A tad vidjeh da zida nikad nije bilo, da je "nečuveno" ovdje i ovo, ne nešto i negdje drugdje, da je "prinesena žrtva" ovdje i sada, uvijek i svugdje — "predana" biti ono što, u meni, Bog od Sebe daje Sebi.

- Dag Hammarskjold (1905-1961)

generalni sekretar UN-a 1953-1962

(izvadak iz njegova osobnog dnevnika iz 1954.)

Sjećam se ljeta kad mi je bilo pet godina. Moji su roditelji nedugo prije toga kupili mrežu za ležanje i objesili je u dvorištu iza kuće. Jednog sam sunčanog poslijepodneva ležao u njoj, nebo je bilo duboko plave boje, osjećao sam miris svježe pokošene trave, zgnječene ispod zele­nog metalnog držača mreže. Kroz tanku majicu osjećao sam užad mre­že na leđima i na golim nogama ispod kratkih hlača, čuo sam melodi­čno pjevanje ptica u krošnjama. Jedna je ptica stalno ponavljala iste tri note, dok su ostale cvrkutale nasumične melodije.

Zurio sam u nebo, primjećujući točkice u vidnom polju i način kako bi poskočile kad sam pomaknuo oči, a onda se polako opet umirile kad bih se zagledao u neki oblak. Popuhivao je blag povjetarac, čuo sam ga kako šuška lišćem golemog javora desetak metara od mene; mreža se sasvim blago njihala, laganim utješnim ritmom uslijed kojega se činilo da se nebo sasvim malo ljulja.

               Duboko sam udahnuo i primijetio da duboko disanje čini nebo još plavijim, a u nosnice mi je ušao miris rascvalih ruža i cvijeća posa­đenog duž staze, pomiješan s mirisom svježe opranog jastuka ispod moje glave. Ruke sam držao na trbuhu, prstiju isprepletenih, osjećajući toplinu sunca na rukama i licu.

Okrenuvši glavu ulijevo primijetio sam da sam tri metra od grma ružičastog i bijelog sljeza prekrivenog cvjetovima, visokog oko metar i pol. Debeli bijeli prašnici stršali su između voštanih šarenih latica, a pčele i bumbari lijeno su kružili od cvijeta do cvijeta prikupljajući pe­lud. Čuo sam njihov zuj, kao da pjevuše bez riječi od sreće što su pro­našli pelud.

Dok sam gledao kako se boja na laticama prelijeva iz ružičaste u bijelu, primjećujući kako se pjev ptica mijenja pri okretu glave, osje­ćajući toplinu sunca na desnom obrazu, preplavio me osjećaj potpunog sad. Shvatio sam da su biljke žive, da su pčele žive, ptice i drveće, da sam ja živ. Zrak je bio kristalno čist i primijetio sam prazan prostor između sebe i cvijeća, udaljenost između mene i trave, susjedne kuće, stabla. Čak je i taj prazan prostor vibrirao životom.

"Opa," rekao sam tiho, a onda začuo zvuk vlastita glasa — bilo je to još jedno čudo koje me opet ostavilo bez daha.

Bio je to savršeno običan trenutak, a ipak ispunjen Duhom.

Dodir prisutnosti Života, u svom najjednostavnijem i najsloženijem obliku, jedan je od najsnažnijih oblika meditacije.

Einstein je pisao o tome da su prošlost i sadašnjost samo koncepti koje oblikujemo u svojim umovima, ali koji nemaju konačnu stvar­nost. Jedino što postoji i jedino što se događa je vječno sad i to sad je jedino vrijeme koje postoji.

               Einstein je također rekao da je o stvarima rijetko razmišljao intele­ktom, nego da je do svojih najvažnijih spoznaja došao u bljeskovima uvida, u trenucima intuitivnog znanja, U svom konceptu vremena i u opisima načina kako je do njih došao, Einstein je opisivao oblik medi­tacije.