“Božja moć”

Godina koja slijedi je godina velikih igara. Prihvaća se Learyjev program rehabilitacije mladih robijaša iz kaznionice Massachusetts Correctional Institution uz pomoć psilocibina. Leary vjeruje da duboka mistična i psihološka iskustva koja izaziva droga mogu od tih relativno mladih ljudi načiniti normalne građane. Javljaju se 32 dragovoljca, a slični pokušaji počinju i u nekim drugim kaznionicama. Dr. Stanley Krippner, stručnjak za rehabilitaciju robijaša, pohvalno se izražava o Learyjevim pokušajima, ali je nešto ipak krenulo krivim putem. Dok su s jedne strane njegovi kritičari tvrdili da su nagla poboljšanja u ponašanju okorjelih zločinaca bila rezultat povlastica koje su oni kao sudionici pokusa imali, on je nagli prekid eksperimenata tumačio činjenicom da zatvorskim vlastima uopće nije bilo u interesu smanjiti broj svojih mušterija. Kako je rekao, za jednog je posjeta kaznionici primjetio da je u izgradnji čitav ogroman novi blok koji je trebao zaposliti trostruki broj stražara u odnosu na postojeće. Razočaran ovakim razvojem događaja, Timothy Leary se okrenuo svijetu za koji je pretpostavljao da će imati više sluha za nove prodore u ljudskoj svijesti koje je oživljavanje jedne drevne religije najavljivalo. To je bio svijet umjetnika, pisaca, slikara, filmadžija i filozofa, koji su rado prihvatili novu avanturu. Popularizaciji psilocibina, psilocina i gljiva koje ih sadrže (ovdje sam se namjerno zadržao samo na Psilocybe mexicana, mada tih gljiva ima podosta, uz rod Psilocybe tu su i Stropharia, Conocybe, Panaeolus i Copelandia, a kao zgodan kuriozitet ovdje bih izdvojio Psilocybe yungensis iz zapadne Amazonije, čiju uporabu među danas već istrebljenim plemenom peruanskih Indiosa Yurimagua opisuju isusovački misionari još krajem 17. stoljeća) dao je obilan doprinos i Aldous Huxley kojeg smo već spominjali. Huxley, koji je na sebi isprobao i psilocibin, tražio je, neposredno pred smrt od raka, da mu daju manju količinu halucinogene droge, u uvjerenju da to omogućuje lakši prijelaz na “drugu stranu”.

Leary i Alpert do 1963. godine postaju očevi psihodeličnog pokreta koji ostavlja traga u kulturi i umjetnosti, a pridružuju im se tisuće entuzijastički raspoloženih sljedbenika, mahom studenata. Kasnije se iz toga razvijaju različite varijante hippyjevskog pokreta, a država pod hitno sve psihodelike stavlja izvan zakona. Usprkos svemu, psihodelici se razlijevaju Amerikom, u svojim hitovima mjesta im daju pop grupe, čak “Beatlesi” i “Pink Floyd”. Na scenu stupaju i drugi psihodelici, mnogi od njih mnogo opasniji i rizičniji od psilocibina i stvari počinju uzimati neočekivane tijekove.

No, to je jedna druga priča. Dobra ilustracija svojevrsne euforije koju su izazvale psilocibinske gljive u tim godinama je knjiga s početka sedamdesetih u kojoj autor, dr. John Allegro, pokušava dokazati da Isus kao povijesna osoba nije stvaran, već je to samo simbol za “magičnu gljivu” ! Ova teško održiva teza dolazi iz uma čovjeka koji je godinama pripadao uglednoj grupi znanstvenika, istraživača i prevoditelja čuvenih Qumranskih svitaka s Mrtvog mora. Ipak, čini se da se, inače vrlo nadareni Allegro, prenajeo gljiva ili potrefio krivu vrstu.

I psilocibin je područje oštrog sukoba između onih koji mu pripisuju vrijednost supstance što uklanja prepreke ljudskog uma na putu duhovnih spoznaja i onih koji u prvi plan stavljaju ideju da se, prije svega, radi o trovanju psihotropnom tvari čije su posljedice promjene u pulsu, ritmu disanja, osjećaju ravnoteže, krvnom tlaku i rektalnoj temperaturi. Psihički se doživljaji ocjenjuju kao misaono rastrojstvo, lutanje misli, globalno osiromašenje svijesti, umanjenje osjećaja za kritičnost, a navode se pokusi sa slikarima koji svaki puta slikaju nekim drugim stilom, slijedeći hirovite i automatske impulse iz svoje svijesti. Osjećaj da je vrijeme stalo definira se kao poremećaj u radu živčanog sustava, navode se slučajevi kod kojih nastupaju stanja depresije, razdraženosti, emocionalne napetosti i krize smijeha ili plača, katkada doživljaji straha ili euforije koja se smatra patološkim stanjem, ili pak povećane zabrinutosti.

Psilocibin je triptaminska droga koja ima djelovanje oko 200 puta slabije od LSD-a. Svojom kemijskom strukturom, ova je tvar nalik važnom ljudskom neurohormonu serotoninu, ali i halucinogenu bufoteninu, koji je prvi puta pronađen u koži nekih žaba. Oko efekata i doziranja također je oduvijek bilo velikih polemika. Sam je Hoffmann uzeo visoku dozu od 2,4 grama osušene gljive i halucinirao šest sati. Došao je do zaključka da doživljaji uživatelja psilocibina ili gljive ovise o dva bitna faktora: prvo, o uzetoj dozi i drugo, o njegovim očekivanjima. Isto kao što je Hoffmann cijelo vrijeme pokusa imao vizije vezane uz Meksiko jer za njega veže gljivu, onaj tko od psilocibina očekuje euforično, mistično iskustvo, vjerojatno će ga i imati. Liječnik koji je Hoffmannu mjerio tlak, u njegovim se vizijama pretvorio u astečkog vrača, a istraživač Henry Munn, koji se oženio nećakinjom jednog curandera tvrdi da Indiosi čuju kako im gljiva govori. Dapače, mnogi se od njih, pod utjecajem tzv. ekstatičkog jezika, osjećaju pozvani govoriti kada su pod utjecajem gljive. Šaman koji u takvu stanju govori, riječi izgovara melodičnim glasom, kao da ih recitira, one iz njega izlaze lako i poruke su sasvim jasne. On duboko vjeruje da je u tom trenutku u vezi s izvorom cijele Kreacije.

Prema Wassonu, gljiva se kolektivno konzumira kada treba za bolesnika pitati da li će preživjeti bolest, te što učiniti da se oporavi, ako mu je tako suđeno. Ako je ukraden novac, izgubljen magarac, ili se dugo ne zna što je s nekim rođakom koji je otišao u Ameriku, opet se “pita gljivu” i ona daje odgovore. Wasson je raspoložen vrlo navijački kada je u pitanju “meso bogova”, jer je i sam napravio eksperiment, kada ga je za vrijeme seanse Maria Sabina pitala želi li nešto saznati preko gljive. Da, odgovorio je, zanima me što je s mojim sinom koji se nalazi u Cambridgeu u SAD. Meksikanka dakako nikada nije čula za Cambridge, ali je vrlo brzo odgovorila na upit: mladi Wasson sada nije u Cambridgeu, već kod kuće. Ima emocionalnih problema zbog djevojke i sprema se javiti u vojsku. Naknadnom je provjerom Wasson ustanovio da je sve što je Sabina rekla bilo do u detalje točno. Bar je tako kasnije tvrdio.

Već spominjani dr. Krippner misli da je za vrijeme jedne seanse s gljivom imao viziju smrti Johna F. Kennedyja, odnosno čuo je glas koji je više puta ponovio: “Predsjednik je ustrijeljen...”. To je bilo 1962. godine. Svog se doživljaja sjetio 19 mjeseci kasnije, 25. studenog 1963. godine, kada je na ulici u Dallasu doista puščanim metkom ubijen predsjednik Kennedy. Određenu sjenu na njegovu tvrdnju baca to što je on, navodno, u periodu kada se nalazio pod utjecajem halucinogena vidio kip pokojnog predsjednika Lincolna, koji je također ubijen vatrenim oružjem.

Carlos Castaneda u svojim knjigama govori kako je njegov mentor Don Juan tretirao psilocibinsku gljivu. Zvao ju je humito, “mali dim”, jer je običavao pušiti, pa stručnjaci zaključuju da je tako aktivirao neke kemijske spojeve koji se ne javljaju ako se gljiva uzima oralno. Castanedi je rekao da je gljiva “... saveznik koji omogućava da vidiš i razumiješ stvari koje ti nijedno živo biće ne može razjasniti...”. Nije sasvim jasno o kojim se stvarima radi.

Psilocibinska gljiva ima suviše zanimljivo djelovanje, a da bi bila tako dugo nepoznata Zapadu–zaključuje Terence McKenna. Uzmemo li u obzir relativno nove spoznaje o tome da Stropharia cubensis raste u austrijskim šumama, nije daleko do zaključka da je vrlo vjerojatno za njena neobična svojstva morao znati netko, možda i pred više stoljeća, a nije isključeno da je i u Europi bila dio tajne okultne tradicije. McKenna navodi studiju o slučajnom unosu gljive koja je, kako tvrdi, bila iz porodice Psilocybe, a objavljena je u prestižnom znanstvenom časopisu “Science” još 1914. godine. Autor A. E. Merrill sa sveučilišta Yale opisuje kako su on i njegova nećakinja u okrugu Oxford u Maineu greškom na putu ispržili nepoznatu gljivu i pojeli je. Halucinacije koje opisuje savršeno se poklapaju s iskazima korisnika Psilocybe, ali su njeni prateći efekti izrazito neugodni, na granici podnošljivog.

Neki opisi iz romana Lewisa Carrolla “Alica u zemlji čudesa”, koji je objavljen još 1865. godine, daju naslutiti da je autor poznavao djelovanje psilocibinskih gljiva. Glavni lik romana, Alica, doživljava fantastične promjene nakon što pojede nekoliko komadića gljive, a o istoj gljivi vjerojatno govori i Mordecai Cooke u svojoj knjizi iz 1852. godine, “The Seven Sisters of Sleep” (“Sedam sestara sna”). Vrlo detaljno izgled i djelovanje psilocibinske gljive opisuje i čuveni H. G. Wells u svom djelu “The Purple Pileus”. Ova je izmišljena priča objavljena krajem 19. stoljeća, a navodi niz preciznih podataka po kojima je lako zaključiti da je enigmatični Wells mnogo znao o psihoaktivnim tvarima. A izgleda da se njima bavio podosta, jer u svom romanu “New Accelerator” (“Novi akcelerator”) opisuje čovjeka koji je uzeo drogu koja toliko ubrzava metabolizam da mu se čini da je čitav svijet oko njega nepomičan. To “zaustavljanje vremena” jedan je od vrlo karakterističnih efekata koje izaziva “magična gljiva”.

Wellsov suvremenik, ugledni farmaceut, ali i obožavatelj svega okultnog, John Uri Lloyd, sakupio je, zajedno s bratom, golemu kolekciju gljiva američkog Juga. Svoja iskustva sa Strophariom cubensis ovaj čovjek, po kojem danas nosi svoje ime stručni časopis “Lloydia”, opisuje u knjizi “Etidorpha”, objavljenoj 1895. godine. Posrijedi je traktat o gljivi bogatoj psilocibinom, što je jasno iz niza pasusa. McKenna razvija jednu doista fantastičnu tezu, koristeći se potpisom pod jednom ilustracijom u knjizi. Slika kao da ne spada u sadržaj samog djela, a potpisana je tekstom “Monstrous Cubical Crystals” (“Monstruozni kubični kristali”). Iako Stropaharia cubensis svoje latinsko ime dobiva tek 1906. godine, kada je na Kubi identificira Earle, McKenna je uvjeren da je Lloyd unaprijed znao kako će se “magična gljiva” jednoga dana zvati ! Naime, kao što je cijelo djelo “Etidorpha” pisano u nekakvim šiframa (i naslov je naopako od “Aphrodite”), tako se, prema McKenni, kratica za naziv gljive o kojoj je u knjizi riječ može izvući iz potpisa pod navedenom ilustracijom: Stro Cub ! Samo čudnovata koincidencija ? McKenna se iz petnih žila trudi dokazati da je riječ o nečemu što nadilazi puku slučajnost i uvodi nas u moći koje gljiva može dati svom obožavatelju.

I svibanjski broj “Irish Ecclestical Record” iz 1915. godine donosi tekst iz pera stanovitog A. Newmana, a naslov mu je “Monsieur Among the Mushrooms” (“Gospodin među gljivama”). Pažljivijim čitanjem dijelova ovog teksta, koji je netko potpisao pseudonimom, pokazuje da su mnogi bili svijesni svojstava psilocibinske gljive puno godina prije njene svjetske promocije u hippyjevskom razdoblju.

Nema nikakve sumnje da su neki mistični redovi sufija poznavali gljivu koja je možda, poput pejotla, igrala važniju ulogu u povijesti okultnog no što mi to danas pretpostavljamo. McKenna napominje da bi se češljanjem literature ranije od spomenute zasigurno također moglo naći djela koja bi ukazivala na to da je “magična gljiva” bila poznata starim narodima izvan Južne Amerike. Prema nekima, 8 milenija stari crteži nađeni na platou Tassili u Alžiru predstavljaju čovjeka koji nosi u rukama gljive, koje bi mogle biti roda Psilocybe.

Peter Stafford iznosi špekulaciju prema kojoj je možda krava sveta životinja u Indiji zato što psilocibinska gljiva odlično uspijeva na njenu izmetu, a u Novom je Svijetu svoje preživljavanje dužna istom proizvodu jelena, zbog kojeg su ga navodno mnogi domoroci smatrali svetim. Zacijelo je u pitanju pretjerivanje koje, međutim, pokazuje popularnost “magične gljive” među onima koji se bave izučavanjem halucinogena. Nešto se ipak promijenilo svih ovih godina u kojima su u SAD razvili pravu malu industriju zasnovanu na primitivnoj opremi pomoću koje gotovo svatko, bez obzira na stručno znanje, može uzgojiti psilocibinsku gljivu. Cijeni se da takvih privatnih uzgajivača ima u Americi najmanje pet tisuća, a izgleda da se to odrazilo na kvalitetu doživljaja pod utjecajem čudnovate gljive.

Naime, Maria Sabina, curandera koja je Zapadu otkrila tajnu “magične gljive”, pod kraj svog dugačkog života u kojem je bila progonjena od vlasti, ali i domorodaca, koji smatraju da nije trebala odati njihovu vjekovnu tajnu, govori o tome kako “... gljiva više nema svoju snagu otkada se naširoko koristi...”. Biljka koja je čovjeka nekada povezivala “... sa svijetom bogova i mrtvih...”, danas postaje sredstvo drogiranja i više ne daje ona iskustva kakva je davala dok je još bila dio skrivenog kulta poznatog samo izabranima. Iako možemo ovu tvrdnju otpisati kao praznovjerje, jedan mi je indijanski vrač rekao: “Magična gljiva nije uvijek nježna, iskustva koja daje mogu biti vrlo surova i neugodna. Maria Sabina je znala što govori kada je tvrdila da se ćud gljive izmijenila posljednih desetljeća. Ili su se možda izmijenili ljudi. Na gore...”.

Psilocibin je alkaloid s indolskom jezgrom i jedini u cijelom svijetu halucinogena u svojoj molekuli sadrži atom fosfora. Ako je u sintetičkom obliku, potrebno je 5–10 mg droge da proizvede željeni učinak. Efekti sintetičke droge i gljive praktično su identični, što je, kao što smo već rekli, potvrdila i sama Maria Sabina. Prema nekim istraživanjima, “magičnu” su gljivu poznavali i koristili još u doba Sumerana, što se navodno može zaključiti iz filološke analize, a osim drevnih Veda, njome se vjerojatno bave i još neizučeni rukopisi koje pripisuju Majama. Zanimljivo je da Palenque, duhovni centar Maja izgrađen u 7. stoljeću, danas doslovce obiluje psilocibinskim gljivama poput Psilocybe mexicana, ali i Psilocybe aztecorum i Psilocybe maytecorum. Uopće, nemoguće je i nabrojiti sve moguće teze o utjecaju “magične gljive” na razne civilizacije koje su se javile nakon prvih istraživanja njenih efekata. Antropologija, mistika, botanika i arheologija isprepliću se u pokušaju pronalaženja dokaza da je psilocibinska gljiva odigrala neku presudnu ulogu u povijesti čovječanstva, no za to još nema definitivnog dokaza.

Psilocibinsku gljivu koja je u SAD zakonom zabranjena ipak nije moguće iskorijeniti. Andy Weil je šećući rezidencijalnom četvrti Seattlea pokupio hrpu gljiva ispred kuća vlasnika koji nisu imali pojma o čemu se radi. Time je htio pokazati da se gljiva ovako neobičnih svojstava nalazi praktično na svakom koraku.

Uočljivo je, međutim, da sklonost eksperimentiranju ovom drogom ujedno ne znači zadovoljenje svjetovnih i duhovnih aspiracija. Život mog prijatelja Rubena, koji je nebrojeno puta uzimao psilocibin i meskalin, danas je sve prije no idealan. Droga mu nije pomogla ni toliko da si pristojno organizira život. Danas više ne pokazuje interes za psihoaktivne supstance.

Glad za instant spiritualnim iskustvima u američkom podzemlju halucinogena izbacila je u prvi plan halucinogen, čija je strukturna sličnost s psilocibinom i psilocinom zapanjujuća. Riječ je o N, N-dimetil triptaminu, DMT-u, koji je pronađen u čak tridesetak biljaka u prirodi. To je neke halucinogenoljupce potaklo da ga promoviraju kao neku vrstu cerebralnog vitamina, koji bi ljudi trebali uzimati kao dio svakodnevne prehrane. Jer, on, kako kažu, daje najjača duhovna iskustva. Pomnijim proučavanjem djelovanja DMT-a na psihu čovjeka upada u oči činjenica da većina onih koji su ga uzimali ima jednu primjedbu glede njegova ponašanja. Nakon nekoliko tripova, DMT najčešće počinje davati zastrašujuća iskustva koja toliko uzdrmaju onog tko ga uzima da on ubrzo odustaje od magičnog vodiča u više svjetove.

Obzirom da se uzimanjem droga nitko nije prosvijetlio, ali je zato priličan broj onih koji su nastavili eksperimentirati u prslucima koji se kopčaju na leđima, jasno je da ovakav način duhovnog sazrijevanja ne treba preporučivati nikome. Ovdje važi onaj Murphyjev zakon: “Prečica je najduži put između dvije točke”. Do svega što ima trajnu vrijednost i daje stabilno samopouzdanje dolazi se iskrenim duhovnim naporom, koji je uvijek na kraju, makar i nakon više godina, nagrađen.