Dileri, igle i AIDS

Tada je već završen sukob unutar talijanske mafije, na njeno čelo dolazi “Lucky” Luciano, koji predlaže temeljitu reorganizaciju i svojevrsnu koordinaciju između 24 “obitelji” koje pokrivaju čitavu Ameriku. Ujedno stvara čvrsti savez s Meyerom Lanskym, šefom židovskih gangova. Stidljivosti u pogledu dilanja s drogama nestaje i posao će cvasti do Lucianova utamničenja i izbijanja Drugog svjetskog rata. Ulaskom u biznis Talijana čistoća heroina pada na 27,5 posto, što nije dovoljno za “snifanje”, pa je potrebna igla kako bi se proizveo traženi učinak. Te 1938. godine, jednog uličnog dilera citira Courtwright: “... kvaliteta heroina s ulice pada dramatično. Bila su to lijepa vremena dok su heroinom trgovali Židovi i Kinezi. Židovi su to shvaćali kao posao, robu si dobio onako kako su je dobili i oni. Kada su ušli Talijani, počeli su robu razrijeđivati, pet, šest puta, počelo se trgovati kemikalijama, kiselinom...”.

Danas ulicama britanskih gradova dominira heroin kojeg zovu “smeđi”, pakistanskog je porijekla, možda proizveden iz morfinske baze koja dolazi s nepristupačnih planina i kotlina jugoistočne Azije, a čistoća mu je 25-45 posto. Nije topiv u vodi, pa se u toj formi ne može injektirati, već samo pušiti. Da bi postao topiv i kao takav pogodan za unošenje injekcijom treba ga zagrijati u kiselini, najčešće limunskoj. Obzirom da heroin nije čist, dodaje mu se laktoza, glukoza, manitol, kreda, talk, ili bilo što nalik samoj drogi. Ulični nadimci ove droge u Velikoj Britaniji i SAD su “skag”, “brown”, “junk”, “horse”, “H”, “boy” i “smack”.

Heroin se u organizam unosi “snifanjem” poput kokaina, pušenjem, subkutanim i intramuskularnim injekcijama, te, kao udarnim načinom, injektiranjem u žilu. “Snifanje”, zbog gorčine heroina, nije popularno, a puši se tako da se grije na foliji, potamni, te savija poput zmije, odakle dolazi termin “ganjanje Zmaja”, da bi se na kraju kroz cjevčicu udisao nastali dim. Injekcijama se može unositi u masno ili mišićno tkivo, ali glavni je oblik uzimanja heroina ubrizgavanje u žile. Kao što to možemo vidjeti u filmovima, “smeđeg” se na žlici zagrije s limunovim sokom, ili, recimo, vitaminom C, pa on poprima oblik topiv u vodi. Narkomani katkada koriste mješavinu limunske kiseline i vinskog octa, što nije preporučljivo, jer može izazvati gljivičnu infekciju.

Opetovano ubadanje igala u žile djeluje razorno i dolazi do degeneracije, pa narkomani s duljim stažem više ne nalaze mjesta za ubod igle u žile na rukama. Na red dolaze žile u vratu, nogama, iza koljena, zglobovima, čak očima ! Kada su sve vidljive žile uništene, ovisnik će se vratiti ubrizgavanju droge pod kožu, ili će pokušati s onima dublje u tijelu. No, to je vrlo rizično, jer može doći do povreda koje rezultiraju amputacijom udova, ili čak smrću.

Igle su izuzetno opasne i zbog prenošenja bolesti, prije svega AIDS-a i hepatitisa. Narkomani su tzv. rizična skupina kad je u pitanju AIDS, upravo zbog toga što više njih koristi istu špricu, pa se virus “kuge 20. stoljeća” lako prenosi na više osoba u vrlo kratkom razdoblju. Koliko je situacija dramatična shvatio sam kad su mi u Švicarskoj objasnili redovitu praksu koja je još nedavno bila potpuno nezamisliva: svaki narkoman može besplatno dobiti čistu špricu u svakoj ljekarni, a obzirom da ovisnici mnogo ne mare za svoje potrebe, čiste šprice se sada ostavljaju svuda. U Baselu na zidiću uz rijeku Rajnu, a uvedeni su i kombiji koji okolo razvoze opremu za narkomane kako bi spriječili širenje HIV-a, ali i hepatitisa, koji također može nastati kao posljedica korištenja prljavih igala. Poduzimaju se prave pravcate akcije prosvjećivanja ovisnika za koje više nitko ne vjeruje da im ima povratka u normalne vode. U magazinima i knjigama možete naći instrukcije kako treba prije, za vrijeme i poslije korištenja iglu obraditi. Dakako, tako da ona bude bezopasna i upotrebljiva više puta, ako njen korisnik ne želi poslušati savjet stručnjaka da valja koristiti samo šprice za jednokratnu uporabu. Mnogi su time priznali da je rigidan stav, da ovaj teški oblik narkomanije treba suzbijati pod svaku cijenu, nadživjelo vrijeme. Ovisnosti se šire takvom brzinom da je prevencija postala glavna briga svih onih koji se pošasti žele suprotstaviti.

Najbogatije zapadne zemlje, uza svu represivnu mašineriju i bogato opremljene institucije za liječenje od ovisnosti, ne bilježe značajnije uspjehe u suzbijanju ovisnosti o heroinu. Dijelom je to shvatljivo iz samog mehanizma na koji ta droga djeluje na čovjeka. Znanost još uvijek nema definitivne odgovore na pitanja vezana uz to kako ljudsko tijelo reagira da bi suzbilo bol. Vjeruje se da je naš živčani sustav u stanju proizvesti osobite supstance koje djeluju poput opijata i uklanjaju, ili bar smanjuju osjećaj bola. Najpoznatija i najistraživanija od tih supstanci svakako je “endogeni morfin” ili, skraćeno “endorfin”. Iz imena ove supstance koju sami proizvodimo možemo vidjeti da ima djelovanje kakvo se pripisuje njenu rođaku iz prirode, morfinu, a ono endogeni znači da je tvar proizvedena unutar samog sustava, dakle ljudskog tijela. Neki autori tvrde da je endorfin po svojim efektima glede bola čak tisuću puta jači od morfija.

Zgodno je kako su istraživanja vezana uz endorfin neki znanstvenici upotrijebili za tumačenje iskustava ljudi koji su preživjeli kliničku smrt i nakon toga tvrdili da su sviješću putovali izvan tijela, ili pak putovali kroz tunel do neke prijateljske svjetlosti i tamo sretali preminule rođake. Dok većina ljudi vjeruje da su takve osobe zapravo vidjele ono što se s ljudskom sviješću događa iza fizičke smrti, ima onih koji to opovrgavaju i u igru uvode već spomenute endorfine. Prema tim tezama, čovjek koji doživi kliničku smrt zapravo je u uvjetima ekstremnog stresa kada njegov vlastiti sistem luči maksimalnu količinu kemikalija koje trebaju nelagodu ublažiti. Moždane stanice naprosto zalijevaju živčani sustav supstancom nalik morfiju, što u krajnjoj liniji dovodi do halucinacija koje imaju optimistični predznak.

Iz te kuhinje dolazi teorija da endorfini svakome omoguće mirnu smrt, jer neposredno prije no što čovjek izdahne, Priroda se pobrine da mu taj zadnji ovozemaljski čin učini ugodnim, bez obzira je li nekoliko trenutaka prije toga patio, bio uznemiren, ili sasvim miran.

Najnovija istraživanja su pokazala da krvotokom normalna čovjeka doista kolaju halucinogeni triptaminskog tipa, pravi morfin i kodein, ali u tako niskim koncentracijama da ne mogu izazvati nikakve zamjetne efekte. Drugim riječima, naše tijelo ne proizvodi samo endorfine, već i originalni morfin i kodein kakve nalazimo u opijumu. Iako su količine tih tvari nađenih u ljudskoj krvi vrlo male nije isključeno da na nekom suptilnom nivou igraju ulogu u formiranju stanja svijesti u kakvome se nalazimo.

Flash i blažena praznina

Unošenje supstance poput heroina, ako se koristi igla, izaziva nekontrolirani osjećaj, jer tvar ide kroz krvotok izravno u mozak, gdje se cijeli igrokaz odvija. Neki narkomani udar droge opisuju kao nešto što ima seksualni okus, dok drugi to uspoređuju sa smrću. Kako molekule heroina osvajaju pozicije s kojih će pokrenuti lanac unutarnjih doživljaja, koji katkada svojim intenzitetom odvlače u ambis, po izjavi jednog ovisnika “... blaženstvo dolazi kao olakšanje, bezgranična radost kada shvatiš da si nakon potonuća u ništavilo još uvijek živ...”. Mnogi se dugogodišnji ovisnici slažu da je taj osjećaj bliži smrti nego orgazmu, a neki izjavljuju da je njihova navika ustvari “... produljeno i namjerno samoubojstvo...”. Složeni biokemizam mozga omogućuje heroinu stvaranje ideologije, gotovo svjetonazora u kojem je svijet kakvim ga mi doživljavamo isprazan i zastrašujući. Heroin će ubiti svaki osjećaj i osloboditi korisnika svega, osim čežnje i brige za slijedećom dozom droge. Ta ovisnost ne dolazi uvijek s jednom dozom, možda ni dvije, jer sve ovisi o ličnosti i predispozicijama onog koji se ovom najubojitijom drogom započne igrati. Dani onoga koji je doista “in” pretvaraju se u sate panike, koju izaziva pomisao na to da danas neće biti redovite porcije heroina.

Netko je lijepo rekao da je za specifične efekte heroina u ljudskom mozgu odgovoran neurotransmiter dopamin, odnosno “tvar koja pomaže u pretvorbi neurokemijskih poruka droge u mozgu u razumljiv jezik navike i ugode..”.

Subjektivni doživljaj poruka koje nose molekule heroina koje, a da toga nisu ni svijesne, igraju važnu ulogu i u vrhunskoj politici, različit je kod raznih korisnika. Jamačno nešto ovisi i o količini i kvaliteti uporabljenog narkotika. Neke osobe ne osjete doslovce ništa, kao da su ubrizgale vodu u vene. Druge imaju osjećaj gađenja i mučnine, pa ima onih koji vjeruju da onaj koji od droge želi ono zbog čega ju je uzeo mora u određenom smislu kormilariti kroz iskustva koja dolaze. Kako bi, ako može održati kontrolu, stigao na ono mjesto koje će ga zasigurno, ako mu se želje ispune, zakovati u pakleni krug neodoljive žeđi što više na kraju neće donositi radost, već samo predah između dviju perioda patnje.

Općenito, iskustvo počinje nekoliko sekundi nakon ubrizgavanja droge, najčešće osjećajem topline u trbuhu, koji se zatim širi po cijelom tijelu i polagano vodi u smireno, dremljivo stanje karakterizirano osjećajem samodostatnosti. Ne javlja se snažna euforija, ali životni se problemi udaljavaju od svijesti ovisnika i on ima osjećaj sigurnosti kao u majčinoj utrobi. Stanje dremljivosti je dublje kod viših doza, kada drogirani još više gubi dodir s vanjskim svijetom i može se povrijediti. Običnom se cigaretom može opeći vrlo ozbiljno, a da to ni ne primjeti, jer heroin isključuje svaki osjećaj boli. Tjelesne se funkcije snižavaju, disanje i otkucaji srca usporavaju, tjelesna se temperatura smanjuje. Javlja se znojenje, povećano izbacivanje tekućine mokrenjem, zatvor i eventualno svrbež. Kada su u pitanju umjerene doze narkotika, um ostaje bistar i aktivan, dapače radi bolje, neometen svakodnevnim brigama i opsesivnim mislima. Zato postoje mnogi koji su godinama na heroinu, a da to okolina uopće ne primjećuje, jer ne zapostavljaju katkada vrlo složene obveze.

Billy je za vrijeme školskih praznika zarađivao novac radeći u tvornici ribljih konzervi koja se nalazila na istočnoj obali SAD, u gradu u kojem je odrastao. Već je u to vrijeme uzimao razne droge, najčešće LSD, ali i razne druge preparate na bazi amfetamina. Odlučio je probati heroin. Imao je averziju prema iglama, pa je uzeo metalnu foliju, zagrijao je upaljačem nakon što je po njoj posuo priličnu količinu heroina, a dim udisao kroz plastičnu cijev koju je jedva ugurao u nos. Danas mu se čini da je za svaku sigurnost, obzirom da drogu nije ubrizgavao u krvotok, na foliju nasipao veću količinu no što mu je savjetovao prijatelj koji je bio iskusni ovisnik. “Bilo je to najsmješnije iskustvo koje sam ikada imao”, prisjeća se danas, kada više ne uzima nikakve droge, “jer sam nakon što sam se tako dobro nadimio u zahodu tvornice, trebao crijevom oprati pod u jednoj od hala. Dok me je droga obuzimala, uhvatio sam crijevo, pustio vodu i počeo prati pod. Stajao sam tako na jednom mjestu, bez ikakve volje da se pomaknem. Voda je tekla, ali mene to nije nimalo zanimalo. Ljudi više nije bilo oko mene, razišli su se. Kada sam pogledao na sat, onako iz navike, shvatio sam da je već šest sati poslije podne ! Četiri se sata nisam pomaknuo s mjesta dok je voda cijelo vrijeme tekla iz crijeva koje sam držao u ruci...”.

Negdašnji student sociolocije, sada trgovac tekstilom, Billy nije bio oduševljen heroinom. Mislio je da suviše pasivizira i osjećao se pod njegovim utjecajem “kao u ljušturi”, u kojoj možete izgraditi neki svoj lažni svijet za kojeg ne postoje nikakvi problemi.

Al allele gen

U skladu s modom, u objašnjavanje bolesti ovisnosti uključili su se i oni koji sve vide kao genetski ucrtanu predispoziciju. Tako je dr. Ken Blum, farmakolog sa sveučilišta Texas u San Antoniju, otkrio gen kojem je dao neobično ime–Al allele. To je, ustvari, kod za osobit receptor u mozgu koji pokazuje afinitet prema spomenutoj tvari u moždanim stanicama, dopaminu. Prema Blumu, iz opisanog otkrića izlazi da ljudi koji ovaj gen imaju spadaju u grupu koja će biti podložnija alkoholizmu, ali i nizu drugih “kompulzivnih bolesti”. To znači, prema ovisnosni o “cracku” i heroinu, neobuzdanoj strasti za kockanjem ili neodoljivoj želji za slatkišima. Dapače, autor ove teorije ide tako daleko da tvrdi da osobe koje imaju “al allele” gen imaju čak 75 posto šansi da za života potpadnu pod neku od gadnih navika kojih se neće moći riješiti. On vidi rješenje u osnivanju multidisciplinarnih centara u kojima bi se ljude obrađivalo tako da bi se provjerilo imaju li takvu genetsku sklonost ovisnostima, a zatim bi bio razrađivan njihov psihološki profil, na temelju kojeg bi im se savjetovalo kako da izbjegnu opasnost koja je za njih veća nego za ostatak populacije. Takvi bi centri u određenom smislu mogli držati na oku kandidate za buduće ovisnike o drogama, što bi predstavljalo sporohodni, ali sustavni program prevencije.

U drugoj fazi moglo bi se provoditi “snimanje” gena dok je budući čovjek još u stadiju embrija i, prema nekim genetičarima, ovakve loše gene koji obećavaju da će netko biti jednog dana teški narkoman “srediti” prije no što uopće uđu u uporabu. Ima i ideja o svojevrsnim genetskim “terapijama”, prema kojima mnogi pokazuju skepsu, čak podsmijeh, ali ljudi poput Bluma ne odustaju, slijepo vjerujući da se sve može riješiti još na nivou gena. Tehnologija manipulacije genima neprekidno napreduje, pa neki misle da neće biti iznenađenje da je netko jednog dana uporabi i u rješavanju problema narkomanije.

Švedski je istraživač Nyberg načinio jedno istraživanje koje zavređuje pažnju onih koji tragaju za pravim razlozima zašto neki ljudi, čiji su životi naizgled normalni, iznenada skreću u vode teških narkotika poput heroina i u kratkom roku do temelja uništavaju svoj život.

Nyberg i grupa njegovih suradnika proučavali su živote 200 ovisnika o opijatima rođenih u Stockholmu u razdoblju između 1945. i 1966. godine. Kada su već vjerovali da ispitanike ne povezuje ništa zajedničko, ustanovili su da je kod većine njih majkama porod olakšan primjenom dušičnog oksida. To je, prema švedskim istraživačima, moguće objašnjenje kasnije izraženog snažnog afiniteta prema heroinu. Štoviše, zaljučili su da se isto može dogoditi i u slučajevima kada je za vrijeme poroda ženi dan kakav barbiturat, ili opijat. Na nekakav još uvijek misteriozni način novorođenče “memorira” iskustvo svoje majke da bi se to kasnije u njega razvilo u neodoljivu potrebu za drogom. Zasigurno uporaba raznih sredstava kojima se želi djelovati na centralni živčani sustav za vrijeme trudnoće može djelovati na plod u utrobi buduće majke. Pogotovo ako je to sredstvo droga poput heroina. Zna se da je smrtnost ploda u prvom tjednu trudnoće češća kod žena ovisnih o opijatima, a statistički one rađaju djecu manje težine i sa češćim prirođenim deformacijama. Kod težih oblika ovisnosti kod trudnica, fetus u svom razvoju zajedno s majkom prolazi kroz narkomanske krize i udare droge kada je se ona dočepa, što se može odraziti na različite načine. Žena može roditi u sedmom mjesecu trudnoće, a nerijetko rađa mrtvorođenče. Mnoge ovisnice, kada saznaju da su u drugom stanju, žele naglo prekinuti s heroinom kako bi zaštitile svoj plod, ali im to liječnici ne savjetuju upravo zbog žestoka djelovanja apstinentske krize na fetus. U takvim je okolnostima potreban maksimalan oprez i nadzor liječnika specijalista koji će moći odrediti najbolju strategiju odvikavanja od pogubnog praha.

“Overdose” i smrt

Ono što je često ubojica korisnika heroina jest prevelika doza droge (“overdose”, OD,op.a.). Prevelika doza je relativan pojam, jer doza koja će postići maksimalan učinak na iskusna ovisnika, može početnika ubiti. Sve ovisi o stupnju tolerancije koju ovisnik razvije prema narkotiku. Uzme li se smrtonosna doza, u slučaju OD-a efekt ne nastupa odmah, već nakon jednog do 12 sati. Pretjerana količina heroina djeluje na disanje, ali i na neke druge funkcije koje smanjuje. U početku dolazi do nepravilnog, plitkog disanja, a istovremeno se zjenice stisnu i koža poprimi plavu boju. Znatno pada krvni tlak, a na kraju nastupa stanje kome. Ako se u tom trenutku ne reagira ubrizgavanjem u organizam antagonista droge, koma će završiti smrću, uslijed komplikacija sa srcem ili disanjem. Antagonista ne smiju pacijentu davati amateri, jer može doći do teških simptoma apstinentske krize. Vraćanje onoga, tko je uzeo preveliku dozu heroina u normalno stanje, treba obavljati stručna osoba.

Žrtve OD-a mogu biti neiskusni potrošači heroina, ali i oni koji su se navikli na određene, povišene količine droge, da bi onda načinili dulji prekid u uzimanju. To se događa s onima koji se pokušaju na svoju ruku “skinuti” s heroina, ili pak one koji određeno vrijeme proborave u zatvoru, gdje im je narkotik nedostupan. U trenutku kada se vraćaju svojoj staroj navici, uzimaju odmah staru dozu na koju više nisu navikli, jer je organizam “zaboravio” toleranciju prema većoj količini narkotika. To može dovesti do kome i smrti. Svašta se može dogoditi i onima koji robu nabavljaju na ulici, jer je stvarna koncentracija heroina u prašku koji se kupi od uličnog dilera nepoznata, pa ovisnik može uzeti suviše heroina odjednom, što također može imati kobni ishod. A da heroin zaista može stvoriti jezivu ovisnost koja ne poznaje oprez, mogli smo se uvjeriti iz službenih podataka medicinskih službi diljem Zapada, ali i filmova poput “Djece s kolodvora ZOO”, koji je ukazao na činjenicu da ovisnika o najtežim drogama ima i među djecom od dvanaestak godina.

Svakog poslijepodneva u “Caffe Prince” u malom južnoindijskom selu Puttaparthi, gdje živi čuveni prorok neobičnih moći Sai Baba, dolazio je teturajući jedan mladi Nepalac tibetanskog porijekla. Na očima je imao tamne naočale, bio je odjevel u “jeans” i odlično govorio engleski jezik. Imao je 26 godina, a potjecao je iz bogate nepalske porodice trgovaca dragim i poludragim kamenjem. Radilo se o teškom ovisniku o heroinu, kojeg su tretirali svim mogućim zamjenama za opaku drogu. Uz to što je bio neprekidno drogiran do te mjere da je jedva izgovarao rečenice, bjeloočnice su mu bile potpuno žute. Šake su mu bile natečene, a u trbuhu mu se skupljala voda. Očito se radilo o težem obliku hepatitisa. Kako se to u žargonu kaže, žila više nije ni imao. Želio je razgovarati o svom problemu, dapače mene je pitao kako da se riješi suvišne vode iz organizma. Lijekove nije uzimao, jer su sve specijalizirane klinike odustale od toga da ga iščupaju iz kandži heroina, a ni on više nije želio ništa poduzimati. Dao sam mu nekakakv diuretik, a tada sam saznao da ga prati njegov brat sa suprugom. Čovjek je bio čista suprotnost svom zabludjelom bratu i stalno mu je pokušavao pomoći. Zato ga je i doveo do Sai Babe, sve u nadi da će se dogoditi čudo i momak ostaviti ono što je za njega postalo jače od svakog boga. Čudo se nije dogodilo i Nepalac je na samu Novu godinu hitno prebačen u kliniku nedaleko Madrasa, gdje će na njemu provesti ono što su zvali “detox”, odnosno bar će mu privremeno očistiti organizam i dovesti ga u red kako bi mogao do smrti nastaviti samoubilačkom praksom.

Sve je to promatrao i Amerikanac, tada 60-godišnji Paul Caudell, koji je ovdje živio četiri godine, odmarajući se u indijskoj provinciji od svog, blago rečeno, uzbudljivog života. Od bogatog braka na Manhattanu i opijanja u skupim njujorškim klubovima do šefa muškog kupleraja u Bangkoku, to je ukratko Paulova priča. Živio je više godina i u Meksiku, ali je o seksualnom i narkomanskom podzemlju najviše naučio kada je podvodačio muške prostitutke u glavnom gradu Tajlanda. Njegovo je stručno oko odmah registriralo stupanj do kojeg je Nepalac zaglavio s heroinom. “Ništa od toga”, komentirao je kratko, “i moj prijatelj iz Italije je ovamo dolazio 20 godina, ne bi li Sai Baba učinio čudo i oslobodio ga heroina. Sada je u teškom fizičkom stanju, ali heroin ne može napustiti. Sve što je poduzimao nije dalo nikakve rezultate. Tu je potrebna nadljudska volja, ili situacija “biti ili ne biti”, kao onda kada si na robiji: možeš se okaniti heroina ili, ako hoćeš, umrijeti. Upravo je nevjerojatno kolika je moć te droge kada se jednom zakvačite na nju. Kakav je to pakao znaju samo oni koji su ga vidjeli...”.

Smrt dolazi na bijelim krilima heroina na mnogo načina. Tu i tamo pronađu čovjeka iz čije ruke još uvijek viri igla, ali koncentracija heroina u organizmu nije toliko visoka da bi on mogao biti izravni uzrok ovako iznenadne smrti. U takvim slučajevima se može raditi o nekoj vrsti šoka ili alergijske reakcije, koji još nisu dovoljno razjašnjeni. Postoje još dva načina na koji možemo umrijeti od heroina. Jedan je posebno gadan. Tjelesne tekućine navale u pluća i dolazi do onog što medicinari stručno zovu plućnim edemom. Uslijed niza fizioloških procesa, ovisnik se na kraju praktički uguši vlastitim tjelesnim tekućinama. Može doći i do blokade puteva kojima zrak stiže u pluća, najčešće zbog povraćanja. Smrt nastupa uslijed gušenja, a to se događa onima koji se za vrijeme djelovanja droge napiju.

Po svemu sudeći, na sličan je način završio Jimmy Hendrix, legenda rock glazbe iz šezdesetih. Spavao je u stanu svoje prijateljice koja mu je dala neke tablete za spavanje. Navodno je bio pripit i tada uzeo heroin, ali definitivno nije u pitanju bila doza koja bi ga mogla ubiti. Izgleda da se po noći udavio vlastitim bljuvotinama.

Mnoge su zvijezde “show businessa” skončale izravno ili od posljedica uzimanja heroina. Tako je u Los Angelesu 1982. godine uslijed koktela heroina i kokaina umro komičar John Belushi. Bile su mu 33 godine. Nakon burna i provokativna života, slomljen pritiscima, kao žrtva OD-a izdahnuo je u svojoj kupaonici Lenny Bruce. Bila je to 1966. godina, a njemu je bilo tek 40 ljeta. Osobito je tragična priča blues pjevačice Billy Holliday, koja je doživjela 44 godine, od kojih je dobar dio uzimala heroin. Zbog opasne je navike uhićena mnogo puta, da bi potpuno iscrpljena organizma završila u njujorškoj bolnici Metropolitan, gdje je policija kod nje pronašla opremu za drogiranje i heroin kojeg se nikako nije mogla riješiti. Zaradila je infekciju bubrega i umrla u istoj bolnici 1959. godine.

4. listopada 1970. godine u jednoj sobi hotela Landmark u Hollywoodu pronađeno je tijelo Janis Joplin. “Blues Mama” je, prema obdukciji, umrla uslijed prevelike doze heroina, a pronađena je ležeći licem prema podu. Najavila je da ne želi sprovod, pa je spaljena, a njen pepeo razbacan. Od njena je novca naplaćena posljednja zabava koju su priredili njeni prijatelji u stilu kakvom bi ona to željela. Album “Pearl” koji se na tržištu pojavio neposredno nakon njene smrti postao je platinast i doživio s hitom “Me and Bobby McGee” neviđen uspjeh.

Heroin je još 1978. godine ubio tada 31-godišnjeg bubnjara slavne grupe “Who” Keitha Moona, a super zvijezda Jim Morrison službeno je umro u kadi jednog pariškog hotela kada mu je bilo svega 27 godina. Uzrok smrti: srčani udar. Uzimao je goleme količine alkohola i droga, među njima i heroin. Tri godine kasnije i njegova je supruga Pamela umrla uslijed prevelike doze heroina.

Stravični je bijeli prah toliko uništio organizam jazzista Charliea Parkera da je mrtvozornik, kada ga je vidio mrtva, procijenio da se radilo o lešu 65-godišnjeg muškarca. Bile su mu svega 34 godine. Heroin je skratio život i Jerrya Garcie, lidera grupe “Grateful Dead” koji je umro u 53-oj godini starosti. U kandžama heroina je do kraja života bio i John Lennon,a njegov su smrtonosni zagrljaj navodno uspjeli izbjeći Mick Jagger, Keith Richards, Eric Clapton, Red Rodney i neki drugi. Nažalost, upravo su “Rolling Stonesi” svojim songovima,poput “Sister Morphine”, “Cousin Cocaine” i “Braun Sugar”, otvoreno propagirali morfij, kokain i osobito opasnu smjesu heroina, strihnina i kofeina. Dapače, pjesma “Silver Lady” posvećena je hipodermičkoj igli za ubrizgavanje droge. Eric Clapton, kojemu su trebale četiri godine da se “skine” sa heroina, dao je svoj prilog hitom “Cocaine”.

I Elvis Presley, kojeg danas zovu “The King”, u 42-oj je godini umro od golemih količina tableta, a postoji opravdana sumnja da se na dugačkoj listi droga koje je uzimao nalazio i nezaobilazni heroin. Prevelika je doza heroina ubila i Sonnya Listona, negdašnjeg apsolutnog svjetskog boksačkog šampiona u teškoj kategoriji.

Već smo spomenuli da droge znaju biti vezane uz razna magijska učenja, pa s vremenom nastaju bandovi inspirirani sotonističkim kultovima. Najbolji su primjer KISS (“Knights in the Service of Satan”, “Vitezovi u službi Sotone”), “Slayer” i AC/DC. Ova je posljednja vjerojatno svojim hitom “Night Prowler” inspirirala serijskog ubojicu Richarda Ramireza, isto kao što je Mansonova “obitelj” tvrdila da je pokolj u vili Sharon Tate počinila pod utjecajem “Helter Skelter”, do tada manje poznate pjesme “Beatlesa”. Ramirez je čak na sudu urlao “Živio Sotona!”.

Mnogi misle da je mješavina droga i sumračnih kultova barem jedan od razloga za činjenicu da je između 1955. i 1985. godine u SAD broj samoubojstava među tinejdžerima porastao čak za 300 %.