Nastavio je sjediti pod drvetom s beskrajnom odlučnošću, zavjetovan da se neće ustati sve dok ne bude našao istinu. U suton, priča se, savladao je sve mračne sile obmana; a zarana sljedećeg jutra, dok je Venera izranjala iz osvita neba, čovjek bijaše nagrađen za svoje vjekovno strpljenje, disciplinu i besprijekornu usredotočenost, postigavši krajnji cilj ljudskog posta­nja, prosvjetljenje.

U tom posvećenom trenutku, sama zemlja je zadrhtala kao „opijena blaženstvom" i kao što nam sveti zapisi kažu: „Nitko nigdje ne bijaše ljutit, bolestan ili tužan; nitko nije počinio zlo, nitko ne bijaše ohol; svijet postade posve miran, kao da je dosegao potpuno savršenstvo." Taj čovjek postade znan kao Buda. Prikazan je krasan opis Budinog prosvjetljenja od vijetnamskog učitelja Thich Nhat Hanha:

Gautama se osjećaše kao da se tamnica koja ga je prikovala tisućama životnih vjekova širom otvorila. Tamničar bijaše neznanje. Zbog neznanja, nje­gov um bijaše zamračen, baš kao što su mjesec i zvijezde sakriveni olujnim oblacima. Zamračen beskrajnim valovima zavaravajućih misli, um je pogrešno raz­dijelio stvarnost na subjekt i objekt, sebe i druge, postojanje i ne - postojanje, rođenje i smrt, i iz tih odabiranja niknuli su pogrešni stavovi - tamnice osjećaja, žudnje, pohlepe i postignuća. Patnja rođenja, starenja, bolest i smrt, učiniše zidove tamnice još jačima. Jedino što je trebalo učiniti bilo je ščepati tamničara i pogledati njegovo pravo lice. Tamničar bijaše neznanje. U trenutku kada nestane tamničar, iščeznut će i tamnica i nikada više ponovo neće biti sagrađena.

Buda je jasno uvidio da je neznanje naše prave prirode uzrok svim patnjama samsare, a uzrok samoga neznanja je naviknuta sklonost našeg uma k nemiru. Okončati nesabranost uma značilo bi okončati samu samsaru; ključ za to je, shvatio je, da se um „dovede kući“, njegovoj istinskoj prirodi, kroz provođenje meditacije.

Buda je sjedio spokojnim i poniznim dostojanstvom na tlu, s nebom iznad i uokolo njega, da bi nam pokazao kako se u meditaciji sjedi s otvorenim, nebu sličnim stanjem uma, a ipak ostavši prisutan, ukopan, utemeljen. Nebo je naša savršena priroda koja nema zapreka i koja je beskrajna, a tlo je naša stvarnost, naše prikladno, uobičajeno stanje. Položaj tijela koji zauzimamo pri meditaciji znači da povezujemo apsolutno i relativno, nebo i zemlju, nebesko carstvo i zemaljsko, kao dva krila ptice, što sjedinjuju nebu - sličnu besmrtnu prirodu uma i uzemljenost naše prolazne, smrtne prirode.

Poklon učenja meditacije je najdragocjeniji poklon koji možete pokloniti i ovom životu. Jer jedino kroz meditaciju možete poduzeti putovanje za otkri­vanje vaše vlastite prirode, i tako pronaći mirnoću i povjerenje koje će vam trebati da mudro živite i umrete. Meditacija je put do prosvjetljenja.