Evo nas ponovno pred paradoksom. U ovoj sam knjizi pisao o duhovnom sazrijevanju kao o jednom uobičajenom, predvidljivom procesu. Pokazano je kako se duhovno sazrijevanje može naučiti kao i bilo što drugo. Ako za to platite i dovoljno se trudite, dobit ćete diplomu. Interpretirao sam Kristove riječi "Mnogi su pozvani, ali malo ih je odabrano", na način da se samo mali broj ljudi odabira odazvati milosti i to zbog teškoća koje postoje. Ovakvim tumačenjem želio sam ukazati kako je to stvar našeg izbora bez obzira hoće li nas milost blagosloviti ili ne. Suština mog stava jest da se milost mora zaslužiti, i znam da je tako.

Međutim, znam da i nije baš sasvim tako. Ne dolazimo mi milosti, već ona dolazi nama. Koliko god se trudili dostići je, ona nam ipak može izmaći. Može se dogoditi da je ne tražimo, ali ona pronađe nas. Možemo svjesno željeti duhovni život, ali neprestano nailaziti na prepreke. Možemo naizgled imati malo interesa za duhovni život, a potom otkriti kako nas je milost odabrala unatoč nama. Dok na jednoj razini mi odlučujemo hoćemo li se odazvati pozivu, na drugoj je pak razini posve jasno kako je Bog taj koji bira. Zajedničko iskustvo onih koji su dostigli stanje milosti, onih kojima je "podaren nebeski život", jest zapanjenost tim novim stanjem. Oni osjećaju kako to nisu zaslužili, lako sasvim realno mogu procijeniti posebnu dobrotu svoje prirode, oni je ipak ne pripisuju svojoj volji. Naprotiv, oni jasno osjećaju kako je dobrota njihove prirode stvorena rukama mudrijim i vještijim od njihovih. Oni koji su najbliže milosti, najsvjesniji su misterioznosti dara kojeg su dobili.

Kako ćemo razriješiti ovaj paradoks? Nikako. Samo možemo reći kako se, budući da sebe ne možemo voljom dovesti do milosti, možemo otvoriti njenom čudesnom dolasku. Možemo se pripremiti postajući plodno tlo, mjesto koje je dočekuje dobrodošlicom. Ako bismo se mogli pretvoriti u osobe potpuno disciplinirane i ispunjene ljubavlju, bili bismo dobro pripremljeni za dolazak milosti, iako možda pri tom ne znamo ništa o teologiji ili uopće ne mislimo na Boga. Nasuprot tome, proučavanje teologije je relativno slab način pripremanja i sam po sebi je potpuno beskoristan. Ipak, ovo sam poglavlje napisao vjerujući kako svijest o postojanju milosti može biti od značajne pomoći onima koji odaberu teški put duhovnog sazrijevanja. Ova svijest će im olakšati put na najmanje tri načina: Pomoći će im da iskoriste milost na svom putu, sigurnije će ih usmjeravati i dat će im hrabrost.

Paradoks da mi biramo milost i da ona odabira nas, suština je fenomena sretnog otkrivanja. Sretno otkrivanje smo definirali kao "dar pronalaženja vrijednih i dobrih stvari koje nismo tražili". Buda je pronašao prosvjetljenje tek kad ga je prestao tražiti - kad je dopustio da mu ono samo dođe. S druge strane, nitko ne može dvojiti da mu je prosvjetljenje došlo upravo stoga što je šesnaest godina svog života posvetio njegovom traženju, šesnaest se godina pripremao. Morao je i tražiti i ne tražiti. Furije su se pretvorile u nosioce milosti baš zato što se Orest trudio zadobiti milost bogova, ali istodobno nije očekivao da će mu bogovi olakšati put. Kroz tu paradoksalnu mješavinu traženja i netraženja, stekao je dar sretnog otkrivanja i blagoslov milosti.

Ovaj isti fenomen u psihoterapiji se rutinski koristi kod snova pacijenata. Neki će pacijenti, svjesni da snovi sadrže odgovore na njihove probleme, tražiti te odgovore odlučnim i mehaničkim naporima, zapisujući sve detalje svojih snova i donoseći na seanse hrpe papira. Ali, njihovi im snovi malo pomažu. Zapravo, sav taj materijal može samo unazaditi terapiju. Kao prvo, tu je nedostatak vremena da bi se svi ti snovi analizirali. Kao drugo, količina tog materijala može spriječiti analizu na nekim plodnijim područjima, a vrlo je vjerojatno kako je sav taj materijal zapravo nejasan. Takvog se pacijenta mora naučiti da prestane trčati za svojim snovima i dopusti da oni dođu njemu, odnosno, da podsvijesti dopusti odabir snova koji će doći do svijesti. Ovo podučavanje može biti poprilično naporno jer se od pacijenta zahtijeva odricanje od izvjesnog nadzora i zauzimanje pasivnijeg odnosa sa svojim umom. Ali, kad pacijent jednom nauči ne činiti svjesne napore kako bi uhvatio snove, oni će se kvantitativno i kvalitativno povećati. Rezultat je da pacijentovi snovi, ovi darovi podsvijesti koji se više ne traže, elegantno olakšavaju proces ozdravljenja. Promotrimo li, međutim, drugu stranu medalje, vidjet ćemo kako postoje pacijenti koji započinju terapiju bez ikakve svijesti i razumijevanja ogromne važnosti svojih snova. Oni odbacuju snove iz svijesti kao potpuno bezvrijedan i beznačajan materijal. Ove se pacijente prvo mora naučiti da se sjete svojih snova, a potom da shvate koliko su dragocjeni. Da bismo učinkovito iskoristili snove moramo biti svjesni njihove vrijednosti i iskoristiti ih onda kad se pojave, ali ih u nekim situacijama nećemo tražiti niti očekivati. Moramo im dopustiti da budu pravi darovi.

Tako je i sa milošću. Već smo vidjeli kako su snovi samo jedan način na koji primamo darove milosti. Jednak paradoksalni pristup može se primijeniti i na sve druge oblike: iznenadni uvidi, pretskazanja i veliki broj sinkroniziranih događaja i sretnih otkrivanja. Tako je i sa ljubavlju - svi žele biti voljeni. Ali, prvo moramo postati vrijedni ljubavi. Moramo se pripremiti na ljubav. To ćemo postići postavši disciplinirana ljudska bića puna ljubavi. Tražimo li da budemo voljeni - ako to očekujemo - to nećemo postići jer to znači da smo ovisni i pohlepni, a ne da iskreno volimo. Ali, kad obogaćujemo sebe i druge bez očekivane nagrade, tad ćemo postati osobe dostojne ljubavi, a nagrada je to što ćemo biti voljeni premda to nismo tražili. Kao što je sa ljudskom ljubavlju, tako je i sa božjom.

Glavna namjera ovog poglavlja o milosti jest pomoć, onima koji su na putu duhovnog razvoja, kako bi shvatili sposobnost sretnog otkrivanja. A, sad ćemo preinačiti definiciju sretnog otkrivanja: to nije dar sam po sebi, već je to naučena sposobnost prepoznavanja i iskorištavanja darova milosti koji su nam podareni bez volje naše svijesti. S ovom ćemo sposobnošću otkriti kako naš put duhovnog rasta vodi nevidljiva ruka i nezamisliva božja mudrost, s beskrajno većom točnošću nego što bi to mogla naša svjesna volja. Tako vodeno, putovanje postaje još brže.

Ovaj su koncept postavljali mnogi, između ostalih Buda, Krist, Lao-Ce... Originalnost ove knjige proizlazi iz činjenica da sam došao do istovjetnog značenja preko posebnih individualnih putova živeći u dvadesetom stoljeću. Ako vam je potrebno veće razumijevanje nego što to mogu ponuditi ove moderne napomene, tada se svakako okrenite drevnim tekstovima. Tražite veće razumijevanje, ali ne očekujte veće pojašnjavanje. Postoje mnogi koji zbog svoje pasivnosti, straha, ovisnosti i lijenosti traže pomoć na svakom djeliću puta, neprestano dokazivanje kako je svaki korak siguran i vrijedan truda. Tako se ne može napredovati jer putovanje duhovnog sazrijevanja zahtijeva hrabrost i inicijativu, neovisne misli i djelovanja. Riječi proroka i pomoć milosti dostupne su svakome, ali sami morate poći na put. Nema učitelja koji će vas voditi, nema niti gotovih formula. Rituali su samo sredstva učenja, oni nisu samo po sebi učenje. Uzimanje organske hrane, kazivanje pet "Zdravo Marija" prije doručka, moliti se prema istoku ili zapadu ili nedjeljni odlazak u crkvu, neće nas dovesti do cilja. Ne postoje riječi učenja koja će vas, duhovne putnike, osloboditi nužnosti odabiranja vlastitog puta, napornog rada kojim ćete kroz jedinstvene okolnosti svog života krenuti ka identifikaciji svog bića sa Bogom.

Čak i kad doista shvaćamo sve ovo, putovanje ka duhovnoj zrelosti i dalje je toliko usamljeno i teško, da se često obeshrabrimo. Sama činjenica da živimo u dobu znanosti, na jedan nam način pomaže, ali nas isto tako i obeshrabruje. Vjerujemo u mehaničke principe svemira, ali ne i u čuda. Kroz znanost smo spoznali kako živimo na malenom planetu jednog solarnog sustava izgubljenog u beskonačnoj galaksiji, koja je samo jedna od mnogih. I dok smo izgubljeni beskonačnim dimenzijama vanjskog svemira, znanost nas navodi i na zaključak kako smo bespomoćna bića određena unutarnjim silama kojima ne zapovijeda naša volja odnosno, određeni smo kemijskom molekulama u našem mozgu i sukobima u našoj podsvijesti koje upravljaju našim osjećajima i ponašanjem, a da toga nismo ni svjesni. Zamjena ljudskih mitova znanstvenim informacijama izazvala je mnoge patnje i osjećaj vlastite beznačajnosti. Od kakvog značaja možemo biti mi, kao pojedinci ili rasa, kad nama vladaju unutarnje kemijske i psihološke sile koje ne razumijemo i koje su nevidljive u svemiru čije su dimenzije toliko ogromne da ih čak ni naša znanost ne može izmjeriti?

A ipak, ta ista znanost mi je na izvjestan način pomogla shvatiti stvarnost fenomena milosti. Pokušao sam vam prenijeti ta opažanja. Jer kad jednom spoznamo stvarnost milosti, tada nestaje naše razumijevanje sebe kao beznačajnih i besmislenih pojedinaca. Dovoljna je spoznaja kako iznad nas postoji moćna sila koja potpomaže naše sazrijevanje i evoluciju, kako bismo preokrenuli našu ideju o bezvrijednosti. Samo postojanje te sile (jednom kad je spoznamo), neopozivo dokazuje da je ljudsko sazrijevanje od velike važnosti za nešto što je veće od nas. To nešto zovemo Bogom. Postojanje milosti je dokaz prima facie ne samo stvarnosti Boga, nego i stvarnosti božje volje koja je posvećena razvoju svakog pojedinačnog ljudskog duha. Ono što je nekad izgledalo kao bajka, postalo je stvarnost. Živimo svoje živote pred očima Boga, ne na periferiji već u centru njegove vizije i njegove brige. Moguće je da je svemir kakvog poznajemo samo predvorje božjeg kraljevstva, ali mi nismo izgubljeni u svemiru. Naprotiv, stvarnost milosti pokazuje kako je čovječanstvo centar univerzuma. Vrijeme i prostor postoje da bismo mogli putovati kroz njih. Kad se moji pacijenti razočaraju i izgube vjeru u sebe, ponekad im kažem kako je ljudska rasa ured evolucijskog skoka. "Hoćemo li uspjeti ili ne u tom skoku, ovisi o nama samima," kažem im ja.

Ovisi i o meni. Svemir je tu da nam pripremi put. Ali, mi ga sami moramo prijeći, korak po korak. Milost nam pomaže da ne zapinjemo i kroz nju znamo da smo dobrodošli. Zar nam to nije dovoljno?