Nije heroin ili kokain ono što čovjeka čini ovisnikom, nego po­treba za bijegom od okrutne stvarnosti. Ima više ovisnika o tele­viziji, košarci, nogometu i filmovima, a zasigurno daleko više ovisnika o alkoholu nego o narkoticima.

— Shirley Chisholm (rođ. 1924.)

Kao rezultat rata, na prijestolje su zasjele korporacije i slijedit će era korupcije na visokim položajima... sve dok sva bogatstva ne budu u šakama nekolicine, a Republika uništena.

~ Abraham Lincoln

Političari i pisci često ovo naše vrijeme nazivaju informacijskom erom. Prosječna osoba koja živi u današnje vrijeme, kažu nam, zna više nego itko ikad prije u povijesti. Putem Interneta, enciklopedija na CD-ROM-ovima, pristupa 200-kanalnim televizijama, skupno znanje na planetu u svakom je trenutku dostupno čak i najobičnijem stanovniku. To je divna stvar i nevjerojatno smo dobro informirani.

Ali je li zaista tako?

Ako smo tako dobro informirani, zašto kad većini Amerikanaca po­stavite jednostavno pitanje o povijesti svijeta dobijete prazan pogled? Koliko je naše djece pročitalo makar samo jedno Shakespearevo djelo? Koliko ljudi zna reći, podrobnije od 15-sekundnih crtica koje nam ser­viraju u večernjim vijestima, značenje i uzrok ratova u — na primjer — Bosni ili u Kongu? Ili, koliko ljudi zna da vlada SAD još uvijek, danas, krade 'indijansku' zemlju u Nevadi, Minnesoti, Wyomingu, Arizoni, New Mexicu, Aljasci i desetak drugih država?

Da, Internet je golem izvor informacija. (i sam ga koristim za is­traživanja, a imam i web site za svoje knjige). Ali ljudi u tom poslu reći će vam da su najveći dio profitabilnih i najposjećenijih siteova baš oni koji prodaju seks ili pornografiju. Najučestalija riječ u svim pretra-živačima jest 'seks', uz ostale riječi koje opisuju golotinju ili razne seksualne činove. Sljedeći na listi su nazivi sportskih i zabavnih TV-kanafa, sapunica i 'foršpani' za najnovije filmove i TV serije. Činje­nica je da Internet zapravo nije imao nikakav učinak na to koliko Ame­rikanci jesu ili nisu informirani.

A što je s televizijom? Povremeno, kad u govoru spomenem da sam već prije nekoliko godina isključio TV u svojoj kući — ne zbog sadr­žaja, nego stoga što sam taj medij s vremenom može uzrokovati sve kraći raspon pažnje u djece, netko iz publike dat će sve od sebe da mi objasni koliko je naučio o, na primjer, afričkoj divljini gledajući PBS-ove dokumentarce. Ne kažem da na TV nema zanimljivih i poučnih emisija, ali kažem da ih je vrlo malo i da sadrže tek trunku znanja o istoj temi koju možete naći u knjigama, a nedavna istraživanja pokazu­ju da je samo sićušan postotak Amerikanaca u zadnjih mjesec dana pročitao makar jednu jedinu knjigu. Kad je Newton Minnow opisao TV kao 'golemu pustoš', bio je blag u procjeni. U trci za zaradom od reklamnih poruka, TV emisije postaju sve bogatije zabavom, a sve si­romašnije informacijama (a to uključuje i dnevnike i vijesti). A čak su i 'informacije' na TV često u službi određenih poslovnih interesa Ako želite iscrpan i šokantan uvid u taj problem, pročitajte 'The Media mo-nopoly' Bena Bagdikiana i 'The FAIR Reader' od Naureckasa i Jacksona).

Možda i živimo u 'informacijskoj eri', ako se gleda sa stajališta gotovo predoziranja informacijama, u nekim slučajevima. Ali što se tiče onoga što uđe ljudima u glavu, živimo u eri 'siromaštva znanjem'.

Ljudi više ne znaju informacije koje su od životnog značaja za odr­žavanje života — ne znaju kako uzgojiti vlastitu hranu, kako pronaći pitku vodu, što im je u hrani, kako zapaliti vatru, kako preživjeti u prirodi, što znači što na nebu i kako to protumačiti, kad počinje i za­vršava sezona rasta, koje je šumsko bilje jestivo, kako pratiti i ubiti i oderali i jesti i pohraniti divljač, kako obrađivati zemlju bez kemikalija i traktora (ili čak i s njima), kako postupiti kod prijeloma kostiju i osta­lih čestih medicinskih problema ili kako poroditi dijete.

Zbog tog 'informacijskog deficita' nismo u dodiru sa stvarnošću i stojimo na opasnome rubu gladi izazvane ovisnošću o nafti. Tridesetih godina 20. stoljeća, za vrijeme Velike depresije, daleko više je ljudi živjelo u ruralnim područjima nego u gradovima. Informacije o tome kako uzgojiti i pohraniti hranu, kako preživjeti teška vremena, kako od malo napraviti mnogo bile su općepoznata stvar. Danas znamo imena najpopularnijih filmskih zvijezda i koliko su njihovi filmovi zaradili, kako stoje dionice određene tvrtke, ali tek bi nekolicina nas mogla pre­živjeti samo dva mjeseca u slučaju da se iznenada zatvore sve trgovine.

Nadalje, prema izviješću Zaklade Barbare Bush za pismenost u obitelji punih 27% svih odraslih Amerikanaca su "funkcionalno nepi­smeni"... premda manje od 1% domaćinstava nema TV prijemnik.

To ide u prilog svima koji ostvaruju dobit putem naše ovisnosti o njihovim sustavima, informacijama, gorivu i hrani. Tako je lako upra­vljati nama i držati nas pod kontrolom. Glasat ćemo za onoga koji je imao najboljih 10 sekunda na večernjim vijestima ili najskuplju i naj­moćniju reklamnu kampanju.

Kompanije koje prodaju ili kao otpad imaju otrovne ili kancerogene kemikalije u stanju su tako učinkovito zamazati oči javnosti ili poti­snuti vijesti da većina stanovnika Vermonta, na primjer, ne zna da se više od 25.000 kilograma kemikalije zabranjene u Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj, Švedskoj, Austriji i drugim zemljama svake godine pr­ska na njihove usjeve kukuruza. Tu su kemikaliju, u znanstvenim istra­živanjima, povezali s nastankom raka dojke, leukemije, limfoma, uro­đenih mana i tumora. Istoga dana kad je objavljena ta priča, u istim je novinama na drugome mjestu spomenuto da su znanstvenici primili brojne dojave o deformiranim žabama u jezeru Champlain u Vermon-tu. Deformiteti su uključivali "nedostatak ili prekobrojnost udova", "žabe s očima na leđima" i s "prianjajućim papučicama koje im rastu iz slabina".

         Ali čak i uza sve aktiviste koji pokušavaju obavijestiti svijet o tak­vim stvarima, čini se da bi isti učinak postigli i da svi mi spavamo. Ali bojim se da ne spavamo, nego da postoji način da budemo budni, a ipak nesvjesni svoga okruženja.