DOLJE DUBOKO U ŽENI

Kružnica svjetla iznad moje glave, što je označavala dva metra širok ulaz u grad postojala je sve užom. Viseći o konopcu zavezanom oko struka i leđima okrenut dolje opirao sam se nogama o zid polako silazeći u dubinu. Kako sam pretpostavljao, ni jedan od 4 glavna ulaza u podzemni grad nije odgovarao nacrtu. Bitni energetski ulazi uvijek su sporedni, u velike prostore ulazi se na sporedna vrata! Prilično sam bio siguran da je ulaz bio pravilan. Formulu su već pronašli Bill i Savy, i nije predstavljala tajnu. Sjena štapa zabitog u točku alef u podne označavala je smjer. Udaljenost se izračunavala prema zamišljenom odnosu brojeva 7920 i 5040. Nisam imao te podatke. No ulaze su već otkrili arheolozi. Trebalo je pronaći ulaz na liniji alef.

Problem će nastati, naravno, ne na određivanju okomice, već kata i hodnika u koji se

ulazi.

Bio sam već nekih trideset metara ispod zemlje kada se svjetlost nada mnom naglo

zamračila. Bacih pogled gore. Bebek se tada počinjao spuštat. Cijelo jutro me uvjeravao da ga sve to ne zanima, ali, eto, radoznalost je nadvladala. Bilo mi je drago da dolazi. Potrebna su dvojica, jedan da osvjetljava, a drugi da traži put. No kako će ići taj spust?

Nismo  imali  previše  iskustava.  Moje  iskustvo  sa  sto  metarskim  vertikalama  i

podzemnim spiljama doći će tek kasnije. Ovdje, na 40 metara, već me je počeo hvatati neobjašnjiv strah. Ali to nije spilja, govorio sam sam sebi. Kroz ove otvore spuštali su se i dizali deseci tisuća ljudi. Ovo je jedan običan tunel od lifta. No lifta više nije bilo, ni ljudi, ni žena, ni djece. Kako su ti ljudi mogli izdržati taj život? Ne, to je bilo nepojmljivo. U grlu me je počelo stezati. Kao da me dave nevidljive ruke, napadi straha, što ako pukne uže? Ako mi se zapetlja oko vrata i udavi me? Osjećao sam kao da je taj vertikalni tunel pun nevidljivih ljudi. Energija svih tih mrtvih ljudi, strah i uzbuđenje izmjenjivali su se u mom tijelu pojačavajući ritam srca. Pod rukom osjetih 50—metarski znak na užetu — tu bi već moglo početi. Otvor na ulazu bio je sada samo sitna točkica. Oko mene mrkli mrak. Nisam palio bateriju jer je trebalo osjetiti pravi kat. Osjetio sam pod nogama ulaz u katove. Okrenuo sam glavu prema dolje, fiksirao uže, izvadio visak i stavio ga u zube — ništa!

Nastavio sam se spuštati.

Kakvih desetak metara, odnosno kat niže počeo sam sumnjati u visak. Zastao sam i pokušao se koncentrirati. Ne znam što je to bilo, no dva kata niže osjetio sam da sam se preduboko spustio. Podigao sam se petnaest metara više i zastao.

Ovo je ipak bilo previsoko. Pet šest puta išao sam gore dolje, birajući između ta tri kata

—    osjećao sam da bi to moralo biti negdje ovdje. Bebek se već spustio do mene i nijemo viseći puštao me da osjetilno napipam pravi ulaz. Nakon nekih dvadesetak minuta bezuspješnih pokušaja tišinu je prekinuo Bebekov glas.

—   Slušaj, očigleno je stara intuicija danas na bolovanju. Zašto ne upalimo svjetlo?

Obojica smo nosili okačene oko vrata snažne četvorouglaste baterijske lampe i o pasu kratke planinarske krampove. Osjećajući neuspjeh i gubitak koncentracije, upalio sam lampu. Svjetlo je obasjalo zid vertikalnog tunela. Stijenke su bile išarane znakovima: zečje oči, trokuti, zvijezde, ne, ništa. Ali ipak tu negdje bi trebalo biti. Nastavili smo polagano spuštati se.

Odjednom neki osjećaj — obratio sam pažnju na znakove i ugledao jajoliku kružnicu

rascijepljenu dijametrom, linije susreta južne i sjeverne strane kruga, linija armagedona, ili jednostavna primitivna slika ženskog spolnog organa.

Je li to pravo mjesto? Trebalo je pokušati. Uhvatih se za kamenu izbočinu, nogama stadoh na prag ulaza u hodnik i uđoh. A Bebek par sekundi iza mene. Otkvačili smo užad, zabili krajeve klinom o zid i krenuli hodnikom.

Hodnik je pravio polukrug. Nakon nekoliko metara naišli smo na oveću četvorouglastu prostoriju. Širok, visok, goli prostor, nekih 8 metara u dužinu i 4 u širinu. Izračvala su se 4 nova hodnika.

Iz naprtnjače smo izvadili speleološko klupko s tankim užetom za orijentaciju.

Nisam znao kamo krenuti, lijevo ili desno. Odlučili smo u lijevi hodnik jer smo tražili srž žene koja uvijek uzima lijevu stranu. Nakon nekoliko metara hodnik se završavao vodeći nekamo — natrag u početnu salu. Ništa od „lijeve” teorije. Penjemo se središnjim hodnikom. Put zavija naglo dižući se prema gore. Prolaz je postajao sve uži i niži. Spuštamo se na koljena. Puzao sam prvi, opipavajući put. Ne znam koji sretan faktor je utjecao na to da mi je težina bila baš na desnoj ruci prije nego što sam koljenima stupio na pod hodnika prekrit daskama. Stavio sam lijevu ruku ispred sebe, nagnuo se i onda — lom! Daska puca i popušta, naglo se povukoh natrag na čvrstu stijenu udarajući Bebeka nogama pri uzmaku. Daskama prekrit mostić nad klancem u zemlji rušio se uz prasak dolje u dubinu. Umjesto straha uhvatilo me uzbuđenje. Da, to je to! U normalnom dijelu grada gdje se živjelo ne bi se pribjegavalo takvim smicalicama. Toga će biti još, pomislih.

Osjećao sam da smo na pravom putu. Dopuzah do ruba — s lijeve i desne strane uskog hodnika protezala se podzemna pukotina. Zastao sam, razmišljao. Shvatih da se nije radilo o triku, bila je to prirodna zapreka. Metar širok procjep između dva hodnika bio je pregrađen, vjerojatno, čvrstim daščanim mostom. Nakon toliko godina daske su istrunule, propale pod težinom moje ruke i sada se pred nama otvorio taj ponor. Okrenuh se i upitah Bebeka:

—Što ćemo sada?

—Dalje, uvijek dalje — odgovorio je.

Poput mene bio je opsjednut nekom nezaustavljivom energijom. Nestalo je straha što smo ga osjećali pri vertikalnom spustu.

Trebalo je preći metar širok klanac. Da je hodnik bio viši i da se moglo uspraviti, čovjek bi ga prekoračio ili preskočio — no hodnik je bio tek nekih metar visine. Što sada? Kako dalje? Razmišljali smo nekih desetak minuta. Svakakve su nam ideje padale na pamet. Da se jedan od nas rukom uhvati za rub drugog hodnika i da drugi prepuže preko njega? No ništa od toga nije bilo izvodivo. Preći u neki drugi hodnik? Bebek zbog svoje komplicirane opreme nije htio natrag a i ja sam osjećao da je upravo to pravi put. Pažnju mi je privuklo udubljenje u zidu, uklesana rupa, i u njoj još uvijek čvrsta željezna poluga. Odmah sam shvatio o čemu se radi. Tih naprava bila je puna Kapadokija. Izvukao sam potporanj i iz skrivene usjekline u zidu nekoliko tona težak kameni točak uz tutnjavu se iskoturao poprečno ispunjavajući procjep među stijenama. Gornja polovica kotača pravila je polukružni most širine pola metra. Polako i pažljivo da ne padnemo, konačno smo prepuzali na drugu stranu.

Novi hodnik bio je uzak i nizak, trebalo je hodati na koljenima i rukama nekih 20

metara i onda smo se našli u širokoj, visokoj, okrugloj prostoriji. Stali smo. Ovdje se osjećalo oštro strujanje zraka, neki šumovi. Tu smo se mogli i uspraviti. Odavde nije više bilo hodnika. Znači ništa, falili smo, ipak natrag. Baterijom smo osvjetljavali svod. Dva metra iznad poda u stropu ugledali smo ulaz u nov hodnik. Dalje, potraga se nastavlja. Bebek se leđima prislonio uza zid, skupio dlanove i načinio mi oslonac da se uprem nogom, dosegnem rub i uzverem gore.

Pružio sam mu ruku, povukoh ga na kamen i nastavismo put. Opet spirala — slijeva i zdesna pojavljivali su se otvori u različite prostorije. Zavirili smo u jednu, no nismo htjeli izići iz hodnika. Bila je to soba u kojoj se živjelo, s uklesanim udubljenjima u zidovima,

vjerojatno kreveti. Ognjište još uvijek čađavo, odvod za dim, sanitarne prostorije — prava mala garsonjera. Bilo ih je na tisuće, posvuda, uokolo, iznad i ispod nas.

Hodnik završava u kapelici oslikanoj simbolima paunove virilnosti. Gledamo oko sebe.

Iz kapelice račvalo se još sedam hodnika, nisam znao za koji se odlučiti. Nakon kratkog razmišljanja odlučio sam ih sve istražiti. Bebeku je tad dojadilo. Odlučio je ostati u kapelici. Više od tri sata pretraživao sam svih sedam hodnika da bih uvijek dolazio do golog zida koji je označavao kraj. Stao sam i zamislio se. Provlačeći se kroz te hodnike sve više sam razmišljao o jednoj slici iz kapelice. Tu sliku nisam gotovo ni zamijetio u prvi čas. Bio je to jednostavan dijagram spirale. Dok sam baterijom osvjetljavao te vlažne zidove i tražio nove hodnike, sjetih se tog istog dijagrama na zidovima budističkih manastira u Nepalu.

Odlučih se vratiti u kapelicu. Tu sam naišao na Bebeka kako tupka po zidovima tražeći

zagrađen prolaz. Ostavio sam ga u poslu i potražio sliku spirale. Desetak minuta traženja i otkrih da nema spirale. Što sada?

Osjećao sam već poteškoće u disanju, već smo nekoliko sati pod zemljom. Sjeo sam i

razmišljao. Spirala? Odakle mi ta ideja? Da je nisam vidio u nekoj drugoj prostoriji? Polako, korak po korak analizirao sam put po kojem sam se kretao od dolaska u kapelicu. Da, najprije ulaz u onaj lijevi hodnik pa ništa; onda opet srednjim hodnikom, pa zavoj desno, pa opet ništa. Odlučio sam još jednom ponoviti isti put. Ovaj put kao da me vodila neka unutarnja logika, nisam se dvoumio. Brzim koracima provlačio sam se kroz te hodnike, savijao se, hodao četveronoške i uvijek kao nekakvom skrivenom logikom birao vrata. Iako nisam mogao trčati, osjetih kao da se moje kretnje ubrzavaju, kao da jurim, kao da me nosi neka energija. Koliko sam mogao, pojačao sam tempo. Sada sam stvarno gotovo trčao preskačući kamenje i izbočine, puzeći po podu kao na takmičenju u vojsci. U meni je rastao neki ritam. Već sam i svjesno uhvatio logiku kretanja. Nalazio sam se upravo u šestom krugu spirale čiju sam putanju intuitivno birao među mnogim sobama i hodnicima kružeći stalno oko kapelice. Nisam ispuštao konopac, no da slučajno ne izgubim pravac, povremeno bih zvao Bebeka. Glas se probijao kroz mnoge pukotine i čuo bih njegov odaziv koji je potvrđivao da se vrtim u krugu.

Sedmi krug i onda kraj hodnika, i novi hodnik koji poput radijusa izravno i oštro vodi

natrag ka središtu.

Minutu kasnije nisam se začudio kada sam se opet našao u istoj kapelici, kao na nekom usječenom kružnom balkonu nekih dva metra iznad Bebeka.

Tada sam opet razaznao spiralu. Sakrila se u fresci, a ja zaboravio na fresku! Misleći isključivo na spiralu, nisam je mogao vidjeti. Gledajući iz tog ugla na sliku, prepoznao sam tu spiralu ucrtanu u oblak. Sada sam jasno razabrao sedam krugova. To nije bila tibetska mandala. Ne, tu sliku sam već vidio negdje drugdje. Lagano pazeći da se ne posiječem o stijene, objesio sam se rukama o rub galerije i spustio dolje. Prišao sam slici i pogledao — opet ništa, običan oblak. Pogledah na sat, bilo je prošlo tri sata. Što sada? Vratiti se natrag? Opet sam sjeo i čekao.

Tri sata i trideset minuta — u tijelu osjećam neki nemir. Sjedam nasuprot oblaku, obasjam ga baterijom i onda odjednom, već poznato zujanje u ušima.

Radi li se o istom efektu kao na Himalayi? Nestašica kisika! Visoko u brdima ili duboko pod zemljom osjećaj vrtoglavice. Zujanje u ušima i neki bijeli bljeskovi u glavi. Usredotočih pogled na sliku spiralnog oblika. Pred očima mi frcaju bijele iskrice, zujanje u ušima postaje sve jače. Da, sve je to posljedica ustajalog zraka i pomanjkanja kisika, ali ipak, zagledah se u sliku oblaka.

Spirala postaje sve vidljivijom. U glavi mi se sve više vrti, zujanje je sad razgovjetno,

osjećam u kičmi dizanje neke topline. Zatvaram oči. Plavičasti bljeskovi kao da se probijaju kroz kičmu. Negdje u središtu glave širi se toplina.

Zatvorenih očiju vidim stotine koncentričnih krugova kako se okreću. Iako sjedim,

bojim se da ne padnem, no ne otvaram oči. Tijelo se počinje vrtjeti. Hvata me mučnina, otvaram oči, oblak na zidu se rastvara. U bojama vidim cijeli niz gustih šuma, kao neki labirint prolaza i izlaza. Mučnine nestaje. Osjećam neki mir. Nešto utješujuće u šumi tih vretenastih kolutića oblaka.

Zaboravljam na sebe, zaboravljam gdje sam. Sjedim uvučen u sliku, ne postojim, kao

da ulazim u sliku. Sve sam mirniji, hvata me neki ugodan topao osjećaj sigurnosti. Ne postoji ništa više osim sheme na zidu. Kružnice, zavoji, apstraktni oblici koji kao da su dio mene. I onda neko drmanje, tijelo mi se trese, na čelo probija hladan znoj. Zemlja se trese, sve se trese, hvata me strah, zemljotres — poginut ćemo — zemljotres! Zvuk vlastitog glasa odjednom me vraća k sebi. Sve je mirno. Opet čujem kuckanje. Postajem svjestan kapelice. Bebek još uvijek kucka, traži otvor u tajni hodnik. Koliko dugo sam sjedio? Pogledah na sat

—   3.30 — manje od minute.

Bebek je uzbuđen.

—Izgleda da sam nešto našao.

Kucka i čuje se šuplji zvuk. Malo kasnije pijukom razvaljujemo zid. Kamenje pršti i ukazuje se otvor. Brzo razvaljujemo ostatke zida, no ništa! Prazan otvor metar i po visok i metar dubok.

Bebek je razočaran.

—Ništa, savršeno ništa.

—A što si tražio? — pitam ga.

—Ne znam — kaže, — ali nisam to našao.

Sjeo sam do Bebeka pitajući se jesam li ja nešto našao — osim što mi se zavrtjelo u glavi od pomanjkanja zraka. Nisam znao. No za danas je bilo dosta. Pojeli smo čokoladu da vratimo snagu i onda polagan, mukotrpan povratak.

Slijedeća tri dana sam sam se spuštao dolje dok je Bebek fotografirao sve što je bilo gore. Pokušavao sam uvijek nanovo prolazeći kroz stotine soba, hodnika, stepenica, ali bez rezultata. Da li je stvarno bilo nečega u onoj kapelici sa spiralom? Ne znam. Bebeku sam ostavio tupi žilet i bočicu mlijeka pripremljenu za tu svrhu. Mlijeko se ukiselilo, to nije bilo dobro, to se nije smjelo dogoditi. No žilet je davao nade. Vratio sam se sam u tu kapelicu i dugo ispitivao simbole. Jesam li ispravno interpretirao simbole, nisam znao.

Nakon tri dana valjalo je krenuti. No još uvijek nam je ostao jedan zadatak. Trebalo je naći Yorgosa.