Erich  Fromm

Dogma  o  Kristu Bit ćete kao  Bog

ZAGREB 1989

Sadržaj

I	DOGMA O KRISTU Metodologija i priroda problema	9
II	Socijalno-psihološka   funkcija   religije	16
III	Rano  kršćanstvo  i  njegova  ideja  Isusa	25
IV	Transformiranje   kršćanstva   i   homousijska dogma	49
V	Razvoj  dogme  do  Nikejskog  sabora	67
VI	Jedan  drugi  pokušaj   interpretacije	76
VII	Zaključak	82

I Metodologija i priroda problema

Jedno od bitnih ostvarenja psihoanalize je u tome što je uki nula lažno razlikovanje između socijalne i individualne psiho logije. S jedne strane, Freud je naglašavao da ne postoji indi vidualna psihologija čovjeka izoliranog od njegove društvene sredine jer izolirani čovjek ne postoji. Freud nije poznavao homo psychologicusa, nikakvog psihološkog Robinsona Cru- soa, kao što je homo oeconomicus u klasičnoj ekonomskoj teo riji. Naprotiv, jedno od Freudovih najvažnijih otkrića bilo je razumijevanje psihološkog razvoja najranijih društvenih odno sa pojedinca — onih sa roditeljima, braćom i sestrama.

»Istina je«, pisao je Freud »da se individualna psihologija bavi čovjekom pojedincem i da istražuje puteve pomoću ko jih on nastoji pronaći zadovoljenje za svoje nagonske porive; ali samo rijetko i pod izuzetnim okolnostima individualna psihologija može zanemariti odnose tog pojedinca prema dru gima. U mentalnom životu pojedinca redovito postoji netko drugi kao uzor, kao objekt, kao pomagač, kao protivnik; i ta ko od samog početka individualna psihologija, u tom prošire nom ali potpuno opravdanom značenju tih riječi, istovreme no je i socijalna  psihologija.«1

S druge strane, Freud je radikalno prekinuo s iluzijom soci jalne psihologije čiji je predmet »grupa«. Za njega ni »dru štveni nagon« nije predmet psihologije ništa više od izoliranog čovjeka jer »društveni nagon« nije »primarni i elementarni« nagon; on zapravo vidi »početak psihičkog formiranja u užem krugu, kao što je porodica«.

On  je  pokazao  da  se psihološki  fenomeni  koji  djeluju  u grupi mogu razumjeti pomoću psihičkih mehanizama koji dje luju u  pojedincu,  a  ne na osnovu  »duha grupe«  kao  takve.2 Pokazuje  se  da je  razlika između  individualne i  socijalne psihologije kvantitativna a ne kvalitativna. Individualna psiho logija uzima u obzir sve što je utjecalo na sudbinu pojedinca i na taj način dolazi do najcjelovitije slike o njegovoj psihič koj  stukturi. Sto više proširujemo  sferu psihološkog istraži vanja — to jest, što je veći broj ljudi čije zajedničke crte omo gućuju da ih se grupira — to više moramo smanjiti opseg ispi tivanja  totalne  psihičke  strukture  pojedinih  članova  grupe.

Stoga, što je veći broj predmeta istraživanja u socijalnoj psihologiji to je uži uvid u totalnu psihičku strukturu svakog pojedinca unutar grupe koja se proučava. Ako se to ne shvati, lako će nastati nesporazumi u procjeni rezultata takvih istra živanja. Očekuje se da ćemo čuti nešto o psihičkoj strukturi svakog pojedinog člana grupe, ali socijalno-psihološko istraži vanje može proučavati samo karakternu matricu koja je zajed nička svim članovima date grupe i ne uzima u obzir totalnu karakternu strukturu jedinke. Totalna struktura takve je dinke ne  može  nikada biti  zadatak  socijalne  psihologije  te ju je moguće odrediti samo ako raspolažemo opširnim zna njem o razvoju pojedinca. Ako se, na primjer, u nekom soci- jalno-psihološkom istraživanju tvrdi da stav grupe prema liku oca varira od agresivno-neprijateljskog do pasivno-pokornog, ta tvrdnja znači nešto drugo od iste izjave koja se daje o poje dincu u individualno-psihološkom istraživanju. U ovom dru gom slučaju ona znači da ta promjena vrijedi za totalan stav pojedinca, dok u prvom slučaju ona znači da ta promjena predstavlja prosječnu karakteristiku koja je zajednička svim članovima grupe i koja nužno ne igra glavnu ulogu u karakter noj  strukturi  svakog  pojedinca.  Dakle,  vrijednost  socijalno-

-psihološkog istraživanja ne može biti u tome što iz takvog is traživanja stječemo potpun uvid u psihičke osobitosti pojedinih članova, već samo u činjenici što možemo utvrditi one zajedničke psihičke  tendencije  koje  igraju  odlučujuću ulogu u njihovom društvenom razvoju.

Prevladavanje teoretske suprotnosti između individualne i socijalne psihologije psihoanalizom vodi do zaključka da me toda socijalno-psihološkog istraživanja može biti,  u  suštini, ista kao i metoda koju psihoanaliza primjenjuje u istraživa nju psihe pojedinca. Stoga će biti uputno da ukratko razmo trimo bitne crte te metode jer je ona od značaja u ovoj stu diji.

Freud polazi od stajališta da u uzrocima koji stvaraju neu roze — a to isto tvrdi za nagonsku strukturu zdravih ljudi — naslijeđena seksualna konstitucija i iskustvo doživljaja čine dopunske nizove:

»Na jednom kraju niza nalaze se oni krajnji slučajevi za ko je s uvjerenjem možete reći: Ti bi ljudi, uslijed njihovog ne pravilnog razvitka libida, oboljeli u svakom slučaju, ma šta da se dogodilo, ma šta da su doživjeli, ma kako da im je život bio povoljan. Na drugom su kraju slučajevi koji nameću su protan zaključak: Oni bi zacijelo izbjegli bolest da im život na leđa nije stavio takav i  takav teret.  U srednjim  slučajevima u nizu, veći ili manji dio faktora sklonosti (seksualna konsti tucija) kombinira se sa manje ili više štetnim prisilama života.

Njihova seksualna konstitucija ne bi im prouzrokovala neu rozu da nisu imali takve i takve doživljaje, a životne promjene ne bi na njih djelovale traumatično da je libido bio drukčije sačinjen«.3

Za psihoanalizu je konstitucionalni element u psihičkoj stru kturi zdrave ili bolesne osobe faktor koji se mora promatrati u psihološkom istraživanju pojedinca, ali on ostaje nedokučiv. Ono čime se psihoanaliza bavi jest doživljaj; istraživanje nje govog  utjecaja  na  emocionalni  razvitak  je  njena  primarna svrha. U psihoanalizi je poznato, naravno, da je emocionalni razvoj pojedinca određen manje-više njegovom konstitucijom;

ta spoznaja je pretpostavka psihoanalize, ali se sama psiho analiza bavi isključivo istraživanjem utjecaja životne situacije pojedinca na njegov emocionalni razvoj. U praksi to znači da je bitan preduvjet za psihološku metodu maksimalno po znavanje povijesti pojedinca — uglavnom doživljaja iz njego vog ranog djetinjstva ali zacijelo i doživljaja koji nisu ogra ničeni na to razdoblje. Ona proučava odnos između životnog obrasca osobe i specifičnih aspekata njegovog emocionalnog razvoja. Bez opsežnih podataka o životnom obrascu pojedin ca analiza je nemoguća. Opće promatranje otkriva,  razumije se, da će određeni tipični izrazi ponašanja ukazivati na tipične životne obrasce. Mogli bismo naslutiti slične obrasce pomoću analogije ali bi svi takvi zaključci sadržavali element neizvjes nosti te bi ograničili naučnu vrijednost. Stoga je metoda indi vidualne psihoanalize na jedan istančan način »historijska« me toda: razumijevanje emocionalnog razvoja na osnovu pozna vanja životne povijesti pojedinca.

Metoda primjene psihoanalize na grupe ne može biti druk čija. Zajednički psihički stavovi članova grupe mogu se razu mjeti samo na osnovi njihovih zajedničkih obrazaca. Upravo kao što individualna psihoanalitička psihologija nastoji da razumije emocionalnu konstelaciju pojedinca isto tako soci jalna psihologija može steći uvid u emocionalnu  strukturu grupe samo točnim poznavanjem njenog životnog obrasca. So cijalna psihologija može tvrditi nešto samo u vezi sa psihič kim stavovima koji su zajednički svima; stoga ona zahtijeva poznavanje životnih situacija koje  su zajedničke svima i koje su karakteristične za sve.

Iako se metoda socijalne psihologije u osnovi  ne razlikuje od metode individualne psihologije, ipak postoji razlika koja se mora istaknuti.

Dok se psihoanalitičko istraživanje bavi prvenstveno neuro tičnim pojedincima, socijalno-psihološko istraživanje bavi se grupama normalnih ljudi.

Za neurotsku osobu je karakteristično da se nije uspjela psi hički prilagoditi svojoj stvarnoj sredini. Pomoću fiksacije iz vjesnih emocionalnih poriva, izvjesnih psihičkih mehanizama koji su nekada bili podesni i adekvatni, ona dolazi u sukob sa realnošću. Stoga je psihičku strukturu neurotičara gotovo ne moguće shvatiti bez poznavanja doživljaja iz njegovog ranog djetinjstva, jer, uslijed njegove neuroze — koja je izraz nje gove nesposobnosti prilagođavanja ili posebnog područja infan tilnih fiksacija — čak je njegov položaj kao odrasle osobe od ređen u biti tom situacijom iz djetinjstva. Čak su i za normal nu osobu doživljaji iz ranog djetinjstva od presudnog značenja. Njen karakter, u najširem smislu, određen je njima i bez njih on je neshvatljiv u svom totalitetu. Ali budući da se ona psi hički prilagodila realnosti na višem stupnju od neurotičara, može se razumjeti mnogo veći dio psihičke strukture normal ne osobe nego kod neurotičara. Socijalna psihologija bavi se normalnim ljudima, na čiju psihičku situaciju realnost ima ne usporedivo veći utjecaj nego na neurotičara. Tako se ona mo že odreći poznavanja individualnih doživljaja iz djetinjstva raznih članova grupe koja se istražuje; na osnovu poznavanja društveno uvjetovanog životnog obrasca u kojem su se ti lju di nalazili nakon prvih godina djetinjstva, ona može razumjeti psihičke stavove koji su im zajednički.

Socijalna psihologija želi ispitati u kakvom su odnosu od ređeni psihički stavovi koji su zajednički članovima grupe pre ma njihovim zajedničkim životnim doživljajima. Kao što nije slučajno da kod pojedinca prevladava ova ili ona usmjerenost libida, da Edipov kompleks nalazi ovaj ili onaj izlaz, tako isto nije slučajno što dolazi do promjena u psihičkim karakteristi kama u psihičkoj situaciji grupe, bilo u istoj klasi ljudi u jed nom vremenskom periodu ili istovremeno među različitim kla sama. Zadatak je socijalne psihologije da pokaže zašto se tak ve promjene dešavaju i kako se mogu razumjeti na osnovu do življaja koji je zajednički članovima grupe.

Ovo se istraživanje bavi usko ograničenim problemom soci jalne psihologije, naime, pitanjem motiva koji uvjetuju evo luciju shvaćanja u odnosu Boga Oca i Isusa od početka krš ćanstva do formuliranja Nikejskog vjerovanja u četvrtom sto ljeću. U skladu sa teoretskim principima koji su upravo izne seni, cilj je ovog istraživanja da odredi do koje je mjere pro mjena u određenim religioznim idejama izraz psihičke promje ne ljudi o kojima se radi i do koje su mjere te promjene uvje tovane njihovim životnim prilikama. Ono će pokušati  razu mjeti ideje sa stajališta ljudi i njihovih  životnih  obrazaca  i pokazati da se evolucija dogme može razumjeti samo pozna vanjem nesvjesnog na koje djeluje vanjska stvarnost i koje određuje  sadržaj  svijesti.

Metoda ovog djela nužno traži da se relativno veliki prostor posveti prikazivanju životne situacije ljudi koje se proučava, njihovim duhovnim, ekonomskim i političkim prilikama — uk ratko, njihovim »psihičkim površinama«. Ako izgleda da se to me daje preveliki naglasak, čitalac mora imati na umu da se čak i u psihoanalitičkom proučavanju pojedinačnog slučaja bolesne osobe priličan prostor ustupa prikazivanju vanjskih okolnosti koje takvu osobu okružuju. U ovom djelu opis cje lokupnih kulturnih prilika ljudi koji se ispituju, i  prikaziva nje njihove  sredine  presudniji  su  od  opisa  stvarne  situacije u proučavanju pojedinačnog slučaja.  Razlog  je  tome što  je, po prirodi stvari, historijska rekonstrukcija, čak i ako treba biti samo donekle opširna, neusporedivo  složenija  i  opsež nija od prikaza jednostavnih činjenica koje su se događale u životu pojedinca. Međutim, mi držimo da se ta nepovoljna či njenica mora tolerirati, jer se samo na taj  način može naći put  do analitičkog razumijevanja historijskih pojava.

Ova se studija bavi predmetom koji je obradio jedan od naj istaknutijih predstavnika analitičkog proučavanja religije, Theodor Reik.4 Razliku u sadržaju, koja nužno proizlazi iz raz ličite metodologije, kao i same metodološke razlike, razmotrit ćemo ukratko na kraju ovog eseja.

Naš je cilj ovdje da promjene u određenim sadržajima svi jesti koji su izraženi u teološkim idejama objasnimo kao re zultat promjene u nesvjesnim procesima. Prema tome, upravo kao što smo postupili s obzirom na metodološki problem, pred lažemo da ukratko obradimo najvažnije nalaze psihoanalize koliko se oni odnose na naš predmet.

BILJEŠKE UZ PRVO  POGLAVLJE

1.   Sigmund Freud, Massenpsychologie  und Ich-Analyse (Masovna psi hologija i analiza ega).

2.   Georg Simmel upečatljivo je ukazao na pogrešnost prihvaćanja grupe kao »predmeta«, kao psihološkog fenomena. On kaže: »Je dinstveni vanjski rezultat mnogih subjektivnih psiholoških  pro cesa tumači  se  kao  rezultat  jedinstvenog  psihološkog procesa,  — tj. procesa u kolektivnoj duši.  Jedinstvo  rezultirajućeg  fenomena vidi se u pretpostavljenom  jedinstvu  njegovog  psihološkog  uzro ka! Međutim, očigledno je pogrešan  taj  zaključak  na  osnovu  ko jeg  se  obično  pravi  razlika  između  cijele  kolektivne  psihologije i individualne psihologije:  jedinstvo kolektivnih akcija, koje se javlja samo kao vanjski vidljivi rezultat, krišom se prenosi na' unutrašnji uzrok, subjektivnog nosioca«. »Ober das VVesen der Sozialpsvchologie«,  Archiv  fiir  Sozialwissenschaft  und  Sozialpoli- tik, XXVI (1908).

3.   Sigmund Freud, Uvod u psihoanalizu.  Freud  kaže  »ta  dva  faktora« jesu »seksualna konstitucija ili, ako želite, fiksacija libida i  frus tracija«;  oni  »su  predstavljeni  na  takav  način  da  tamo,  gdje  je dan  od  njih  prevladava,  drugi  je  proporcionalno  manje  izražen«.

4.    Dogma und Zwangsidee (Dogma i prinudna ideja),  Imago,  XII (1927). Usp. Dogma and Cumpulsion (Dogma i prinuda), New York, International Universities Press, Inc., 1951. i druga djela o psiho logiji religije od Reika; E. Jones, Zur Psychoanalyse der christ- lichen Religion (Prilog psihoanalizi kršćanske religije); i A. J. Storfer, Marias  jungfraiiliche Mutterschaft (Marijino  djevičansko materinstvo).