Mojim roditeljima, djeci i rođacima i ostatku moje obitelji

s kojima sam povezan ne samo ljubavlju nego i krvnim vezama i predačkim korijenima.

Mojoj duhovnoj obitelji,

s kojom sam povezan svojom odlukom

da osnujem obitelj utemeljenu na bezuvjetnoj ljubavi, uzajamnom poštovanju i provedbi

Majstorstva Ljubavi.

I mojoj ljudskoj obitelji, čiji je um plodno tlo za sjeme ljubavi sadržano u ovoj knjizi.

Neka to sjeme ljubavi cvjeta u vašemu životu.

Tolteci

PRIJE MNOGO TISUĆA GODINA TOLTECI SU diljem cijeloga južnog Meksika bili poznati kao »žene i muškarci koji posjeduju znanje«. Antropolozi o Toltecima govore kao o narodu ili o rasi, ali Tolteci su zapravo bili znanstvenici i umjetnici koji su stvorili društvo da bi istraživali i čuvali duhovna znanja i tehnike starodrevnih predaka. Kao majstori (naguali) i kao učenici zajedno su dolazili u Teotihuakan, starodrevni grad piramida nedaleko od današnjega Mexico Cityja, poznat kao mjesto na kojemu »čovjek postaje Bogom«.

Tijekom tisućljeća naguali su bili prisiljeni skrivati starodrevnu mudrost i čuvati je u tajnosti. Zbog europskih osvajanja i zbog toga što se  nekoliko učenika nerazumno služilo osobnom moći, bilo je prijeko potrebno očuvati znanje od onih koji nisu bili pripremljeni za to da se njime koriste mudro te od onih koji bi ga namjerno zlorabili za osobnu dobrobit.

Na sreću, ezoterijsko toltečko znanje utjelovljivali su i s naraštaja na naraštaj prenosili različiti rodovi naguala. Iako su stotinama godina ostala skrivena u tajnosti, starodrevna proročanstva nagovješćivala su dolazak doba kada će biti prijeko potrebno mudrost vratiti ljudima.

Sada je don Miguel Ruiz, nagual iz roda Orlovih vitezova, vođen kako bi s nama podijelio moćna učenja Tolteka.

Toltečke spoznaje izranjaju iz istoga suštinskog jedinstva istine kao i sve svete ezoterijske  tradicije  diljem  svijeta.  Premda  nisu  religija,  ipak  poštuju  sve

duhovne učitelje koji su poučavali na Zemlji. Dok te spoznaje s jedne strane uključuju duh, s druge strane najtočnije mogu biti opisane kao način života koji odlikuje dostupnost sreći i ljubavi.

Toltek je umjetnik ljubavi, umjetnik duha,

čovjek koji od svakoga trenutka,

od svake sekunde stvara ponajljepše umijeće umijeće sanjanja.

Život nije ništa drugo nego san, a ako smo mi umjetnici,

tada svoj život možemo stvarati ljubavlju, pa će naš san postati

umjetničko remek-djelo.

 

UVOD

Majstor

NEKADA DAVNO, NEKI SE MAJSTOR OBRAĆAO skupini ljudi, a njegova poruka bijaše prekrasna toliko da su svi osjećali kako ih diraju riječi ljubavi. U gomili je stajao i neki muškarac koji je pomnjivo slušao svaku riječ što ju je majstor izgovorio. Taj čovjek bijaše vrlo ponizan, a imao je i veliko srce. Majstorove riječi toliko su ga dotaknute da je osjetio potrebu pozvati ga u svoj dom.

Kad je majstor prestao govoriti, čovjek se probije kroz gomilu, zagleda se majstoru u oči i reče: »Znam da si zaposlen i da svi zahtijevaju tvoju pažnju. Znam da jedva imaš vremena poslušati moje riječi. Ali moje je srce otvoreno jako i ja osjećam toliko ljubavi prema tebi da imam potrebu pozvati te u svoj dom. Za tebe želim prirediti najbolji obrok. Ne očekujem da ćeš prihvatiti, no to sam ti jednostavno morao reći«.

Majstor se zagleda u čovjekove oči, pa mu s prekrasnim osmijehom reče:

»Pripremi sve što želiš. Doći ću«. A tada se okrene i ode.

Kad je čovjek čuo te riječi, nabuja radost u njegovu srcu. Jedva je mogao dočekati da posluži majstora i da mu pokaže svoju ljubav. To će biti najvažniji dan u njegovu životu: majstor će boraviti u njegovu domu. Kupio je najbolju hranu i vino i pronašao najljepšu odjeću da je kao dar prinudi majstoru. Tada je otrčao kući da bi pripremio sve što je potrebno da primi majstora. Očistio je cijelu kuću, pripremio najraskošniji objed i prekrasno ukrasio stol. Srce mu bijaše prepuno radosti, jer je znao da će majstor doći uskoro.

Čovjek je nestrpljivo čekao, kadli netko zakuca na vrata. On ih radosno otvori, ali umjesto majstora ugleda neku staricu. Zagledala mu se u oči i rekla: »Gladna sam. Možeš li mi dati komad kruha?«

Čovjek je bio malo razočaran zato što to nije došao majstor. Pogledao je ženu i rekao joj: »Molim te, uđi u kuću«. Posjeo ju je na mjesto koje je namijenio majstoru i ponudio je hranom koju je pripravio za majstora. Ali bio je nestrpljiv i jedva je dočekao da žena pojede. Starica je bila dirnuta njegovom velikodušnošću. Zahvalila mu je i otišla.

Čovjek je jedva uspio ponovo pripremiti stol za majstora, kadli netko opet pokuca na vrata. Taj put bio je to neki stranac koji je proputovao cijelu pustinju. Stranac pogleda čovjeku u oči i reče: »Žedan sam. Možeš li mi dati nešto da popijem?«

 

Čovjek je ponovno bio malko razočaran jer ni to nije bio majstor. Pozvao je stranca u kuću i posjeo ga na mjesto koje je pripremio za majstora. Ponudio mu je vina što ga je namijenio majstoru. Kad je stranac otišao, čovjek je ponovno sve pripremio za majstora.

Opet se začulo kucanje na vratima. Kad je čovjek otvorio vrata, ugledao je dijete. Dijete je pogledalo čovjeka i reklo: »Hladno mi je. Možeš li mi dati pokrivač da se ogrnem?«

Čovjek je bio malko razočaran jer ni to nije bio major, ali se zagledao u djetetove oči i u svome srcu osjetio ljubav. Hitro je prikupio odjeću koju je namjeravao dati majstoru i ogrnuo dijete tom odjećom. Dijete mu |i • /ahvalilo i otišlo.

Čovjek je ponovno sve pripremio za majstora, a tada je čekao dugo u noć. Kad je shvatio da majstor neće doći, bio je razočaran, ali je majstoru odmah i oprostio. Rekao je u sebi: »Znao sam da ne mogu očekivati da majstor dođe u moj skroman dom. Doduše je rekao da će doći, no mora da mu je iskrsnulo nešto mnogo važnije. Majstor nije došao, ali mi je barem rekao da će doći, a to je dosta da moje srcu bude sretno«.

Polagano je sklonio hranu, odnio vino i otišao u kevet. Te noći sanjao je da je majstor došao u njegovu kuću. Čovjek je bio sretan što ga vidi, ali nije znao da je to samo san. »Majstore, došao si! Održao si riječ«.

Majstor je odgovorio: »Da, došao sam, ali i prije već sam bio ovdje. Bijah gladan, a ti si me nahranio. Bijah žedan, a ti si mi dao vina. Bilo mi je hladno, a ti si me odjenuo. Što god učiniš za druge, učinio si za mene«.

Čovjek se probudio, a srce mu bijaše prepuno sreće jer je razumio ono čemu ga je majstor želio naučiti. Majstor ga je volio toliko da mu je poslao troje ljudi koji su ga poučili najuzvišenijoj istini: da majstor živi u svakome živom biću. Kad date hranu nekomu tko je gladan, kad date vode onomu tko je žedan, kad ogrnete onoga komu je hladno, tada svoju ljubav pružate majstoru.

 

Ranjeni um

O TOME MOŽDA NIKADA NISTE RAZMIŠLJALI, ALI SVI MI, NA OVOJ ILI onoj razini, jesmo majstori. Majstori smo zato što posjedujemo moć da stvaramo svoj vlastiti život i upravljamo njime.

Kao što društva i religije diljem svijeta stvaraju nevjerojatne mitologije, upravo tako i mi stvaramo svoje vlastite. Naša osobna mitologija prepuna je junaka i zlotvora, anđela i demona, kraljeva i običnih ljudi. U svojoj glavi mi stvaramo cjelokupno stanovništvo, uključujući vlastite mnogostruke osobnosti. Tada ovladavamo slikama kojima ćemo se koristiti u određenim okolnostima. Postajemo umjetnici pretvaranja i projiciranja svojih slika te možemo postati sve ono za što vjerujemo da jesmo. Kad susrećemo druge ljude, odmah ih razvrstavamo i dodjeljujemo im uloge u svome životu. U skladu svojim mišljenjem o drugim ljudima, stvaramo slike njih. A to činimo za svakoga i za sve oko sebe.

Vi imate moć stvaranja. Vaša moć snažna je toliko a se ostvaruje sve ono u što vjerujete. Vi stvarate sebe onakvima kakvi vjerujete da jeste. Vi ste takvi kakvi jeste zbog onoga što vjerujete o sebi. Sveukupna vaša stvarnost, sve u što vjerujete, sve je to vaša tvorevina. Vi posjedujete istu moć kao i bilo koje drugo ljudsko biće na ovome svijetu. Najveća razlika između vas i neke druge osobe jest u načinu primjenjivanja te moći, u onome što stvarate njome. Na mnogo načina možete biti slični drugima, ali nitko na cijelome ovome svijetu svoj život ne živi onako kako ga živite vi.

Cijeli svoj život vježbali ste da budete ono što jeste, i to radite tako dobro da ste potpuno  ovladali ulogom za koju  vjerujete da  vam  pripada. Vi  vladate svojom vlastitom osobnošću, svojim vlastitim uvjerenjima; vladate svakim svojim činom, svakom reakcijom. Vježbate dugi niz godina i na kraju dosežete razinu majstorstva u onome što vjerujete da jeste. Kad jednom uvidimo da smo svi mi majstori, tada možemo vidjeti i to kakvu vrstu majstorstva posjedujemo.

Kad smo djeca i s nekim dođemo u sukob, obuzima nas ljutnja. Koji god tomu bio razlog, ta ljutnja otklanja naš problem; dobijemo ono što smo željeli. Kad se to dogodi drugi put - reagiramo s ljutnjom - i tada znamo da ćemo otkloniti problem ako se naljutimo. Tada vježbamo i vježbamo dotle dok ne postanemo majstorima ljutnje.

Na isti način postajemo majstorima ljubomore, majstorima tuge, majstorima samoodbacivanja. Sve drame i patnje događaju nam se samo vježbanjem. Sa sobom smo napravili sporazum i u tome sporazumu vježbamo se dotle dok ne postane pravo majstorstvo. Način na koji razmišljamo, način na koji osjećamo, način na koji djelujemo postaju tako dobro izvježbani da više niti ne moramo

 

obraćati  pozornost  na  ono  što  činimo.  Na  neki  način  ponašamo  se  samo automatski.

Da bismo postali majstorima ljubavi, moramo vježbati ljubav. Umijeće odnosa isto je tako pravo majstorstvo, a jedini način na koji možemo dosegnuti majstorstvo jest vježbanje. Dakle, da bismo ovladali odnosima, moramo djelovati. Tu nije riječ ni o načelima ni o skupljanju znanja. Tu je riječ o djelovanju. Naravno, da bismo mogli djelovati, moramo imati neka znanja ili barem malo više svjesnosti o tome na koji način ljudi djeluju.

Želio bih da zamislite kako živite na planetu na komu su svi oboljeli od kožne bolesti. Dvije ili tri tisuće godina ljudi na vašemu planetu boluju od te iste bole- ti. Cijela tijela prekrivena su im ranama koje su upaljene, a te rane uistinu bole kad ih dodirnete. Naravno, ti ljudi vjeruju da je to normalno stanje kože. Čak i medicinske knjige tu bolest opisuju kao normalno stanje. Kad se dijete rodi, njegova je koža zdrava, ali u dobi od otprilike tri ili četiri godine počinju se pojavljivati prve rane. Kad postane tinejdžer, cijelo mu je tijelo već prekriveno ranama.

Možete li zamisliti kako se ti ljudi odnose jedni prema drugima? Da bi uopće mogli komunicirati, moraju zaštititi rane. Jedva da ikada dodiruju kožu drugih ljudi, jer to je previše bolno. Ako slučajno dodirnete nekoga drugoga, tu osobu to zaboli toliko da se razbjesni i uzvrati vam dodir, tek toliko da bi vam se osvetila. Ipak, nagon ljubavi snažan je toliko da ste spremni platiti visoku cijenu samo da biste bili u odnosima s drugim ljudima.

Zamislite da se jednoga dana dogodi čudo. Probudite se, a vaša koža potpuno je zdrava. Više nema ni jedne rane i ne boli vas na dodir. Zdrava koža koju možete dodirnuti nešto je prekrasno, jer je koža stvorena za osjete. Možete li zamisliti sebe sa zdravom kožom u svijetu u kojemu je koža svakoga čovjeka bolesna? Druge ljude ne možete dodirnuti jer ih dodir boli, a isto tako nitko ne može dodirnuti ni vas, jer svi pretpostavljaju da će vas povrijediti.

Ako to možete zamisliti, tada možda možete razumjeti to da bi netko s drugog planeta, tko bi nas došao posjetiti, imao slična iskustva s ljudskim bićima. Ali nije riječ o ranama na koži. Posjetitelj bi otkrio da je ljudski um zaražen bolešću koja se zove strah. Kao što smo opisali zaraženu kožu, upravo tako je i emocionalno tijelo prepuno rana, a te rane zaražene su emocionalnim otrovom. Očitovanja bolesti straha jesu bijes, mržnja, tuga, zavist i licemjerstvo. Posljedica bolesti jesu svi oni osjećaji zbog kojih ljudska bića pate.

Svi ljudi mentalno su bolesni od iste bolesti. Čak možemo reći da je ovaj svijet mentalna bolnica. Ali ta mentalna bolest u ovome svijetu vlada već tisućama godina, a medicinske, psihijatrijske i psihologijske knjige opisuju je kao nešto sasvim normalno. Smatraju je normalnom, ali ja vam kažem da ta bolest nije normalna.

 

Kad strah postane prevelik, tada razum počinje slabjeti i više ne može podnijeti sve one rane i njihov otrov. U psihologijskim knjigama to se naziva mentalnom bolešću - shizofrenijom, paranojom, psihozom - ali te bolesti nastaju onda kada je razum uplašen toliko a rane tako bolne da je jednostavnije prekinuti dodir s vanjskim svijetom.

Ljudska bića žive u neprestanom strahu da će biti povrijeđena, a to je velik teret kamo god mi pošli. Način na koji se ljudska bića odnose jedno prema drugome bolan je toliko da bez ikakva očiglednog razloga postajemo bijesni, ljubomorni, zavidni ili tužni. Čak i kad kažemo: »Volim te«, to može biti zastrašujuće. Ali iako je bolno i zastrašujuće biti u emocionalnim odnosima, mi se ipak ne odričemo, počinjemo ih, vjenčavamo se i radamo djecu.

Da bi zaštitili svoje emocionalne povrede i zbog straha da će ih netko povrijediti, ljudi u svojim glavama stvaraju nešto vrlo tanano: veliki sustav nijekanja. U tome sustavu nijekanja postajemo savršeni lašci. Lažemo tko savršeno da lažemo i samima sebi, pa čak i vjerujemo u vlastite laži. Niti ne primjećujemo da lažemo, a katkada kada smo čak i svjesni toga da lažemo, tada te laži opravdavamo i ispričavamo ih da bismo se zaštitili d svojih bolnih povreda.

Sustav nijekanja nalik je zidu od magle koji je postavljen ispred naših očiju i ne dopušta nam da vidimo istinu. Mi nosimo društvenu masku jer nam je previše bolno vidjeti sebe ili dopustiti drugima da nas vide onakvima kakvi uistinu jesmo. A sustav nijekanja omogućuje nam da se pretvaramo kako svi oko nas vjeruju u ono što mi želimo da vjeruju o nama. Oko sebe podižemo zapreke da bismo se zaštitili, da bismo druge ljude držali na sigurnoj udaljenosti, ali te nas zapreke ujedno ograničavaju smanjujući našu slobodu. Ljudi se prikrivaju i zaštićuju, pa kada tko kaže: »Pronašao si mi slabu točku«, to nije cijela istina. Istina je da ste nabasali na povredu u glavi drugoga čovjeka, a on reagira jer ga to boli.

Kada ste svjesni toga da su svi oko vas ranjeni i zatrovani emocionalnim otrovom, tada lakše možete razumjeti odnos između ljudi u onome što Tolteci nazivaju snom pakla. S toltečkoga stajališta, sve što vjerujemo o sebi i sve što znamo o svijetu tek je san. Ako promotrite bilo koji religijski opis pakla, on je isti kao i opis ljudskoga društva kakvo mi sanjamo. Pakao je mjesto patnje, straha, rata i nasilja, mjesto suda, a ne pravde, mjesto kažnjavanja koje ne prestaje nikada. U džungli grabežljivaca ljudi se bore jedni protiv drugih; to su ljudi koji prosuđuju, koji osjećaju krivnju, grižnju savjesti, a prepuni su emocionalnoga otrova - zavisti, bijesa, mržnje, tuge i patnje. Mi u svojoj glavi stvaramo sve te male demone jer smo u svome vlastitom životu naučili sanjati pakao.

 

Svatko od nas za sebe stvara svoj vlastiti san, ali su ljudi prije nas stvorili velik, vanjski san - san ljudskoga društva. Vanjski san, san planeta, kolektivni je san milijardi sanjača. Veliki san obuhvaća sva društvena pravila, društvene zakone, religije, različite kulture i načine života. Sve te informacije pohranjene u našemu umu nalikuju tisućama glasova koji nam se obraćaju istodobno. Tolteci to nazivaju mitote.

Istinski ljudi čista su ljubav; sam život. Istinski ljudi nemaju nikakve veze sa Snom, ali im mitote ne dopušta da spoznaju to što uistinu jesu. Kad San pogledate s toga stajališta i ako ste ujedno svjesni onoga Što jeste, tada ćete uočiti ludosti ljudskoga ponašanja, koje postaju zanimljive. Ono što je za sve druge velika tragedija, za vas postaje komedija. Vidite da ljudi pate zbog nečega što nije važno, što čak nije ni stvarno. Ali mi nemamo izbora. Mi smo rođeni u ovome društvu, odrastamo u ovome društvu i učimo biti što sličniji svima ostalima, pa cijelo vrijeme postupamo budalasto nadmećući se zbog pukih gluposti.

Zamislite da ste u mogućnosti posjetiti planet na kojemu svaki čovjek posjeduje različitu vrstu emocionalnoga uma. Ti se ljudi jedni prema drugima odnose uvijek na radostan način, uvijek s ljubavlju i spokojno. Zatim zamislite da se jednoga dana probudite na ovome planetu, a da u svome emocionalnom tijelu više nemate nikakvih povreda. Više se ne plašite biti ono što jeste. Sto god tko rekao o vama, što god učinio, vi to ne primate osobno, pa vas zato više i ne boli. Više vam nije potrebno da zaštićujete sebe. Ne plašite se voljeti, dijelili, otvoriti srce. Ali, nitko drugi nije poput vas. Kako se možete odnositi prema ljudima koji su emocionalno ranjeni i bolesni od straha?

Kada se ljudsko biće rodi, njegov emocionalni um il emocionalno tijelo jesu potpuno zdravi. Negdje oko treće ili četvrte godine pojavljuju se prve povrede u emocionalnom tijelu i pune se emocionalnim otrovom. Ali ako promatrate djecu od dvije ili tri godine, ako obratite pozornost na to kako se ponašaju, shvatit ćete da se neprestano igraju. Cijelo se vrijeme smiju. Njihova je mašta toliko snažna, a sanjaju o pustolovinama istraživanja. Kad nešto krene po zlu, oni reagiraju i brane se, ali tada jednostavno to otpuste i svoju pozornost ponovno okreću tomu trenutku, da bi se opet igrali, istraživali i zabavljali. Djeca žive u sadašnjem trenutku. Ne stide se prošlosti, ne zabrinjava ih budućnost. Mala djeca izražavaju ono što osjećaju i ne plaše se voljeti.

Najsretniji trenuci našega života jesu trenuci kada se igramo kao djeca, kada pjevamo i plešemo, kada istražujemo i stvaramo samo zbog zabave. Prekrasno je kad se ponašamo kao djeca, jer tada je na djelu zdrav ljudski um, zdrava ljudska sklonost. Kad smo bili djeca, bili smo nevini i prirodno nam je bilo izražavati ljubav. Ali što nam se dogodilo? Što se dogodilo cijelomu svijetu?

 

Dogodilo se to da čak i dok smo mi djeca, odrasli već imaju tu mentalnu bolest, a ona je jako zarazna. Kako nam je prenose? Prigrabe našu pozornost i uče nas da budemo slični njima. Na taj način svoju bolest prenosimo svojoj djeci, a tako su nas naši roditelji, učitelji, đaci i cijelo društvo koje se sastoji od bolesnih ljudi zarazili tom bolešću. Prigrabili su našu pozornost i, koristeći se ponavljanjem, usadili informacije u naš um. Na taj smo način učili. Na taj se način programira ljudski um.

Teškoća je u programu, u informacijama pohranjenima u našemu umu. Privlačeći njihovu pozornost, mi djecu poučavamo jeziku, čitanju, pristojnomu ponašanju, sanjanju. Pripitomljujemo ljude na isti način na koji pripitomljujemo psa ili bilo koju drugu životinju: kažnjavanjem i nagrađivanjem. To je savršeno normalno. Ono što nazivamo izobrazbom nije ništa drugo nego pripitomljavanje ljudskoga bića.

Plašimo se da ćemo biti kažnjeni, ali poslije se isto tako plašimo da nećemo dobiti nagradu, da nećemo biti dosta dobri za mamu ili tatu, rođaka ili učitelja. Rađa se potreba da budemo prihvaćeni. Prije toga nam nije bilo stalo hoćemo li biti prihvaćeni ili nećemo. Ljudsko mišljenje nije nam bilo važno. Nije bilo važno zato što smo se samo željeli igrati i živjeti u sadašnjosti.

Strah od toga da nećemo dobiti nagradu pretvara se u strah od odbacivanja. Strah od toga da nećemo biti dovoljno dobri za nekoga drugoga upravo je ono što nas navodi na to da se pokušamo promijeniti i zbog čega stvaramo slike. Tada tu sliku pokušavamo zaštititi u skladu s onim što drugi ljudi žele od nas, samo da bismo bili prihvaćeni, samo da bismo dobili nagradu. Učimo se pretvarati da smo ono što nismo i neprestano vježbamo biti netko drugi, samo da bismo bili dosta dobri za mamu, tatu, učitelja, religiju - za svakoga. Vježbamo i vježbamo i uskoro ovladamo umijećem pretvaranja da smo ono što nismo.

Uskoro zaboravimo tko uistinu jesmo i počinjemo živjeti prema svojim slikama. Mi ne stvaramo samo jednu sliku, nego mnogo različitih slika u skladu s različitim skupinama ljudi s kojima se družimo. U svome domu stvaramo jednu sliku, drugu stvaramo u školi, a kad odrastemo stvaramo ih još više.

To isto vrijedi za jednostavan odnos između muškarca i žene. Žena posjeduje vanjsku sliku koju pokušava projicirati na druge, ali kad je sama, tada posjeduje drugačiju sliku o samoj sebi. Muškarac isto tako posjeduje i vanjsku i unutarnju sliku. Kad postanu zreli ljudi, utarnja i vanjska slika različite su toliko da jedva da se imalo podudaraju. U odnosu između muškarca i žene postoje barem četiri slike. Kako se to dvoje uopće i može upoznati? Nikako. Mogu samo pokušati shvatiti slike. Ali slika koje bi trebalo shvatiti ima još više.

Kad muškarac susretne žene, on sa svoga stajališta o njoj stvara sliku, a žena sa svoga stajališta stvara sliku o muškarcu. Tada će on pokušati uklopiti nju u sliku koju je zamislio o njoj, a ona će pokušati uklopiti njega u sliku koju je

 

zamislila o njemu. Sada između njih postoji već šest slika. Naravno, oni jedno drugomu lažu, čak i ako ne znaju da lažu. Njihov se odnos temelji na strahu, na lažima. Ne temelji se na istini jer nju ne mogu nazrijeti kroz svu tu maglu.

U doba ranoga djetinjstva ne postoje nikakvi sukobi sa slikama. Naša slika o samome sebi zapravo nije dovedena u pitanje dotle dok ne počnemo komunicirati s vanjskim svijetom i dok ne izgubimo roditeljsku zaštitu. Zbog toga je toliko teško biti tinejdžer. Čak i ako smo spremni podupirati i braniti svoje slike, čim ih pokušamo projicirati na vanjski svijet, svijet uzvraća udarac. Vanjski svijet počinje nas iskušavati, i to ne samo u osobnom krugu nego i javno, pokušavajući pokazati da nismo ono što se pretvaramo da jesmo.

Uzmimo kao primjer tinejdžera koji se pretvara da je vrlo inteligentan. On odlazi na raspravu u školi, ali na toj raspravi pobjeđuje učenik koji je inteligentniji i bolje pripremljen od njega, pa on pred svima ispada smiješan. Pred svojim vršnjacima pokušat će objasniti i opravdati svoju sliku. Bit će vrlo ljubazan prema svima i pokušat će spasiti svoju sliku pred njima, ali će biti svjestan da laže. Naravno, dat će sve od sebe da se ne slomi pred svojim vršnjacima, ali čim ostane sam i pogleda svoj odraz u zrcalu, razbit će zrcalo. On mrzi sebe; osjeća da je glup, da je najgori od svih. Između unutarnje slike i slike koju je pokušao projicirati u vanjski svijet postoji veliko protuslovlje. Što je to protuslovlje veće, to mu je teže prilagoditi se snu društva, i to će manje imati ljubavi prema sebi.

Između slike koju je izmislio i unutarnje slike koja ga predstavlja kad ostane sam postoje samo laži. Obje te slike potpuno su izvan dodira sa stvarnošću; obje su lažne, ali on to ne uviđa. To može uvidjeti sarmo netko drugi, ali on je potpuno slijep. Njegov sustav nijekanja pokušava ga zaštititi od povreda, ali su povrede stvarne i on pati jer se silno trudi opravdati svoju izmišljenu sliku.

Dok smo djeca, mi učimo da su mišljenja sviju ljudi važna i svojim životom upravljamo u skladu s tim mišljenjima. Jedno jedino mišljenje nekoga drugog čovjeka može nas gurnuti još dublje u pakao, a to može biti mišljenje koje čak nije niti istinito: »Ružan si. Nisi u pravu. Glup si«. Mišljenja imaju veliku moć nad nerazumnim ljudima koji žive u paklu. Zbog toga nam je potrebno da čujemo da smo dobri, da dobro napredujemo, da smo prekrasni. »Kako izgledam? Kako ti se činilo to što sam rekla? Kako napredujem?«

Potrebno nam je da čujemo mišljenja drugih ljudi zato što smo pripitomljeni i tim mišljenjima drugi mogu nama manipulirati. Zbog toga tražimo priznanje drugih ljudi; potrebno nam je da nas vanjski san prihvati preko drugih ljudi. Zbog toga tinejdžeri piju, drogiraju se ili počinju pušiti. To je samo zato da bi ih prihvatili drugi ljudi koji imaju takva stajališta; samo da bi izgledali »cool«.

 

Jako velik broj ljudi pati zbog svih tih lažnih slika koje pokušavamo projicirati. Ljudi se pretvaraju da su iznimno važni, ali istodobno vjeruju da ništa  ne vrijede, ako se naporno trudimo da u tome društvenom snu ostanemo netko i nešto, da nas drugi priznaju i prihvate. Jako se trudimo biti važni, biti pobjednici, moćni, bogati, slavni; jako se trudimo izražavati svoj osobni san i nametati ga drugima oko sebe. Zbog čega? Zato što ljudska bića vjeruju da je taj san stvaran. Zato ga i shvačamo tako ozbiljno.