LSD
kazalište iluzija

Mark je psihoterapeut. Živi i radi u Zurichu, a preferira neortodoksne pristupe problemu duševnog zdravlja. Na spomen LSD-a samo se lagano osmjehnuo i komentirao: “L(ove), S(u)rrender, D(e)votion...”. Bio je to smiješak kolekcionara kaotičnih unutarnjih iskustava i čovjeka koji je očito cijeloga života gimnasticirao svojim neuronima, zalijevajući ih počesto solidnim porcijama molekula koje, prema nekim današnjim znanjima, predstavljaju ono što se obično zove najjačom halucinogenom drogom. I, vjerojatno, najpopularnijom. Kada govori, Mark me svojim oblizivanjem usana i još uvijek bujnom kosom, koja ipak ne može sakriti srednje pedesete, podsjeća na hippijevsko razdoblje u kojem je izgradio ovako tolerantan stav prema drogi koja, međutim, nije nimalo naivna, osobito u rukama pretjeranih entuzijasta. Dok se vozimo prema njegovoj kući u Njemačkoj, negdje uz samu granicu, on mi govori o svojim avanturama vezanim uz unutrašnje svjetove do kojih ga je odveo LSD.

“... Jednom sam doslovce postao Isus Krist. Bio sam pribijen na križ, vidio oko sebe centurione koji su me čerečili i osjećao neopisivu bol. Što bih tada dao da sam mogao pobjeći iz te halucinacije koja se činila toliko stvarnom ! To prolaženje kroz pradavna sjećanja, kao recimo sjećanje na zastrašujuća iskustva vlastita rađanja, kada se probijate kroz porođajni kanal koji vas gnječi i izlazite na svjetlo dana iz sigurnosti mračne majčine utrobe, sve je to ono kroz što sam prošao. I preporučivao nekima u kontroliranim uvjetima psihoterapijske seanse. Ne svakome, dakako, jer droga može u mnogo ljudi izazvati upravo obrnute učinke od očekivanih. Strah od gubitka kontrole nad vlastitom sviješću jeziv je i ljudi ga teško podnose, pa mi je jasno zbog čega je LSD stavljen izvan zakona. Ne mogu za sebe reći da sam propovjednik halucinogena i njihova korištenja, ali uvijek ostavljam otvorenu mogućnost istraživanja svega onog što može pomoći modernu čovjeku toliko bombardiranom vanjskim doživljajima da je u psihoterapiji efikasna još samo kakva metoda koja iz temelja uzdrma ljudsku svijest...”.

Da bismo bolje shvatili ulogu LSD-a u psihodeličnom pokretu koji su Leary i Alpert započeli s psilocibinom, moramo se vratiti u šezdesete godine, kada Michael Hollingshead uvodi Learyja u uporabu LSD-a. Nova droga do koje je jednostavno doći pali oca psihodeličnog pokreta i on se s oduševljenjem baca na propagiranje dietil-amida lisergične kiseline, kako se kemijski nova atrakcija zove. Isti je spoj sintetizirao Hoffmann još 1938. godine u svom laboratoriju u Baselu, a njegovo, kako ga kasnije zove “zločesto dijete”, pokazuje svoje snažno djelovanje tek 1943. godine kada si je ovaj švicarski kemičar slučajno kapnuo vrlo malu količinu pet godina starog proizvoda na ruku. I ta je minimalna količina bila dovoljna da je iskusio dvosatne halucinacije po povratku s posla.Vjerojatno se ta mala količina droge u krv probila preko kakove nevidljive ogrebotine na ruci znanstvenika. Obzirom da je LSD oko tri tisuće puta jači od meskalina, računa se da je djelatna doza bila svega jedna 50 milijuntina grama ! Nekoliko dana kasnije, Hoffmann uzima vrlo malu dozu LSD-a, sa svrhom da namjerno i pod kontrolom ispita njegovo djelovanje. Čini se da je i minimalna količina koju unosi u organizam bila prevelika, jer ono što doživljava zastrašujuća je slika toga što može iskusiti korisnik halucinogenih droga ako je nepripremljen ili pak psihičke konstitucije kojoj ovakvo poigravanje ne odgovara:

“Lica nazočnih pretvarala su se u groteskne obojene maske, a snažna se pobuđenost izmijenjivala s parezom, oduzetošću. Glava, tijelo i ekstremiteti na trenutke su hladni i odrvenjeni, na jeziku se javlja metalni okus, a grlo je suho i osjetljivo do te mjere da se javlja osjećaj gušenja. Konfuzija se izmjenjuje s jasnom predodžbom o tome što se zapravo događa. Gubim kontrolu nad vremenom. Vrijeme i prostor postaju sve dezorganiziraniji i preplavljuju me strahovi da ću poludjeti. Najgore je to što sam svijestan svog stanja, a ništa ne mogu promijeniti. Povremeno osjećam da sam izvan tijela. Mislim da sam umro. Moj je ego raspršen negdje u prostoru, dok moje tijelo beživotno leži na sofi. Jasno primjećujem da se moj “alter ego” kreće sobom mumljajući...”.

Na svom putu do Learyja i svjetske promocije, nova droga prolazi kroz nekoliko kliničkih ispitivanja u svojoj domovini. Iz šturog se i suhoparnog znanstvenog jezika može naslutiti da će LSD eventualno postati korisno pomoćno sredstvo u psihoterapiji. Do 1959. godine LSD je toliko zanimljiv da se održava prva međunarodna konferencija o njegovoj primjeni u psihijatriji. Neki misle da je ova supstanca idealna za izazivanje “modela shizofrenije”, odnosno psihotičnog stanja u zdravih ljudi, čime se omogućava normalnu pojedincu da zaviri u bolesno stanje i po povratku ispriča kako ga je subjektivno doživio. To se smatra osobito važnim korakom k boljem razumijevanju bolesti od koje pati oko 1 posto stanovnika naše planete, a moglo bi biti presudno i u pronalaženju lijeka.

Istovremeno, znanost dolazi do spoznaje da lisergidi nisu samo djeca laboratorija, već ih ima i u prirodi. U sjemenkama meksičke jutarnje slave, Rivea corymbosa, poznatih pod imenom o l o l i u q u i, pronađeni su tzv. ergot alkaloidi, a sličan je slučaj i s nekim nižim gljivicama poput onih roda Claviceps. Kasnije će se pokazati da čitav niz puzavica iz porodice slakova sadrži rođake sintetičkog LSD-a. Tu spadaju one označene latinskim imenima Ipomoea, Argyreia i Stictocardia. Psihoaktivni spojevi poput ergina, izoergina, te uterotonik ergotamin, jako strukturom podsjećaju na molekulu koju podrazumijevamo pod imenom LSD-a. Na ilegalnom su tržištu vjerojatno najpoznatije sjemenke biljke Argyreia nervosa koja sadrži lisergičnu kiselinu i potječe iz Indije, a nosi naziv male havajske šumske ruže.

Prirodni će izvori spojeva nalik LSD-u postati zanimljivi tek nakon kriminalizacije LSD-a. A u toj ranoj fazi interesa za drogu to i nije predstavljalo problem, pogotovo nakon što se LSD pokazao prilično efikasnim u liječenju teških oblika alkoholizma. Čovjek koji je pokrenuo takav oblik terapije u Kanadi bio je Abram Hoffer. Nakon tretmana 800 teških alkoholičara, on tvrdi da je LSD-om moguće izliječiti trećinu pacijenata, dok trećina ima barem nekakve koristi od primjene halucinogena. Hoffer s mnogo entuzijazma preporuča niske doze LSD-a u kontroliranom tretmanu alkoholičara, izražavajući pri tome uvjerenje da je, kada bi se čitav postupak usavršio, moguć gotovo fantastičan uspjeh od 50 posto izliječenih. Već spominjani češki prebjeg iz 1968. godine, Stanislav Grof, donosi svoja iskustva s pokusima koje je načinio na pacijentima u Pragu tvrdeći da je LSD izvanredno pomoćno sredstvo u dubinskoj psihoanalizi, no u kasnijim godinama o LSD-u piše s mnogo manje oduševljenja, priznajući među recima da je pomalo razočaran u onome što je shvatio kada su kroz njegove ruke prošli rezultati tretmana LSD-om nekih tri tisuće osoba s različitim psihičkim smetnjama.

Ipak, u ranijoj fazi LSD počinju koristiti mnogi psihoterapeuti, a već tada razlikuju tzv. psiholitičnu i psihodeličnu terapiju. Prva je svojevrsno “omekšavanje” pacijenata s niskim dozama LSD-a, u visini od otprilike 0,025 mg, dok je druga tretman s visokim dozama psihoaktivne droge, kod kojega je zahvat u svijest mnogo dublji. Primjenjivala se kod psihoza, ali je bilo mnogo prigovora koji se svode na to da uporaba droge samo pogoršava stanje bolesnika.

Dr. Eric Kast u ranim šezdesetima provodi ispitivanje djelovanja LSD-a na 50 pacijenata jedne čikaške bolnice, koji boluju od raka u poodmaklom stadiju i gangrene. S iznenađenjem komentira učinke droge koje je uočio već nakon kratkog vremena:

“Kod 50 pacijenata, većina njih s uznapredovalim karcinomom i nekolicina s gangrenom, LSD je smanjio bol na osjetno dulje razdoblje nego tako jaki analgetici kao meperidin i dihidromorfinon. U prosjeku, bol je izostala 2 sata nakon distribucije 100 mg meperidina, tri sata s 2 mg dihidromorfinona i 92 sata sa 100 mikrograma LSD-a...”.

Proširena svijest

LSD je pokazao još jednu dodatnu prednost. Neizlječivi bolesnici nisu nakon halucinogena osjećali apatiju, depresiju i strah od smrti, jer su kraj svoje fizičke egzistencije doživljavali na filozofski način, kao početak jedne nove egzistencije ili prirodni nastavak fizičkog postojanja. Govorili su o jedinstvu svog bića s cijelim Svemirom, a o svojoj bliskoj smrti kao normalnom događaju u krugu vječnog postojanja. Takav su poželjan stav prema vlastitoj nezahvalnoj životnoj situaciji zadržavali i do dva tjedna nakon uzimanja jedne jedine doze LSD-a. Ovdje vidimo tu religijsku dimenziju koja se javlja i kod LSD-a, a o čemu ćemo reći nešto kasnije.

Dietilamid lisergične kiseline djeluje na ljudsku psihu na vrlo dramatičan način. Utječe na vizualne, slušne, taktilne, olfaktoričke i druge doživljaje, a mijenja i osjećaj za vrijeme i prostor. Droga utječe na misaoni proces, njegovu brzinu, ali i sadržaj. Javljaju se živo obojene vizije koje se vide zatvorenim očima, a izoštrava se i osjećaj za boje. Čovjek postaje podložan sugestiji, pa su neki tako tumačili izvješća istraživača o osobama koje su za vrijeme seanse s LSD-om putovale sviješću izvan tijela ili se sjećale davne prošlosti, neki, navodno, čak vlastita rođenja. Često dolazi do depersonalizacije odnosno raspršivanja ega, što može prouzročiti snažnu euforiju, ali i panični strah. Neki ispitanici spominju uvide u funkcioniranje unutarnjih organa i tjelesnih procesa, a razvija se i osjećaj da je moguća neverbalna komunikacija s drugim osobama. Koji puta je riječ o pravoj telepatiji, a nerijetko dolazi do stanja kada čovjek direktno percipira psihodinamičke procese u svojoj svijesti. Raspon raspoloženja koje izaziva LSD vrlo je širok, od ekstremnog zadovoljstva do jake anksioznosti. Upravo se u tome i krije opasnost, jer čovjek katkada ne može prekinuti haluciniranje koje može potrajati i 8-12 sati. Istovremeno, on ima iskustvo užasnog straha koji ne može otresti sa svoje svijesti. Dolazi i do sinestezije, fenomena kod kojeg se zvukovi mogu doživljavati kao boje i obratno. Okolni se objekti mogu činiti izobličenima kao na slikama Salvadora Dalija, čovjek može osjećati da se istovremeno nalazi u tijelu i izvan njega, a za vrijeme djelovanja vidi cvijeće, zmije, životinje i druge ljude. Iako je svijestan da se radi o halucinacijama, čovjek ih se ne može riješiti.

Dugo se vremena vjerovalo da je LSD afrodizijak, no detaljnija su istraživanja pokazala da se njegovo djelovanje na potenciju zasniva na podložnosti sugestiji osobe koja se nalazi pod njegovim utjecajem. U nekim se slučajevima čuje unutarnji glas koji drogiranome naređuje da nešto napravi, a iz nesvjesnog se mogu osloboditi potisnute emocije i to u obliku različitih simbola ili unutrašnjih filmova koji u mnogo čemu nalikuju snovima.

Pjesnik Allen Ginsberg vrlo je plastično u “Playboyu” opisao djelovanje LSD-a, pa taj opis citiraju i drugi autori:

“Kako izgleda trip? Tijelom vam prolaze trnci... Zatim dolazi spoznaja da ste duh koji nastanjuje golemo životinjsko tijelo što sadrži gigantske otvore, rupe, cirkulatorne sustave, unutarnje kanale i tajanstvene stražnje uličice uma. Svaka se od tih uličica može istraživati vrlo dugo, poput one koja vodi do sjećanja na djetinjstvo ili ide u budućnost zamišljajući sve vrste promjena u tijelu, umu ili vanjskom svijetu i izmišljajući imaginarne svemire ili se sjećajući onih koji su jednom postojali.

Onda počinjete shvaćati da svi oni postoje u vašem umu istovremeno. Polako se počinjete pitati: ako sve ove povijesti i svemiri doista postoje, što je s onim u kojem “stvarno” jeste ili–mislite da jeste? Je li i to postoji samo u vašem umu? Sada dolazi saznanje da to doista postoji samo u vašem umu, um je sve to stvorio. Pitate se: tko je taj um ? Na vrhuncu iskustva s “acidom” shvatite da je vaš um isti onaj um koji je uvijek postojao u svim ljudima u svim vremenima i na svim mjestima: to je Veliki Um–onaj isti um koji ljudi zovu Bogom. A zatim nailazi fascinantna sumnja: je li taj um ono što zovu Bogom, ili ono što su običavali zvati Đavlom ? Tu može početi opaki trip–ako odlučite da je to demonski Kreator. Uhvatite se u razmišljanju bi li on trebao postojati ili ne.

Kako biste se iskrcali iz tog vlaka misli, možete otvoriti oči i vidjeti kako sjedite na sofi u dnevnoj sobi, dok vam na kućnom ogrtaču rastu zelene biljke. Kroz prozor vidite kako vjetar puše u svim svojim oblicima dok ljudi hodaju ispod drveća, svi u jednom ritmu. I što više promatrate sinkronističke, životinjske, osjetne detalje oko sebe, počinjete shvaćati da je sve živo. Postajete svijesni biljke čiji golemi celularni listovi vise s kamina kao ogromno neprimjećeno biće i tada možete osjetiti iznenadno suosjećanje i tijesnu vezu s tim jadnim velikim listom pitajući se: kakvo iskustvo savijanja i padanja s kamina ima ova cvatuća biljka u ovih nekoliko tjedana ? I tada uviđate da sve živo percipira svoje postojanje kao enormno bitno, kao što je vaše bitno vama. Odjednom postajete suosjećajni i osjećate bratsku bliskost sa svim tim entitetima...

Tako prošireno područje svijesti pod utjecajem “acida” sastoji se u tome da postajete svijesni onoga što se odvija u svemiru u vašoj glavi–svih onih koridora koji vode u snove, sjećanja, fantazije–i onoga što se odvija izvan vas.

Ali ako idete dovoljno duboko prema unutra možete biti suočeni s konačnim pitanjem: je li sve ovo zapravo san ? Veliko drevno pitanje je: što je ova naša egzistencija ? Tko smo mi ? A onda može doći ono što Timothy Leary zove iskustvom “čiste svjetlosti”...”

Stvari su se odvijale povoljno za Learyja i Alperta, čak su psihijatri podržavali tezu o tome da LSD može na ljudsku svijest djelovati ozdravljujuće, dakako ako se uzima pod stručnim nadzorom. Međutim, Leary počinje pokazivati političke ambicije i želi se kao protukandidat Ronaldu Reaganu kandidirati za guvernera Kalifornije. Nimalo naivna ambicija, ako se zna da su do tada već na njegovoj strani ljudi poput harvardskog nastavnika Ralpha Metzera, popularnog “Beatla” Johna Lennona, koji za predizbornu kampanju komponira pjesmu “Come together”, glumca Carya Granta, jazz glazbenika koji je danas vjerni sljedbenik Sai Babe, Maynarda Fergussona i mnogih drugih čija bi popularnost mogla biti vrlo neugodna za konzervativca Reagana i kalifornijske milijardere, čiji će ga novac kasnije i dovesti do Bijele Kuće.

LSD se nezadrživo širi Amerikom, uzima se u formi tableta, ali i na šećernim kockama, čak ga nakapanog na poleđini poštanskih maraka šalju robijašima koji sjede u kaznionicama. Političku platformu Learyjevu pokretu dao je Aldous Huxley, uz sponzorstvo nekih farmaceutskih tvrtki čiji su interesi ovdje jasni.

“... U slijedećoj ili nekoj od budućih generacija moći će se ljude farmakološkim sredstvima navesti da zavole svoj podređeni položaj i time će se moći, da se tako izrazim, ostvariti diktatura bez suza. Ostvariti će se neka vrsta bezbolnih koncentracijskih logora za cijele zajednice i ljudi će zapravo uživati u tome da su im slobode uskraćene. Farmakološka će sredstva ukloniti svaku želju za pobunom. Biti će to neka vrsta konačne revolucije...”.

Huxley u svome djelu “Vrli novi svijet” konstatira da je vrijeme diktatura poput one Hitlera i Staljina–prošlo. Teror nije produktivan i prije ili kasnije dovede do pobune. Posebno dizajnirane droge pružiti će ljudima sva zadovoljstva koja mogu poželjeti i to će biti kraj surovih političkih razračunavanja i borbe za vlast. Bilo je to vrijeme kada su neki vjerovali da je i to moguće.