Ova je droga vezana uz čitavu jednu subkulturu i kao takva može biti od stanovitog značaja za ono što korisnik doživljava. X traži društvo, preferira okruženje istomišljenika i nerijetko daje ono što se od njega zapravo očekuje. Radi li se o labilnijoj osobi, cijena može biti visoka. Pod ovim “nerijetko daje ono što se od njega zapravo očekuje” aludira se na sugestiju, preduvjerenje korisnika, koje, po nekima, diktira sadržaj i emocionalno obojenje iskustva. Neki se tom mišljenju suprotstavljaju tumačeći da X djeluje na dio mozga koji je, prije svega, odgovoran za emocije, možda sasvim određeni tip emocija, no, usprkos brojnim studijama, nepobitnog dokaza za ovu tvrdnju za sada još nema.

Zanimljiv je odnos nekih redovitih potrošača kokaina, dakle ovisnika o ovoj izuzetno jakoj drogi, prema MDMA-u. Poznato je da ovisnici o “teškim drogama” obično uzimaju sve što im dođe pod ruku i miješaju različite vrste narkotika. Kod nekih je kokainomana uočeno da su smanjili tjedne doze ovog narkotika i nadomjestili ih “ecstasy”-jem, ali u pravilu s njegovim vrlo velikim dozama. Općenito, izgleda da ovisnici o kokainu, kada dođu u posjed XTC-a, naprosto ne mogu odoljeti uzeti čitavu zalihu u jednoj večeri. Jedan student, višegodišnji konzument kokaina, tako opisuje kako je čvrsto odlučio uzeti određenu količinu “ecstasy”-ja, dovoljnu za seansu, ali to nije umirilo njegovu neutaživu žeđ za drogom i on je pomalo, u samo jednoj večeri, uzeo količinu od pola grama XTC-a. Nedvojbeno su narkomani koji uzimaju teže droge ljudi čiji organizam s vremenom gubi osjećaj za normalno doziranje, kreću se u sredinama poput noćnih klubova i ne ustručavaju se u tijelo unijeti abnormalno velike količine “ecstasy”-ja.

Neki od studenata koji za vrijeme studija uzimaju povelike količine MDMA-a katkada, nakon razlaza sa starim društvom, nalaze unosne i odgovorne poslove i drogu stavljaju u drugi plan. Drugi, nakon čestih produljenih seansi, ne žele povratak u “normalno” stanje svijesti, koje znači i prihvaćanje svakodnevnih životnih odgovornosti. Obzirom da je molekula MDMA dijelom nalik i na amfetamin, ta snažna stimulacija odgovara određenom tipu ljudi. Zakvače li se na onog puno jačeg brata, kokain, izgledi da započnu redovitim i urednim životom naglo padaju.

Kontroverza je riječ koja opisuje ono što neki poznavatelji narkomanskog svijeta zovu “LSD-om osamdesetih”, a karakteristično je mišljenje koje je o X-u psihofarmakolog dr. Ron Siegel 1985. godine iznio na zahtjev DEA (Drug Enforcement Agency). On na bazi svojih zapažanja zaključuje da većina korisnika “ecstasy”-ja to prije svega čini iz “eksperimentalnih” razloga, dakle iz želje za novim i nepoznatim iskustvima i saznanjima. Ta grupa, u prosjeku drogu uzme desetak puta tijekom cijelog života, dok oni koji je uzimaju iz društvenih ili rekreacijskih pobuda to čine u prosjeku jednom do četiri puta mjesečno. Očito dr. Siegel ovaj narkotik ne smatra osobito opasnim, ne upuštajući se u one neugodne špekulacije o tome može li XTC nekog slabije psihičke konstitucije postupno navesti na neku od jačih droga i time mu upropastiti život. Ovakav benevolentan, gotovo prijateljski stav prema “ecstasy”-ju podržava priličan broj američkih intelektualaca, jer se u ovakvim diskusijama obično polazi od ljudskih sloboda, odnosno prava da svaki čovjek sam odluči kako će sa svojim životom raspolagati. Dakako, pod uvjetom da pri tome ne šteti drugima. Dok za kokain ili heroin nitko ne može tvrditi da ne stvaraju invalide koji završe tragično, na teret zajednice, ili iza rešetaka uslijed kakva zločina, nešto je teže takve argumente pronaći za korisnike XTC-a. Naravno, pod uvjetom da X nije samo uvod u nešto mnogo gore.

Imao sam prilike upoznati dosta ljudi koji su makar nekoliko puta u životu probali “ecstasy”, s različitim motivima. Možda je poneki od njih bio ovisnik, ali ne o MDMA-u. Nešto vrlo poučno izvukao sam iz životne priče moga prijatelja, Austrijanca u ranim četrdesetima. Tipični predstavnik tehničke inteligencije, uvijek je vjerovao da iz svake situacije, ako se ona analizira, postoji razuman izlaz. Tako je bilo sve dok mu brak nije upao u ozbiljnu krizu. Dok im je sinčić bio star svega tri godine, on i supruga počeli su obilaziti psihoterapeute i razne grupne terapije. Nisu se nikada svađali i o svojoj su novonastaloj situaciji razgovarali sasvim trezveno. On je bio snažno emocionalno vezan i za suprugu i za dijete, dok je ona prosudila da je rastava jedini stvarni izlaz iz sve mučnijih odnosa koji su opterećivali i njihove obitelji. Jednog mu je dana rekla da za njega više ništa ne osjeća, osim prijateljstva dakako, pa otezanje i produljivanje te svojevrsne agonije više nema nikakva smisla. Usprkos velikoj intelektualnoj razlici i sve češćim neslaganjima oko banalnih pitanja, moj se prijatelj nije nikako mogao pomiriti s mišlju da će izgubiti ženu koju je iskreno volio. Bio je tu i sinčić, koji će, kako je on mislio, patiti zbog razdvajanja roditelja. Kada više ništa nije pomagalo, posegnuo je za “drogom ljubavi”. Predložio je supruzi da je uzmu zajedno i uz njenu se pomoć “usklade”.

“Ecstasy” je učinio svoje, bračni je par doživio trenutke koje mi je on kasnije opisivao kao “valove neopisive, neodoljive ljubavi koja se prelijevala u sva živa bića”. Harmonija je potrajala samo tjedan, dva. Sjećanje na iskustvo s drogom “slijepilo” je privremeno par skupa, ali nije moglo promijeniti činjenicu da je neslaganje u karakterima i interesima ostalo negdje ispod površine. Ponovo su počele svađe, a druga seansa, usprkos svojoj atraktivnosti, nije donijela ni dana stare bračne sreće. Pola godine kasnije rastali su se. “Ecstasy” nije mom prijatelju odnio ni bol nakon odvajanja. I on i ja smo znali da je još daleko dan kada će ljudi svoje intimne odnose regulirati tabletama. Zapravo smo se složili da bi to u neku ruku bilo jezivo. On se pomirio sa situacijom, posvetio poslu i konstatirao da je učinio sve što je mogao. Život je opet bio jači. Ovaj puta od “ecstasy”-ja.

Kao što smo već spomenuli, u Americi je MDMA stavljen izvan zakona tek 1985. godine. Kod nekih društvenih grupa koje se nisu željele sukobljavati sa zakonom došlo je do osjetno manje potrošnje ove droge, ali se ona nastavila pojavljivati na crnom tržištu. Po svemu sudeći, interes za “Adama” ne jenjava, a širi se i u europske zemlje u kojima je još nedavno bio sasvim nepoznat. Pod pritiskom nekih medicinskih autoriteta koji misle da bi ovaj narkotik mogao, pod nadzorom stručnih institucija, poslužiti kao pomoćno sredstvo u psihoterapiji, FDA (Food and Drug Administration) je u listopadu 1992. godine odobrila prvo službeno ispitivanje droge na ljudima.

Mediji su optuživali “ecstasy” kao “kemijskog ideologa” iza Rave scene uvezene iz Velike Britanije. Ono što je nazvano “plesovima smrti” zapravo su iscrpljujuće “čage” do jutra, čiji sudionici energiju crpe iz sintetičkog pomagala obećavajućeg imena. Pri tome, iz razloga koje smo opisivali ranije, može doći do zdravstvenih komplikacija, a i smrtnog ishoda. Mada se većina incidenata sa smrtnim ishodom odigrala na tlu Velike Britanije, američki je tisak na vrlo dramatičan način prikazao opasnost od relativno nove droge. Kampanja je po mnogome bila nalik onoj protiv LSD-a.

Pitanje legalizacije

Bilo kako bilo, kako sada stvari stoje, u Americi je MDMA zakonom zabranjen, a u aktu kojim je to preporučeno i obrazloženo piše da se radi o “dizajniranoj drogi” koja ugrožava zdravlje, a kemijski je nalik MDA-u, za koji se zna da oštećuje mozak. Navodi se nadalje da je poznato da je “ecstasy” izazvao smrt “bar dvije osobe”, te da se njegovi korisnici suočavaju sa zdravstvenim problemima poput onih koji se javljaju kod uživatelja amfetamina i kokaina. Prema onima koji su zabranili uporabu X-a, on izaziva psihičke tegobe koje podrazumijevaju zbunjenost, depresiju, nesanicu, teške strahove, paranoju i psihotične epizode i više tjedana nakon uzimanja droge.

Posebno se izdvajaju fizičke tegobe poput napetosti mišića, nekontroliranog stezanja čeljusti, mučnine, ubrzanog micanja zjenica, iskrivljene slike, znojenja, osjećaja hladnoće i sklonosti iznenadnom gubljenju svijesti. Uslijed ubrzanog rada srca i povećanog tlaka koje izaziva, MDMA je osobito opasan za ljude koji pate od komplikacija sa cirkulacijom i srčanih oboljenja.

Citiraju se neki znanstveni radovi iz kojih se vidi da droge kemijski vrlo slične “ecstasy”-ju izazivaju ozbiljne poremećaje u metabolizmu nekih tvari u mozgu, čime mogu izazvati neželjene promjene u ponašanju čovjeka. Amerika je danas u paradoksalnoj situaciji, jer onaj tko bude uhvaćen u proizvodnji XTC-a može dobiti i 15 godina robije, da bi na svakom uglu lako pronašli kakvu publikaciju, magazin, letak ili knjigu u kojima nalazite detaljne upute kako se pripremiti prije uzimanja “ecstasy”-ja. Postoji i udžbenik “Manual for Cocaine Users” (“Priručnik za korisnike kokaina”) ! Naime, vlasti vjeruju da još veća šteta nastaje neznanjem, dakle nestručnim uzimanjem pojedinih droga. Zato su instrukcije za potencijalne kandidate dobrodošle.

Deset godina nakon zabrane “ecstasy”-ja na američkom se tržištu pojavio legalni proizvod istog imena ! Radi se o “biljnom Adamu”, koji se prodaje u obliku okruglih, smeđih tableta koje na sebi imaju otisnutog kukca raširenih krila. Reklamira se kao prirodno i bezopasno sredstvo za podizanje raspoloženja, izazivanje euforičnog stanja i seksualnu stimulaciju. Ima ga i u obliku plavih tableta pakiranih u srebrnim piramidama ukrašenima s likovima iz bajki i hinduističkim simbolima. Jednostavnim rječnikom rečeno, radi se o stimulativu sklepanom od legalnih, prirodnih materijala. U skladu s vremenom u kojem živimo, ovaj se proizvod reklamira kao “čisto vegetarijanski”, a prođa mu je, sudeći po ljutnji nekih vodećih američkih novina–fantastična. Sastav tog tzv. “Herbal Ecstasy” poznat je: tibetanski ma huang, brazilska guarana, kineski crni ginseng, gingko biloba, jedna vrsta afričkog oraha, ruska gotu kola, fo-ti-tieng, ekstrakt kineskog zelenog čaja i kinesko biljno “čudo”, rou gui. Dakako, već je počela akcija da se ovo lukavo izigravanje stavova državnih institucija kazni stavljanjem izvan zakona. Kako djeluje ova zapravo blijeda, gotovo komična kopija od strane vlastodržaca ozloglašenog X-a, jasno je.

Afrički orah, guarana i zeleni čaj sadrže visoki postotak kofeina, a ma huang spada u porodicu ephedra, dakle sadrži vrlo jaki stimulativ efedrin. Gingko biloba potiče cirkulaciju, gotu kola jača živce, dok se fo-ti tieng u Kini smatra sredstvom za produljenje životnog vijeka i jačanje seksualne moći. Većina nezavisnih stručnjaka u ovom proizvodu ne vidi ništa više od blagog stimulativa koji kalifornijski psihoterapeut dr. Jonathan Robinson izjednačava s “nekoliko šalica crne kave”. On čak smatra da je jedan ovakav surogat, koji se umjesto pravog “ecstasy”-ja prodaje na rave koncertima u neku ruku koristan, jer “... je manje opasan od stvarne droge...”.

Nije zabilježen nijedan slučaj ozbiljnijih zdravstvenih problema izazvanih ovim proizvodom. Ipak, tisak već lansira priče poput one stanovitog Dennisa Bakera, pomoćnika šefa neke tekstaške ustanove koja je zadužena za brigu o zdravlju, a smještena je u Austinu. Ovaj revni borac za zdravi život kaže: “Za nedavnog velikog koncerta u Lollapaloozi koji je počeo u 14 sati, već smo u 16,30 u šatoru za hitnu pomoć imali djecu s palpitacijama srca i pulsom od preko 200 otkucaja u minuti...”.

Zlobnici misle da su se klinci natočili alkoholom, napušili marihuane, ili najeli “magične gljive” (Psilocybe mexicana, halucinogena gljiva), a obzirom da je to zakonom kažnjivo, učinili su ono najpametnije–svalili krivnju na još uvijek legalni “biljni ecstasy”.

Što se tiče onog pravog X-a, lobiranju za njegovom ponovnom legalizacijom vjerojatno neće tako skoro doći kraj. No, za sada je u uspjeh takvih pokušaja teško vjerovati. Naime, u četiri su slučaja krvarenja u mozgu dva škotska liječnika dokazala vrlo vjerojatnu vezu s “ecstasy”-jem. I činjenica da sam MDMA izaziva povišenje tjelesne temperature (plus iscrpljujući ples u pregrijanim prostorima), po svemu sudeći, nije jedini faktor kod smrtnih slučajeva korisnika X-a. U istim okolnostima, relativno male doze droge mogu kod nekih izazvati i koagulaciju krvi u plućima, sindrom poznat kao diseminirana intravaskularna koagulacija, a kod drugih, koji uzmu znatno veću dozu ne događa se ništa. Uzrok iznenadne smrti od X-a, prema nekima može biti i nedostatak enzima poznatog kao citokrom P 450 246, koji je zadužen za razgradnju ovog narkotika unutar ljudskog organizma. Ako ga nema dovoljno, droga će kolati tijelom predugo i izazvati fatalne posljedice. Nedostatak ovog enzima statistički je zabilježen kod svakog dvanaestog stanovnika našeg planeta, a smrtni su slučajevi od XTC-a relativno rijetki, pa neki izražavaju sumnju u utemeljenost teze o citokromu. Ipak, nije se lako oteti dojmu da je uzimanje droge neka vrsta ruleta u kojem nikada ne znate kada će vam kuglica uletjeli u crno 13. Kada smo već kod najnovijih istraživanja veze između zdravlja i XTC-a, treba istaći da i vrlo prestižni “The Lancet” opisuje sedam slučajeva teškog oštećenja jetre izravno povezanih s uzimanjem “ecstasy”-ja.

Polemike o X-u se nastavljaju, mišljenja su nerijetko dijametralno suprotna i među vrhunskim stručnjacima. Moji su me kontakti s korisnicima X-a doveli do zaključka da je njihov najdublji motiv ipak razrješenje psihičkih tegoba ili traganje za smislom, nekim dubljim značenjem života. To doduše, ne mora izgledati lijepo. U šezdesetima, neki su konzumenti LSD-a znali zuriti u sunce dok im nije nepovratno uništilo vid, grupa oko Charlesa Mansona pod utjecajem je ove droge povjerovala da su zločini koje je počinila “Božja volja”, a kada je u pitanju “ecstasy”, zabilježeni su ispadi kada su pojedinci čitava tri dana proveli skvrčeni u prenatalnom, dakle položaju koji su zauzimali dok su se još nalazili u utrobi svoje majke. Čudnovata droga izaziva i fenomen poznat kao “head rush”, kada korisnik zanijet frenetičnim plesom potpuno izgubi vezu s okolinom. Pri tome ništa ne čuje, niti vidi bilo što oko sebe. To gubljenje, koje podsjeća na produljeni epileptički ispad poznat kao “absence” (apsans,odsutnost), traje i do tri minute, a koje su prave posljedice za mozak danas zapravo ne zna nitko.

Iz iskustva zapadnih zemalja prilično je jasno da agresivna propaganda protiv “ecstasy”-ja, usprkos alarmantnim incidentima s pojedincima, nije dala željene rezultate. Crno je tržište, kada govorimo o nekim zemljama, puno opasne i nekvalitetne droge s dodacima koje smo spominjali ranije.

Onaj tko dobro poznaje problem u najširem kontekstu i na trenutak zaboravi eventualne psihoterapijske mogućnosti XTC-a korištenog u osobitim situacijama i pod legalnim stručnim nadzorom, lako će se složiti da je u podlozi očekivanja od X-a nečeg što možemo nazvati pravim smislom u životu–iluzija. Jer, praktično svi koje sam sretao, a koristili su ovu drogu u raznim količinama nisu u duhovnom smislu postigli ništa vrijedno rizika. Licitiranje u stilu “da se X isplati uzimati i bez obzira na posljedice”, obična je floskula nekog tko je imao dovoljno sreće i nije upoznao tamnu stranu “kemijske ljubavi”. Bit je u razumijevanju života kao stalne borbe i razvoja vlastitim naporom i pri čistoj svijesti. Zamagljena svijest, ali i ona proširena prije no što je čovjek na to pripremljen duhovnom samodisciplinom, ne može u evoluciji pojedinca donijeti istinski napredak jednostavno zato što u fazama čovjekova razvoja postoji redoslijed, a prirodni zakoni preskakanja iskušenja s kojima se moramo suočiti najčešće kažnjavaju. To je ono što se ne može usaditi ni zakonskim regulativama, zastrašivanjem medicinskim činjenicama ili agresivnom propagandom. To treba osjetiti, koristeći zdravi razum i korektne informacije.