga što onaj koji ga uzima ne zna je li uzeo količinu koja će postupno dovesti do iskustva iznad željenog, ali ne u pozitivnom, već negativnom smislu. Naime, dok čitava kroz usta unesena količina droge počne djelovati, korisnik može vidjeti da je uzeo previše, kada će se nerijetko početi gubiti u teškim i neugodnim emocijama koje neće moći kontrolirati. Pušač će, kad osjeti nešto što mu se ne sviđa, smjesta prestati uvlačiti omamljujući dim i time iskustvo koliko–toliko staviti pod kontrolu. Od kanabisa se mogu spravljati i alkoholature, a stvari su se razvile do te mjere da postoje čitave kuharice u kojima piše kako kanabis možete ubaciti u kulinarske specijalitete!

Rašireno uvjerenje da je kanabis najblaža droga samo je, prema nekima, djelomično točno. Iskustvo s marihuanom i hašišem prije svega će ovisiti o kvaliteti droge, ali i mentalnom stanju korisnika. Hašiš će čovjeka učiniti tromijim, a marihuana veselijim. Većina korisnika marihuane opisuje svoje stanje kao oslobađanje od psiholoških kočnica u prometu s okolinom, sanjivost i povećanu osjetljivost na zvuk i boje. Glazba dobiva osobito značenje i zvuči grandioznije nego u normalnim okolnostima. Uvid u značenje mentalnih procesa prostaje oštriji, osoba može biti dobre volje i osjećati potrebu za smijehom. Radi li se o drogi snažnija djelovanja, može doći do halucinacija sa zatvorenim, ali i otvorenim očima. Često te halucinacije izgledaju kao živi crtići, mogu podsjećati na iskustva s LSD-om.

Puno se špekuliralo s afrodizijačkim efektima kanabisa, koji doista, prema nekima “... povećava seksualnu privlačnost i osjećaj sigurnosti u odnosima s partnerom...”. To se osporava tezama da je u pitanju veća podložnost sugestiji uslijed suženja svijesti izazvanog drogom, pa čovjek doveden u specifičnu i stimulativnu situaciju reagira povećanim interesom i, eventualno, potencijom. No, treba upozoriti da su iskustva nekih upravo obrnuta. Droga ih čini nezainteresiranima za druge životne radosti. To je vjerojatno slučaj s onima koji uzmu veće doze droge, kada, kako to dobro formulira Andrew Tyler, dolazi do “paralize mašte” i bezvoljnosti koja rezultira gubitkom želje za micanjem udova.

Pred dosta godina, kada sam s nekoliko prijatelja usred zime zaglavio u malom danskom otočnom mjestancu Oster Kippinge, grupa se mladih Nijemaca napušila hašiša u lokalnoj birtiji. U nedostatku opreme i zarobljeni snijegom koji je blokirao sve puteve, koristili su pivsku bocu, zapravo njen grlić u koji su nagurali hašiš pomiješan s duhanom. Bilo mi je jasno da su doze koje su inhalirali bile daleko veće od standardnih. To je bilo jasno i iz činjenice da su satima nepomično piljili u jednu točku. Jedan je od njih redovno povraćao, nakon što bi odteturao kroz stražnji ulaz iz birtije van. Ostali su se osjećali “high” do te mjere da uopće nisu imali želje komunicirati s okolinom. Doduše, i to je drukčije ako je euforično stanje izazvano manjim dozama droge. Čovjek osjeća potrebu za odnosom s okolinom, ali nerijetko zaboravlja započeti s konverzacijom!

Dr. Charles Tart je svojedobno načinio opširno istraživanje efekata marihuane, koje je, prema njegovim tvrdnjama, kroz osobite upitnike, obuhvatilo iskustva ukupno 37.000 popušenih “jointova”. Učinke je podijelio na uobičajene i rijetke (poznati su i slučajevi u kojima kanabis uopće ne djeluje na korisnika odnosno ne izaziva nikakve promjene u njegovoj svijesti). Istraživanje otkriva da je Tart vrlo vjerojatno osoba sklona ideji legalizacije marihuane koja objektivno nije pridala jednaku važnost ugodnim i lošim učincima droge, za koju su do njegova vremena mnogi stručnjaci tvrdili da nije baš bezazlena.

Tart, koji se kasnije bavio i parapsihologijom, kao glavni efekt marihuane navodi osjećaj dubljeg značenja u događajima iz okoline, te življe slike okoliša. Osjeti se profinjuju, pa čovjek bolje razumije riječi neke pjesme, a njene tonove percipira detaljnije. Katkada dolazi do povećanog apetita, uglavnom zbog toga što se izoštrava osjet okusa. I percepcija vremena se mijenja. Ono kao da se usporava, prolazi sporije, pa čovjek osjeća “sada” i “ovdje” mnogo intenzivnije. Ovo istraživanje tvrdi da se kvaliteta orgazma djelovanjem narkotika mijenja, a osjet dodira poprima neka nova svojstva. Nastupa osjećaj opuštenosti i razumijevanje za druge osobe, koje se očituje i u povećanom interesu za humor. Drogirani nije bučan kao osobe pod utjecajem alkohola, ali se niti ne može usredotočiti na intelektualne zadatke koji zahtijevaju okretanje prema vanjskom svijetu. Svoje obveze ne smatra prijeko važnima i pokazuje znakove neodgovornosti. Pažnja mu bježi i otežano čita. Osjeća se dobro i nezainteresiran je za probleme koji zahtijevaju bilo kakav napor. Ne pokazuje interes za kontrolom nad situacijom, već se dječjom naivnošću prepušta procesu okretanja prema unutra, pri čemu ima osjećaj da počinje bolje upoznavati vlastitu ličnost. Nema komplikacija sa spavanjem, a olako izbjegavanje obveza jedan je od razloga zašto se ovu drogu smatra društveno štetnom.

Bad

Doživljaji mogu biti i vrlo neugodni. Zvukovi postaju razvučeni i nejasni, boje čudne, svijet nezanimljiv i besmislen. Drogirani se može osjetiti okruženim neprijateljskim silama ili čak od njih opsjednutim, a nerijetko počinje osjećati energetske centre na tijelu poznate u joga tradiciji kao chakre. To može pratiti osjećaj strujanja energije u kičmenom stubu. Cjelokupni period djelovanja kanabisa može proći u neugodnim emocijama, uz nejasan osjećaj magijskih sila na djelu. Vanjski izgled drogiranoga može podsjećati na robota i čitavi periodi iz sjećanja mogu biti izbrisani. Javlja se osjećaj mučnine i neugodne tromosti, nakon čega može uslijediti povraćanje, čak i u slučaju uzimanja manje doze narkotika. Neki mislima odlutaju, a kasnije se ne mogu prisjetiti koliko je vremena proteklo. Može se javiti fenomen poznat kao “deja vu”, a u nekim situacijama dolazi do nekontroliranog pokretanja udova. Često tada nastaje panika od potpunog gubitka kontrole nad životnim procesima, nastupa drhtanje ruku, a čovjek postaje nemiran. Sve to prate problemi sa spavanjem.

U onim težim slučajevima dolazi do dugotrajnijeg gubitka interesa za seks i opasnog ponašanja u društvu drugih osoba. To se može manifestirati kao verbalna agresija prema ljudima koje korisnik droge od prije smatra neprijateljima, ali i onima s kojima je ranije održavao korektne odnose. Dolazi do zahlađenja u odnosima s drugim ljudima i težih ispada. Kako to priznaje Tart, osoba pod utjecajem kanabisa može osjetiti snažan impuls koji je tjera da nekoga fizički povrijedi. To je slučaj kod korisnika s duljim stažem i onih koji uzimaju veće doze ove droge. Dakako, pravila nema jer netko s odgovarajućom predispozicijom može “puknuti” od relativno niske doze bilo koje droge.

Imao sam prilike sresti mladića u ranim dvadesetima koji je odavao smirenu i stabilnu osobu koja je redovno uzimala marihuanu iz rekreacijskih pobuda. Jednog se dana našao u psihijatrijskoj bolnici, opsjednut idejama o tome kako su na njega bačeni uroci i snažnim, nekontroliranim strahovima od ludila. Bez jakih medikamenata i odricanja od svih vrsta narkotika oporavak nije bio moguć, dapače, prijetila su mu psihotična stanja i doživotni psihički poremećaji. I njemu je postalo jasno da i beba među vukovima katkada može progutati čovjeka.

Američki državni rat protiv marihuane poistovjećuje se s Harryjem J. Anslingerom. Zakleti protivnik droge, Anslinger nije žalio truda u javnosti iznositi slučaj za slučajem ubojstva u kojima je navodno presudnu ulogu odigrala konzumacija vjerojatno najblažeg narkotika – marihuane. U periodu od 1932. do 1937. godine kampanja protiv kanabisa razmahala se toliko da je 46 od 48 američkih saveznih država ovu drogu stavilo izvan zakona. Objavljivane su priče o onima koji su pod utjecajem marihuane skakali s prozora višekatnica, a spominjano je i seksualno nasilje kao patologija koja se polako razvija ako čovjek u organizam unosi tetrahidrokanabinole. Nije mnogo pomogla ni činjenica da je postojalo 28 različitih medicinskih preparata na bazi kanabisa. Kutije cigareta s marihuanom koje su se prodavale kao sredstvo u borbi protiv astme povučene su iz prodaje, kao i ostali proizvodi koji su imali bilo kakve veze s kanabisom. Iz današnje je perspektive jasno da je Anslinger u mnogo čemu pretjerao i rat protiv marihuane pretvorio u svoju opsesiju. Ipak, određene činjenice kojima je baratao nije lako osporiti. Neki autori knjiga o drogama i njihovim efektima mrzili su ga toliko da je jedan od njih napisao doslovce: “Anslinger je umro 1975. godine – konačno !” Bila je to slaba utjeha, jer je neumorni američki birokrat uspio neke ideje proturiti i u Ujedinjene Narode, već u tim ranim šezdesetima skrećući pažnju na dolazeću pošast. Shvatili su ga vrlo ozbiljno i, kada je umro, njegova je vizija Amerike lišene legalnih narkotika praktično bila ostvarena.

Posljedice

Kanabis

i njegove efekte na čovjeka, kao što je pretpostaviti, istraživali su mnogi. Medicina opisuje bolest psihoze (ima onih koji postojanje prave psihoze izazvane kanabisom osporavaju tvrdeći da se radi o privremenom poremećaju) izazvane ovom drogom, a neki su čak kao relativno čestu pojavu registrirali paranoju koja se javlja ako pušač marihuane nije opušten, napet je ili boluje od neke kronične psihičke bolesti. Zanimljivo je da neki takve patološke strahove, koji se povremeno javljaju kod onih koji troše ovu drogu, pripisuju učinku samog narkotika, dok drugi vide problem u kvaliteti “robe” koja dolazi sa svih strana svijeta. Primjerice, ustanovljeno je da smola marokanskog porijekla zna sadržavati kravlji izmet, a južnoafrička “trava” dodatak vrlo otrovne dature. U oba slučaja, spomenuta onečišćenja mogu imati udjela u nastajanju nekog teškog sindroma poput ovih prije navedenih. To, naravno, nije dovoljno utemeljeno objašnjenje da bi na bazi njega netko potpuno legalizirao kanabis. Stječe se dojam da su američke državne institucije svele kažnjavanje zbog posjedovanja marihuane na globe više zbog očite nemoći da uporabu ove biljke stave pod kontrolu, nego zbog uvjerenje da ona ipak ne predstavlja opasnost za fizičko i duševno zdravlje ljudi. No, gotovo svi oni s kojima sam razgovarao, a mogu ih svrstati u grupu više-manje redovitih potrošača kanabisa, iskreno vjeruju da ih ova droga ne može ugroziti.

Cijeli rat oko legalizacije, koji se stalno pojačava kako se gomilaju medicinska istraživanja koja ukazuju na dobre ili loše strane marihuane koja je od svih narkotičkih sredstava najbliža vraćanju u legalne vode, izgleda da ima malo šansi za kraj. Prije svega zato što se čitava scena vezana uz drogu neprekidno zatamnjuje, broj korisnika zabranjenih sredstava raste, pa to ne pridonosi raspoloženju u kojem bi došlo do nečega tako senzacionalnog kao što je legalizacija jedne droge protiv koje su u ovom stoljeću napisani kilometri tekstova i radi koje su ljudi, kada se sve zbroji, sjedili u zatvorima stotine godina. Bez obzira na to je li istinita ona čuvena i bezbroj puta ponovljena tvrdnja da je alkohol mnogo opasniji od marihuane.

Svoj stav kroz sabrana istraživanja o kanabisu najbolje iznosi Svjetska Zdravstvena Organizacija, pa istinu o ovoj drogi možemo saznati najobjektivnije upravo iz izvješća ove institucije u kojem se bavi narkotičnom konopljom i njenim derivatima.

Manje doze kanabisa uzimane povremeno ne izazivaju vidljive oblike trovanja, ali izloženost ovoj drogi u duljem vremenu i u većim dozama dovodi do kroničnog trovanja, koje može zahtijevati i nekoliko tjedana oporavka kako bi se stanje pacijenta normaliziralo. Kanabis ima vrlo negativno djelovanje na dišne puteve, a ustanovljeno je da je dim marihuane opasniji od duhanskog, dok je onaj hašiša još razorniji. Nakon nekog vremena može izazvati bronhitis, ali i karcinom pluća, ako izloženost sastojcima iz dima potraje dovoljno dugo. Upravo je to neugodno svojstvo kanabisa i njegovih derivata često spominjani argument protiv legalizacije.

Moj prijatelj Mario, koji je eksperimentirao s mnogim drogama, pa tako uzeo i podosta hašiša, komentira svoje odustajanje od ove droge na zanimljiv način: “... Sami efekti su znali biti ugodni, no relativno sam brzo osjećao probleme s disanjem nalik onima pušača cigareta, čak u određenom smislu i gore. Imao sam osjećaj da mi se smola hašiša lijepila na pluća. Bio je to, uz fizički, i psihološki neugodan doživljaj...”.

Vrlo opširna ispitivanja koja su pokušala povezati kanabis sa srčanim oboljenjima nisu pokazala da takva sveza postoji. Izneseno je mišljenje da kanabis može pogoršati stanje čovjeka koji već boluje od neke srčane bolesti. To ni ne mora biti uzrokovano izravnim djelovanjem narkotika, već može biti posljedica stresa koji droga izaziva na organizam.

Mada nije utvrđeno da kanabis oštećuje kromosome, ima indikacija da može biti faktor u nastajanju malignih oboljenja u tijelu korisnika. Radi se o smoli koja može utjecati na metabolizam na više načina, a najugroženiji su, dakako, kao što smo to već ranije spomenuli, dišni putevi. U svezi s nastajanjem stanica raka u tijelu pušača kanabisa su i neka istraživanja koja se bave utjecajem droge na funkcioniranje imunološkog sustava u čovjeka. Izvješće navodi da neki dobiveni podaci upućuju na moguće poremećaje imunosustava, pa je to vjerojatno povezano s pojavom alergija kod pušača marihuane i hašiša. Ipak, naglašava se da te alergije nisu uobičajene.

Testovi na životinjama dokazali su da kanabis utječe na produkciju spermija kod muških štakora, ali to nikada nije dokazano na ljudima. Navodno marihuana kod žena može poremetiti menstrualni ciklus, ali izgleda da nema utjecaja na plodnost. Što se tiče intelektualnih funkcija, jasno je da kanabis izaziva najrazličitije varijacije promijenjenih stanja svijesti koje se odražavaju na intelektualne sposobnosti tijekom i nakon djelovanja same droge. O negativnim se psihološkim efektima govori s dozom opreza, ali se jasno ističe da stanja paničnog straha i paranoje mogu nastupiti koristi li se ovaj narkotik. Kada se govori o psihozi, dakle ludilu izazvanom kanabisom, psihijatri najčešće spominju epizode koje “... traju do četiri tjedna...”, čime se zapravo daje na znanje da formiranje trajne psihoze nije dokazano kao mogućnost vezana na potrošnju kanabisa. Tu se znanost nalazi na skliskom terenu, jer postoje osobe kod kojih je psihoza latentna, dakle prikrivena i bilo je koji okidač može pokrenuti. Zasigurno to može biti i kanabis, iako se u načelu ne vjeruje da droga sama može izazvati ovaj teški psihički poremećaj. Barem ako je suditi po spomenutom izvješću Svjetske Zdravstvene Organizacije.

Stvara li kanabis ovisnost? Prema novijim pogledima na ovaj problem koji se pred javnost stalno vraća već desetljećima postoje dokazi da može nastati barem manja fizička i psihička ovisnost o nekom od derivata kanabisa. Mogu se pojaviti i znaci apstinentske krize, slično kao kod opijata, nikotina i alkohola. Dolazi do znojenja, mučnine i grčenja mišića. Uz to, onaj koji pokazuje znakove krize zbog neuzimanja kanabisa može pokazivati znakove nervoze i često lako plane zbog često nevažnih vanjskih izazova.

Nakon pregleda dokumentacije sakupljanje od strane DEA (Drug Enforcement Agency), u razdoblju od 1986. do 1988. godine, američki je sudac Francis J. Young dao izjavu koja je proizvela pravi politički potres u Americi:

“... Gotovo svi lijekovi imaju toksično, potencijalno smrtonosno djelovanje, ali marihuana ne spada u takve supstance. Marihuana je u svom prirodnom obliku jedna od najneopasnijih aktivnih supstanci poznatih čovjeku. Mjereno racionalnom analizom, marihuana se može pod stručnim nadzorom koristiti u medicinske svrhe...”.

Ova je izjava dana krajem 1988. godine, a cilj joj je bio skretanje pažnje na podatak da je kanabis potencijalni lijek protiv mnogih oboljenja. Tradicionalna ga indijska medicina koristi u borbi protiv čak 100 različitih bolesti i simptoma, a kao takav je opisan i na Zapadu. I, do zabrane, korišten. U zemljama poput Indije, on se još uvijek nalazi na popisu sastojaka dodanih različitih tradicionalnim lijekovima, u ruralnim ga sredinama ljudi koriste bez predrasuda, osobito tamo gdje je alternativa nedovoljno razvijenoj primarnoj zdravstvenoj zaštiti. “... Ova je prirodna droga daleko bezopasnija, kako mi je to energično objašnjavao indijski liječnik dr. Sharma, od niza alopatskih lijekova iz donacije, među kojima je mnogima istekao rok trajanja ili daju vrlo neugodne popratne efekte. To da se ona ne zloupotrebljava za masovno, nemedicinsko korištenje, stvar je kontrole koju nad njome treba uspostaviti...”.