Dokaz iz nuklearne DNK

Ako su, kako tvrde zagovornici hipoteze o Afričkoj Evi, anatomski suvremeni ljudi doista iselili iz svoje afričke pradomovine, uslijed čega su potpuno potisnuli prethodne populacije hominida u Europi i Aziji, to bi, osim dokaza mitohondrijske DNK, mogla potvrditi i DNK iz stanične jezgre.

Međutim, u svojoj analizi prvih izvješća o Afričkoj Evi, Templeton je rekao - 993., str. 65):"... ne postoji nijedan niz pretpostavki koji bi uskladio mitohondrijsku DNK i nuklearne podatke s hipotezom o seobi iz Afrike koja je rezultirala potiskivanjem populacija hominida."

Jedna skupina istraživača (Breguet i dr., 1990.) promatrala je lokus B gena za ljudski apoprotein. Kako tvrdi Templeton (1993., str. 68-69), njihova ih je detaljna analiza dovela do zaključka da su: "... populacije bijele rase (raširene u području od sjeverne Afrike do Indije) najbliže pradjedovskoj genetskoj skupini, i da se gensko razlikovanje u tom lokusu, rasprostranjeno diljem svijeta, najbolje može objasniti kolanjem gena na zapad i istok iz tog zemljopisnog područja, a ne sub-saharskim podrijetlom." Za istraživače poput mene, koji polaze od perspektive drevnih sanskrtskih tekstova, koji uzima kao polaznu točku ponovna pojavljivanja ljudske vrste (nakon planetarnih potopa) u području Himalaja, to je prilično zanimljivo.

U novije su doba istraživači uvidjeli drugi problem povezan s teorijom o afričkom podrijetlu. Taj se problem odnosi na nakupinu globinskih gena u ljudima. Gen ili dio gena na određenome mjestu na kromosomu može imati nekoliko različitih oblika, koji se nazivaju aleli. Jedan će pojedinac imati jedan alel, a drugi pojedinac drugi. Analizirajući globinske alele u različitim populacijama, autori nedavno objavljenog udžbenika utvrdili su da opažen stupanj varijacije upućuje na to, da su suvremene ljudske populacije mnogo starije od 200.000 godina. Doista, promatrajući drugi dio skupine globinskih gena, utvrdili su da: "... dva alela iz nekodirajućeg (i, prema tome, neutralnog) područja naizgled postoje 3 milijuna godina" Zaključili su: "Do danas još nije jasno kako bi se obrazac globinskih gena mogao uskladiti s mlađim afričkim podrijetlom današnjih ljudi." (Page i Holmes, 1998., str. 132). Dokaz u obliku globina dosljedan je izvješćima iz purana o velikoj starosti ljudi.

Neki su istraživači, uzimajući u obzir složenosti koje proizlaze iz genetičkih podataka, pretpostavili da fosili predstavljaju najpouzdaniji dokaz za rješavanje pitanja ljudskog podrijetla i starosti: "Za razliku od genetičkih podataka proizašlih iz živih ljudi, fosili se mogu iskoristiti za ispitivanje teoretskih predviđanja o prošlosti, bez oslanjanja na dug popis pretpostavki o neutralnosti genskih markera, učestalosti mutacija ili drugih uvjeta neophodnih za rekonstrukciju prošlosti iz trenutnih genskih varijacija ... genetički podatak u najboljem slučaju pruža teoriji odgovor na to kako su možda nastali suvremeni ljudi, ako su pretpostavke od kojih se polazilo pri tumačenju genetskih podataka točne." (Frayer i dr., 1993., str. 19). Slažem se da genetski dokaz ne pobija uvijek arheološki dokaz. To znači da arheološki dokaz velike starosti ljudi, predstavljen u Zabranjenoj arheologiji, predstavlja izrazito neophodnu kontrolu divljih nagađanja genetičara.

Što to, dakle, znači? Čitavo je pitanje ljudskog podrijetla, analizirano iz perspektive genetskog dokaza, konkretno mitohondrijske DNK, zbunjujuće.

Naime, neki znanstvenici kažu da se mala populacija roda homo razvila iz australopiteka prije oko 2 milijuna godina u Africi. Ta se populacija razvila u Homo erectusa i potom se rasprostranila diljem Euroazije, razvivši se u neandertalce i populacije nalik neandertalcima. Otprilike, prije 100.000 godina, u Africi se pojavila mala populacija anatomski suvremenih Homo sapiensa, koja se potom rasprostranila diljem svijeta, potiskujući starije populacije Homo erectusa i neandertalaca, s kojima se nije značajnije miješala (Vigilant i dr., 1991.; Stoneking i dr., 1986.). Ti anatomski suvremeni ljudi potom su se u različitim područjima svijeta razvili u različite rase, koje postoje danas. Drugi znanstvenici, polazeći od istog genetskog, arheološkog i paleontološkog dokaza, zaključuju da su se različite rase anatomski suvremenih ljudi istodobno pojavile u različitim dijelovima svijeta, i to izravno iz populacija Homo erectusa i neandertalaca u tim dijelovima svijeta (Templeton, 1993.). Prema toj ideji, anatomski suvremeni ljudi su se u velikim populacijama pojavili u velikim zemljopisnim područjima, a ne u nekoj maloj 'korijenskoj' populaciji ograničenoj u malom području.

Druga skupina istraživača tvrdi da je prvotno postojala mala populacija anatomski suvremenih ljudi, ograničena na malo zemljopisno područje, te smatraju da se podijelila na različite rasne skupine, koje postoje danas.

Nakon toga su se rasne skupine navodno iselile iz tog područja i brojčano rasle u određenim dijelovima svijeta (Rogers i Jorde, 1995., str. 1). Ukratko, genetski dokaz i njegovo značenje veoma su zbunjujući.

Dokaz Y-kromosoma

U dosadašnjoj raspravi o mitohondrijskoj DNK, ukratko sam spomenuo nuklearnu DNK, koja se nalazi u jezgri ljudskih stanica i iznio sam nekoliko primjera. Razmotrimo sada podrobno druge primjere tog dokaza - Y-kromosom.

Ljudi imaju 23 para kromosoma u jezgri svake stanice. Jedan od tih parova određuje spol jedinke. Par spolnih kromosoma u ženama sastavljen je od dva X-kromosoma (XX). Par spolnih kromosoma u muškarcima sastavljen je od jednog X i jednog Y kromosoma (XY).

Kako se, dakle, određuje spol neke jedinke? Reproduktivne stanice (spermiji i jajašca) razlikuju se od drugih stanica u tijelu. Stanice koje nisu produktivne sadrže sva 23 para kromosoma, dakle, ukupno imaju 46 kromosoma.

No, stanica spermija ili jajašca dobiva samo pola tih kromosoma, samo jedan niz od 23 kromo oma, a ne 23 para kromosoma. Spajanjem spermija i jajašca obnavlja se ukupan broj kromosoma (46 ili 23 para). Kada se u ženi razvije jajašce, ono uvijek sadrži kromosom X jer je par spolnih kromosoma u ženi uvijek XX. Dakle, kada se par kromosoma XX odvaja pri oblikovanju jajašca, svako će jajašce dobiti jedan kromosom X. No, muškarac ima XY par kromosoma. Dakle, kada se taj par razdvoji pri oblikovanju spermija, neki će spermiji imati kromosom X, a drugi kromosom Y. Ako se spermij koji nosi kromosom X spoji s jajašcem, oplođeno će jajašce imati XX par spolnih kromosoma i razvit će se u žensko dijete.

Ako se spermij koji nosi kromosom Y spoji s jajašcem, oplođeno će jajašce imati XY par spolnih kromosoma i razvit će se u muško dijete. Kromosom Y prenosi se samo s oca na sina. Žene ne prenose kromosom Y.

Neki dijelovi kromosoma podložni su procesu rekombinacije, u kojemu dijelovi kromosoma mijenjaju mjesto s dijelovima drugog kromosoma.

Ali, veliki dio kromosoma Y nije podložan takvoj rekombinaciji. Teoretski, jedine promjene koje se odvijaju u nerekombinirajućem dijelu kromosoma Y bile bi sporadične mutacije. Kromosom Y je muška inačica mitohondrijske DNK, koju prenosi samo majka i navodno je također podložna samo nasumičnim mutacijama. S obzirom na to, kromosom Y se može upotrijebiti u istraživanju podrijetla čovjeka na isti način kao i mitohondrijska DNK - kao molekularni sat i geografski pokazatelj. Neki istraživači pretpostavljaju da je osim afričke Eve zacijelo postojao i afrički Adam ili, kako ga neki zovu, 'Y-čovjek'. Međutim, kako ćemo vidjeti, zaključci koji se mogu izvesti iz studija kromosoma Y nisu veoma precizni, radi čega neki istraživači tumače 'Y-čovjeka' kao: "... statistički privid proizašao iz dvojbenih evolucijskih pretpostavki." (Bower, 2000.a).

Robert L. Dorit sa Sveučilišta Yale i njegovi suradnici, objavili su 26. svibnja 1995. u časopisu Science, studiju promjene u genu ZFY na Y kromosmima 38 ljudi iz različitih dijelova svijeta. Tu su varijaciju usporedili s onom opaženom u čimpanza. Pretvorivši razliku stupnja varijacije u godine, Dorit je pretpostavio da se čovjek odvojio od čimpanze prije otprilike 5 milijuna godina. Na temelju toga je zaključio da svi ljudi iz njegova uzorka imaju zajedničkog pretka, koji je postojao prije oko 270.000 godina.

To se razlikuje od standardne procjene starosti čovjeka (200.000 godina), koja proizlazi iz studija mitohondrijske DNK (Adler, 1995.). Međutim, u izvješću objavljenom u Science News (Adler, 1995.) ističe se: "... Dorit i njegovi suautori priznaju da osim zajedničkog mlađeg pretka i drugi čimbenici mogu objasniti njihova otkrića", te da se njihovi zaključci osnivaju na brojnim: "... pozadinskim nagađanjima."

U časopisu Nature 23. studenog 1995., Michael Hammer sa Sveučilišta Arizona u Tucsonu, objavio je studiju varijacije kromosoma Y na osam Afrikanaca, dva Australca, tri Japanca i dva Europljana. Zaključio je da svi imaju zajedničkog pretka koji je živio prije 188.000 godina. Zemljopisno područje zajedničkog pretka nije jasno utvrđeno. Iz Hammerove studije proizlazi i da bi ponovna analiza Doritovih podataka rezultirala podatkom, da je najmlađi zajednički predak promatranih subjekata postojao prije oko 160.000 do 180.000 godina (Ritter, 1995.).

Hammer je 1998. bio suautor mnogo opširnije studije varijacije kromosoma Y, kojom je utvrđeno da je vrijeme promatranog srašćivanja varijacije trajalo 150.000 godina, te da korijen statističkog stabla tvore afričke populacije. Istraživači su uz pomoć suvremenih statističkih metoda zaključili da kromosom Y upućuje na dvije seobe - seobu iz Afrike u Stari svijet, te seobu iz Azije natrag u Afriku. "S obzirom na to, do sada opažen visok stupanj genetske različitosti kromosoma Y u Africi, možda je rezultat dvosmjernih seoba populacija", rekli su istraživači (Hammer i dr., 1998., str. 427). Hammer je s drugim suradnicima stigao do sličnih zaključaka u studiji područja YAP Y kromosoma, iz 1997. (Hammer i dr., 1997.). Seoba azijskih populacija u Afriku zanimljiva je u izvješćima drevnih indijskih povijesnih tekstova, koji govore o avataru Parasurami koji je protjerao odmetničke pripadnike drevnih indijskih kraljevskih obitelji iz Indije u druge dijelove svijeta, gdje su se, prema nekim izvorima, izmiješali sa starosjediocima.

U studenom 2000., Peter Underhill i njegovi suautori rekli su u časopisu Nature Genetics da iz podataka kromosoma Y proizlazi, da je najmlađi zajednički predak današnjih ljudi živio u istočnoj Africi, odakle je prije oko 39.000 i 89.000 godina otišao u Aziju. Usporedbe radi, iz dokaza mitohondrijske DNK proizlazi da je naš zajednički ženski predak napustio Afriku prije otprilike 143.000 godina. Underhill je jednostavno pretpostavio da su omjeri učestalosti promjene kromosoma Y i mitohondrijske DNK različiti (Bower, 2000.a). Henry Harpending, sa Sveučilišta Utah u Salt Lake Cityju, smatra da je učestalost mutacije kromosoma Y manja nego što su izvijestili Underhill i njegovi suradnici. Kako tvrdi Harpending, iz toga proizlazi da je 'Y-čovjek' podrijetlom bliži mitohondrijskoj Evi (Bower, 2000.a). No, kao što ni učestalost mutacije mitohondrijske DNK nije precizno utvrđena, nije poznat ni točan omjer učestalosti mutacije kromosoma Y. U članku objavljenom u Science News, Bower kaže (2000.

a): "Segmenti kromosoma Y u novoj analizi pokazuju mnogo manju promjenjivost od područja DNK, koja su se proučavala u drugim kromosomima.

Istraživači pretpostavljaju da bi mala genetska promjenjivost mogla odražavati prirodnu selekciju, u ovom slučaju širenje povoljnih mutacija kromosoma Y nakon što su ljudi prvi put napustili Afriku. Priznaju da bi se taj scenarij mogao sukobljavati s molekularnim satom, čime bi mu onemogućio da iznova pouzdano utvrdi učestalost mutacije iz kromosoma Y.

A genetičarka Rosalind M. Harding iz bolnice John Radcliffe u Oxfordu, kaže: "Ne znamo što selekcijska i populacijska struktura čine kromosomu Y. Ne želim iznositi nikakve evolucijske zaključke iz [Underhillovih] podataka."

(Bower, 2000.a). Naime, Underhill je mislio da je Afrika domovina najmlađeg zajedničkog pretka današnjih ljudi, jer su afričke populacije iz njegovih studija pokazale najveću raznolikost u svojim Y kromosomima.

No, Harding ističe da ta raznolikost možda ne proizlazi iz pretpostavke da je Afrika domovina prve ljudske populacije, već iz činjenice da je Afrika naseljenija od drugih dijelova svijeta. Isto tako, raznolikost populacija koje postoje izvan Afrike možda je smanjena zbog širenja osobito povoljnih gena u tim populacijama. Bower kaže (2000.a): "Ako su kritičari u pravu, Y-čovjek je možda postojao u povijesti, a ne pretpovijesti." Drugim riječima, ljudi su možda postojali prije više milijuna godina, a genetska raznolikost koju danas opažamo, možda jednostavno odražava neka mlađa genska događanja u toj dugoj povijesti. Stariji rezultati možda su jednostavno izbrisani protekom vremena. 

Najnovije studije kromosoma Y pokazuju da još uvijek ne možemo izvesti čvrste zaključke o podrijetlu čovjeka, koji bi se temeljili na takvom dokazu. Skupina kineskih i američkih istraživača (Ke i dr., 2001.) istraživala je, na uzorku od 12 127 muškaraca iz 163 populacije iz Istočne Azije, Y kromosome za tri markera (koja su nazvana YAP, M89 i M130). Kako tvrde istraživači, tri mutacije tih markera (YAP+, M89T i M130T) pojavile su se u Africi, i sva tri se mogu slijediti do druge afričke mutacije, mutacije M168T, koja se pojavila u Africi prije oko 35.000 i 89.000 godina.

Istraživači su utvrdili da svi muškarci iz istočne Afrike, koje su ispitivali, imaju jednu od tri afričke mutacije koje su proizašle iz afričke mutacije M168T. Na temelju toga su zaključili da su populacije koje su se iselile iz Afrike, potpuno potisnule izvorne populacije hominida u istočnoj Aziji.

U suprotnom bi bili otkriveni neki Y kromosomi bez tri afrička markera.

Kako su rekli Ke i suradnici (2001., str. 1152): "Ustanovljeno je da su svi halotipovi Y kromosoma izvan Afrike, mladi od 39.000 do 89.000 godina i da su proizašli iz Afrike." Međutim, istaknuli su: "... ta je procjena gruba i ovisi o nekoliko pretpostavki." Pretpostavke nisu izravno spomenute u njihovu izvješću. Osim toga, autori su priznali mogućnost: "... selekcijskog čišćenja, uslijed kojega su se možda izbrisali arhaični Y kromosomi današnjih ljudi u istočnoj Aziji." Nadalje, priznali su da je podatak koji proizlazi iz Y kromosoma: "... podložan stohastičkim procesima, tj. genskom strujanju, koji je također mogao dovesti do istrebljenja arhaičnih sredstava."

Ke i njegovi suautori (2001., str. 1152) priznali su i postojanje drugog problema, za kojega su rekli da 'unosi zbrku'. Ustanovili su da se procjene o starosti najmlađeg  zajedničkog pretka, do kojih su stigli analizom promjene u mitohondrijskoj DNK i DNK s Y kromosomom, znatno odstupaju od procjena starosti proizašlih iz analize promjene u DNK kromosoma X i autosoma (kromosomi koji ne određuju spol). Rekli su: "Primjena autosomnih/ X-kromosomnih gena rezultirala je približnom starosti od 535.000 do 1 860.000 godina, što je mnogo starije od mitohondrijske DNK i kromosoma Y." (Ke i dr., 2001., str. 1152). Autori nagađaju da je u vrijeme usko zbijene populacije, tijekom pretpostavljene seobe iz Afrike, možda postojalo tri ili četiri puta više muškaraca nego žena, što je rezultiralo većom raznolikošću autosomne/X-kromosomne DNK.

Veliki zagovornik multiregionalističke teorije, Milford Wolpoff, kaže da ne iznenađuje da kromosom Y pokazuje očito afričko podrijetlo. Afrika je bila najnaseljeniji dio svijeta tijekom veoma dugih razdoblja. S obzirom na to, afričke su populacije bile odgovorne za najveći broj loza kromosoma Y, koje su protekom vremena mogle izbrisati druge loze, koje su izvorno supostojale s afričkim lozama (Gibbons, 2001., str. 1052). Ann Gibbons primjećuje da je teško provjeriti pouzdanost dokaza koji proizlazi iz kromosoma Y i mitohondrijske DNK. U idealnim uvjetima, istraživač bi nastojao usporediti taj dokaz s DNK iz mnogih drugih kromosoma u jezgri, kako bi ustanovio potvrđuju li svi ti dokazi zaključke o starosti i zemljopisnom podrijetlu anatomski suvremenih ljudi. No, Gibbons ističe (2001., str. 1052): "Datiranje nuklearnih podrijetla zamršeno je jer većina nuklearnih DNK, za razliku od mitohondrija i kromosoma Y, biva išarana kada homologni kromosomi razmjenjuju svoju gensku građu tijekom formiranja jajašaca i spermija. Radi toga je utvrđivanje drevnog podrijetla toliko teško, što obeshrabruje genetičare koji dvoje hoće li ikada uspjeti dokazati - ili osporiti - pretpostavku da je potiskivanje bilo potpuno. Genetičarka populacije sa Sveučilišta u Oxfordu, Rosalind Harding kaže: "Ne postoji jasan genetski test. Odgovor na ovo pitanje morat ćemo prepustiti fosilnim ljudima."