Ljubav u prahu

Rijetko je koja droga izazvala toliko žučnih polemika i pravi rat oko svog stavljanja van zakona kao što je to MDMA, poznatiji po svojim nadimcima “Adam”, “ecstasy”, “droga ljubavi”, “X” i “XTC” (u zemljama engleskog jezičnog područja zovu ga i Dennis the Menace, Disco Biscuits, Big Brown Ones, Burgers, M 25s, Pink Scuds, Bug-eyed Billies, California Sunrise,op.a.). Korisnici ovog sintetičkog narkotika, koji svojom strukturom podsjeća i na meskalin i na amfetamin, nisu obični “narkići” koji bježe od ovog svijeta prepunog pretjeranih zahtjeva na pojedinca. Ima i takvih, ali se većina poznavatelja X-a slaže da je to u početku bila droga terapeuta intelektualaca, biznismena i spiritualnih tragača ili onih koji će to sutra biti. Sama činjenica da je “ecstasy”, 1. srpnja 1985. godine, u Americi stavljen izvan zakona nije naišla na jednodušno odobravanje, kao što bi to mogli očekivati u slučaju, recimo, heroina, kokaina ili nekih novijih halucinogenih sintetičkih proizvoda koji imaju katastrofalno djelovanje na ljudsku psihu.

“Ecstasy

” je droga koju u Europi i SAD možete nabaviti lako, a javna je tajna da se masovno koristi na pop koncertima (uz opće zgražanje javno je zagovara i čuveni Sting), u disco i sličnim klubovima, ali i u intimnom okružju. Nema sumnje da ovaj narkotik, kao uostalom svi slični proizvodi, može izazvati posljedice na zdravlje korisnika, barata se i podacima o smrtnim slučajevima, o čemu ćemo više govoriti kasnije. No njegova je privlačnost takva da su je uveli i u psihoterapiju. Navodno je to učinio čovjek kojeg Shulginovi u svojoj knjizi “Pihkal: Kemijska ljubavna priča” zovu Adam. “Adam” je nadimak koji su MDMA-u dali psihoterapeuti, legenda kaže u čast već spomenutog pionira uporabe X-a za arheologiju ljudske psihe.

Odmah treba upozoriti da su kratice kojima se označavaju droge izazvale malu pomutnju oko toga koja je od njih pravi “ecstasy”. Naime, postoji MDA (3,4-metilen-dioksifenilizopropilamin), kojeg još zovu amfedoksamin i ta je supstanca zapravo prvobitna “droga ljubavi”. “Ecstasy” kasnije naslijeđuje ovaj obećavajući nadimak. Zatim je tu MMDA, sintetik kilometarska kemijskog imena, kojeg je najbolje u čitanju preskočiti. Ali, zbog eventulanih čitača mazohista, evo ga: 3-metoksi-4,5-metilendioksi-fenil-izopropilamin. Konačno, tu je MDMA, pravi “ecstasy”, čije je jedno od kemijskih imena 3,4-metilen dioksimetamfetamin. Sami je spoj ulje, ali kao hidroklorid postaje kristaliničan i topiv u vodi, pa je tada uporabiv kao droga, koju neki trpaju u klasične psihodelike, što ne odgovara stvarnosti. Halucinacije nisu ono što se primarno od “ecstasy”-ja očekuje. Očekuje se kemijski inducirana ljubav.

Sam MDMA su sintetizirala dva kemičara njemačke farmaceutske tvrtke “Merck” još 1912. godine, da bi on zbog svojih čudesnih učinaka na ljudsku psihu u javnost izronio tek u srednjim sedamdesetima. Prije njega, u srednjim šezdesetima, u San Franciscu, istinskoj Meki hippy pokreta i subkulture zasnovane na drogama, sljedbenike brzo okuplja već spomenuti rođak buduće zvijezde narkomanskog neba–MDA. Zna se da je vojska MDA ispitivala kao moguće sredstvo “ispiranja mozga”. Ova droga izaziva ugodnu euforiju, potiče profinjene emocije i uskoro je veselo prigrle psihoterapeuti. Čak nekoliko ozbiljnih istraživanja pokazuje da navedeni narkotik potiče suosjećanje s osobama iz okoline i uvide u vlastite životne pogreške. Ima i nekih vrlo nezgodnih pratećih efekata, postoji sumnja da negativno utječe na mozak i 1970. godine biva zabranjen.

Koju godinu kasnije tiho na scenu stupa legendarni Adam, vjerojatno već ostarjeli hippy i terapeut, koji se palio na MDA i valjda zapao u depresiju zbog nerazumijevanja nadležnih. Dok bezvoljno sjedi u svojoj kancelariji prepunoj spisa pokrivenih centimetrom prašine i obasjanoj popodnevnim suncem, posjećuje ga stari prijatelj i nudi mu MDMA, kojeg zove “niskokaloričnim martinijem”. Kao iskusni “junky”, Adam ubrzo shvaća da se za vrijeme i nakon ovog unikatnog martinija ne osjeća odrvenjeno, a intenzitet je euforične ljubavi daleko snažniji nego kod bilo koje druge droge koja je prošetala kroz njegov istrošeni organizam. U oči se vraća stari sjaj, zahtjev za penziju završava u košu za otpatke i Adam kreće u svoj misionarski pohod Amerikom. Profesionalni terapeuti željni novotarija dočekuju ga kao mesiju i uvode drogu nazvanu po njemu u redovnu praksu. Na sprovodu sada već mitskog Adama, Shulgin je pitao njegovu blisku prijateljicu: “Koliko je onih koje je, po tvojim saznanjima, Adam uputio u kroištenje XTC-a?. Ona, nakon kraćeg razmišljanja, navodi broj od četiri tisuće osoba. Jasno je da stari hippy u zadnjim godinama svog života nije gubio vrijeme, ali psihijatri kojima su se dopali efekti X-a nisu žurili u propovijedanju ove droge, po svemu sudeći svijesni da će ona, proširi li se previše, doživjeti sudbinu LSD-a. Tako je XTC prohodao čak 60 godina nakon svog rođenja i u dvadesetak godina svog legalnog hoda sakupio golem broj obožavatelja.

Psihijatri i psiholozi došli su prije subkulturnjaka i narkića, a privuklo ih je jedno neobično svojstvo nove droge. Naime, pacijenti s emocionalnim poteškoćama i blokadama koje ih sprečavaju u otvaranju prema drugima, navodno su, u vrlo kratkom vremenu te svoje otpore rješavali. Ispovjedi su tekle glatko, a nemoć emocionalne komunikacije nestajala. “Treba naučiti dijeliti isti prostor s drugom osobom, ključ je u riječi dijeliti–tumačili su efekte profesionalci. Onaj tko uzima XTC ne ulazi u “ne-običnu” stvarnost ili “izmijenjena stanja svijesti”, odvajanje svijesti od tijela, gubljenje identiteta, ili pak dramatične doživljaje karakteristične za psihodelične supstance. Terapeuti su svoje pacijente pozivali na nesebičnost i razumijevanje da je smisao transforamcije kroz koju trebaju proći sabrana u riječima poput empatije, nježnosti, dijeljenja i životne radosti. “Tripovi”, ili bolje rečeno, seanse, uvijek su organizirane tako da uz tretiranog sudjeluje neka njemu draga ili bar ugodna osoba, a uspješnost je zahtijevala i osobitu scenografiju.

Kako uzeti “Adama”

Službeno, farmakolozi navode da XTC postaje psihoaktivan kod doza od 1-2 miligrama po kilogramu tjelesne težine. Dakle, ta je doza za čovjeka teškog osamdeset kilograma negdje između 80 i 160 mg. Terapeuti su zato prosječnu “normalnu” dozu odredili 100-150 mg., za početnike 50-150 mg. Pacijent ne smije ništa jesti barem tri do četiri sata prije seanse, a po mogućnosti taj period treba biti 10-12 sati. Alkohol ili bilo kakva druga vrsta droge strogo su zabranjeni najmanje zadnjih 24 sata prije početka tretmana XTC-om. Praksa je pokazala da je čitavu seansu dobro provesti navečer ili preko noći, s obzirom da može doći do manje osjetljivosti na svjetlost. Rasvjeta treba biti diskretna, najbolje nekoliko svijeća.

Sat prije početka seanse dobro je popiti koju tabletu kalcija, eventualno i magnezija, te pripremiti dovoljnu količinu vode koju treba piti cijelo vrijeme djelovanja droge u organizmu, a osobito nakon seanse. Neki su pri ruci držali manje količine hrane, najčešće sir i svježe voće, no to u načelu nije bilo potrebno jer se apetit u pravilu ne javlja do prestanka djelovanja “Adama”. Neki su terapeuti upozoravali da nije uputno jesti za vrijeme seanse i zbog toga što se kod nekih osoba mogu javiti smetnje s gutanjem. Obzirom da može doći do želučanih smetnji, pri ruci treba biti antacid, a zbog relativno česte pojave osjećaja vrućine ili hladnoće u tijelu, u prostoriji gdje se terapija odvijala uvijek su se nalazili ručnici koje se moglo namočiti hladnom vodom i prebrisati lice pacijenta. Ako se javio osjećaj hladnoće, tretiranog bi se umatalo u pokrivače. Sama bi se tableta “ecstasy”-ja katkada uzimala s malom količinom pive, zato da se zamaskira njena gorčina. Nervoza uoči početka djelovanja droge ublažavala bi se smirenim razgovorom s čovjekom ili grupom, ako je terapija provođena grupno.

Svakoga se upozorilo da vrhunac iskustva dolazi nakon 30-60 minuta, a to razdoblje može biti i kraće smrvi li se vrlo gorka tableta prije uzimanja.

Ljude je u terapijskom tretmanu najčešće zabrinjavalo to da bi ih droga mogla iznenadno “udariti” nekim šokantnim doživljajem ili nelagodom. Provede li se sve pod kontrolom stručnjaka, dakle terapeuta, svi su uvijek tvrdili da iskustvo dolazi polako i postupno. Ipak, nije se propuštalo upozoriti ljude da na svojoj prvoj seansi s XTC-om mogu proći kroz “emocionalnu fazu”, te će obično prvo izbiti one loše, potisnute emocije. Ti trenuci uglavnom, navodno, nisu dugi i tretirane su osobe dobivale upute da puste svaku emociju “iz sistema van”, da budu promatrači, znajući da svaki takav doživljaj na kraju mora proći i dati mjesta onome što u čovjeku razvija povezanost sa svim ostalim bićima i ljubav nezasjenjenu predrasudama–ekstazi.

Eventualni neugodni efekti poput napetosti u čeljusti, škrgutanje zubima, blagi umor, ili mučnina nastupaju nakon 5-30 minuta poslije unosa droge u tijelo, a vrhunac ili “plato” traje između jednog i dva sata. Poslije četiri sata čovjek osjeća potrebu za kretanjem, a efekti same senase potpuno se gube poslije otprilike šest sati. Sve to važi u slučaju kontrolirane seanse i, sa stanovišta farmakologije, normalne doze XTC-a.

“Plato

” je karakteriziran osjećajem duboke ljubavi, želje za opraštanjem, suosjećanjem, razumijevanjem, toplinom i zahvalnošću. Čovjek postaje iskren, a iskustvo ponekad postaje doslovce ekstatično stanje euforične sreće. To je tako u idealnom slučaju. Druga strana medalje pokazuje da iskustva mogu biti vrlo dramatična, kada je terapeutu bilo potrebno mnogo znanja i uvjerljivosti da seansu privede kraju i pacijenta spasi paničnog ludila.

Drugi dan nastupa mamurluk, a kod nekih i depresija. Intenzitet je nelagode različit kod raznih osoba, a profesionalni su terapeuti u vrijeme dok su još legalno obavljali tretmane s XTC-jem smislili koktel koji uklanja, ili bar bitno smanjuje mamurluk.

On se sastoji od dvije smjese koje treba odvojeno umiješati u vodu i popiti. Prva sadrži aminokiselinu L-fenilalanin i vitamine B6 i C, a druga kolein klorid i vitamin B5.

Kao svaka druga psihoterapija i ona provođena s XTC-om bila je tijekom godina razrađena do u detalje. Imala je svoje propovjednike i protivnike. Uzmemo li u obzir da u svijetu trenutno postoji čak 100 priznatih vrsta psihoterapije, a pribrojimo li im i one “alternativne”, taj se broj, prema nekima, penje na čak 500. Mnoge od njih baziraju se na prodiranju u nesvjesno, odnosno podsvijest pacijenta gdje leže odgovori na pitanja o uzrocima njegove patnje ili neuklopivosti u okolinu, ali i demoni. Čudovišta iz podzemlja naše svijesti posjeduju savršeno oružje u borbi za očuvanje svog teritorija od uljeza. To je oružje najneugodnija poznata emocija, koja crpi energiju, paralizira i tjera čovjeka da odustane od daljnjeg kopanja po mjestima na kojima su pohranjeni svi oni neželjeni, potisnuti doživljaji. Dakako, riječ je o strahu. Odškrinemo li, bilo opuštanjem, meditacijom ili drogom vrata podzemlja previše, iz tame će izbauljati užasan strah koji će nas u tren oka natjerati da požalimo da smo se u čitavu avanturu uopće upuštali.

U jednoj optimističnoj varijanti “ecstasy” će nam omogućiti da kroz negativna iskustva naprosto proletimo, da, kako si to neki zamišljaju, istjeramo loše otiske iz podsvijesti–kao kada prdnemo u kadi, a prdac lijepo uz kičmicu prošeće iz vode van. Sve je to možda moguće za studente američkih sveučilišta šezdesetih godina i američke domaćice iz tog perioda, ali je veliko pitanje kako bi ovako, ipak radikalan, zahvat djelovao na ljude koji su prošli strahote rata, gledali umiranje svojih bližnjih i sudjelovali u teškim ratnim bitkama. Isto tako i na one, čija je podsvijest krcata slikama strahota s ekrana televizora s kojeg nisu silazile mjesecima. Nitko ne može tvrditi da nekima ta bizarna tehnika terapije ne bi čak i pomogla, ali bi je bezuvjetno trebalo obavljati u strogo kontroliranim kliničkim uvjetima.

Terapeuti koji su u SAD primjenjivali XTC, koji tek mnogo kasnije postaje rekreacijska droga, odgovorno su upozorili da ova metoda nije sasvim benigna ako čovjek boluje od nekih bolesti. Tako terapiju X-om nisu preporučali ljudima koji su patili od srčanih oboljenja i visokog tlaka, povećane štitnjače, šećerne bolesti, hipoglikemije, epilepsije, glaukoma i oslabljene funkcije jetre. U kategoriji onih koji ne bi trebali dirati u XTC su i trudnice. Pravu je privlačnost “ecstasy” zahvaljivao ugodi za koju se vjerovalo da njegove molekule bez osobitih popratnih pojava izazivaju, ali i ljubavi Amerikanaca prema svemu što je instant. Sve mora biti na brzinu, po mogućnosti odmah. To važi za već gotove, smrznute obroke, knjige bez previše stranica, novine tabloidnog tipa i sve drugo. A sve ono što se odvija u podsvijesti jest proces koji traje i u pravilu se ne da ubrzati.

Muškatni oraščići

Korijene konačne zabrane uporabe MDMA-a možemo možda potražiti i u onome što znanost zna o drvetu na kojem raste muškatni oraščić (Myristica fragrans). Hlapiva ulja iz dijelova oraščića kemijski su nalik već spominjanima MDA-u i MMDA-u, a imaju i stanovito psihoaktivno djelovanje. Naime, kemijski je iz ulja safrola koje nalazimo u spomenutom oraščiću moguće načiniti MDA. Iz miristicina, koji također nalazimo u muškatnom oraščiću, gotovo se istim postupkom dobiva MMDA. Obje se tako dobivene tvari, dakle, smatraju polusintetičkima, a prvu je od njih na sebi ispitivao Gordon Alles. Doživio je neke senzacije tipične za halucinogene droge, primjerice tzv. astralnu projekciju, izlazak svijesti iz tijela. U drevnoj indijskoj ajurvedskoj medicini, muškatni se oraščić koristi u liječenju groznice, astme i srčanih bolesti.

Indijci ga zovu i “narkotični plod” ili “made shaunda”, a poznato je da, uz halucinogene doživljaje,ova biljka izaziva jake mučnine, tromost i trovanje koje je toliko neugodno da potiskuje one ugodne efekte. Nju kao drogu koriste samo oni kojima ništa drugo nije dostupno, a očajnički trebaju nekakav psihostimulans. Zato trovanje muškatnim oraščićem srećemo u zatvorima, gdje se on konzumira bez obzira na gadne reakcije koje izaziva. Čini se da ga je u zatvoru uzimao i čuveni crnački vođa Malcolm X.

Izrazita sličnost u kemijskoj strukturi između “ecstasy”-ja i spomenutih semisintetičkih narkotika nalik prirodnim tvarima iz muškatnog oraščića, dala je nekima povoda za špekulacije da negativni učinci svih tih supstanci moraju imati nekakve veze s X-om, koji ih izaziva na suptilniji način i u duljem vremenskom razdoblju.

Možda je vješto smišljeno ime “ekstaza” također iritiralo zakonodavce koji su predviđali pravu eksploziju interesa za drogu koja obećava nešto tako spektakularno. Koliko su bili u pravu pokazuje podatak da je samo jedna kalifornijska tvrtka 1976. godine proizvela 10.000 doza X-a mjesečno, 1984. 30.000, a 1985. neposredno prije zabrane, čak 500.000 doza mjesečno! Kasnije je i sam Eisner, distributer nove droge, koji je zapravo i autor imena “ecstasy”, priznao da je ime odredio više u interesu dobre prodaje nego zbog efekata koje bi ono trebalo opisivati. “Prije bi odgovaralo ime “empathy” (empatija, suosjećajnost)”, izjavio je, “ali bi se tada među rekreativcima koji nisu imali nikakva interesa za terapijske učinke, droga prodavala daleko slabije...”.

Kada su je zabranile, službene američke državne institucije, protivno općem uvjerenju, izgleda da ipak nisu shvaćale koliko su duboki korijeni fenomena zvanog “ecstasy”. Pet godina nakon stavljanja XTC-a izvan zakona, u Texasu je provedena velika anketa među 30 tisuća srednjoškolaca starijih godišta. Pokazalo se da je čak 9,1 posto ispitanika probalo “ecstasy”. Kod studenata je utvrđeno da su korisnici uglavnom bijelci, a od onih podvrgnutih anketi čak ih je 14,7 posto probalo popularni X.

Kada su u pitanju droge poput XTC-a, onaj glavni problem vezan uz narkomaniju, ovisnost, predstavlja zanimljivu enigmu. Naime, kao i kod, recimo DMT-a, ovdje ni u kom slučaju ne možemo govoriti o supstanci za koju je dokazano da stvara kod korisnika organsku ovisnost. Kasnije ćemo se osvrnuti na kokainomane koji pokazuju neodoljivi impuls za uzimanjem velikih količina XTC-a, što je specifičan slučaj i ne može se ubrojiti u simptome organske ovisnosti o toj drogi. Spominje se psihička ovisnost, koju je zapravo najteže definirati. Svatko od nas je u određenom smislu ovisan o situacijama i osobama koje nam donose ugodu. A od X-a većina rekreativaca prije svega očekuje upravo to, pa i oni koji uzimaju, u usporedbi sa standardima, goleme doze “ecstasy”-ja, ne mogu biti svrstani u klasične ovisnike koji bez droge ne bi mogli živjeti u smislu da im njen nedostatak ugrozi život fizički, ili im onemogući normalno psihičko funkcioniranje. To ne znači da nema onih koji se neće htjeti rastati s XTC-om ni pod utjecajem jakih pritisaka, počev od novinskih napisa koji upozoravaju na opasnost od same droge do realnih prijetnji koje dolaze od državnih institucija.

Jer, nemojmo zaboraviti: XTC se nalazi na tzv. listi br. 1, dakle rame uz rame s kokainom i heroinom i bilo kakvo posjedovanje ili trgovanje ovim narkotikom u SAD je kažnjivo zatvorom. U Velikoj Britaniji XTC je stavljen izvan zakona još 1976. godine, a danas se nalazi u najvišoj, Klasi A, opasnih narkotika. Slična je situacija i u drugim zemljama, s time da su zakoni kada su u pitanju droge nešto blaži u Nizozemskoj.