Prije 16 godina imao sam sedamnaestogodišnjeg pacijenta, vrlo emancipiranog, koji je brinuo o sebi od svoje četrnaeste godine. Imao je grozne i vrlo svirepe roditelje. Tokom seanse rekao sam mu: 'Jack, tvoj najveći problem je u tome što ne voliš sebe i što se uopće ne cijeniš.'

Nakon seanse sa Jackom, te iste noći, morao sam otputovati u Connecticutt, a odatle u New York. Vozio sam kroz užasnu oluju i provalu oblaka. Potoci kiše prelijevali su se preko autoputa, a vidljivost je bila toliko smanjena da nisam vidio bijelu liniju na sredini puta. Bio sam prisiljen svu pažnju usmjeriti na put, unatoč činjenice da sam bio neobično iscrpljen. Da mi je koncentracija popustila samo na tren, svakako bih sletio s puta, a jedini način na koji sam mogao izdržati put od 90 milja po tako užasnoj oluji bio je da sebi neprekidno ponavljam: 'Ovaj maleni volkswagen nosi izuzetno dragocjen teret. Vrlo je važno da on sigurno stigne u New York.' Tako je i bilo. Tri dana kasnije, vraćajući se u Connecticutt, sreo sam svog mladog pacijenta i saznao da je tokom te iste oluje, čak ni upola umoran kao što sam bio ja, i iako je pred sobom imao upola kraći put od moga, sletio kolima s puta. Na sreću, nije bio teže ozlijeđen. Sletanje s puta nije bilo posljedica njegove latentne želje za samoubistvom, kako bi netko mogao pomisliti - iako nedostatak samoljublja vodi samoubilačkim nagonima - već se to dogodilo jednostavno stoga što on nije bio u stanju sam sebi reći da 'mali volkswagen nosi izuzetno dragocjen teret'.

Dozvolite mi da se poslužim još jednim primjerom. Ubrzo po objavljivanju 'Puta kojim se rjeđe ide' primio sam na seansu ženu koja je svaki put morala dolaziti iz New Jerseya, što je značilo da joj je za putovanje u jednom smjeru bilo potrebno oko tri sata. Ona je došla da bi me upoznala, pošto joj se moja knjiga veoma dopala. Inače, ona je svoj život posvetila kršćanskoj crkvi, odgojena je u kršćanskoj sredini, i čak se udala za svećenika. Radili smo tokom prve godine jednom tjedno, ali nismo puno odmakli - zapravo nije bilo ni najmanjeg napretka. Jednog dana ona je započela seansu riječima: 'Znate, dok sam se jutros vozila ovamo, odjednom sam shvatila da je najvažnije da razvijam svoju vlastitu psihu.' Prasnuo sam u smijeh izazvan činjenicom da je konačno spoznala suštinu, ali sam bio i pomalo ironičan zbog činjenice što sam pretpostavljao kako je ova žena - koja je došla k meni jer joj se svidjela moja knjiga, i koja je svoj život posvetila crkvi - već znala da je smisao života razvijanje vlastite psihe. Ali, ona to očigledno ipak nije znala. Isto tako sumnjam da je toga svjesna većina kršćana. I kad je odjednom shvatila suštinu, njen je napredak postao munjevit.