Dokaz o postojanju napredne kulture u dalekoj pretpovijesti

Većina dokaza koje sam do sada spomenuo, upućuje na pretpostavku da su ljudi, čak i da su postojali u dalekoj prošlosti, ostali na određenom primitivnom stupnju razvoja. No, otkriveni su i artefakti koji upućuju na mnogo napredniji kulturni i tehnološki razvoj. Osim što su neki predmeti neupitno napredniji od kamenog oruđa, mnogi od njih pojavljuju se u geološkim slojevima mnogo starijima od onih koja smo do sada razmatrali.

Izvješća o tim nevjerojatnim dokazima dolaze nam iz znanstvenih i neznanstvenih izvora. U nekim slučajevima, same artefakte nemoguće je locirati, odnosno, ući im u trag, budući da nisu pohranjeni u uobičajenim prirodoslovnim muzejima. No, radi cjelovitosti i ohrabrivanja daljnjeg istraživanja, iznijet ću neke primjere.

U svojoj knjizi

Mineralogy, grof Bournon zabilježio je intrigantno otkriće francuskih radnika iz druge polovice 18. st. Iskopavajući vapnenac u blizini Aix-en Provencea, ti su radnici prokopali jedanaest slojeva vapnenca međusobno odvojenih sedimentnim slojevima. Pritom su u ilovastom pijesku iznad dvanaestog sloja: "otkrili ostatke stupova i fragmente dijelom obrađenog kamena, koji je bio identičan onome iz kamenoloma; osim toga, pronašli su kovanice, ručke čekića i druge alate ili komade drvenog oruđa." Drveni artefakti su bili okamenjeni. Navedeni odlomci objavljeni su u American Journal of Science and Arts 1820. (sv. 2., str. 145-146). Danas, međutim, mala je vjerojatnost da bi se takvo izvješće moglo pojaviti na stranicama znanstvenih časopisa. Znanstvenici jednostavno ne shvaćaju ozbiljno takva otkrića. Vapnenci iz Aix-en Provencea potječu iz oligocena (Pomerol, 1980., str. 172-173), što znači da u njima otkriveni predmeti mogu biti stari od 24-36 milijuna godina.

Godine 1830., u mramornom bloku iz rudnika pokraj Norristowna u Pennsylvaniji, udaljenog 20-ak km sjeverozapadno od Philadelphije, otkriveni su oblici nalik slovima. Mramorna ploča izvađena je iz dubine od 18-21 m. To otkriće objavljeno je 1831. u

American Journal of Science and Arts. Mramor iz rudnika u okolici Norristowna potječe iz kambrij-ordovicija (Stone, 1932., str. 225), što ga, dakle, čini starim oko 500-600 milijuna godina.

Sir David Brewster je 1844. izvijestio o otkriću čavla čvrsto ukopanog u bloku pješčenjaka iz kamenoloma Kingoodie (Mylnfield) u sjevernoj Britaniji. Dr. A. W. Medd iz Britanskog instituta za geološka mjerenja, napisao je 1985. mom pomoćniku da taj pješčenjak potječe iz: "razdoblja donjeg starog crvenog pješčenjaka" (devon, prije 360-408 milijuna godina).

Brewster je bio slavni škotski fizičar, koji je osnovao 'British Association for the Advancement of Science' i izvršio je neka značajna otkrića na polju optike. U londonskom

Times-u, 22. lipnja 1844. objavljeno je sljedeće neobično izvješće: "Prije nekoliko dana, neki radnici koji su iskopavali kamenje u blizini Tweeda, oko četiristo metara ispod tvornice Rutherford, pronašli su zlatnu nit ukopanu u kamenu koji se nalazio na dubini od 2,4 m." Dr. A. W. Medd s Britanskog instituta za geološka mjerenja napisao je 1985. mom pomoćniku da taj kamen potječe iz ranog karbona (prije 320 do 360 milijuna godina).

U časopisu

Scientific American (5. lipanj 1852.) objavljen je sljedeći članak naslovljen 'Relikt iz drevne prošlosti': "Prije nekoliko dana, snažnom je eksplozijom izbušena stijena na Meeting House Hillu u Dorchesteru, nekoliko jarda južno od molitvenog doma vlč. gosp. Halla. Eksplozijom je izbačena golema kamena masa, neki komadi težili su nekoliko tona, a krhotine su se raspršile u svim smjerovima. Među njima su otkrivena dva dijela metalne posude, koja se prepolovila uslijed eksplozije. Polovice su zajedno oblikovale zvonoliku posudu ... Na stranama je prikazano šest likova, cvjetova ili buket, prekrasno obloženih srebrom, dok je niži dio posude obrubljen prikazom vinove loze ili vijenca, također optočen srebrom ... Ta neobična i nepoznata posuda izbačena je eksplozijom iz čvrstog, glomaznog kamena iz dubine od 4,5 m ... To otkriće zaslužuje istraživanje, budući da nije riječ o prijevari." Prema suvremenoj karti područja Bostona i Dorchestera, koju je izradio Američki institut za geološka mjerenja, glomazni kamen, koji se danas zove Roxbury-konglomerat, potječe iz prekambrija, što znači da je star više od 600 milijuna godina.

U časopisu

The Geologist u travnju 1862., objavljen je engleski prijevod intrigantnog izvješća Maximiliena Mellevillea, potpredsjednika Akademskog društva u Laonu, Francuska. U njemu je Melleville opisao kuglicu od krede otkrivenu u blizini Laona, na dubini od 75 m u naslagama iz ranog eocena. To znači da su ljudi, koji su je možda izradili, živjeli u Francuskoj prije 45-55 milijuna godina.

Melleville je izjavio (1862., str. 147): "Dugo prije ovog otkrića, radnici u kamenolomu su mi rekli da su mnogo puta pronašli komadiće drveta

pretvorene u kamen ... s tragovima ljudskog djelovanja. Danas žalim što nisam zahtijevao da mi ih pokažu, no tada još nisam vjerovao u tu mogućnost."

Godine 1871., William E. Dubois s Instituta Smithsonian izvijestio je o otkriću nekoliko artefakata duboko ispod površine Ilinoisa. Prvi je predmet bio bakreni novčić iz Lawn Ridgea u okrugu Marshall, Illinois, a nalazio se u bušotini izvora na dubini od 34 m. (Winchell, 1881., str. 170).

Državni institut za geološka mjerenja u Illinoisu utvrdio je, na temelju zapisa o bušenju, približnu starost naslaga na dubini od 34 m. Te su se naslage vjerojatno formirale tijekom Yarmouthian-interglacnala: "prije oko 200.000 i 400.000 godina."

Kovanica upućuje na postojanje civilizaciie u Sjevernoj Americi prije najmanje 200.000 godina. Ipak, općenito se smatra da inteligentna bića sposobna za izradu i uporabu kovanica

(Homo sapiens sapiens) nisu postojala prije više od 100.000 godina. Prema prihvaćenom stajalištu, metalni novčići prvi put su se počeli upotrebljavati u Maloj Aziji u 8. st. pr. Kr.

Godine 1889., u Nampi u Idahu otkriven je vješto oblikovan glineni kipić čovjeka. Kipić je izvađen iz bušotine na dubini od 91 m (Wright, 1912., str. 266-267). Na molbu mog pomoćnika, Američki institut za geološka mjerenja dostavio nam je podatak da je sloj gline na dubini većoj od 91 m: "vjerojatno iz formacije Glenns Ferry, koja pripada skupini gornjeg Idaha, za koju se općenito smatra da potječe iz pliocena ili pleistocena."

Pliocen i pleistocen razdvaja dva milijuna godina. Nije poznato jesu li drugi hominidi, izuzev

Homo sapiens sapiensa, stvarali umjetnička djela nalik figurici iz Nampe. Prema tome, dokaz upućuje da su u Americi prije otprike 2 milijuna godina, u razdoblju između pliocena i pleistocena živjeli ljudi suvremenog tipa.

U

The Morrisonville Times-u (Illinois, SAD) 11. 06. 1891., objavljeno je sljedeće: "Gospođa S. W Culp prošlog je utorka ujutro naišla na neobično otkriće. Lomeći velik komad ugljena kako bi ga stavila u kantu za ugljen, uočila je u jednoj od krhotina ukopan, čvrsto i u obliku kruga, mali zlatni lanac dug oko 25 cm, neobičnog i drevnog izgleda." Institut za geološka mjerenja u Illinoisu rekao je da je ugljen, u kojemu je otkriven zlatni lanac star 260-320 milijuna godina. To otvara mogućnost kako je u tome razdoblju u Sjevernoj Americi postojala napredna kultura.

U novinarna

Daily News iz Omahe, Nebraska, 2. travnja 1897. objavljen je članak naslovljen 'Izrezbaren kamen zakopan u rudniku', u kojemu je opisan predmet otkriven u rudniku u blizini Webster Cityja u Iowi: "Danas, prilikom iskopavanja ugljena u rudniku Lehigh, na dubini od 40 m, jedan od rudara naišao je na komadić kamena, koji ga je zbunio jer nije mogao objasniti zašto se nalazi na dnu rudnika ugljena. Kamen je tamno sive boje, dug oko 61 cm, širok 30 cm i debeo 10 cm. Na njegovoj površini, koja je veoma čvrsta, urezane su crte pod kutovima u obliku savršenih dijamanata. U središtu svakog dijamanta prilično je vješto prikazano lice starca." Ugljen iz Lehigha vjerojatno potječe iz karbona.

Robert Nordling je 10. 01. 1949. poslao fotografiju željeznog pehara Franku L. Marshu sa Sveučilišta Andrews u Berrien Springsu, Michigan.

Nordling je napisao: "Posjetio sam muzej mog prijatelja u južnom Missouriju. Među njegovim znamenitostima nalazio se željezni pehar prikazan na priloženoj fotografiji." (Rusch, 1971., str. 201).

Uz željezni pehar, koji je bio izložen u privatnom muzeju, nalazila se sljedeća izjava koju je potpisao Frank J. Kenwood iz Sulphur Springsa, Arkansas, 27. studenog 1948.: "Dok sam 1912. radio u gradskoj elektrani u Thomasu, Oklahoma, pronašao sam čvrstu grudu ugljena koja je bila suviše velika za uporabu. Slomio sam je maljem. Iz središta ugljena ispao je ovaj željezni vrč, ostavivši u njemu otisak ili kalup. Jim Stall (zaposlenik tvrtke) svjedočio je lomljenju ugljena i vidio je kada je iz njega ispao vrč.

Poslije sam ustanovio da je ugljen iskopan iz rudnika u Wilburtonu, Oklahoma."

(Rusch, 1971., str. 201). Kako tvrdi Robert O. Fay s Instituta za geološka mjerenja u Oklahomi, ugljen iz rudnika u Wilburtonu star je oko 312 milijuna godina.

U tjedniku

American Weekly, koji je izlazio u sklopu New York Sunday American-a, 8. 10. 1922., objavljen je zanimljiv članak naslovljen "Tajna okamenjenog potplata", koji je napisao dr. W. H. Ballou (1922., str. 2): "Prije izvjesnog vremena, dok je tragao za fosilima u Nevadi, ugledni rudarski inženjer i geolog John T. Reid, odjednom se zaustavio i zaprepastio kada je ugledao jedan kamen pokraj svojih stopala. Naime, kamen je izgledao kao otisak ljudskog stopala! Podrobnijim pregledom ustanovio je kako nije riječ o otisku golog stopala, već, kako se činilo, potplata cipele koji se okamenio. Iako je prednji dio nedostajao, sačuvan je obris barem dvije trećine potplata, oko kojeg je bila utisnuta istkana nit kojom je, kako se činilo, obrub cipele bio pričvršćen uz potplat." Kamen iz trijasa na kojemu se nalazi fosilni otisak potplata star je 213-248 milijuna godina.

W. W. McCormick iz Abilenea, država Texas, naveo je izvješće svog djeda, koji je otkrio kameni zidni blok duboko u rudniku ugljena: "Godine 1928., ja, Atlas Almon Mathis, radio sam u rudniku ugljena br. 5, koji se nalazi 3,2 km sjeverno od Heavenera, Oklahoma. Bilo je to rudarsko okno za koje su nam rekli da je duboko 3,3 km." Jedne večeri Mathis je

razbijao ugljen iskopan eksplozivima u 'sobi 24' toga rudnika. "Sljedeće jutro" rekao je Mathis, "na dnu sobe ležalo je nekoliko betonskih blokova.

Bile su to kocke debele 30 cm, toliko glatke i polirane da je svih šest strana moglo poslužiti kao ogledalo." Dodao je: "Dok sam postavljao drvene potpornje, strop se urušio; jedva sam umakao. Kada sam se vratio nakon urušavanja, ugledao sam zid sastavljen od tih poliranih blokova. Otprilike 90-136 m niže od naše zračne jezgre, drugi je rudar naišao na isti ili veoma sličan zid." (Steiger, 1979., str. 27). Ugljen iz tog rudnika vjerojatno potječe iz karbona, što znači da je zid star najmanje 286 milijuna godina.

Astronom M. K. Jessup zabilježio je sljedeću priču o zidu u rudniku ugljena: "Objavljeno je ... da su 1868., James Parsons i njegova dva sina iskopali zid od škriljevca u rudniku ugljena u Hammondvilleu, Ohio. Bio je to dug i gladak zid, otkriven nakon što je s njega otpao velik komad ugljena, a na njegovoj površini bilo je izrezbareno nekoliko hijeroglifa."

(Jessup, 1973., str. 65).

Spomenuta otkrića koja upućuju na postojanje civilizacije s relativno visokim stupnjem kulture u veoma dalekoj pretpovijesti, prikupljena su iz izvješća objavljenih u 19. i početkom 20. st., premda se slična pojavljuju i danas. U nastavku ćemo razmotriti neka od njih.

Godine 1968., tehnički crtač i amaterski sakupljač trilobita, William J. Meister, izvijestio je da je otkrio otisak cipele u Wheeler Shaleu u blizini Antelope Springsa, Utah. Meister je taj otisak nalik potplatu i njegov kalup ugledao kada je prelomio blok škriljevca. Na otisku su bili jasno vidljivi ostaci trilobita, izumrlih morskih člankonožaca. Škriljevac s otiskom i fosilima trilobita potječe iz kambrija, što ga čini starim od 505 do 590 milijuna godina.

Meister (1968., str. 99) je opisao drevni otisak nalik cipeli u članku objavljenom u časopisu

Creation Research Society Quarterly: "Otisak pete bio je oko 3 mm dublji od otiska potplata. Otisak nožnog prsta nedvojbeno je pripadao desnom stopalu, jer je cipela bila na karakterističan način iznošenija na desnoj strani pete." Richard L. Thompson je 1984. posjetio Meistera u Utahu. Podrobnim pregledom otiska zaključio je da nema očitog razloga zbog kojega se ne bi mogao smatrati autentičnim. Oblik Meierova otiska, kako su pokazala Thompsonova promatranja i kompjutorske analize, znakovito se podudara s otiskom suvremene cipele.

Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, južnoafrički rudari su otkrili više stotina metalnih kugli s tri paralelne brazde urezane oko njihova središta.

Roelf Marx, kustos muzeja u Klerksdorpu u Južnoj Africi, u kojemu su pohranjene neke od tih kugli, rekao je: "Kugle su veoma zagonetne.

Izgledaju kao da ih je izradio čovjek, premda u tom razdoblju Zemljine povijesti i kojemu su dospjele u ovaj kamen, nisu postojala inteligentna stvorenja. Posve su drukčije od svega što sam do sada vidio."

Moj je pomoćnik zamolio Roelfa Marxa da mu pruži još neke podatke o tim kuglama. Potonji mu je odgovorio pismom 12. 09. 1984.: "O tim kuglama nije objavljeno ništa znanstveno, no činjenice su sljedeće: otkrivene su u pirofilitu iskopanom u blizini gradića Ottosdala u zapadnom Transvaalu. Taj pirofilit prilično je mekana sekundarna ruda... koja se oblikovala sedimentacijom prije otprilike 2,8 milijardi godina. S druge strane, kugle čija je unutrašnjost obavijena ljuskom i ispunjena vlaknastom tvari, veoma su čvrste i ne mogu se zarezati, čak ni čelikom." U nedostatku zadovoljavajućeg prirodnog objašnjenja, dokaz je prilično tajanstven i otvara mogućnost da su južnoafričke izbrazdane kugle - otkrivene u mineralnoj naslazi staroj 2,8 milijardi godina - izradila inteligentna bića.