Eksplozija nagona

Negdašnji diler Michael misli da osobu, koja još nije teži ovisnik o kokainu, može kao potrošača ove droge prepoznati samo netko tko s time ima iskustva. “To su sitni detalji u ponašanju”, objašnjavao mi je, “čovjek je nekako nemiran, stalno u nekom “movingu”, pali se na nevažne stvari, nenormalno je susretljiv i pričljiv. Rečenice sklapa brzo, one su često lijepo sročene. Svi mu se planovi čine ostvarivima, gotovo da su samo stvar formalnosti. Često je euforičan, gubi kriterije, a katkada se javljaju tikovi, kratki karakteristični pokreti koji se ponavljaju. Uvijek je tu neki blagi nemir i on ne može pasivno sjediti ili ležati. Mora se kretati, pa makar to bilo ritmičko skidanje nepostojeće dlake s vrha nosa. Dok kokain djeluje, sve je u redu i mislim da, ako čovjeka ne poznajete od ranije ili vam na pamet ne padne mogućnost da nešto uzima, nećete lako prepoznati onoga tko još nije čvrsto u kandžama kokaina. Ja sam snabdijevao biznismene, koji su normalno funkcionirali u svojim sredinama, a da nikome nije sinulo da je njihova neobična radna energija povezana s redovitim porcijama kokaina...”.

Kokainoman srlja prema kompletnom slomu, dakako, ako na vrijeme ne zatraži pomoć i pri tome donese čvrstu odluku da se kokainu neće vratiti ni pod kakvim okolnostima. Put kokainomana do potpune propasti, od rajskih vizija do pakla potpunog ludila, odlično opisuje Bruno Bisio. Prema njemu, nakon nekog vremena nastupaju halucinacije, koje u sebi imaju neko skriveno značenje. Obične slike postaju “žive”, javljaju se i slušne halucinacije, a vizije prate stanje ekstremnog užitka i euforije. Sve to traje tako dugo dok su receptori u mozgu pod okupacijom kokaina. Kada ga ponestane, nastupa bezvoljnost i depresija i ovisnik ne pokazuje interes ni za što drugo doli za uzimanje nove doze, koja će ga vratiti u staro stanje i ponovo mu dati energiju kojom će nastaviti sa svojim poslom.

Postupno dolazi do moralne degradacije, udaljavanja od porodice i obiteljskih obveza, a psihički život žrtve kokaina postaje košmar. Čovjek primjećuje poremećaje u mehanizmu pamćenja, a nerijetko ga spopadaju nekontrolirani napadi bijesa, ljubomore ili opsesivnog, bezrazložnog straha. Ličnost mu se pomalo raspada i on postaje žrtva naglih promjena u emocionalnim stanjima, manije gonjenja i niza drugih negativnih psihičkih stanja, koja se odražavaju i na njegovu vanjsku izgledu. Gubi na težini, nema apetita, zapušten je i neuredan, a nagon za bijelim demonom sve je jači. Već opisanoj perforaciji nosne pregrade u slučaju ovisnika koji kokain šmrče, obično prethode teško zaustavljiva krvarenja iz nosa, a katkada i komplicirane gnojne upale.

Stvari kulminiraju onim što se zove “kokainskim ludilom”. To stanje ima sve karakteristike paranoidne shizofrenije. Čovjek u tom stanju može počiniti svakojake zločine, prema drugima, ali i prema sebi. Neki misle da dolazi do oslobađanja najdublje potisnutih agresivnih nagona, koji eksplodiraju punom snagom, pa kokainoman može u takvoj situaciji počiniti samoubojstvo, ali i višestruko ubojstvo.

Ogroman broj osoba, koji bez znanja okoline, ili medicinskih ustanova, uzima “crack” dulje vrijeme, zacijelo je važan faktor kada je u pitanju rastuće nasilje u pojedinim kvartovima gradova poput Los Angelesa, Philadelphije, New Yorka, Washingtona itd. Sve je više nasilja za koje ne postoji pravi motiv, a da nitko zapravo nema evidenciju o tome koliko je stalnih potrošača “cracka” među onim najmlađima i koliko je njih već zahvaćeno “kokainskim ludilom”. Evidentno je da su ljudi ovisni o “cracku” pokretne tempirane bombe s kojima je lako manipulirati.

Dr Lee Hearn, direktor laboratorija u Metro Dade Centru za medicinska istraživanja, primijetio je da su učestali slučajevi smrtnosti od prevelike doze kokaina, iako su količine droge nađene u krvi umrlih bile znatno ispod onih koje se smatraju smrtonosnima. Uz pomoć dr Deborah Mash iz Miamija, ustanovio je da smrt u takovim slučajevima po svoj prilici izaziva derivat kokaina, kokaetilen, spoj za koji se zna da nastaje djelovanjem enzima u jetri osoba koje su sa kokainom uzimale i alkohol. Za kokaetilen, kojem dr Mash pripisuje snažnije narkotično djelovanje od samog kokaina, vjerovalo se da ne prodire u krvotok čovjeka, već svoj put po organizmu završava u urinu. Uskoro su istraživanja upozorila da vjerojatno nije tako, te milijuni potrošača ove droge, koji je redovito kombiniraju s alkoholom, zapravo riskiraju iznenadnu smrt od doza kokaina koje su niže od letalnih. Kokaetilen je izrazito opasan, katastrofalno djeluje na srce i potiče virus HIV-a, dajući unutar ljudskog organizma kokainu, koji već i sam može izazvati teška oštećenja poput Parkinsonove bolesti, još veću ubojitost.

Ispitivanja su pokazala da je kriminal, koji uključuje nasilje, često povezan s narkomanskim ludilom, koje se opet, u pravilu, povezuje s “crackom” i drugim oblicima kokaina. Povezanost kriminala s ovisnošću o teškim drogama potvrđena je brojnim studijama, a neke od najnovijih načinjene su u Nizozemskoj, koja je inače jedna od najliberalnijih zemalja kada je u pitanju potrošnja zabranjenih sredstava. Prema Martinu Grapendaalu, kokainoman u fazama apstinencije u prosjeku od kriminalnih djelatnosti zarađuje 30 dolara na dan, dok za vrijeme uzimanja droge ta svota iznosi 85 dolara. Zanimljiva je i jedna opširnija studija, koja pokazuje od čega žive ovisnici o teškim narkoticima u “aktivnoj” fazi svog narkomanskog življenja.

Tako 29 posto prihoda ovisnik ostvaruje primanjem socijalne pomoći, svega 4 posto od poštene zarade odnosno plaće, 20 posto od prodaje droge drugim osobama, 15 posto od prostitucije, 24 posto od kriminalnih djelatnosti, na koje je u nedostatku novca prisiljen, a od ostalih djelatnosti zarađuje 8 posto od svog ukupnog prihoda. Uzmemo li u obzir da su preprodaja narkotika, te kriminalne aktivnosti, u koje je narkoman uvučen u nedostatku sredstava za život i kupovinu droge, zatim i prostitucija, zapravo sve vidovi kriminala, ispada da je žrtva neke od težih droga, poput kokaina, prisiljena 60 posto svoje zarade steći nelegalnim sredstvima. To su zastrašujuća saznanja, koja nas ponovo upućuju na ono temeljno pitanje : je li ovisnik o teškim drogama bolesnik ili kriminalac ? Većina ovisnika, prema spomenutim statistikama, stiče prihode kriminalnim aktivnostima, što ih stavlja u kategoriju kriminalaca. Do koje mjere bolesno stanje, izazvano djelovanjem droga, opravdava takav način života ?

Apostol smrti

Kokain je vrsta droge koja, bez sumnje, nakon nekog vremena od korisnika učini invalida, nesposobna za normalan život i velikim se uspjehom smatra ako se netko, tko je već postao ovisnik, otkine iz njegovih ralja. Osoba ovisna o bilo kom obliku kokaina, a posebice “cracku”, nedvojbeno je bolesnik, kojega takvim treba smatrati i tretirati.

Smrtnost kod kokainizma može nastupiti iz raznih razloga, od kojih smo neke već spominjali. Uz spomenute simptome, što se javljaju kod potrošača kokaina, za koji su neki autori pred dvadesetak godina naivno vjerovali da mu prodaja jenjava, ima i onih, na koje se nismo osvrtali. Tako smrt, recimo, može nastupiti i od akutnog kardiovaskularnog kolapsa, a postoji i podulja lista tjelesnih oštećenja koja nastupaju u različitim fazama ovisnosti.

Uvijek me zanimalo zašto svi ti zastrašujući podaci ne utječu na one koji su već o kokainu ovisni, ili bar one koji bi to mogli postati. Konačno, i na one koji ga još nisu ni iskušali, a željeli bi to učiniti. Već spomenuto nizozemsko istraživanje bavilo se i tim problemom, a kao tipično tumačenje izdvaja objašnjenje jednog ovisnika:

“Uvijek sam mislio: meni se ne može dogoditi ništa. Ja sam iznad svega toga. Vjerovao sam u one priče, koje su stalno ponavljale da se nužno ne moraš “zakvačiti”. Oni slabi će se “zakvačiti”, ali ja ne...”.

Ovisnost nastupa postupno, obično kada dolazi do prelaska od povremenog uzimanja droge na dnevne doze. Ovisnost se može izbjeći rigoroznom kontrolom učestalosti uzimanja, kako je to slučaj kod “vikendaša”, osoba koje preko tjedna imaju složene obveze, a subotom i nedjeljom se prepuštaju orgijanju začinjenom narkoticima. Kada su u pitanju “teške droge” (“hard drugs”) u koje spada i kokain, tu kontrolu nije lako održati. Kod osoba, koje u pubertetu naglo prelaze od eksperimentiranja drogom u fazu svakodnevnog uzimanja, u pravilu dolazi do razvoja patološke ličnosti, što se može očitovati i mnogo kasnije.

Profil ovisnika o kokainu i drugim teškim drogama u šezdesetim, osamdesetim i devedesetim, po svemu sudeći, mijenja se, ali neke karakteristike ostaju iste. Društveni je status ovdje od velike važnosti, osobito za mlađe i neafirmirane osobe. Korisnik će dodatno uzbuđenje i smisao pronaći u statusu, koji mu omogućuje od okoline osuđen i izopačen stil života. On sebe ne doživljava kao jadnog, već “otkvačenog”, što oni, koji nisu imali njegova iskustva “ne mogu shvatiti”. Život s drogom, s druge strane, naizgled nudi sigurnost, predvidivost životnih zbivanja, a krug u kojem narkoman boravi, sve mu češće pruža identitet, koji društvo prepoznaje. Osuđuje ga i žali, ali i respektira u negativnom smislu te riječi.

Ipak, moja osobna iskustva, u kontaktima s ovisnicima o drogama poput kokaina, govore mi da za kokain možemo lako reći ono što je netko jednom rekao za bolest raka: “Gotovo o ničemu ne znamo toliko mnogo kao o raku, a ne postoji ništa, pred čime smo nemoćniji nego pred rakom...”.

Usuđujem se reći: onaj tko ništa ne zna, nepobjediv je. Nema argumenta u diskusiji s osobom koja nije upoznata sa stvarnim “horrorom” prema kojem vodi njena staza posuta bijelim prahom. Bar ne onog koji bi je mogao pokolebati, ako je dobro preparirana od apostola Bijelog Boga s Anda. Oni koji su već zaglavili, imaju ponešto drukčiji stav od onih koji još nisu. Jedan 21-godišnji mladić, ovisnik čija mi kasnija sudbina nije poznata, to mi je objasnio vrlo precizno :

“... Bolje tri godine života u raju i umrijeti mlad, nego sedamdeset samrtno dosadnih godina kao činovničić u kakvoj firmi, kojemu na kraju više ne drži prostata, pa piša pod sebe i samo maltretira okolinu. Pričaju mi o vjeri, mistici, meditaciji... Zašto da provedem godine žmireći satima svaki dan meditirajući, ili se moleći? Za malo svjetla između očiju, osjećaj opuštenosti, ili bolju probavu? Što će mi taj davež, kada s dva dima doživljavam blaženstvo, koje se ne može nazvati nikako osim božanskim. Što se tiče cijene, logično je da je ona visoka kada je u pitanju veliki dobitak, maksimalni užitak...”

Osjetio sam kako mi je njegov odgovor podigao tlak i morao sam reagirati :

“Radi se o odgovornosti ljudskog bića kojemu je podaren život. Svijesno uništavanje života i odlučivanje koliko će on trajati, bacanje je tog dara Stvoritelju natrag u lice. Da ti Stvoritelj nije podario ovaj život, tijelo i osjete, ti ne bi ni mogao iskušavati taj tvoj usrani “crack”. Osim toga, koliko mi je poznato, put preko tih nebesa, bez iznimke, završava u paklu. Ne samo za tebe, već i za tvoje roditelje, suprugu, djecu... Cijenu plaćaju i oni...”.

Nisam ga više sreo, ne znam je li još uopće živ. Svojom mi je vulgarno iskrenom logikom dao misliti koliko je težak zadatak onih, čiji je posao otrgnuti ovisnika o kokainu od magične privlačnosti kemikalije, koja čovjeku daje iluziju vječnosti, istovremeno mu iza leđa ubrzano pomičući kazaljke na satu života. Čime nadomjestiti neodoljivu čežnju svake stanice tijela za drogom i tako spriječiti neizbježno rastakanje bića, koje je nekad bilo nečije nevino, emotivno i toplo dijete?

Dok sam sjedio u šumi uz obalu sjevernog Mainea, nakon razgovora s ovisnicima, moji su me pokušaji ukazivanja na ljubav i tolike druge divne stvari na ovom svijetu podsjećali na dane kada sam u Sahari u šaci stezao pustinjski pijesak. Koliko god sam stiskao, pijesak je ipak pomalo klizio iz svoje zamke. Nemoć je ono što sam osjećao. Znao sam da tog istog trenutka tisuće milijardi molekula boga Inka hita prema mozgovima stotina tisuća ljudi i djece, dok računala u mnogim bankama bilježe priliv novih “zelembaća” na račune nekih poštovanih, uglednih i utjecajnih građana svijeta, kojeg ponosno zovemo civiliziranim.