Računa se da znanost poznaje oko pola milijuna različitih biljaka, od čega na gljive otpada nekih 5.000 vrsta, karakteriziranih nedostatkom klorofila. Gljiva ima hranjivih, čak vrlo ukusnih, ali i otrovnih, među koje spada i zloglasna zelena pupavka (lat. Amanita phalloides), podmukli šumski ubojica, koji izaziva sporu i strašnu smrt. Kada se pojave prvi simptomi trovanja, a to je oko deset sati nakon uzimanja, već je u principu kasno. U posebnu kategoriju spadaju psihoaktivne gljive, dakle one koje sadrže halucinogene droge i uglavnom imaju uzbudljivu povijest vezanu uz religijske rituale starih naroda, ali i grozničava istraživanja tragača za kemijski induciranim, izmijenjenim stanjima svijesti. Takvih gljiva ima između 80 i 90 vrsta i od tridesetih su godina ovog stoljeća meta intenzivnog istraživanja znanstvenih institucija, ali i nekih entuzijastičkih pojedinaca koji su njihovim djelovanjem nastojali tumačiti neke povijesne događaje.

Jedna od najzanimljivijih takvih gljiva svakako je Psilocybe mexicana, koju su zadnjih godina osobito popularizirala braća Terence i Dennis McKenna, tvrdeći da se radi o “magičnoj gljivi” koja dolazi iz dubine Svemira i omogućava onome tko uzme, kako to Terence McKenna zove, “herojsku dozu”, kontakt s civilizacijom koja je spore gljive odaslala kozmičkim prostranstvima ili ih jednostavno za vrijeme boravka na Zemlji ovdje ostavila. Naravno, zato da nam ostavi sredstvo komunikacije sa sobom samom. U jednoj smjelijoj i racionalno teško prihvatljivoj varijanti, ta je “magična biljka” entitet s razvijenom sviješću koja je nama na ovom stupnju razvoja znanosti još uvijek nedostupna. Prva su se dva autora koja su psilocibinskoj gljivi Stropharia cubensis već ranije, još 1975. godine, pripisala vanzemaljsko porijeklo potpisivala kao Oss i Oeric. McKenna je mnogo eksperimentirao s drogama iz Amazonije i Južne Amerike uopće, te kao svoj konačni zaključak navodi tvrdnju da se radi o sredstvu za interstelarnu komunikaciju. Uz to misli da se pod utjecajem ove ritualne gljive može iskusiti spoznaja o tome da vrijeme stoji, da ne teče u našem smislu riječi, pa je prihvatljiva teza da je ono zapravo iluzija. No interes mnogih u svijetu za ovu čudnovatu gljivu nije prvi izazvao McKenna. Dapače, prva istraživanja idu u prilično daleku prošlost.

Jedan je meksički liječnik, inače pasionirani mikolog amater, 1919. godine napisao knjigu “El Mexico Antiguo” (“Stari Meksiko”), u kojoj iznosi podatak da u bespućima Meksika još uvijek žive ljudi koji se koriste halucinogenim gljivama kako bi izazvali religijske i prekognicijske vizije. Ime liječnika bilo je dr. Blas Pablo Reko i on je, usprkos otporima u znanstvenoj komuni, čvrsto ostajao kod svoje tvrdnje. Tek je 1936. godine jedan antropolog austrijskog porijekla došao u posjed manje količine svete gljive koju je našao u uporabi u gradiću Huautla de Jimenez, u meksičkoj saveznoj državi Oaxaca. Pablo Reko ju je oduševljeno poslao na Harvard.

Na Harvardu su se stvari u međuvremenu promijenile, prije svega zahvaljujući briljantnom istraživaču Richardu Evansu Schultesu, koji je obranio doktorsku tezu na upotrebi kaktusa pejotla u rezervatu Kiowa Indijanaca u Oklahomi. Schultes je znao cijeniti Rekovo otkriće, ali se poslani uzorak raspao do te mjere da se s njime nije moglo mnogo učiniti. Međutim, Schultesu je ovaj signal iz Meksika bio dovoljan da na tapetu stavi jedno staro pitanje: na što su mislili španjolski osvajači kada su opisivali obožavanje gljive nazvane teonanakatl–”meso bogova”, rasprostranjeno među Astecima već stoljećima?

Naime, to je pitanje skinuto s dnevnog reda tvrdnjom botaničara Williama Safforda, koji je napisao da su Španjolci osušeni pejotl zamijenili s gljivom. Proučavanje raspadnutih ostataka iz Rekove pošiljke pokazalo je da se definitivno radi o nekoj vrsti gljive, a ne pejotlu. Schultesovu je potragu za istinom u svezi s “mesom bogova” omeo Drugi svjetski rat, kada je on poslan u područje Amazonije, u potragu za izvorima gume. Čitavih je 12 godina proveo među amazonskim plemenima, od čega je 8 godina svakodnevno žvakao koku i kako sam kaže, uživao u prirodi otkrivajući nove biljne vrste i njihovu primjenu među divljim plemenima, za koje do tada jedva da je tko i znao. Svoju ljubav prema ljudima iz kišnih i djevičanskih amazonskih prašuma prenio je u mnoga svoja djela, među kojima vrijedi istaći fotomonografiju “Where the Gods Reign” (“Tamo gdje Bogovi kraljuju”). Misteriozna je gljiva opet na neko vrijeme pala u zaborav.

Njome se ipak, kao i drugim ritualnim gljivama, cijelo vrijeme bavio čuveni bračni par mikologa, Valentina i Gordon Wasson. Upozorenje Roberta Gravesa i Hansa Mardersteiga da je u Guatemali i Salvadoru otkriven poveći broj kamenih figurica koje predstavljaju neku gljivu, a u statuu je ukomponiran i ljudski lik, došlo je 1952. godine. Neke su figurice bile starije od 3.000 godina, pa se očito moralo raditi o drevnom kultu. Za R. Gordona Wassona bila je to samo potvrda teze koju je godinama nosio u glavi. Možda su naši preci, moguće i prije 6.000 godina, obožavali gljivu kao božanstvo. Gljiva je postala simbolom jedne davne religije isto kao što je križ postao simbolom kršćanstva, polumjesec Islama i Davidova zvijezda judaizma. S time da su antropolozi olako kamene figurice tumačili kao falusne simbole.

Wasson je proučio sva dotadašnja razmišljanja, od Reka i Schultesa do onog antropologa koji je ritualnu gljivu pronašao u Meksiku. Tako je došao do saznanja da je kćer istog antropologa bila nazočna religijskoj ceremoniji na kojoj se uzimala sveta gljiva i to još 1938. godine. Njoj doduše nisu ponudili da uzme gljivu, ali su joj dozvolili da čitav ritual promatra. Osoba koja je neka vrsta majstora rituala i poznavatelj priprave i načina uzimanja gljive naziva se među poklonicima kulta gljive curandero. Bračni je par Wasson poduzeo osam uzastopnih ekspedicija u područje države Oaxace, uz pratnju vodiča koji je znao da je cilj jedan–identificirati “meso bogova” i znati čemu može zahvaliti taj svoj laskavi naziv.

Sudbina se na čudan način poigrala s Wassonovima. Tri godine su uzaludno lutali od jednog do drugog vrača, proplancima, selima i gradićima Meksika, bez ikakva rezultata. Nitko nije mogao reći što je to “meso bogova”. Neki su načuli nešto, drugi znali za kakvu legendu, ali konkretnih tragova do božanske gljive nije bilo. A, onda je legendarna gljiva odlučila odati svoju tajnu. Wasson je slučajno posjetio administrativnu zgradu već spominjanog malog meksičkog gradića Huautla de Jimenez i usput, gotovo nervozno, upitao jednog mlađeg činovnika je li slučajno nešto zna o ritualnoj gljivi koju zovu “mesom bogova”. Odgovor je bio šokantan. Čovjek je gljivu koristio, uzgajao je u vlastitom vrtu, a istu je večer Wassonove i neke njihove prijatelje pozvao na ceremoniju uzimanja svete gljive koju je vodila tada najuglednija curandera, Maria Sabina.

Kada su prevladali strah, Wasson i njegov fotograf Allan Richardson postali su prvi Zapadnjaci za koje se zna da su ušli u svijet teonanakatla. Višesatne halucinacije Wasson opisuje kao snažne vizije koje su počele neobičnim bojama i geometrijskim oblicima, da bi se zatim pojavile ogromne palače s vrtovima. Za vrijeme seanse imao je iskustvo napuštanja tijela, kada mu je svijest izašla iz tijela i putovala na udaljena mjesta. U svojim opisima nagađa da su Grci mislili na isti doživljaj kada su koristili riječ ekstaza. Kroz nekoliko mjeseci iza ovog otkrića, Wasson, njegova žena i njena kćer nastavili su u New Yorku uzimati osušene primjerke gljive i uvjerili se da ova neobična stanovnica Srednje Amerike izaziva iskustva koja su nerijetko religijskog sadržaja. U razdoblju od 1955. do 1968. godine, kada Valentina Wasson umire od raka, bračni je par mnogo učinio na poticanju znanstvene komune da počne istraživati biljku koja je simbol možda najstarije religije na svijetu. Gordon Wasson je bio toliko opčinjen novootkrivenom gljivom da je tvrdio kako je staroindijska mitska biljka soma, opisana u najstarijem dijelu Veda, Rig Vedi, kao ona koja uživatelju daje besmrtnost, zapravo neka od gljiva iz porodice Psilocybe. U novije vrijeme, negdje 1984. godine, u Bengalu se javlja ista ideja, prema kojoj je psilocibinska gljiva Stropharia cubensis ustvari soma, a starost se rituala iz prvog dijela Veda procjenjuje na više od šest milenija. No, to nije vrlo vjerojatno, jer u Rig Vedi nalazimo opis some, koji ničime ne ukazuje da se radi o gljivi.

Ne treba zaboraviti zasluge dr. Reka, koji nikada nije prekinuo traganje za magičnim gljivama Meksika, pa je do svoje smrti 1953. godine ostao aktivan u toj potrazi. I Schultes je zaslužan za identifikaciju Stropharie cubensis i još dvije druge psihoaktivne gljive. Ipak, zvijezda je ostala “magična gljiva” kojoj su dali ime Psilocybe mexicana, a vrlo joj je bliska, praktično ista i po efektima, Psilocybe cubensis.

Negdje 1958. godine, za čudesnu se gljivu zainteresirao i dr. Albert Hoffmann, baselski kemičar, koji je otkrio, odnosno sintetizirao najjaču do danas poznatu psihodeličnu drogu–LSD-25. Roger Heim mu je iz Pariza poslao dovoljne količine gljive iz koje su on i njegovi suradnici iz laboratorija Sandoza izolirali psihoaktivne elemente, odredili im kemijsku strukturu i sintetizirali ih, dakle načinili umjetnu drogu koja bi po svom djelovanju trebala biti jednaka originalnoj gljivi. Spoj za koji je utvrđeno da izaziva vizije nazvan je psilocibin. Jedini problem je bilo to da nitko nije mogao odgovoriti na ono ključno pitanje: djeluje li psilocibin doista potpuno jednako kao i gljiva?

Hoffmann je došao na genijalnu zamisao. Pridružio se ekspediciji u Meksiko, tamo posjetio curanderu Mariu Sabinu, koja je magičnu gljivu uzimala čitavih 35 godina, i zamolio je da isproba sintetički psilocibin. Usprkos početnoj skepsi, curandera je pristala na eksperiment, nakon kojega je potvrdila da su efekti tableta koje je uzela identični onima koje izaziva originalna gljiva ! Čak je rekla da tablete imaju prednost jer se mogu uzimati cijele godine, dok su gljive mali problem jer uspijevaju samo za vrijeme kišne sezone.

Čovjek koji je od psilocibina i halucinogenih gljiva općenito stvorio čitavi pokret na Zapadu bio je harvardski profesor psihologije Timothy Leary. Irski katolik kojeg su izbacili iz elitne vojne akademije West Point, sin Eisenhowerova osobnog zubara i čovjek koji je napisao najbolji udžbenik psihologije svog vremena, Leary je bio nešto između genija i ekscentrika. Kada se, igrom slučaja, našao na ljetovanju u Cuernavaci, nedaleko Mexico Cityja, tamošnji ga je kolega počastio sa sedam malih sušenih gljiva, koje je on progutao uz bazen iznajmljene vile i zapao u stanje koje opisuje kao “... poplavu transcendentalnih vizija i halucinacija i pet sati najdubljeg religijskog iskustva koje je ikada imao...”. Magična ga je gljiva obuzela toliko da je odmah započeo program testiranja psilocibina nabavljenog od Sandoza na grupi dragovoljaca.

Harvardske vlasti su imale određene rezerve spram ambicioznog projekta, pa su imenovale njegova kolegu dr. Richarda Alperta, Learyjeva redovitog partnera u ispijanju litara wisheya u okolnim pubovima, da pripazi kuda vodi ono što njegov prijatelj radi. Alpert, guru i homoseksualac koji je danas poznatiji pod indijskim duhovnim imenom Ram Dass i koji će kasnije svjetsku slavu postići svojom knjigom “Be Here and Now” (“Budi ovdje i sada”), u kojoj opisuje život s jednim indijskim svecem, uskoro je postao Learyjev sljedbenik. Ta se transformacija dogodila 1961. godine kada je Alpert u Learyjevoj kući prvi puta uzeo psilocibin. Kao dobar psiholog, Alpert je znao da je odgoj u supresivnom okružju stroge židovske obitelji ostavio traga na njegovoj osobi. To se pokazalo i kroz njegovo inicijalno iskustvo s psihodelikom iz magične gljive. Osjetio je kako se u njemu oslobađaju druge, potisnute osobe, glazbenik, pilot, ljubavnik i hedonist. S osjećajem jeze je primjetio da nakon toga postupno nestaje njegova tijela, prvo noge, pa polako i svi drugi dijelovi, tako dugo dok nije ostalo ničega ! Prvobitni je strah zamijenila euforija. Shvatio je da postoji i izvan tog oklopa koji zovemo tijelom, da, kako je to opisao, postoji mjesto iznad života i smrti, te da se umrijeti ni ne može. U pet ujutro, napustio je Learyjevu kuću i odlučio po toj zimskoj noći prošetati do roditeljske kuće gdje je živio. Dok je vijala snježna oluja, on je hodajući ulicom pišao i naglas urlao od smijeha, ispunjen nekom beskonačnom radošću.