Varljivi prijatelj s istoka

Prastari grad Varanasi, kojeg zovu još i Kashi, a Englezi su mu nadjenuli ime Benares, jedan je od sedam “svetih gradova” Indije. Hindusi vjeruju da onaj tko umre na obalama rijeke Gange, u Benaresu, odnosno na glavnom od njegovih 365 gatova, ne mora natrag u novo tijelo na Zemlji. Drugim riječima, takav se sretnik oslobađa “kruga rađanja” ili reinkarnacije. Za njega prestaju beskrajne patnje koje život donosi, pa umirući danonoćno preplavljuju ovaj grad. Dolaze najčešće vlakovima, ali i u zrakoplovu možete zamijetiti pokojeg jainističkog svećenika ili bolje stojećeg Indijca na kome se vidi da mu kraj nije daleko. Dok čamcem plovite rijekom, kraj vas prolaze mali zavežljaji u kojima su ostaci onih koje su spalili, nakon što su ih ujutro pronašli mrtve na gatu, ili su ih donijeli članovi njihovih obitelji. Uz obalu su brda drva, za one bogatije sandalovina. Ni u smrti jednakosti nema, mada je nezainteresiranost neposrednih korisnika posve jasna.

Benares je budan 24 sata dnevno. Prljavim, prašnjavim ulicama glavinjaju prosjaci, beskućnici, samozvani astrolozi iz čijih usta bazdi jeftini alkohol i, dakako, turisti željni uzbuđenja u gradu za koji je netko uporno dokazivao kako je davno ugostio i samog Isusa Krista. Kažu, tada se zvao Issa. Bajka pomaže turizmu kojem je ovdje podređeno sve. Valjda je zato Benares grad u kojem možete u državnoj trgovini, koja se zove “bhong shop”, kupiti sve ono što se može dobiti iz biljke koja se latinski zove Cannabis.

Riječ je o marihuani, koju, osim ovdje, legalno možete kupiti vjerojatno samo u Nizozemskoj. Susretljivi, već dobrano ošamućeni prodavač pristaje nas uvesti u poveće skladište skromne trgovine u kojem sjede neobrijani Indijci koji ovdje pripremaju i pakiraju proizvode koje zovu bhang, ghanja i charas. Moj je američki prijatelj Richard zbunjen. Toliko droge na jednom mjestu tjera ga na kalkuliranje kolika bi joj bila vrijednost na ulicama nekog od američkih gradova. Izbacuje cifru od preko 300 tisuća dolara. Pomišljam da je možda prekardašio nekom nulom, no on inzistira. Znam da se u školi jedva provlačio zbog matematike i ipak mu ne vjerujem. Dečki se oko nas blaženo krevelje, dok mi impresionirani napuštamo prostor u kojem se nalazi tisućama puta veća količina marihuane od one zbog koje su mnogi na Zapadu osuđeni na dugogodišnje robije. To ti je teorija relativnosti u području vrijednosti koje diktiraju državne institucije. U Indiji se možeš napušiti do besvjesti za par dolara, dok su te još nedavno za istu stvar u SAD mogli skloniti i na deset godina. Danas se u većini američkih saveznih država posjedovanje marihuane u količinama organičenim na osobnu uporabu kažnjava novčanom kaznom, jer više protok ove droge nitko ne može kontrolirati.

Računa se da je u SAD čak 40 tisuća osoba godišnje kažnjavano globom, privođeno na saslušanja ili zatvarano zbog marihuane. Izvješće Europske Zajednice iz 1991. godine pokazuje da je u zemljama članicama promet ostvaren od prodaje marihuane 7,5 milijardi dolara godišnje, prema nekima čak tri puta više nego od heroina.

Godinu dana ranije, zaplijenjena je količina od 2.200 tona marihuane, a da, prema vlastitom priznanju vlasti u tim europskim zemljama, “... na tržištu uopće nije nedostajalo te vrste droge...”. Zakoni se i u Europi razvodnjavaju kada je u pitanju marihuana, odnosno onaj njen dio koji ima nadimak “trava”. Kasnije ćemo razjasniti razlike u proizvodima koji se dobivaju iz različitih dijelova iste biljke. Pritisci za legalizacijom ove zacijelo najblaže droge, koja se ipak, uz amfetamine i barbiturate, nalazi u klasi B britanske liste narkotika, traju već desetljećima. Dok njeni zagovornici ističu njenu blagost u djelovanju na organizam, oni koji su za njenu zabranu podsjećaju na ono najopasnije: da nas beba može odvesti vukovima. Statistikama se stalno pokušava dokazati da su ovisnici o teškim drogama poput heroina i kokaina često počinjali svoju narkomansku karijeru s marihuanom. Očito tu nečega ima, pa i mimo čvrstih dokaza, svjetske vlade oklijevaju kada je u pitanju legalizacija marihuane. Izvješća i anketa o tome da je marihuana opasna ili nije opasna ima na stotine. Ako je samo u Europi promet od marihuane mjeren u milijardama dolara, svakome je jasno da je najmanji problem pribaviti istraživanje koje potvrđuje ovu ili onu tvrdnju. Jer, kako su me upozorili neki dobri poznavatelji ove problematike, opće uvjerenje da legalizacija marihuane odgovara onima koji je prodaju na crnom tržištu nije točno. Kada bi došlo do legalizacije kanabisa, to bi najviše pogodilo upravo one koji ga proizvode i prodaju na crno. Prema toj tezi, svaki bi promet ovom drogom vrlo vjerojatno postao monopolom države, koja bi ujedno kontrolirala kvalitetu, pa bi razrađena podzemna mreža botaničara amatera, koji beru milijarde dolara godišnje, ubrzo usahnula. Zato je u toj magli interesa u kojoj u prvoj liniji stoje nepopravljivi optimisti, entuzijasti “marice” koji su od njene legalizacije napravili čitavu ideologiju, nemoguće razabrati tko je zapravo taj koji povlači konce. Nesumnjivo gigantski kapital koji se oko marihuane vrti mora imati debelog utjecala na sve sfere ljudskog života, od medija do visoke politike.

Najpopularnija teza koju zagovaraju maricoljupci jest ona da je marihuana zdravstveno neuporedivo manje štetna od alkohola, pa stoga nema razloga da se ne legalizira. Jer, dobra je stara “špira” ne samo legalna, već se čak nalazi na popisu prehrambenih namirnica ! To što je “vatrena voda”, zbog urođene neotpornosti sjevernoameričkih Indijanaca tu čitavu rasu upropastila, dakako uz pomoć dobrih bijelih ljudi, nikoga osobito ne zanima. Povijest piše pobjednik, koji danas iznalazi opravdanja za stanje u indijanskim rezervatima gdje je teški alkoholizam jedan od glavnih razloga za siromaštvo i neobrazovanost ljudi kojima je jednom pripadao čitav kontinent na kojem su sada svedeni na turističku atrakciju i proizvodnju suvenira.

Marihuana

je biljka koju bilježe prastari spisi, a arheološka su istraživanja potvrdila da je bila poznata, dakle vjerojatno u uporabi, već prije 8.500 godina. Postoje tri glavne vrste marihuane, označene latinskim imenima: Cannabis sativa, Cannabis indica i Cannabis ruderalis. Prva je od njih najraširenija, ima je mnogo u Kini, a zna se da je već u 16. stoljeću bila rasprostranjena po cijelom sjevernoameričkom kontinentu. Karakteristika je ove vrste konoplje slabija narkotična djelovanja visoka stabljika iz koje se izvlače jake vlati, ali i mala količina smole, koja zapravo sadrži najveću količinu THC-a, tetrahidrokanabinola, jednog od glavnih sastojaka koji ovu biljku čine drogom.

U tom 16. stoljeću Cannabis sativa, konoplja zanimljive budućnosti igrala je na američkom kontinentu jednu drugu ulogu. Naime, od nje su se proizvodili papir, tkanina za odjeću, jedra za jedrenjake i brodska užad. Britanske potrebe za užadi i jedrima bile su, prema Staffordu, tolike da je sve do polovice 18. stoljeća postojao propis kojim se u Virginiji predviđala kazna za farmere koji nisu uzgajali kanabis !

Poznato je da su ovu biljku uzgajali i Washington i Jefferson, a iz dnevnika prvog od dvojice može se samo nagađati da li je bio upoznat s njenim očaravajućim kvalitetama, koje će dva stoljeća kasnije poharati državu kojoj je udario temelje. Thomas Jefferson je posebna priča. Vrhunski intelektualac koji je u svojoj kućerini na brdu Monticello u Virginiji imao kolekciju od, za ono vrijeme fantastičnog broja knjiga, njih sedam tisuća, putovao je u Francusku i sa sobom vodio dva Crnca kako bi naučili kuhati francuske specijalitete. Vrt ispred kuće “oca Američke Deklaracije Nezavisnosti” imao je gredice na kojima je raslo čak 250 vrsta povrća, koje je Thomas odlično poznavao. Naravno, nikada se ne bih usudio uzrujati Ujaka Sama teorijom da je u večernjim satima Jefferson frkao “jointove”, mada se čini da je taj čovjek bio suviše znatiželjan i pametan, a da bi propustio čuti nešto o neobičnim kvalitetama biljke koja se uzgajala u tako ogromnim količinama.

Cannabis indica

klasificirana je 1783. godine, a kako je moguće zaključiti iz njena imena, potječe iz Indije. Tamo ne samo da je lako možete kupiti, već i nabrati, dakako izađete li malo izvan nekih naseljenih mjesta. Intelektualci koje sam sretao u Indiji nisu pokazivali nikakvo oduševljenje za marihuanu, oni okrenuti duhovnim vrijednostima smatrali su da se radi o grijehu kojim se gazi tradicionalni zavjet neuzimanja živčanih stimulativa.

Kod nižih slojeva, recimo vozača rikše koji nas je razvozio Benaresom, uočio sam da je često pod utjecajem marihuane. Možda je to samo moje iskustvo, ali imao sam osjećaj da sredina u kojoj je marihuana ipak nešto svakodnevno ne pokazuje za drogiranje pretjerani interes. S druge strane, ova je biljka zabilježena u Atharva Vedi kao jedna od “pet svetih” biljaka hinduističke religije. Pušenje hašiša kao nešto uobičajeno među nekim indijskim sadhuima i aghori jogijima odlično opisuje Robert Svoboda u svojoj knjizi “Aghora”.

Botanički gledano marihuana je vrlo zanimljiva biljka, koju su godinama trpali u različite porodice, da bi na kraju netko čak ustvrdio da je rođakinja smokve. Marihuana se u svom razmnožavanju ne oslanja na kukce, već postoji ženska i muška biljka, a kada to zahtijevaju prilike, kanabis može biti i dvospolac ! To znači da na jednoj biljci postoje “ženske” i “muške” grane i ona se može sama oploditi i tako nastaviti s razmnožavanjem. Odnos muških i ženskih biljaka varira, ovisno o kraju u kojem biljka raste, odnosno količini svjetla kojoj je izložena. Time se prilikom uzgajanja može manipulirati i odrediti brojčani odnos ženskih i muških jedinki.

Ova indijska verzija kanabisa nema kvalitete kojima bi zadovoljila potrebe za užadi i papirom, ali ima one druge. Ona, naime, sadrži više smole psihoaktivnih svojstava, pa je vrsta koja je naprivlačnija i ilegalnim uzgajivačima upravo Cannabis indica. Tu sad ima raznih trikova, pa će biljka imati više narkotičkih svojstava ako joj se omogući više svjetla dnevno, a bit će i viša ako se sadi u gušćim redovima. Ovdje je majka Priroda nepravedna, pa je ženska verzija skoro dvostruko teža od muške. S time da čak 20 posto njene težine otpada na lišće, koje će jednog dana završiti u cigareti nekog sjetnog ostarjelog hippyja na obalama Arapskog mora, u staroj portugalskoj koloniji Goi, gdje je sve počelo još u tim glasovitim šezdesetima našeg stoljeća. Goa je i danas mjesto gdje možete dobiti ono čime je Bog obdario Indiju u neograničenim količinama, ali to više nije mjesto na čijim se prekrasnim plažama skupljaju desetine tisuća Amera zadojenih kozmopolitizmom i slobodnom ljubavi. Stari je san mrtav, šezdesete ostaju slatka iluzija na koju podsjećaju još jedino stari napušteni samostani Goe u kojima su hippyji znali potražiti malo hlada za vrućih indijskih mjeseci zamagljenih dimom kanabisa.

U nekim dijelovima Indije poljem kanabisa kruži ekspert kojeg zovu “ganga doktor” i istrebljuje “muškarce” među biljkama, pa ostaju smolom bogatije “ženke”. Sadržaj se smole u biljci može povećati i tako da se ona u određenom smislu traumatizira, odnosno da se u ranoj fazi uzgoja izgradi osobita košara koja ometa biljku u rastu. U području Himalaja, gdje se i najviše primjenjuje, ona ima nadimak “košara za mučenje”.

Što više smole, to više dolara logika je koja čudesno pokreće umove gladne profita, pa Amerikanci svako malo otkriju kakav ilegalni pogon ili farmu opremljenu vrlo efikasnom tehnologijom za uzgoj marihuane. Dobar je primjer jedan “poduzetnik” iz savezne države Vermont, koji je izgradio gigantski pogon opremljem umjetnim svjetlima i osvježivačima zraka. Kada je FBI stigao na vrata zgrade u kojoj su bujale zabranjene biljčice, čovjek je već bio odmaglio u nepoznatom pravcu, pa ga sada traže i preko televizijskih emisija. Kućna je produkcija narkotične biljke vrlo razvijena, što nije ni čudno ako imamo u vidu činjenicu da je američko tržište krcato priručnicima koji daju detaljne upute kako se to može provesti u djelo.

Od iste se biljke, dakle, dobivaju tri glavna proizvoda: prvi je načinjen od lišća biljke pri njenu dnu, najjeftiniji je i najčešće se javlja kao standardna “trava” ili ono pod čime mi obično podrazumijevamo marihuanu. U Indiji ga zovu “bhang”. “Bhang” neki zovu produkt načinjen od lišća i stabljike biljke, a prema nekima je to lišće marihuane mljeveno u prah, miješano sa začinima i pripremljeno kao napitak. Zatim je tu “ghanja” ili “ganja”, koju šverceri nude na svakom uglu u većim indijskim gradovima. “Ghanja” bi trebala zapravo biti marihuana, ali po svemu sudeći ima niz raznih dodataka. Često je zamjenjuju s “gunjom”, Abrus precatorius, koja je također psihoaktivna. Općenito, veću tržišnu vrijednost imaju produkti od lišća s vrha stabljike, jer sadrže veću količinu smole. Cvjetni pupoljci donose još veći sadržaj aktivnih tvari. Konačno, tu je i sama, čista smola, koja je poznata kao charas ili, nama na Zapadu – hašiš. Ova je droga oko 10 puta jača od obične “trave”, koja može znatno oscilirati u kvaliteti.

Tako je, recimo, iz osobite vrste sjemena moguće dobiti biljku čiji se “ženski” predstavnici obrađuju prije no što se na njima pojave sjemenke. Ova se vrsta marihuane smatra najpotentnijom, a poznata je pod imenom “sinsemilla”, što na španjolskom znači “bez sjemenki”. Uzgajivači koje je u nekim dijelovima svijeta nemoguće kontrolirati, a to je na mnogim mjestima jer se marihuana lako prilagođava u gotovo svim okolnostima, doveli su čitav biznis do savršenstva.

Usprkos stoljećima uporabe, ova droga skriva još mnoge tajne. Tako nije nikada objašnjeno zašto oni koji puše marihuanu uzgojenu na različitim mjestima u svijetu teže razvijaju toleranciju prema narkotiku nego oni koji stalno puše marihuanu istog porijekla.

Produkti nastali iz ove konoplje uglavnom se puše, ali se mogu i žvakati. Kanabis se u Sjevernoj Africi konzumira kao mješavina sa začinima i voćem poznata kao “majoon”, a postoje i tamne, mekane kuglice poznate kao Tibetan Temple Balls, te tzv. “tajlandski štapići”, odnosno osušena “trava” vezana u štapiće vlaknima iste biljke koja je vrlo jaka i puši se. Postoji dugački niz pripravaka iz svih dijelova svijeta, poput Nepala, Afghanistana, Kolumbije, Meksika, Havaja itd.

Ulje

načinjeno od hašiša može dati vrlo jake psihodelične efekte, koji mogu trajati i više sati. Povijest je pokazala da iskustva s ovom drogom imaju niz neočekivanih aspekata, koji podrazumijevaju probleme s kojima ćemo se pozabaviti kasnije.