Dodirnuti veličinu duše

Kako uspijevaju razrješenja

Obiteljske konstelacije imaju u sebi nečeg obrednog.

Razrješenja imaju nečeg obrednog, ne same konstelacije.

Cijeli proces mi izgleda kao ritual: pred nama je velik krug, netko ulazi u njega, vi mu postavljate pitanja o njegovoj obi- telji, on postavlja svoju obitelj i sjeda. Onda vi ispitujete pos- tavljene osobe, raspoređujete ih drugačije i onda, na kraju, možda dolaze rečenice razrješenja. Ovo se odvija po potpuno jasnoj dramaturgiji, koja je uvijek ista.

Upotreba riječi ritual stavlja ovaj rad u sasvim drukči- ji kontekst. Obiteljske konstelacije su metoda rada. Ja mogu sagraditi kuću samo slažući ciglu na ciglu, ali to ne čini ritual.

Ali što vas sprječava da ga nazovete ritualom?

Za razliku od obiteljskih konstelacija ritual ima reli- gioznu pozadinu. Samo razrješenje ponekad ima značaj- ke rituala, ali konstelacije su samo metoda.

jednom sam vas pitala kako je uopće moguće da obiteljske kon- stelacije djeluju. Tu stoje potpuno nepoznati ljudi, koji nema- ju nikakvo znanje o biografiji klijenta s kojim radite. Kako se oni mogu osjećati baš onako kako se osjećaju ljudi iz klijentove

obitelji? Tada ste rekli: Naravno da to nije nikakav pred- stavnik koji je tu da glumi i da osjeća. Predstavnik je sa- mo barka s pomoću koje klijent može pronaći novi put ka svom izvoru.

Tako gledano, tu zaista ima nečeg ritualnog.

Zar ritual ne počinje već tamo gdje ljudi u ulozi, koja im je dana, zapravo predstavljaju dio ljudskog iskustva? Kroz onoga tko ih je postavio u ulogu, oni su u mogućnosti predstavljati nešto o čemu ništa ne znaju. I oni to rade intuitivno? Po na- čelu - sve što je ljudsko nije mi strano?

Dubina

Da. Pitanje je: kako je tako nešto moguće? Postoji dubi- na u koju se sve ulijeva, i ona je izvan vremena. Za mene je život kao piramida. Gore u maloj točki na samom vr- hu odvija se ono što nazivamo napretkom. U dubinama su prošlost i budućnost jedno. Tu je samo prostor, bez vre- mena. Ponekad smo u situaciji da možemo doći u kontakt s ovom dubinom. Tada, npr. prepoznajemo poretke, skri- vene poretke, i možemo dotaknuti veličinu duše.

Ovi poreci se ponavljaju u prostoru i mogu se prepoznati i prikazati čak i na velikim udaljenostima?

Prostor

Da. Možda se teorijom malih dijelova može bolje rasvijetl- iti ono što se događa. Nobelovac Gerd Binnig u svojoj knjizi Iz Ničega zastupa tezu da se prije evolucije materi- je i duha, morala dogoditi evolucija prostora. Prostor je uređen simetrično i ovaj red se uvijek ponavlja iznova i to na isti način. List je npr. sazdan na isti način kao i cije-

lo drvo. Svaki list je različit, ali ipak slijedi isto načelo, isti poredak.

Kada postavim obitelj, pojedinci koji stoje kao pred- stavnici njenih članova, točno osjećaju što se u toj obitelji zbiva, iako su stvarni članovi obitelji daleko. Poredak te obitelji utjelovljuje se kroz konstelaciju. Postavljanjem obitelji iznenada dobivam pristup jednoj stvarnosti do koje ne mogu doći razmišljanjem. Na vidjelo izlazi neš- to, što je dotad bilo skriveno. Tek kad je otkriveno, onda mogu vidjeti postoji li neko rješenje.

I isto tako kako nam se kroz obiteljsku konstelaciju prikazuje dana obitelj, isto vrijedi i obrnuto: rješenje u konstelaciji s predstavnicima djeluje na stvarnu obitelj, čak i kada oni o tome ništa ne znaju.

Zato što postoji ova povezanost u prostoru?

To ne mogu objasniti. Ipak, navest ću jedan primjer: jedna mlada žena pokušala se ubiti, ali je preživjela. Posta- vili smo njenu obitelj na scenu i vidjeli da se zapravo njena majka htjela ubiti. Majčin otac se, naime, utopio.

Vi hoćete reći da je ta djevojka izvela pokušaj samoubojstva umjesto  svoje  majke,  koja je  ustvari htjela  slijediti svog oca?

Da. Onda smo uveli majčinog oca i postavili ga po- kraj majke. Rješenje je bilo da se majka nasloni na svog oca, i kaže kćeri: Ja ostajem.

Klijentičin otac je dopratio kćer na ovaj tečaj i bio je prisutan. Majka je bila kod kuće u Njemačkoj. Postavlja- nje obitelji na scenu odigravalo se jednog nedjeljnog jut- ra u Švicarskoj. Toga dana, u isto vrijeme kada je obitelj bila postavljana u Švicarskoj, majka se kod kuće šetala s psom preko jednog mosta. Taj je most vodio preko rijeke u kojoj se utopio njen otac. Svaki put kad bi došla na

ovaj most, zastala bi uz lijevu ogradu i, gledajući uzvod- no prema mjestu gdje joj se otac utopio, pomolila bi se za svog oca. Ovog nedjeljnog jutra bila je na mostu i htjela je ponovno, kao uvijek, pomoliti se. Tada je osjetila kao da ju je netko uhvatio za rame i preveo na drugu stranu mosta. Iznenada ju je preplavio snažan osjećaj sreće koji sebi nije mogla objasniti. Glava joj je bila okrenuta nizvodno i najednom je imala osjećaj: Sada mogu plivati rijekom života. Ranije je često pomišljala na samoubojst- vo, a nakon ovog iskustva, te su misli nestale.

Ovdje je nešto djelovalo usprkos prostornoj udaljenos- ti, a da žena nije ništa znala o postavljanju obitelji. Postav- ljanja konstelacija djeluju, dakle, unutar porodica, čak i ako se o tome ništa ne govori. To su tajanstvene veze.

I obratno. Postavljanjem obiteljske konstelacije može izaći na vidjelo nešto iz obitelji, iako je obitelj daleko. To ne vrijedi samo kad netko iz obitelji postavlja svoju obi- telj. I terapeut može postaviti obitelj, čak i onda ako nit- ko od članova obitelji nije prisutan.

Primjer: u jednom časopisu je bio opisan slučaj shizo- frene kćeri, a pretpostavljalo se da je psihoza nastala uslijed obiteljskih tajni. Kad sam to pročitao, moj dojam je bio da je kćer postala shizofrenik zato što je u obitelji bilo dvoje rano preminulih. Zamolio sam Guntharda Webera da u jednoj od svojih grupa postavi ovu obitelj. On nije pozna- vao tu obitelj, a ni grupi nije bilo rečeno o kakvoj se obitelji radi. Kada je postavio tu obitelj, žena koja je predstavljala shizofrenu kćer odmah se počela osjećati poremećeno. Bila je potpuno zbunjena. Onda smo na scenu uveli dvoje mrtvih, za koje smo smatrali da su važni. Jedno od njih je bila rano preminula sestra majke shizofrene kćeri, a drugo rano preminulo dijete njene majke, dakle sestra pacijentice. Čim su oboje bili postavljeni na scenu, predstavnica paci- jentice se opet osjećala potpuno normalno.

Zvuči kao magija  ili kao jedan od primjera za morfogenetska polja Ruperta Sheldrakea2. Može li se učinak obiteljske kon- stelacije  objasniti  na  ovaj  način?

Ja nisam zainteresiran za teorije. Meni je važno samo da vidim da se to događa. Naknadna objašnjenja ništa ne do- prinose praktičnom radu. Mnogi žele znati točno kako je nešto takvo moguće. Meni nisu potrebna objašnjenja da bih mogao uspješno koristiti taj fenomen u mom radu.

Ali moje pitanje se odnosilo  na nešto drugo. Pričali smo o kon- stelacijama kao ritualu. Moja predodžba je da ako svaki čovjek ima korijenje koje se pruža sve do centra, onda je on u vezi s cije- lim čovječanstvom i zbog toga su mu dostupni osjećaji koji zap- ravo nisu njegovi, a koji mu, ustvari, dolaze iz te praosnove.

Za mene takvo objašnjenje ide predaleko. Ja stvari promatram više površinski. Obitelj se sastoji od više oso- ba koje prostorno stoje u određenom međusobnom od- nosu. Kad netko postavlja svoju obitelj, ono što se u toj obitelji odvija on prenosi u trodimenzionalnu sliku. Uko- liko ih ispravno postavi, oni koji stoje u rasporedu nisu više u svom obiteljskom sistemu, već u jednom drugom. Oni tada točno mogu osjetiti što se događa u tom sistemu.

Često se odmah može vidjeti je li netko postavio kon- stelaciju   autentično.

Vi to možete reći?

1           Teorija morfogenstskih polja potiče od engleskog biologa Ruperta Sheldrakea On kaže da se nasljeđivanje ne odvija samo preko gena, već i preko morfičkih polja. Zahvaljujući ovim poljima, postoji jedna vrsta kolektivnog pamćenja kojem doprinosi svaka jedinka određene vrste. I koje je, također, dostupno svakom pojedincu te vrste. Morfička polja su, kako tvrdi Sheldrake, poput elektromagnetskih polja Na primjer, u Southamptonu su neke vrste sjenica otkrile mlijeko kao hranu. Odguruju poklopce na posudama za mlijeko svojim kljunovima i  piju dokle god im dosežu kljunovi. Poslije nekoliko godina je i na drugim mjestima zabilježeno da sjenice piju mlijeko na isti način. Za vrijeme rata mlijeko više nije bilo dostavljano u ovakvim posudama Poslijeratne sjenice, koje nisu bile među onima koje su naučile ovu vješt- inu, vrlo su brzo počele krasti mlijeko ovim načinom kad se ono opet pojavilo u ovim posudama. Sheldrake time hoće reci da se sposobnosti nasljeđuju preko morfo- genetskih polja jedne vrste i to upravo preko ovakvog kolektivnog pamćenja.

Odmah. Nedavno je jedna žena postavila svoju obi- telj. Rekao sa m joj: Nisi je ispravno postavila. Jesi li je ikada već postavljala? Ona je rekla: Da. Pitao sa m je: Je li to bilo baš tako, kako si je sad postavila? Rekla je: Da. Rekao sam joj da još jednom postavi obitelj, potpuno sabrano. Onda je  svoju  obitelj  potpuno  drugačije postavila.

Kako vi možete tako jednostavno ocijeniti da konstelacija nije ispravno  postavljena?

Ja vidim taj sistem. Kad netko priča o sebi, ja imam izvjesnu, mada ne i sasvim jasnu, sliku o njegovom siste- mu. Ako konstelacija od toga odstupa, ja to odmah osje- tim. Kao kada se čuje pogrešan ton.

To bi bilo nešto slično kao kada ljudi kažu da mogu  vidjeti au- ru.  Vi takoreći opažate auru  sistema?

To objašnjenje ide predaleko. Kad radim s nekim, ne radim iz svoga ega, već odlazim u dubinu svoje duše i tu slijedim svoj osjećaj: je li u skladu ili nije. To nije sas- vim jasna slika, nego više samo sjenka osjećaja, ali to je dovoljno za početak.

To više ima veze sa svjesnošću, nego s promatranjem?

Širina

Razliku između ega i osobnosti sam jednom prilikom objasnio pokretom ruku. Ego sam prikazao podizanjem ruku odozdo i širenjem ih iznad glave, sve dok se ne do- dirnu vrhovima prstiju. Osobnost sam prikazao obrnu- tim pokretom:  od  vrhova prstiju prema  dolje.

Po vašem pokretu rekla bih da je promatranje usredotočeno na jednu točku, dok je opažanje, naprotiv, gledanje u Širinu prostora.

Točno. Kad fokusiram pozornost vidim detalje, ali ne mogu vidjeti cjelinu. Znanstvenik koji promatra drvo ne može nikada spoznati drvo kao drvo. On vidi detalje. Slikar, naprotiv, vidi cjelinu. Ili pjesnik. Na takav se ja način sistemski ophodim prema ljudima. Ne promatram pojedinačnu osobu, već vidim čovjeka kao dio njegova vlastita sistema i odnosa u njemu.

Mnogi za vas kažu da zvučite kao svećenik. Ima li to veze s ovakvim   načinom  opažanja?

Možda. Jednom mi je jedna žena napisala: Vi se ne

obraćate egu, vi se obraćate duši.

Duša je u dodiru s više stvari. Tako mi ponekad izne- nada sine gdje leži rješenje, i onda vidim odnose do ko- jih se ne može doći zaključivanjem.

Tako sam npr. uvidio da ako netko ima bradu, često otkrijemo da  mu je majka prezirala  oca, a sebe smatrala boljom osobom. I da je i kod oca njegovog oca bilo isto tako. Ili kada se netko sjeća priče o Sretnom Ivici kao pri- če iz svog djetinjstva koja ga izuzetno privlači. U tom slučaju je čest fenomen, da mu je djed izgubio imovinu, ili je pak prisutna dinamika: Bolje da umrem ja nego ti, ili Slijedit ću te u smrt.

Vratimo se još jednom na pitanje o ritualu. Vaša terapija se odvija po prilično utvrđenom redoslijedu, što se pojedinosti tiče, a i s obzirom na tridesetak uobičajenih rečenica-razrješenja.

To su  sve pojedinačne rečenice koje se  mijenjaju  u odnosu na situaciju. Kad radim s njima, ja ih mijenjam, kombiniram. Ako se ove rečenice samo jednostavno iz- govaraju, onda nismo u kontaktu s trenutnim događa- njem. Upravo zbog toga to nije ritual u kome se sve uvi- jek odvija na isti način. To je postupak prilagođen tre- nutnoj situaciji. Uvijek se radi samo o tome pomaže li to

ili ne. Koja riječ je tu na svom mjestu, a koja nije? I to sva- ki put iznova preispitujem.

Svaka obiteljska konstelacija je različita. Ne postoje dvije iste. Postupak proizlazi iz određene situacije u tom trenutku i ne može se ponoviti.

Jednom ste rekli: Ono što se ispriča terapeutu je samo ob- rambeni mehanizam. Koliko terapeut uopće treba znati o svomklijentu?

Usredotočenost

U ovoj vrsti terapije nije potrebno znati npr. kakvi su ro- ditelji. Kada mi netko o tome priča, to se oko mene oba- vija poput neke mreže slika i tumačenja, i onemogućava mi izravno viđenje tih roditelja. Ono što moram znati su samo bitni događaji: jesu li u braku, ima li braće ili ses- tara, je li netko umro, je li netko odbačen i sl. Onda, mo- ram znati je li bilo bolesti ili nesreća u obitelji, ili alkoho- lizma. Više od toga mi nije potrebno.

Za sistemski pristup to je dovoljno. Vrijedi li to općenito za sve? To bi onda bila neka vrsta neindividualizirane terapije. Vaša terapija nije skrojena po individualnim mjerilima, jer vi postavljate pitanja o događajima koji su se mogli dogoditi bilo kome. Kod obiteljske konstelacije je individualno samo to kako klijent vidi i osjeća svoj vlastiti sistem.

Upravo to nije individualno. Kada bi klijent postavio obitelj prema slici koju je on stvorio, to bi bilo individu- alno. Ali ja zahtijevam da on svoju obitelj postavi potpu- no sabrano i da slika izađe na vidjelo kao posljedica te aktivnosti. Onda slika koju on postavlja nije slika koju je on smislio, već ona izlazi iz njegove podsvijesti na svjet- lost dana. Tako je često i sam klijent iznenađen ishodom.

Ali zar nesvjesno nije individualno? Ili je za Vas samo ego in- dividualan?

Ovo nesvjesno sigurno nije individualno. Klijent opaža nešto Što vrijedi izvan njegove osobne sfere. Ako bi neki drugi član obitelji sabrano postavio obitelj, u kra- jnjem ishodu ta slika ne bi bila vrlo različita.

Nedavno sam imao jedan takav primjer. Jedan čovjek je postavio svoj sistem. Poslije toga je njegova žena isti sis- tem postavila potpuno drugačije. Ali sudionici su se pri- likom obje postavke osjećali potpuno isto. Pri postavljanju može doći i do iskrivljene slike. Ali kada dvoje postavljaju jedan te isti sistem, odmah se može vidjeti tko je od ovo dvoje bliži stvarnosti, a tko postavlja iskrivljenu sliku, vo- deći se pritom nekim osobnim ciljem ili željom. U svakom slučaju, suština nije u apsolutnoj preciznosti.

Zar kod postavljanja  nema  ničeg  individualnog?

Velika je razlika između onoga tko postavlja  prema već unaprijed smišljenoj slici i onoga tko to čini u skladu sa svojom dušom. U prvom slučaju je klijent voden svo- jim stavovima, u drugom je on voden vlastitom dušom. Duša nadilazi granice pojedinca, ona doseže dalje.

Neki kažu da vi ne promatrate pojedinca i da vas posebni prob- lemi pojedinca uopće ne zanimaju. U konstelacijskom radu se svi tretiraju na isti način, po određenom pretpostavljenom poretku,  zar  ne?

Kad mi netko priča o svom problemu, istovremeno mi pruža i tumačenje o  sebi, svojoj obitelji i svojoj situ- aciji. Točnije rečeno, poziva me preuzeti njegovo viđenje, opisuje mi svoje probleme, kako bih vidio rješenje koje odgovara točno onome što je on sam unio u svoje prob- leme. Time me unaprijed obavezuje, a ja mu, ustvari, uopće nisam ni potreban. Želi me samo kao izvršitelja

onoga što on sam smatra rješenjem. Ali ja to ne dopuštam i zadržavam slobodu promatrati stvarnost na svoj način.

I sam klijent, također, promatra što se u konstelaciji događa, neovisno od toga kako je on dosad vidio svoju situaciju. On postavlja svoju obitelj, a ne ja. Pritom izne- nada na vidjelo izlaze stvari kojih u njegovom opisu uopće ne bi moglo biti.

Kako je to kod drugih metoda?  Gestalt terapija,  npr.  polaže dosta pozornosti individualnim doživljajima. Zar nije previše pojednostavljeno reći da klijent primorava terapeuta na svoj način viđenja? Naravno da se u terapiji mnogo priča, ali ipak se uvijek radi na tome da se nauči osjećati umjesto da misli, da se nauči doživljavati umjesto što teoretizira. Vrijedi li u svim situacijama Vaša izjava: Ono što klijent priča je samo ob- rambenimehanizam?

Na ovaj način je to vrlo provokativno rečeno. Na- ravno da to ne vrijedi općenito. Klijent dolazi zato što traži pomoć. Ali on često dolazi i kako bi dobio potvrdu za vlastito ponašanje. U tom slučaju ja skrećem pogled s klijenta i uopće ga više ne gledam u tom smislu. Gledam njegovu obitelj, situaciju u kojoj se nalazi. Kad s nekim imam velikih problema, zamišljam da su mu tek četiri godine i pita m se: što se tada dogodilo da je on postao ova- kav? Onda odmah imam sasvim drukčiju sliku o njemu i mnogo sam bliži onome što je bitno, nego kad slušam što mi on govori.

Ono što drugi rade ne želim niti komentirati, niti ih želim trpati u istu vreću. Ja samo opisujem ono što sam otkrio da je korisno za moj način rada.

Kada kažete: Skrećem pogled s njih, to meni zvuči vrlo pro- vokativno. Kad si zamislim da sam došla kod vas, a znam: Bert Hellinger gleda pored mene, čak me ne Mi ni vidjeti...

Kad nekog vidim u okviru njegove obitelji, s ocem, majkom braćom, sestrama i umrlima, vidim mnogo više o njemu, mnogo, mnogo više. Gledam u nešto veće i na taj način ga vidim mnogo obuhvatnije.

Znači kad kažete da skrećete pogled, onda to znači da ne do- puštate da bujica riječi utječe na Vas: Moj otac je uvijek tra- žio ovo i ono, moja majka je bila depresivna i nije me volje- la, ... patio sam zato što su uvijek više voljeli mog brata...

Toliko rečenica ne bih čak ni saslušao. To mi nanosi skoro tjelesnu bol. Tu bih već puno ranije prekinuo oso- bu. Ja se rukovodim svojim unutarnjim osjećajem. Po- jednostavljeno rečeno, ono što mi nanosi tjelesnu bol ne može biti  relevantno.

Ovo  zvuči skoro  arogantno.

Kada radim u grupi, primjećujem da se i drugi osje- ćaju isto kao i ja. To je kriterij koji ja koristim. Kada netko u grupi govori na ovaj način, čitava grupa se uznemiri. Počinju zijevati, protezati se ili pričati. I oni osjećaju kao i ja i  zato  počinju  pokazivati  obrambeno  ponašanje. Moja reakcija nije zlonamjerna.