HEROIN
konj za vječna lovišta

Gotovo cjelokupna svjetska proizvodnja od otprilike 4.000 tona sirovog opijuma odvija se danas na dugačkom potezu od preko sedam tisuća kilometara, koji se proteže od Turske preko Pakistana do Laosa, a zahvaća uglavnom planinske krajeve u kojima dobro uspijeva mak poznat pod latinskim imenom Papaver somniferum. Seljaci i pripadnici plemena osam različitih nacija sudjeluju u ovom biznisu, čija povijest pokazuje da je politika daleko najvažnija stvar na ovom svijetu. Interesi obavještajnih službi u postizanju određenih globalnih strateških ciljeva utrli su put heroinu, najopasnijoj prerađevini koja se dobiva iz opijuma, na američko tržište i to od vremena neposredno nakon Drugog Svjetskog Rata, kada se stvorila jedinstvena prilika da se Amerika trajno riješi ove jezive napasti. Naime, u vrijeme prije rata u SAD je bilo oko 200 tisuća ovisnika o heroinu, da bi ta brojka četiri godine kasnije pala na samo 20 tisuća. Taj neočekivani razvoj događaja trebalo je zahvaliti nedostatku droge na crnom tržištu koje je uslijed ratnih operacija u područjima odakle je ona dolazila počelo odumirati i tako naprosto prisililo narkomane na odustajanje od skupe i pogubne navike. Sicilijanska se mafija još nije oporavila od masovnih likvidacija svojih članova koje je provodio Mussolinijev režim, a korzikanski su klanovi oko Marseillesa bili u nemilosti zbog suradnje s njemačkom okupacijskom vlašću.

Godine 1947., predsjednik SAD Truman, ustanovljava CIA-u, obavještajnu agenciju kojoj je, u to vrijeme, glavna briga suzbijanje komunističke opasnosti, koja dolazi odasvuda. Osim komunističkih velesila nastalih ili ojačalih u ratu, SSSR-a i Kine, sve ukazuje na jačanje ove ideologije u Italiji i Francuskoj. Preteča CIA-e, OSS dobiva te signale još od doba iskrcavanja saveznika na Siciliju 1943. godine, jer se na talijanskom kopnu broj članova komunističke partije udvostručava.Počinju nagađanja o mogućem preokretu u toj zemlji neposredno nakon pada Trećeg Reicha.

Da bi stvari shvatili još bolje, treba se vratiti na početke rata, kada se na njujorškim dokovima događa niz sabotaža koje kulminiraju potapanjem francuskog broda “Normandia” u sastavu savezničkih snaga. Njemačke se podmornice opasno približavaju američkoj obali, pa se mora pod hitno stvoriti sustav praćenja u koji treba uključiti stotine ribara i lučkih radnika. Mornarički obavještajci otvoreno priznaju da to neće ići lako bez pomoći nepisanih gospodara dokova, mafioza talijanskog porijekla, čiji je boss u to vrijeme Joseph “Joe Socks” Lanza. Mafijaš koji ima problema sa zakonom pristaje na suradnju, broj sabotaža nakon nekoliko leševa koji su isplivali u luci pada, ali sam Lanza misli da u igru treba uključiti neprikosnovenog genija američkog podzemlja, Charlesa “Luckya” Luciana, koji u to vrijeme odrađuje kaznu od 30 do 50 godina robije u nekoj kaznionici blizu kanadske granice. Luciano, koji sjedi zbog organiziranja prostitucije, biva prebačen u zatvor u Albanyju, gdje pregovara sa stanovitim Haffendenom, visokim časnikom mornaričke obavještajne službe. Ne izravno, već preko svog zastupnika, čuvenog gangstera Meyera Lanskog. Uključuju se Joe Adonis i Frank Costello i njemačke sabotaže sasvim prestaju.

Već je 1943. godina i saveznici pripremaju iskrcavanje na Siciliju, pa mafijaši ne gube posao. Povezuju se s “capom” mafije na Siciliji, don Calogerom Vizzinijem, koji saveznike snabdijeva svim potrebnim informacijama, otkriva puteve krijumčara za koje Nijemci ne znaju i savezničke se trupe iskrcavaju praktično bez gubitaka u ljudstvu. Don Calovi ljudi po brdima Sicilije likvidiraju njemačke snajpere, bivaju vodiči Amerikancima, a kada se većina snaga prebacuje na kopno Italije, vlast u sicilijanskim gradićima povjerava se mafijaškim bossovima. Usput, OSS sugerira don Calu da podrži sicilijanske separatiste koji se žele otcijepiti od Italije. Zlu ne trebalo, ako slučajno u Italiji komunisti pokušaju preuzeti vlast. Gotovo feudalni mafijaški mentalitet, uz podršku Amerikanaca, bio je dovoljna brana komunizmu.

Rat završava i Ujak Sam daruje Lucianu slobodu. S još stotinjak američkih mafijaša prognan je u Italiju, gdje odmah, uz podršku sada već i politički utjecajnog don Calogera, organizira proizvodnju heroina, koji će na kraju završiti na američkom tržištu. U početku jednostavno kupuje drogu od ugledne farmaceutske tvrtke Schiaparelli, da bi, nakon što su dobili podatak da je Luciano od iste firme kupio čak 700 kilograma ovog teškog narkotika, Amerikanci intervenirali kod talijanske vlade i na trenutak zaustavili zahuktali pogon.

Na scenu stupa Sami El Khoury, Libanonac koji iz Turske uvozi opijum, prerađuje ga u morfinsku bazu i dalje šalje na Siciliju, a kasnije i u laboratorije oko Marseillesa. Sve se odvija gotovo bez prepreke, jer El Khoury podmićuje sve, od direktora bejrutskog aerodroma do visokih policijskih funkcionera. S druge strane, Luciano i don Calo otvaraju tvornicu slatkiša u Palermu, u kojoj se zapravo morfinska baza prerađuje u heroin i složenim kanalima šalje u Ameriku.

Marsejski Korzikanci su već abolirani (Marseilles je snažno uporište francuske komunističke partije u četrdesetima. Na poticaj CIA-e, korzikanski klanovi suzbijaju radničke štrajkove koje organizira KPF 1947. i 1950. godine,op.a.), jer trebaju CIA-i za preuzimanje grada u kojem također u to vrijeme prijeti “crvena opasnost”. I De Gaulleova vlada koristi usluge Korzikanaca u borbi protiv francuskog terorističkog podzemlja. Uskoro dokove važne mediteranske luke kontrolira korzikanska mafija, pa se otvaraju brojni ilegalni laboratoriji za proizvodnju heroina, a ovdje su i brodovi kojima će otploviti prema najvećem tržištu droga na svijetu. Da sprega Luciana i Korzikanaca funkcionira savršeno pokazuju američke statistike, prema kojima je broj ovisnika o heroinu od 1945. do 1952. porastao od 20 na 60 tisuća, a 1965. je registrirano 150 tisuća redovnih korisnika smrtonosne droge. Vrata heroinu su otvorena, jedinstvena prilika da ovaj nehumani biznis izumre propuštena je.

CIA organizira vojsku kineskih nezadovoljnika uz burmansku granicu. Invazija na jugozapad Kine ne uspijeva i te 1952. godine, kada još bukti hladni rat, Amerikanci procjenjuju da je opasnost od jake kineske armade dovoljna da se u regiji nešto poduzme. Trupe kineskih nacionalista ostaju uz burmansku granicu kao neka vrsta brane prema eventualnoj invaziji komunističke Kine, a slična se taktika kasnije primjenjuje od 1960. do 1975. godine u Laosu. Tamo se uspostavlja vojska od 30 tisuća domorodaca, pripadnika plemena Hmong, čiji je zadatak borba protiv laoskih komunističkih gerilaca. Kinezi u Burmi, a još više pleme Hmonga u Laosu deceniju kasnije organizira uzgoj biljke koja ovdje uspijeva izvanredno, a nalazi se daleko od puteva, u nepristupačnim planinama obraslim gustim šumama.

Od opijuma do heroina

Riječ je, dakako, o opojnom maku, čije će zelene čaške neposredno nakon otpadanja cvijeta zarezati na više mjesta specijalnih nožem. Na zarezanim će se mjestima izlučiti mliječnobijeli lateks, koji poprima smeđecrnu boju, a skida se tupim nožem. Radi se o sirovom opijumu, koji će na konjima transportirati do pogona u kojima se prerađuje u morfinsku bazu. Ovdje je srce jugoistične Azije, malo područje koje je dobilo ime Zlatni Trokut. Odavde dolazi 3.000 tona sirovog opijuma godišnje, što predstavlja čak 70 posto svjetske ilegalne produkcije. Ovaj je unosni posao u periodu od 15 godina, do 1975. odlično organizirao i vodio general Vang Pao, zapovjednik vojske koju je stvorila CIA.

Na Afghanistan, Pakistan i Indiju otpada nekih 24 posto proizvodnje opijuma, koji je igrao ulogu i u financiranju oslobodilačkih snaga afghanistanskog vođe Gulbuddina Hekmatyara, dok su se one borile protiv okupacije sovjetskih trupa. Carterova administracija naoružava mudžahedine i odbija prijedlog savjetnika dr. Davida Mustoa da to uvjetuje prestankom uzgoja opijuma. Dr. Musto tvrdi da je te 1979. godine, heroin iz Afghanistana i Pakistana zapljusnuo Ameriku i povećao smrtnost od te droge u New York Cityju za čak 77 posto!

Morfinska baza je oko 10 puta lakša za transport od sirovog opijuma, pa se taj postupak provodio relativno blizu mjesta gdje je mak uzgajan. Proces diacetiliranja morfina, kojim se dobiva heroin, dosta je složen, pa se vjeruje kako se uglavnom obavlja u opremljenijim laboratorijima u Hong Kongu. Banke u ovom gradu nerijetko otkupljuju veće količine srebra i zlata, jer domoroci iz Zlatnog Trokuta ne vjeruju ni u jednu valutu. Po svemu sudeći nije u pitanju samo nabavka zlata za otkup morfinske baze, već i sudjelovanje banaka u financiranju ovoga posla, koji nikako ne može donijeti gubitke. Kako piše Alfred W. McCoy, CIA nije izravno sudjelovala u podjeli gomile novca koji se u ovom poslu okreće, ali je njena zrakoplovna kompanija Air America svojevremeno pomagala proizvođačima opijuma u transportu sirovine, čak i onda kada se znalo da čisti heroin dobiven od opijuma iz Zlatnog Trokuta često završava u žilama američkih vojnika u Vijetnamu.

S vremenom hongkonškim laboratorijima počinju konkurirati oni izgrađeni u bepućima Zlatnog Trokuta i zabačenim dolinama u Pakistanu. Proizvodnja visokokvalitetnog heroina odvija se u četiri stupnja. U prvom se 10 kilograma morfina šest sati grije s istom količinom acetanhidrida i dobiva 10 kilograma heroina niske čistoće. U drugom se dobiveni produkt dalje pročišćava vodom i kloroformom, te tretira otopinom natrijeva karbonata. Na dno pada nešto čišći heroin koji se dalje pročišćava alkoholom i aktivnim ugljenom, pa je to sada već tzv. heroin br. 3. Do ovog stupnja postupak može voditi priučeni kemičar. Da bi se dobio tzv. heroin br. 4, čija je čistoća između 80 i 99 posto, potrebno je stručno znanje, jer je zahvat složeniji, a podrazumijeva i korištenje etera, koji može u određenom trenutku eksplodirati, ako njime barata neupućena i nespretna osoba.

Ovako pripremljeni, visokokvalitetni heroin šalje se u SAD preko različitih kurira, od stjuardesa, poslovnih ljudi i diplomata do marsejskih gangstera i kineskih trgovaca. Dakako, koriste se i brodovi, zrakoplovi i sva moguća druga sredstva, a računa se da vrhunski američki “dileri” uzimaju 20 do 100 kilograma čistog heroina u jednoj pošiljci. To se onda pakira po 1 do 10 kilograma i distribuira posrednicima koji dalje razrijeđuju drogu tako da ona, kada promijeni mnogo ruku i dospije do krajnjeg potrošača, ovisnika s ulica New Yorka, Londona ili Amsterdama, katkada čak ne sadrži više od 5 posto čistog narkotika! O kakvoj je zaradi riječ, ne treba ni govoriti.

Kako su obavještajne službe pomogle širenju najopasnije droge u zapadnim zemljama? Prema McCoyu, diplomati i špijuni dolaze u dodir s članovima podzemlja koji za njih obavljaju određene poslove, a istovremeno su umiješani u trgovinu drogom. Često politički i obavještajni interesi, kao u primjerima koje sam naveo, zahtijevaju prikrivanje ljudi koji se bave prometom droga, jer je njihova uloga od bitne važnosti za održavanje stabilnosti i ravnoteže utjecaja u nekoj regiji. Događa se pak i to da špijuni na svoju ruku umiješaju prste u šverc heroinom, koji donosi goleme profite.

Diplomatsko zataškivanje

Najbolji primjer diplomatskog zataškavanja afere vezane uz krijumčarenje heroina jest onaj laoskog princa Sopsaisane, koji je 1971. imenovan za veleposlanika Laosa u Parizu. S aerodroma u Vientianu mladić je ispraćen uz veliku pompu u kojoj su sudjelovali mnogi uglednici zapadnih veleposlanstava. Princ je pripadao kraljevskoj obitelji, bio je istaknuti član antikomunističke lige i predsjednik udruge Alliance Francaise. Francuski veleposlanik u Laosu održao je prije prinčeva puta dirljiv govor iz kojeg je bilo jasno da su Francuzi vrlo zadovoljni ovim izborom.

I doček na Orlyju je bio veličanstven. Uz francuske diplomate pojavilo se i osoblje laoskog veleposlanstva u Parizu. No, nastao je sitan problem. Prtljaga novopečenog diplomata zagubila se i on je naočigled okupljenih doslovce pobjesnio. Kada su luksuzni kovčezi konačno pronađeni, jedan je nedostajao. I dok se Sopsai, kako su ga zvali prijatelji, vrpoljio čekajući da se zadnji dio njegove prtljage odnekud pojavi, u susjednoj su prostoriji francuski policajci izvagali 60 kilograma najkvalitetnijeg heroina pronađenog u diplomatovom kovčegu.

Stvar je preuzela obavještajna služba i afera je zataškana. Princ je čak zatražio vjerodajnice od francuskog predsjednika, a one su mu uskraćene tek nakon dva mjeseca razmišljanja. O tome da ga se strpa iza rešetaka nije bilo ni govora. Mirno je odletio natrag u Laos. Interesi u regiji su prevladali.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih raspada se “europska veza”. Na Siciliji dolazi do mafijaških obračuna, a u Marseillesu policija sve uspješnije plijeni gotove pošiljke heroina za Ameriku. Turska staje na kraj uzgoju opijumskog maka, pa je sve teže doći do sirovina za heroin. U prosincu 1971. godine postaje jasno da su neki pripadnici SDECE, francuske tajne služe, duboko uvučeni u trgovinu heroinom. Amerikanci hapse pukovnika Paula Fourniera i dokazuju da je ovaj visoki časnik francuske obavještajne službe prokrijumčario 45 kilograma heroina u Ameriku, a nekako u isto vrijeme združene američke i francuske policijske snage u Parizu hvataju Korzikanca Andrea Babaya, koji kod sebe ima 106 kilograma visokokvalitetnog heroina. Nekoliko mjeseci kasnije, Francuzi otkrivaju čak 415 kilograma heroina na brodiću “Caprice des Temps”, a nakon provale u jedan marsejski laboratorij i zapljene 119 kilograma droge, hvataju veliku zvjerku korzikanske mafije Josepha Cesarija. Posljednja je velika akcija izvedena 1972., kada policija hapsi turskog senatora Kudreta Bayhana, koji pokušava prokrijumčariti oko 150 kilograma morfinske baze.

Iako 1978. i 1979. pokušavaju obnoviti biznis, Korzikanci više neće moći konkurirati dobro razvijenog industriji iz jugoistočne Azije. Teško se oteti dojmu da su godinama nedodirljivi sicilijanski i francuski mafijaši prestali biti zanimljivi svojim moćnim zaštitnicima iz poratnih godina. Stabilnoj Europi sedamdesetih korzikanski su gangovi mogli samo smetati, a trebalo je i zbog javnosti u zapadnim zemljama nešto poduzeti protiv rastućeg zla iza kojeg su, kao što su pokazala neka uhićenja, katkada stajali agenti obavještajnih službi. Čistka provedena u Europi značila je da valja potražiti druge snabdjevače, one koji su još uvijek imali moćne zaštitnike. Zato se mafijaški boss s Floride, Santo Trafficante ml. još 1968. godine uputio u Saigon, Hong Kong i Singapur. Mafija je željela kupiti azijski heroin i prodati ga Amerikancima.

U različitim razdobljima, u snabdijevanju Zapada opijumom ili kakvim poluproizvodom, iz kojeg će kasnije nastati heroin, sudjelovali su Turska, Iran, Afghanistan, francuska Indokina, Burma, Laos, Tajland, Kina, Pakistan, Vijetnam i drugi, a uvijek je to bio odraz nekog političkog interesa. Primjerice, neko je vrijeme, početkom pedesetih, Iran postao vodeći izvoznik ilegalnog opijuma, da bi tadašnji šah, pod američkim pritiskom poduzeo niz koraka da se taj biznis iskorjeni.

Opijum je imao duboke korijene u običajima lokalnog stanovništva, pa je Azija oduvijek potrošač ove droge. Pušionice opijuma bile su razgranate u svim većim gradovima jugoistočne Azije, ali i u ruralnim sredinama cijelog tog dijela svijeta. Presudnu ulogu u davanju širokih ovlaštenja obavještajnim službama odigrao je i vjetnamski rat. Da bi se animiralo bezbrojne grupacije koje žive u ovom dijelu Azije, te smanjio utjecaj komunističkog bloka koji je opasno rastao, nisu se birala sredstva. Često je žeton u ruletu predstavljalo ono što donosi mnogo novca za relativno malo rada–heroin.

Agent CIA-e, general Edward G. Lansdale priznaje da je u ranim šezdesetima bio prisiljen pregovarati s korzikanskim gangsterima, koji su naselili Saigon i s tamošnjom lokalnom mafijom počeli organizirati dovoz sirovine za proizvodnju heroina u Europu. Dao im je do znanja da nije u Vijetnamu kako bi se bavio njihovim ilegalnim poduzetništvom, a to mu je savjetovao njegov stari prijatelj, također agent CIA-e, pukovnik Lucien Conein. Ovaj je čovjek 1963. godine organizirao svrgavanje Diemova režima, a za vrijeme rata je bio časnik za vezu s francuskim Pokretom otpora. Posjećivao je korzikanske barove u Saigonu i poznavao sve bossove. I Santo Trafficante se za vrijeme spomenute posjete Saigonu sreo s Korzikancima koji su posredovali u svim ilegalnim poslovima između vijetnamskog podzemlja i Zapada. Lucien Conein je svom kolegi Lansdaleu objasnio da je krijumčarenje droge nemoguće spriječiti. Može se možda smanjiti, ali dok se ne dopre do uzgajivača u brdima, nema šanse da se taj biznis obustavi, govorio je.

Model se uvijek ponavlja. Na teren prvo stižu špijuni, a za njima mafija. Kada dođe do političkih tenzija u nekoj regiji, agenti obavještajnih službi regrutiraju svakoga tko može utjecati na ravnotežu snaga. Primjeri koje sam izdvojio samo su djelić cjelokupne kompleksne slike koja ima svoju dinamiku i stalno se mijenja. Ono o čemu se piše je povijest, a ono što se odvija sada biti će napisano tek onda kada postane povijest.

Putovi “biljke radosti”

Opijum je prvi puta opisan u grčkoj farmakopeji iz 5. stoljeća prije naše ere. Njime se bavio Hipokrat, a mnogo kasnije i rimski liječnik Galen. Homerova “Odiseja” opijumu pripisuje moći “... da uklanja svaku bol i srdžbu i donosi zaborav svakoj tuzi...”. Neki tvrde da je “biljka radosti” starih Sumerana, koja je opisana još prije šest tisuća godina zapravo opijum. Kinezi upoznaju opijum preko arapskih trgovaca još u 8. stoljeću i koriste ga u medicinske svrhe. Osušeni i potamnjeli iscjedak iz maka pročišćava se tako dugo, dok se ne dobije crna pasta, koju se puši tako da se njene kuglice spaljuju na plamenu svijeće, a dim udiše.

Do 18. stoljeća u Kini je uporaba opijuma kao narkotika već raširena do te mjere da je 1729. godine car zakonom zabranjuje. To, međutim, nije kraj već početak jedne drame vezane uz narod koji već tada broji 300 milijuna stanovnika. Portugalski šverceri počinju snabdijevati kinesko tržište drogom o kojoj počinje ovisiti sve više ljudi, a pravi “boom” načinili su Englezi, koji preko svoje tvrtke East India Company koja organizira proizvodnju opijuma u Bengalu, doslovce zapljuskuju golemo kinesko tržište narkotikom opaka djelovanja. Da bi se zaobišao sporazum s kineskim vlastima, opijum se u Kinu krijumčari preko indijskih trgovaca. Početkom 19. stoljeća droga zahvaća i careve dvorjane i eunuhe, a vladaru Tao Kwangu umiru čak tri najstarija sina, žrtve trovanja opijumom.

Kinezi se 1839. odlučuju suprotstaviti prokletstvu tako da udaraju u njegov korijen. Plijene 20 tisuća sanduka opijuma koje nalaze u posjedu britanskih trgovaca u Kantonu. Opijum završava u moru, ali ni to ne može obuzdati potražnju za drogom koja se raširila među svim slojevima stanovništva. Englezi, zgrćući golem kapital iz ove sramne trgovine, ne libe se 1840. vojno kazniti Kinu, koja potpisuje mir u Nankingu, kojim gubi Hong Kong. Uz to mora dopustiti ekskluzivna trgovačka prava za Engleze u još nekoliko svojih luka. To je bio kraj tzv. Prvog opijumskog rata.

U deset godina uvoz se opijuma u Kinu udvostručuje, a novi car uvodi drakonske kazne poput odrubljivanja glave korisnika i slanje njegove obitelji u ropstvo. Ništa ne može zaustaviti jezivu pošast, no Englezima ni to nije dovoljno. Žele svoj monopol proširiti na nove kineske luke. Čeka se izgovor za novi napad na Kinu. Kada lokalne vlasti 1856. godine ispred luke Kanton zaustavljaju brod pod engleskom zastavom natovaren krijumčarenom robom, započinje Drugi opijumski rat. Kinezi su prisiljeni Zapadnjacima, jer su sada u igri i Francuska i SAD, otvoriti još 11 luka, a opijum je legaliziran. U dvadeset godina uvoz droge raste od 60 na 105 tisuća sanduka, a preko 15 milijuna Kineza postaju ovisnici o opijumu !

Kinezi su shvatili lekciju i počinju sami uzgajati opojni mak. U nekoliko decenija uspijevaju domaćom proizvodnjom istisnuti Engleze, a opijuma je sada toliko da počinje teći u suprotnom smjeru. Uskoro će stići na vrata Engleske, dakako uz opće zgražanje britanske javnosti.

Čuveni je Paracelsus načinio tinkturu opijuma, koja je imala vrlo široku primjenu. Dao joj je ime “laudanum”, a uklanjala je bol, smirivala mestrualne i druge grčeve,te služila protiv proljeva i kašlja. Povijesni korak naprijed učinio je 1806. godine njemački ljekarnik Friedrich Serturner koji je iz opijuma izolirao njegov glavni sastojak, morfin. Opijum sadrži još dvanaestak alkaloida, od kojih je, uz morfin, najpoznatiji kodein. Zvuči nevjerojatno, ali morfin je preporučan kao lijek protiv ovisnosti o opijumu. Kada je oko 1850. godine uvedeno injektiranje morfina iglom,američki liječnici su još uvijek vjerovali da se ovisnost o morfiju može javiti samo ako se on puši, dok je unos u tijelo injekcijom bezopasan ! Droga je olako prepisivana, pa se na kraju američkog građanskog rata, dakle 1866., čak 45.000 vojnika vratilo kućama kao teški ovisnici o morfiju.

Englezi su još 1821. počeli shvaćati opasnost koja prijeti od raznih pripravaka opijuma od kojih je morfin samo jača verzija. Naime, u različitim vrstama opijuma nalazimo razne postotke morfina, od 3 do 18 posto. Oduvijek se najkvalitetnijim opijumom smatrao makedonski, kojeg se nije proizvodilo mnogo, ali je sadržavao solidnih 10 posto morfina. Paniku je u Engleskoj izazvao spomenute godine pisac Thomas De Quincey i to svojom knjigom “Ispovijesti engleskog konzumenta opijuma”. Na njega se navikao kao student u Oxfordu i nije ga se mogao riješiti do kraja života. Rastući broj žena koje su koristile morfij pokazivao je znakove teške ovisnosti, pa se sada tražilo rješenje za taj problem.

Heroin je 1874. godine sintetizirao engleski istraživač C. R. Wright, kao derivat morfina, čiji je kemijski naziv diacetil morfin. Četiri puta jači od morfina, ovaj je spoj ušao u masovnu proizvodnju 1898. godine. Reklamiran je kao sredstvo koje ne izaziva navikavanje, proizvodio ga je Bayer i propagirao u sklopu iste kampanje u kojoj je lansiran aspirin ! Zapravo izgleda nevjerojatno koliko je vremena trebalo da farmaceuti i liječnici shvate zastrašujuće efekte koje su opijum i morfij izazvali kod rekreacijskog korištenja kroz čitavo 19. stoljeće. Heroin je dolazio iz iste porodice narkotičnih sredstava, ali je trebalo proći još petnaest godina da Amerikanci 1914. donesu zakon prema kojem su se heroin i kokain mogli dobiti samo na recept. Mnogi su liječnici to uzimali kao formalni propis, pa je u New Yorku zabilježen slučaj doktora koji je samo u mjesec dana prodao 68.282 gotovih recepta za heroin, 54.097 za morfij i 30.280 za kokain ! Do stavljanja heroina izvan zakona dolazi tek 1923. godine, kada je već svima jasno da se radi o narkotiku koji izaziva najgori oblik ovisnosti poznat do tada. Uspoređivati se može jedino s kokainom koji mu se pridružuje na listi zabranjenih.

Država nije osobito uspješna u tim prvim danima borbe protiv droge, pa dolazi do kolapsa čitavog sustava kada se 1929. godine otkriva da su vrhovi u institucijama za suzbijanje narkotika povezani sa židovskim mafijaškim šefom Arnoldom Rothsteinom. U to vrijeme na sceni još nema Vita Genovesea i drugih mafioza koje zanima isključivo profit, pa talijanska mafija u Americi ne želi trgovati drogama i baviti se prostitucijom. Biznis s drogom preuzimaju Židovi, kokain Irwing Wexler, a heroin Jacob “Yasha” Katzenberg. Roba dolazi iz Azije, a kupuje se legalno u Šangaju. U dvadesetima se još mogla kupiti sasvim legalno i u Parizu, gdje je židovska mafija imala ispostavu za kupovinu heroina i njegov transport u Ameriku. Nakon eksplozije mafijina laboratorija u New York Cityju, trojka Katzenberg–Lvovsky–”Lepke” Buchalter ponovo šalje emisara u Šangaj, gdje se povezuje s grčkim gangsterom Yanisom Tsouanisom. Grk nabavlja heroin iz legalnih pogona japanske tvrtke u Kini i šalje ga u New York. Tim je kanalom u SAD uvezelo oko 650 kilograma čistog heroina,a Lepke 1937. godine završava na robiji zbog krijumčarenja narkoticima.