Biznis stoljeća

U ovom poslu prste imaju mnogi moćnici, a kolumbijanski narko-šefovi poput Pabla Escobara, koji je za svoje pomilovanje kolumbijanskoj vladi nudio 19 milijardi dolara za otplatu cjelokupnog vanjskog državnog duga(!), Gache i drugih, koji su loše završili, samo su žrtve nužnih čistki, kada pritisak javnosti postane opasan za one koji stvarno iza svega stoje. Tako se zapravo nije dogodilo ništa drugo do toga da je slavu tzv. medellinskog kartela, preuzeo onaj iz Calija.

U Kolumbiji je stopa smrtnosti u mlađih ljudi vrlo visoka, ljudski život ne vrijedi mnogo i vrlo je lako regrutirati siromašne mladiće, koji će za relativno bogate naknade učiniti sve što se od njih traži. Ipak, nakon prijetnji s američke strane, laboratoriji za preradu koke navodno su mahom preseljeni u nedostupna područja u susjednoj Boliviji.

Prije par godina o problemu kokaina sam razgovarao s atašeom za kulturu kolumbijanske ambasade u Delhiju, Carlosom Lozanom. Sreli smo se na koktelu kod poznate indijske filmaške porodice Kapoor. Ispričao mi je zanimljivu storiju o tome kako su kolumbijanski agenti uhvatili već tada legendarnog narkobossa Pabla Escobara, koji je zbog svoje ljubavi prema meksičkoj glazbi imao nadimak “El Mexicano”. Prikvačili su mini-predajnik na njegova 18-godišnjeg sina i tako došli do očeva skloništa.

No, Lozano mi je dočarao i drugu stranu medalje. Kolumbijanci tvrde da bi prestali s uzgojem koke, kada bi im bogate zemlje omogućile da se bave nekom drugom vrstom poljoprivrede. “Taj je narod vrlo siromašan i jedino što im je Bog poslao jest koka”, rekao je Lozano, koji se kasnije u Bogoti kandidirao za senatora i problematiku očito dobro poznavao. “Neka im bogate zemlje, u kojima se troše milijarde dolara na kupovinu kokaina, omoguće sadnju neke druge kulture od koje će moći živjeti. Naši ljudi ne žele nikoga trovati, no nema baš mnogo onih, koji pokazuju čvrstu namjeru zamijeniti koku nečim drugim i investirati u kolumbijanske seljake. Zaključak zašto je to tako, prepuštam tebi...”.

Na čelu danas vladajućeg “kartela iz Calija” nalazili su se Gilberto i Miguel Rodriguez Orejuelo, te bivši novinar, Alberto Giraldo. Uz njih, čitavim kokainskim biznisom upravljale su još četiri osobe od kojih je jedna 11. siječnja, 1996. godine pobjegla iz jednog, navodno odlično čuvanog kolumbijanskog zatvora. Riječ je o Joseu Santacruzu Londonu, koji je zapravo iz robijašnice išetao u vrijeme predviđeno za protezanje nogu u dvorištu povezanom s parkiralištem za vozila civilnih službenika.

Mnogi su se pripadnici ovog kartela našli onkraj brave, uslijed jakog pritiska američke administracije na kolumbijansku vladu. Tamo se baš nisu napatili, jer im je u ćelijama služen kavijar i šampanjac, a imali su i sve moguće druge pogodnosti. Osim toga, mada se radi o fantastično bogatim ljudima, koji su svoja golema imanja stekli na prodaji kokaina, nije poznat slučaj da je bilo kome od njih oduzeta imovina niti ima nekih naznaka da će biti izvedeni pred sud. Ipak, Kolumbija postaje poprište sukoba između onih, koji pokušavaju kokainsku mafiju istrijebiti i onih, koji daju velike donacije organizacijama koje se, vjerovali ili ne, javno zalažu za legalizaciju kokaina ! Pritisci da se kokainske bossove izruči Sjedinjenim Državama do sada nisu urodili plodom, valjda zato što je političarima jasno kakvu bi ulogu mogao igrati golem novac koji kartel okreće, nađe li se njegov makar manji dio na računima stranaka uoči predizbornih kampanja.

Izgleda da malu pomutnju u romansu između političara i prerađivača koke iz Calija unosi vojska. Generali, bar za sada, ne misle da koka Kolumbiji može donijeti mnogo dobra, pa su sukobi između mafijaša i vojnih snaga sve češći. Politika je, očito, ipak jača, jer položaj vladajućih krugova, kao i nekih ključnih banaka vezanih u ovo kolo ne slabi.

U 1996. godini zaredale su optužbe na račun kolumbijanskog predsjednika Sampera, koji je, kako to proizlazi iz jednog bankovnog čeka, od kokainskog kartela primio 6 milijuna dolara za svoju predizbornu kampanju 1994. godine. Iako je krivnja prebačena na neke članove njegova predizbornog stožera, sjena sumnje je ostala. Govorilo se i o onome što se dogodilo Richardu Nixonu, a zove se “impeachment”, ranije uklanjanje s funkcije predsjednika. Izgleda da je dogorjelo do prstiju, jer je krenula silovita akcija protiv najmoćnijeg kokainskog kartela na svijetu. Otkriveno je skrovište odbjeglog Josea Santacruza i on je u sukobu s kolumbijanskim snagama reda ubijen 5. ožujka, 1996. godine. Operacijom je rukovodio general Serrano, čija je popularnost u Kolumbiji golema. Nije stao na Santacruzu.

Kada su se ostali kokainski bossovi sklonili na sigurno, počela je potraga za Gilbertom Rodriguesom, koji je viđen kako ulazi u jednu zgradu, a pratile su ga agentice, pretvarajući se da joggiraju. Najsmješniji detalj u priči jest to da su ga na trenutak izgubile iz vida i nisu točno znale u koju je zgradu u ulici ušao. Srećom, Kolumbijanac se tako namirisao parfemom da su specijalizirane policajke došle do njegova skrovišta uz pomoć svojih noseva !

Miguel Rodrigues Orejuelo, šef šefova, sklonio se u jednom stanu u Bogoti. Uz pomoć doušnika, Serranovi su ga ljudi pronašli i u ovom sedmomilijunskom gradu. Kada su provalili u skrovište, narkoboss je već nestao. Tako su bar pomislili u prvi tren. Doušnik, koji je bio očito odlično informiran, upozorio je Serrana da u stanu postoji nekakav pregrađeni prostor, negdje uz WC. Kada su se policajci ponovo vratili u stan, uz samu zahodsku školjku razbijen je zid i pronađen mali prostor opremljen bocama za kisik. Rodrigues je ovdje pričekao dok su se pripadnici specijalnih jedinica razišli i iskrao se van. Pod je mini skrovišta bio pun krvi, a naknadno je ustanovljeno da je bušilica kojom su u potrazi za šupljinama ispitivani zidovi stana probila rame pritajenog gangstera !

Lov na kralja kokaina preuzela je CIA. Uskoro su pronašli njegovu ljubavnicu na desetom katu jedne zgrade u pregrađu Bogote. Ovoga puta nije pomoglo ni skrovište unutar stana, u kojem se Rodrigues namjeravao sakriti. Glave kartela pomalo su padale i šest se od sedam mozgova kokainske industrije našlo iza brave. Velikoj je akciji uspio pobjeći samo stanoviti Herrera, koji je svojedobno bio glavni snabdjevač kokainom dilera u njujorškom kvartu Queens. Ne zadugo, jer se Helmer “El Pacho” Herrera u rujnu 1996. godine predao policiji u Caliju. Nije pobjegao u Sjedinjene Države, kao što se pretpostavljalo, već se cijelo vrijeme skrivao u Kolumbiji.

Gotovo je sigurno da su novi laboratoriji za preradu koke uspostavljeni u Boliviji i Peruu, što je u igru uvelo i lokalne mafijaše. Osjetno se povećao priliv kokaina u SAD iz Meksika, gdje poslom upravlja stanoviti Fuentes, za koga nitko ne zna tko je i kako operira. Kolumbijanski karteli su uskočili i u biznis s heroinom, organizirali uzgoj opijumskog maka i prema nekim tvrdnjama, koje su vjerojatno ipak pretjerane, sada se izgubljeni prihod od kokaina uspješno nadoknađuje prodajom heroina. Spomenuti Fuentes preko duge američko-meksičke granice ubacuje stotine tona kokaina, mahom u Kaliforniju, pa je jasno da nije dovoljno začepiti jedan kanal, jer će se praktično istovremeno otvoriti novi.

Neobično žestoka akcija protiv kartela iz Calija, trećeg po veličini grada Kolumbije, inspirirana je političkim interesom, u trenucima velikog američkog pritiska i unutarnjeg nezadovoljstva izazvanog rastućim nasiljem. Žrtvovani su svi istaknutiji pripadnici kokainskog podzemlja, ali i neki političari, bankari i čak tri tisuće pripadnika policijskih snaga, koji su primali mito od kokainskog kartela. Čistka sasvim sigurno, usprkos zapljeni većih količina kokaina i uništenju nekoliko skrivenih pogona za njegovu proizvodnju, nije iskorijenila ovaj golemi biznis. Vrijeme zahtijeva određene poteze koji će umiriti javnost u Kolumbiji, ali i u Sjedinjenim Državama, no, malo tko vjeruje da se radi o toliko radikalnom zahvatu da bi se suzbila trgovina drogom, čija popularnost na zapadnom tržištu ne jenjava.

Kako sada stvari stoje, kokain i dalje neometano prodire na zapadno tržište. U veljači 1996. godine u Americi je u tijeku suđenje dvojici Kolumbijanaca optuženih da su još u osamdesetima u SAD prošvercali 75 tona čistog kokaina ! Obojica su pripadnici spominjanog “Medellinskog kartela”.

Zanimljiva je uska veza kolumbijanskih dilera kokainom i raznih sotonističkih i crnomagijskih kultova. Kada je policija provalila u dvorac Marroquin, sto godina staru repliku istog španjolskog zamka udaljenu 12 kilometara od Bogote, imala je što vidjeti. Građevina, vlasništvo Camila Zapate, jednog od vodećih financijera kolumbijanske proizvodnje kokaina, bila je stjecište obožavalaca Sotone, koji su ovdje podignuli golem oltar na kojem su se još mogle vidjeti ljudske kosti i krvave mrlje. Prema nekim indicijama, u zamku su se obavljali voodoo rituali, mada je sam oltar kopija španjolskog originala iz 10-og stoljeća, na kojem se služila Crna Misa. Nekoliko godina ranije, slično je mračno svetište otkriveno u bunkeru u kojem je kolumbijanska mafija skrivala zalihe droge,a stručnjaci tvrde da su jezivi rituali prakticirani na ovakovim mjestima trebali poslužiti kao magijska “zaštita” biznisu sa bijelim prahom ! Ipak, sve je više onih koji misle da je sve to rezultat kokainskog ludila, koje ponekad zahvaća i same trgovce smrću.

Isti je tip praznovjerja vrlo raširen i među meksičkim dilerima kokainom i heroinom. U ovom je dijelu svijeta popularna Santeria,a kultovi se ovdje među bossovima narkobiznisa osobito šire od 1986. godine, nakon ubojstva Saula Hernandeza, glave ove meksičke obitelji koja je u znatnoj mjeri kontrolirala protok svih vrsta droga preko američko-meksičke granice.

U igru ulazi stanoviti Adolfo de Jesus Constanzo, dijete kubanskih roditelja s Floride. Okorjeli homoseksualac, koji vjeruje da posjeduje paranormalne moći i bavi se najcrnjim vradžbinama neko vrijeme novac zarađuje kao muška prostitutka. Uskoro se priključuje dilerima drogom, među kojima širi krvoločni kult zasnovan na transvestitima, homoseksualizmu, južnoameričkom praznovjerju i–ljudskim žrtvama. U Mexico Cityu uspostavlja čitavu sljedbu, također vjerujući da krvavim žrtvama koje se prinose na za to specijalno izgrađenim oltarima, pruža “crnu” zaštitu onima koji prenose drogu u Sjedinjene Države.

Ludilo se razmahuje kada policija u Houstonu otkriva sotonističko svetište u kojem se nalazi kokain čija se “ulična” vrijednost procjenjuje na 20 milijuna dolara! Na posjedu Rancho Santa Elena, nedaleko pograničnog gradića Matamorosa, meksičke snage sigurnosti dolaze do stravičnog otkrića. Ranč služi za sotonističke rituale za vrijeme kojih se još uvijek živim žrtvama, nerijetko otetim američkim turistima, čupaju srca, mozgovi, oči i kralješnice. Drogirani i sluđeni gangsteri svojim žrtvama na živo režu testise i penise, a pri uhićenju se smiju, slijepo vjerujući da su potpuno zaštićeni od djelovanja vatrenog oružja ili zakonskih progona! Pokolj u Matamorosu, u kojem je kao žrtva prinesen neutvrđeni broj ljudi, tek je početak kraja jednog od vodećih dilera drogom, koji uspijeva pobjeći u Mexico City. Constanzo predstavlja preveliki rizik za mnoge, pa uskoro stradava od metka ubojice čiji identitet nikada nije utvrđen.

Pripadnici svojevrsnog homoseksualno-sotonističko-kokainskog podzemlja u ovom dijelu svijeta imaju svoje prste posvuda. U igri su TV zvijezde, djeca političara i razni moćnici. Prema nekima, tanki konci izopačenosti prostiru se i do čuvenog Antona LaVeya, poglavara američke Crkve Sotone. Jedan agent FBI-a, koji sudjeluje u operacijama protiv narkomafije na američkom tlu i ne želi odati svoj identitet, tvrdi da je ono što je poznato javnosti samo vrh ledenog brijega. Ispod vode se, kako kaže, krije čitav lanac trgovine otetom djecom, dječjom pornografijom i bijelim robljem, a iza svega je droga, svemoćni pokretač svih mogućih perverzija.

Zločesti jezici tvrde da se kokainska mafija upuštala u financiranje holivudskih filmova koji su notornim gangsterima trebali dati aureolu gotovo simpatičnih, benignih lopuža. U tom se kontekstu najčešće spominje “Cotton Club” Roberta Evansa, sa Richardom Gereom u naslovnoj ulozi. Dakako, sva ta maskerada nije mogla prikriti svu zloćudnost onih kojima “anđeo smrti” donosi enormne profite.

Procjenjuje se, na bazi podataka skupljenih i obrađivanih tijekom 1988. i 1989. godine, da u SAD ima između pet i šest milijuna redovnih korisnika kokaina. Nevladini poznavatelji američkih prilika misle da je ta cifra veća. Broj onih, koji su svrstani u kategoriju osoba koje su kokain “probale barem jednom”, penje se na čak 21 milijun, a posebno dramatično zvuči podatak da je najopasniji i najjeftiniji oblik kokaina, “crack”, još tada bar jednom probalo čak 2,5 milijuna osoba !

Privlačna koka smrti

Smrtnost uslijed kokaina se u razdoblju između druge polovine 1986. i prve polovine 1989. godine udvostručila. Prema jednom izvješću za 1988. godinu čak je pola milijuna djece u dobi između 12 i 17 godina u toj godini uzelo kokain, dok se za one starije, između 18 i 25 godina, spominje brojka od 3,5 milijuna. I policijski podaci jasno upućuju na strahovit porast potrošnje “kolumbijanca” u Americi. Naime, u 1989.-toj godini zaplijenjeno je 15 puta više kokaina nego 1982.

Netko je nedavno rekao da postoje tri vrste laži: laž, prokleta laž i statistika. Zgodno, ali kada je u pitanju kokain, bojim se da ni sama statistika ne može pratiti realnost. Bar ako je suditi po riječima upućenih s kojima sam se sretao u SAD.

Dok smo šetali maglovitim obalama Mainea, pokrivenima oblucima, moj mi je prijatelj Richard tumačio: “Zaista ima mnogo onih koji rabe kokain, mislim da ih je više, no što smo toga svijesni. U jednoj je fazi kokain potisnuo heroin, jer te heroin pasivizira, otupi, dok kokain daje energiju, stimulira i ujedno baca u euforiju. Ja sam u životu uzimao sve, najviše LSD... Mislim da sam bio na nekih četiri stotine “tripova”. Probao sam i heroin, a više puta i kokain i to onaj najkvalitetniji. Iskreno rečeno, otkvačio sam ga brzo, nije me impresionirao. Bilo je to deset minuta lude euforije i jedan takoreći fizički val enormne energije. Ništa spiritualno, puko utaživanje gladi za užitkom. “

Trajanje “vrhunca” iskustva različito je, ovisno o količini i čistoći uzetog kokaina, neurofiziološkim karakteristikama potrošača i razdoblja u kojem je drogu redovito uzimao. Isto važi za ostale fenomene vezane uz intoksikaciju kokainom.

“Više ne uzimam ništa, jedini je pravi put ka spoznaji životnog smisla onaj duhovni. U šezdesetima smo se igrali kemijom, često danas razmišljam kako je pravo čudo da mi se mozak nije od silnih droga pretvorio u paštetu... Ovo što rade klinci, mislim na “crack”, gadna je igra... Bojim se, bez povratka... Meni kokain nije značio mnogo, ali znam da je proklet, jer sam imao prijatelja kojeg je doslovce samljeo. Uzimao je čistog “kolumbijanca”, ćud mu se naočigled svih nas mijenjala. Stalno je ponavljao kako će prestati. Još samo malo, pa će prestati. I prestao je ! Ubio se pod nejasnim okolnostima. Ima tu nagađanja, ali mislim da se ubio u trenucima teške depresije, kada nije na noćnom ormariću imao “kolumbijanca”, koji mu je na kraju ostao jedini prijatelj za kojeg je doista mario...”.

Ova, kao i priča Stevea, Crnca iz Washingtona, pokazuje da ljudi na kokain reagiraju različito. “Ima ih koji ga mogu držati pod kontrolom godinama”, tumačio mi je Steve, koji pozna neke dilere, ali i potrošače u glavnom gradu Sjedinjenih Država. “Doduše, ti su rijetki i izgleda da imaju snažniju ličnost, što dopušta minimalne količine stimulativa. Znaju se povući kada osjete kako ih preuzimaju kandže ovisnosti. U igri je i lova, jer prašak za šmrkanje udara slabije od “slobodne baze” ili “cracka”, koji se puše. U cjelini gledano, kokain je ubojica koji će te dohvatiti prije ili kasnije. Među nama Crncima, nažalost, ima podosta potrošača i to onog smeća, “cracka”... Za to ima mnogo razloga, koje je teško shvatiti, ako nisi ovdje rođen. Jedan moj susjed, fini momak, talentiran, uspješan i sve to... zaglavio je... Jedne se noći sav isjekao kuhinjskim nožem ubijajući nevidljive kukce, koji su mu puzali ispod kože na rukama... Urlao je jezivo, izgleda da je vidio i nekakve bijele zmije, što su po njemu plazile. Tada mi je prisjeo kokain, pa svoga sina stalno držim na oku. Nema toga što ne bih učinio da ga zaustavim na putu u ralje kokaina...”.

Potrošači kokaina su i oni, koji bi trebali poslužiti kao primjer ostalima–političari,športaši i filmski glumci, koji imaju golemi utjecaj na javnost u zemljama poput Sjedinjenih Država.

Gradonačelnik Washingtona, Crnac Marion Barry uhvaćen je in flagranti, takoreći napudrana nosa. Malo je poznato da u glavnom gradu Amerike živi 60 posto crnačkog stanovništva, a Barry je uživao ugled popularna, sposobna i korektna gradonačelnika. Uslijed postojećih rasnih tenzija, afera je poprimila okus politike. Crnci uglavnom Barryju nisu previše zamjerali na tome da “se malo zabavio”, jer se to u današnje vrijeme, pod datim okolnostima, ne smatra nekim većim grijehom.

Uslijed prevelike doze kokaina u tešku je stanju u bolnicu nedavno dovezen holivudski glumac Garry Busey, a crni komičar Richard Pryor svojedobno si je, uslijed nestručno prerađena kokain hidroklorida u oblik pogodan za pušenje, tako gadno opržio lice da je morao proći više plastičnih operacija. Komičar Freddie Prinze ubio se pištoljem u dvadesettrećoj godini života. Bio je ovisnik o kokainu. Njemački redatelj Rainer Werner Fassbinder umro je u tridesetsedmoj godini života. Na ormariću uz njegov krevet pronađen je kokain.

Nitko ne krije da kokain redovno uzimaju i pop zvijezde, što ne mogu spriječiti ni drakonski zakoni, koji oštro kažnjavaju posjedovanje i najmanjih količina droge, a o “dilanju” da i ne govorimo.

Šokantan je primjer Olivera McCalla, profesionalna boksača teške kategorije koji je za vrijeme meča protiv Lennoxa Lewisa, za naslov svjetskog prvaka u WBC verziji, doživio živčani slom. Jedinstven u povijesti športa, ovaj je slom na samome ringu na vidjelo iznio činjenicu da je McCall teški alkoholičar i ovisnik o kokainu. Navike ga nisu mogli osloboditi ni nakon poduljeg liječenja,dapače, potpuno je podivljao i prijetio smrću svojoj supruzi i šestoro djece. Zato je strpan u ludnicu i njegova je sudbina neizvjesna. Neki tvrde da je u borbu protiv Lewisa ušao totalno drogiran,pa sada teško optužuju slabe mjere kontrole u profi boksu,ali i Dona Kinga, koji je navodno pustio McCalla u ring makar je znao za njegovo stanje. McCall, crno dijete čikaških ulica, počeo je uzimati marihuanu sa 11 godina, da bi sa 13 već bio ovisan o “cracku”. Registriran je kao teški ovisnik o narkoticima i pravo je čudo kako je 1994. godine dogurao do naslova prvaka svijeta u teškoj kategoriji. Njegova je karijera završena i predstoji mu borba koju je malo njih dobilo.

Todd ima tridesetsedam godina, dvoje djece i ženu. Bijelac je, koji živi u vili uz Pacifik. Sprijateljili smo se u Indiji, pa sam saznao da je okružni javni branitelj za kalifornijski okrug Ojai. Njegovi su klijenti oni koji si ne mogu priuštiti odvjetnika, pa ih on brani po službenoj dužnosti. Taj ga posao, usprkos vrlo solidnim prihodima, frustrira.

Branio je mnoge kod kojih je nađena droga. S gorčinom komentira besmislenost kažnjavanja crnog 19-godišnjaka desetgodišnjom robijom zbog posjedovanja pet doza LSD-a. Kada izađe, biti će sociopat, koji će patološki mrziti sustav koji mu je uništio život. A to nije cilj kazne, objašnjava mi. “Stalno gradimo nove robijašnice, a mnoge se od njih pune onima koji su imali nekakve veze s drogom”, objašnjava Todd. “Te su robijašnice sve opremljenije sigurnosnim sistemima, jer su oni, koji u njih dospijevaju, sve opasniji. Evo, baš u sjevernoj Kaliforniji usavršavaju supersigurni zatvor, Pelican Bay... Moramo naći neko drugo rješenje i pomoći ljudima koji su pogriješili...”.

Zanimljiv je njegov odgovor na pitanje o kokainu. “Ima ga posvuda”, uvjerava me, “izgleda da se američki san pedesetih, o kući s travnjakom, roštilju i dva automobila, pretvorio u onog o televizoru u boji i kokainu...”.